U opkoljenom Lenjingradu, s početkom najtežeg doba, ljudi koji su se bavili proizvodnjom hrane postali su pravi "aristokrati". Oni su se isticali iz gomile Lenjingrađana iscrpljenih glađu svojim uhranjenim izgledom, zdravim tonom kože i skupom odjećom.
Školski inspektor L. K. Zabolotskaya piše o divnoj transformaciji prijatelja:
„Bilo je to prije rata - mršava, bolesna, vječno potrebna žena; Oprala nam je odjeću, a mi smo joj je dali ne toliko zbog odjeće koliko zbog nje: morali smo je nekako izdržavati, ali morali smo to odbiti, jer se pogoršala pranje … Sada kada toliko je ljudi umrlo od gladi, Lena je procvjetala. Ova podmlađena žena crvenih obraza, pametna i čisto odjevena! Ljeti se kroz prozor čuli različiti glasovi koji su vikali: „Lena, Lenočka! Jeste li kod kuće? " “Madam Talotskaya” - supruga inženjera, vrlo važna dama koja je sada izgubila četvrtinu svoje težine (ja sam izgubio 30 kg) sada također stoji ispod prozora i sa slatkim osmijehom viče: “Lena, Lena! Imam nešto s tobom. " Lena ima mnogo poznanika i njegovatelja. Uveče u leto, oblačila se i išla u šetnju sa društvom mladih devojaka, preselila se sa tavana u dvorištu na drugi sprat sa prozorima do reda. Možda je ova metafora neupućena neupućenima, ali Lenjingrader će se vjerojatno upitati: "Radi li u kantini ili trgovini?" Da, Lena radi u bazi! Komentari su suvišni."
Takve ličnosti izazvale su pravednu osudu Lenjingradera koji su bili prisiljeni gladovati, a mnogi od njih dovedeni su u rang s lopovima i ulizicama. Inženjer I. A. Savinkin otkriva nam cijeli mehanizam krađe u ugostiteljstvu:
“Prije svega, ovo je najlažniji dio populacije: vagaju, mjere, izrezuju dodatne kupone, vuku nam hranu kući, hrane svoje prijatelje i rodbinu bez kupona, daju im konzerve hrane koje će odnijeti. Slučaj je organiziran na zanimljiv način: svaka konobarica ima puno osoblja za iznošenje hrane iz kantine, čuvari rade zajedno, jer i stražar želi jesti - ovo je prva mala serija lopova. Drugi, veći, su načelnici, pomoćnici načelnika, glavni kuhari, skladištari. Ovdje se događa veća igra, stvaraju se oštećenja, gubici, skupljanja, skupljanja, pod krinkom punjenja bojlera dolazi do užasnog opskrbljivanja. Prehrambeni radnici mogu se odmah razlikovati od svih drugih ljudi koji žive samo na vlastitu kartu. Prije svega, ovo je debela, uhranjena lešina, odjevena u svilu, baršun, moderne čizme, cipele. U ušima je zlato, na prstima je hrpa, a sat je obavezan, ovisno o razmjeri krađe, zlatni ili jednostavni."
Za vojnike prve linije koji su se vratili u opkoljeni Lenjingrad, promjene sa ljudima koje su poznavali postale su posebno uočljive. U svojim memoarima s čuđenjem opisuju transformaciju ljudi koji su postali predstavnici "aristokracije s peći". Dakle, vojnik koji se našao u opkoljenom gradu dijeli dnevnik:
„… Upoznala sam se na Maloj Sadovaji … moju komšinicu za stolom, ja sam Irina Sh. Vesela, živahna, čak i elegantna, i nekako ne za njene godine - u krznatu. Bio sam tako nevjerojatno sretan s njom, pa sam se nadao da ću od nje naučiti barem nešto o našim momcima, da u početku nisam obraćao pažnju na to koliko se Irina oštro istaknula na pozadini okolnog grada. Ja, posjetitelj s kopna, uklopio sam se u situaciju opsade, i to je bolje …
- Šta radiš sam? - Iskoristivši trenutak, prekinuo sam njeno brbljanje.
