Novac kao takav nije vrijedio gotovo ništa. Gotovo je bilo nemoguće kupiti hljeb na Lenjingradskom tržištu u promatranom razdoblju za rublje. Oko dvije trećine Lenjingrađana koji su preživjeli blokadu naveli su u posebnim upitnicima da su izvor hrane, zbog koje su preživjeli, proizvodi kojima se trguje stvarima.
Izvještaji očevidaca daju utisak o tržnicama u opkoljenom gradu: „Samo tržište je zatvoreno. Trgovina ide Kuznečnim ulicom, od Marata do Vladimirske tržnice i dalje uz Bolju Moskovsku … Ljudski kosturi, umotani u ko zna šta, u različitoj odjeći koja visi s njih hodaju naprijed -nazad. Ovdje su donijeli sve što su mogli s jednom željom - zamijeniti za hranu."
Jedna od žena u blokadi iznosi svoje utiske o Haymarketu, koji izazivaju zabunu: „Haymarket se jako razlikovao od malog bazara na Vladimirskoj. I ne samo po veličini: nalazi se na velikoj površini, sa snijegom gaženim i gaženim mnogim nogama. Odlikovao ga je i gomila, nimalo poput distrofične trome gomile Lenjingradera sa skupim sitnicama u rukama, nikome nepotrebnim tokom gladi - za njih se nije davao kruh. Ovdje se sada mogao vidjeti tako neviđen "poslovni duh" i veliki broj gustih, toplo obučenih ljudi, brzih očiju, brzih pokreta, glasnih glasova. Kad su progovorili, para im je izašla iz usta, kao u mirnodopsko doba! Distrofičari su bili tako prozirni, neprimjetni ".
AA Darova u svojim memoarima piše: „Pokrivena tržnica sijena nije mogla primiti sve one koji trguju i mijenjaju, kupuju i jednostavno„ žele “, a gladni su postavili svoju„ gladnu “tržnicu upravo na trgu. To nije bila trgovina 20. stoljeća, već primitivna, kao u osvit čovječanstva, razmjena dobara i proizvoda. Iscrpljeni glađu i bolestima, omamljeni bombardovanjem, ljudi su sve ljudske odnose prilagodili svojoj glupoj psihi, a prije svega trgovini, u njenoj dopuštenoj sovjetskoj moći i nedopustivo u blokadi. Zima blokade nije donijela na Haymarket ne samo gomilu umirućih i ciničnih uhranjenih trgovaca, već i mnogo kriminalaca i jednostavno ozloglašenih bandita iz cijelog područja. To je često rezultiralo životnim tragedijama, kada su ljudi gubili sve u rukama pljačkaša, a ponekad su izgubili i živote.
Brojni izvještaji očevidaca dopuštaju jedno vrlo važno zapažanje - da izrazi "prodavač" i "kupac" često znače iste učesnike u trgovini. S tim u vezi, jedan od Lenjingrađana prisjeća se:
„Kupci su oni koji su dio svojih obroka šećera zamijenili za maslac ili meso, drugi su uzalud tražili pirinač za kruh za bolesnu voljenu osobu koja je umirala od gladi, tako da je juha od pirinča, djelujući čudesno, mogla zaustaviti novu bolest - proljev gladan.” BM Mihajlov piše suprotno: „Kupci su različiti. Oni su krupnih lica, krišom gledaju oko sebe i drže ruke u grudima - ima kruha ili šećera, ili možda komad mesa. Ne mogu kupiti meso - zar nije ljudsko? Idem do "kupca".
- Prodaj to! - ili pitam, ili ga molim.
- Šta imaš?
Žurno mu otkrivam svo svoje "bogatstvo". Namerno pretura po torbama.
- Imate li sat?
- Ne.
- A zlato? "Kruh se okreće i odlazi."