- Da … radim u pekari … - ležerno je ispustila sagovornica …
… čudan odgovor. Mirno, nimalo neugodno, mlada žena, koja je završila školu dvije godine prije početka rata, rekla mi je da radi u pekari - a i to je flagrantno u suprotnosti s činjenicom da smo ona i ja stajale u središte izmučenog grada koji je jedva počeo oživljavati i oporavljati se od rana. … Međutim, za Irinu je situacija bila očigledno normalna, ali za mene? Mogu li ovaj ogrtač i ova pekara biti norma za mene, koji sam dugo zaboravio na miran život i doživljavao moj trenutni boravak u Sankt Peterburgu kao budan san? Tridesetih godina mlade žene sa srednjim obrazovanjem nisu radile kao prodavačice. Onda smo završili školu sa pogrešnim potencijalom … sa pogrešnom energijom …"
Čak je i bivši sluga, koji je prethodno zauzimao donji dio društvene hijerarhije, postao utjecajna sila u Lenjingradu. Štaviše, u nekim slučajevima to je isprekidano otvorenom trgovinom vlastitim tijelom. Nizak nivo ambicija dovodi do niskih djela. U "vrijeme smrti" novembra 1941., rođeni Lenjingradski, E. A. Skryabin, piše:
“Iznenada se pojavila moja bivša domaćica Marusya. Došla je sa pogačom i glomaznom vrećom prosa. Marusya je neprepoznatljiva. Ne bosonogi koji sam je poznavao. Na sebi ima vjevericu, elegantnu svilenu haljinu, skupocjeni puleni šal. I na sve ovo, cvjetajući pogled. Kao da je došla iz odmarališta. Ni na koji način ne izgleda kao stanovnik gladnog grada okruženog neprijateljima. Pitam: odakle sve ovo dolazi? Ispostavilo se da je stvar prilično jednostavna. Radi u skladištu hrane, upravnik skladišta je zaljubljen u nju. Kada se pretražuju oni koji napuštaju posao, Marusya se pregledava samo radi prikazivanja, a ispod krznene jakne nosi nekoliko kilograma maslaca, vrećice žitarica i pirinča i konzerviranu hranu. Jednom je, kaže, čak uspjela prokrijumčariti nekoliko pilića. Sve to donosi kući, a uveče šefovi dolaze na njenu večeru i zabavljaju se. U početku je Marusya živjela u hostelu, ali je njen predradnik, uzimajući u obzir sve prednosti zajedničkog života, pozvao Marusju da živi u svom stanu. Sada ovaj brigadir koristi bogatu žetvu Marusine, čak hrani svoju rodbinu i prijatelje. Kao što vidite, ovo je vrlo snalažljiva osoba. Potpuno je posjela glupu i dobrodušnu Marusju i, kao posebnu uslugu, ponekad mijenja hranu za razne stvari. Tako se poboljšala Marusjina garderoba, koja je oduševljena ovim razmjenama i nema interesa za to kamo odlazi njen bogati plijen. Marusya mi sve to govori u vrlo naivnom obliku, dodajući da će sada pokušati spriječiti da moja djeca gladuju. Dok ovo pišem, razmišljam o onome što se događa u našem nesretnom, osuđenom gradu: hiljade ljudi umire svaki dan, a neki pojedinačni ljudi u ovim uslovima imaju najbogatiju korist. Istina, tokom moje posjete Marusji nisu mi padale na pamet ove misli. Štaviše, molio sam je da nas ne zaboravi, nudio sam joj sve što bi je moglo zanimati."
Nažalost, ulagivanje i servilnost prema takvim osobama postali su česta pojava među inteligencijom i običnim stanovnicima Lenjingrada.
Jedan od načina transporta hrane u opkoljenom Lenjingradu
Osim čisto fizičke patnje povezane s glađu, Lenjingraderi su morali doživjeti i moralnu patnju. Često su djeca i žene u posljednjim fazama iscrpljenosti morali gledati proždrljivost moćnih. E. Scriabina opisuje incident u kočiji za evakuisane osobe, kada su supruga načelnika bolnice i njena djeca sjeli na ručak u javnost:
“Dobili smo pržene piliće, čokoladu, kondenzirano mlijeko. Na pogled na ovo obilje hrane koja se dugo nije viđala, Yuriku (Scriabinovom sinu) je pozlilo. Grčevi su me uhvatili za grlo, ali ne od gladi. Do ručka je ova porodica pokazala delikatnost: zavjesili su svoj kutak i više nismo vidjeli ljude kako jedu kokoške, pite i maslac. Teško je ostati miran od ogorčenja, ogorčenosti, ali koga da kažem? Moramo šutjeti. Međutim, na to smo se već navikli dugi niz godina."
Rezultati takve moralne muke su razmišljanja o lažnosti ideja socijalizma, kojima je većina stanovnika grada bila posvećena. Dolaze misli o nemoći istine i pravde u opkoljenom Lenjingradu. Najniži instinkti sebičnog samoodržanja zamjenjuju ideale slobode, jednakosti i bratstva. Često se pretvara u pretjerani oblik. I opet u najstrašnijem "smrtnom vremenu" zime 1941-42. B. Kapranov u svom dnevniku bilježi:
„Ne gladuju svi. Prodavci hljeba uvijek imaju dva ili tri kilograma dnevno i zarađuju veliki novac. Sve smo kupili i uštedjeli hiljade novca. Vojni dužnosnici, policija, vojno povjerenstva i drugi koji mogu uzeti sve što im je potrebno u posebnim trgovinama prejedu se, jedu onako kako smo jeli prije rata. Kuhari, upravitelji kantina, konobari dobro žive. Svi oni koji zauzimaju važno mjesto izađu napolje i pojedu se … Ima ih mnogo u zatvorenim trgovinama, ali u našoj je prazna. Na sastanku, na kojem se treba odlučiti o pitanjima povećanja norme i poboljšanja, nema gladnih, već svih koji su siti, pa nema ni poboljšanja. Gdje je ta sloboda i ta jednakost, koja se spominje u ustavu? Svi smo mi papagaji. Je li ovo zaista u sovjetskoj zemlji? Samo poludim kad razmislim o svemu."
V. I. Titomirova, koja je preživjela blokadu, u svom dokumentarcu "Hitlerov prsten: nezaboravno" piše:
„Blokada je iz prve ruke pokazala da je u uslovima najstrože kontrole, kada se, čini se, sve vidjelo, u registru, kada je postojala izvanredna moć, kada je bilo kakvo kršenje prijetilo smrću, pogubljenjem, takvim elementima bili vlast, ili sofisticirani kriminalci kojima blokada nije blokada, već sredstvo mahnitog profita, a granice nisu granice, i nema gladi, a oni pljuju po neprijatelju i bombi. Za profit, za uživanje. A takvi, iz ovih svojih razloga, također nisu evakuirani. Nije ih bilo briga ni za šta."
U knjizi "Dnevnik i sjećanje" G. A. Kulagin postavlja pitanja koja su ga mogla koštati života tokom blokade:
„Zašto stražnji majstor nosi pokrivač i sija od masti, dok vojnik Crvene armije, siv, poput vlastitog kaputa, skuplja travu za jelo u blizini svog bunkera na prvoj liniji fronta? Zašto dizajner, bistra glava, tvorac divnih mašina, stoji ispred glupe djevojke i ponizno moli za tortu: "Raechka, Raichka"? I sama, koja mu je greškom izrezala dodatne kupone, okreće nos i kaže: "Kakva odvratna distrofija!"
Međutim, uz svu tragediju situacije u opkoljenom Lenjingradu, neki moderni istraživači tvrde da bi bez špekulanata većini Lenjingrada bilo vrlo problematično preživjeti. Spretni, snažni i neprincipijelni ljudi uspjeli su stvoriti tržište hrane koje je spasilo gladne u zamjenu za njihove vrijednosti. O ovoj kontroverznoj tezi povjesničara raspravljat ćemo u sljedećem dijelu materijala.