Ogromna većina učesnika u transakcijama na blokadnim tržištima bili su građani koji su primali zavisne obroke koji nisu davali šanse za preživljavanje. No vojska je također došla po dodatni izvor hrane, radnike s prilično ozbiljnim standardima hrane, koji su im, međutim, samo omogućili održavanje života. Naravno, bilo je znatno više vlasnika hrane koji su željeli utažiti goruću glad ili spasiti voljene osobe od fatalne distrofije. To je izazvalo pojavu špekulanata svih pruga koji su jednostavno zauzeli grad. Očevici bezakonja koje se dešava pišu:
Obični ljudi odjednom su otkrili da nemaju mnogo zajedničkog s trgovcima koji su se iznenada pojavili na trgu Sennaya. Neki likovi - ravno sa stranica djela Dostojevskog ili Kuprina. Razbojnici, lopovi, ubice, članovi gangstera lutali su po Lenjingradskim ulicama i činilo se da su stekli veliku moć kad padne noć. Kanibali i njihovi saučesnici. Gusta, klizava, s nemilosrdno čeličnim očima, proračunata. Najstrašnije ličnosti ovih dana, muškarci i žene. Ali, morali su biti i oprezni u svojim trgovačkim radnjama kad su imali veknu hljeba u rukama - nevjerovatna vrijednost tih dana. “Tržište je obično prodavalo kruh, ponekad i cijele kiflice. No, prodavači su ga izvadili pogledom, čvrsto držali rolu i sakrili je pod kaput. Nisu se bojali policije, očajnički su se bojali lopova i gladnih bandita koji su u svakom trenutku mogli izvući finski nož ili samo udariti u glavu, oduzeti kruh i pobjeći.
Sljedeći sudionici nemilosrdnog procesa prodaje života bili su vojska, koji su najtraženiji trgovinski partneri na lenjingradskim tržištima. Obično su bili najbogatiji i najlikvidniji, međutim, na tržištima su se pojavljivali s oprezom, jer su to nadređeni strogo kažnjavali.
Ratni dopisnik P. N. Luknitsky citirao je epizodu u vezi s tim: "Na ulicama žene sve više dodiruju moje rame:" Druže vojno, trebate li vino? " I nakratko: "Ne!" - plašljiv izgovor: "Nisam htio zamijeniti hljeb, samo dvije stotine, tristo grama …"
Likovi su bili strašni, što su Lenjingraderi pripisivali kanibalima i prodavačima ljudskog mesa. “Na pijaci sijena ljudi su prolazili kroz gomilu kao u snu. Blijedi kao duhovi, tanki kao sjene … Samo su se ponekad odjednom pojavili muškarac ili žena s punim licem, rumenim, nekako mekim i istovremeno žilavim. Publika se zgražala od zgražanja. Rekli su da su kanibali. " Rođena su strašna sjećanja na ovo strašno vrijeme: „Kotleti su se prodavali na trgu Sennaya. Prodavci su rekli da je to konjsko meso. Ali dugo nisam vidio samo konje nego i mačke u gradu. Ptice već dugo nisu nadlijetale grad”. EI Irinarhova piše: „Gledali su na trgu Sennaya da li prodaju sumnjive kotlete ili nešto drugo. Takva roba je oduzeta, a prodavci odvedeni. " IA Fisenko opisuje slučaj kako nije mogla utažiti glad juhom, koja je imala specifičan miris i slatkast okus - njen otac je sipao pun lonac u gomilu smeća. Majka djevojčice je nesvjesno zamijenila komad ljudskog mesa za vjenčani prsten. Različiti izvori navode različite podatke o broju kanibala u opkoljenom Lenjingradu, ali prema proračunima organa unutrašnjih poslova, samo 0,4% kriminalaca priznalo je užasnu trgovinu. Jedan od njih je ispričao kako su on i njegov otac ubijali usnule ljude, odirali leševe, solili meso i razmjenjivali hranu. A ponekad su je i sami jeli.
Akutno raslojavanje stanovnika grada u pogledu životnog standarda izazvalo je goruću mržnju prema vlasnicima ilegalno stečenih proizvoda. Oni koji su preživjeli blokadu pišu: „Imajući vreću žitarica ili brašna, možete postati bogata osoba. I takvo kopile uzgojeno u izobilju u gradu na umoru. " “Mnogi odlaze. Evakuacija je utočište i za špekulante: za izvoz automobilom - 3000 rubalja po glavi, avionom - 6000 rubalja. Grofovi zarađuju, šakali zarađuju. Čini mi se da špekulanti i majstori blata nisu ništa drugo do lešine muhe. Kakva odvratnost! " Zaposleni u fabrici. Staljin B. A. Belov u svom dnevniku bilježi:
Ljudi hodaju kao sjene, neki natečeni od gladi, drugi - gojazni zbog krađe iz tuđih stomaka. Nekima su ostale oči, koža i kosti, te nekoliko dana života, dok su drugi imali čitave namještene stanove i ormare pune odjeće. Kome rat - kome zarada. Ova izreka je ovih dana u modi. Neki odlaze na tržnicu da kupe dvjesto grama kruha ili zamijene hranu za posljednje tajice, drugi posjećuju štedionice, odatle izlaze s porculanskim vazama, garniturama, krznom - misle da će dugo živjeti. Neki su pohabani, istrošeni, dotrajali, i u odijevanju i u tijelu, drugi sjaje mašću i razmeću se svilenim krpama.
