"Okrenuo sam se i ugledao pod suncem, da uspješni trk ne uspijevaju okretni, ne hrabra pobjeda, ne mudri - kruh, a ne razumni bogate … već vrijeme i prilika za sve njih."
(Propovjednik 8.11)
“… I oni su obožavali zvijer govoreći: ko je poput ove zvijeri i ko se može boriti s njima? I data su mu usta koja govore ponosno i bogohulno … I dato mu je da vodi rat sa svecima i da ih osvoji; i dana mu je vlast nad svakim plemenom, narodom, jezikom i narodom"
(Otkrivenja svetog Jovana Božanskog 4.7)
Materijal objavljen na stranicama VO -a o "zatrovanom peru" ruskog novinarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća izazvao je živ odjek čitatelja koji su željeli razviti tu temu. Međutim, prije nego razmotrimo vrijeme koje nam je blizu, ima smisla pogledati, ali gdje je sve počelo?
Dakle, svaka osoba je univerzum, a ako umre, onda … univerzum umire s njim. Čak i ako zaista nastavi postojati, pokojnika nije briga za to. Sve informacije koje je prikupio "otišle" su s njim. Ali ako je to tako, onda je svaki povijesni događaj također izuzetno subjektivna stvar. Ledenu bitku nismo vidjeli, ali znamo za nju jer je neko jednom pisao o njoj! Nismo vidjeli Angel Falls, ali znamo za njegovo postojanje, jer je, prvo, pisano o tome - postoje relevantni podaci u časopisima i na Wikipediji, a drugo - vidjeli smo ih na TV -u.
No, u prošlosti su ljudi bili još ograničeniji u izvorima informacija. Dostavili su ga "kaliki perekhozhny", glasnici i svećenik, koji su na trgovima prozivali dekrete, a kasnije su ih crpili iz prvih novina i časopisa. Naravno, sve što je u njima napisano bilo je dobro, vrlo subjektivno i kako se ta "stvarnost" subjektivno odražavala u glavama ljudi, a ne baš pismena, nije potrebno govoriti. Međutim, ljudi su cijenili moć štampane riječi vrlo rano, gotovo od samog početka štampanja knjiga, zbog čega je kasnije broj novina i časopisa širom svijeta doslovno narastao. U Rusiji su to bili ručno pisani "Zvona", zatim štampani "Vedomosti", koje je uređivao sam Petar, a nisu se ni ustručavali otkriti vojne tajne o broju oružja u njima: neka svi znaju za "ruske snage"!
S druge strane, od doba Petra Velikog, ruska državnost je stalno suočena s informacijskim neprijateljstvom svojih susjeda i bila je prisiljena na njih odgovarati koristeći najsavremenije PR tehnike. Na primjer, nakon bitke kod Poltave, zapadna štampa počela je objavljivati materijale o strašnim zvjerstvima ruskih vojnika nad zarobljenim Šveđanima. Izvijestili su jednostavno nevjerojatne stvari koje, na primjer, naši vojnici prave rupama na bokovima zatvorenika, pune ih barutom, pale ih i tjeraju da bježe dok ne padnu. A nekome je čak dato da bude kažnjen od gladnih medvjeda. Tada je naš mrki medvjed postao simbol Rusije u očima Europljana, koju, kako je rekao pruski kralj Friedrich Wilhelm I, treba držati čvrsto na lancu. Stoga ne čudi što je vijest o smrti Petra I u Europi dočekana s veseljem, o čemu je ruski ambasador u Danskoj, budući kancelar A. P. Bestuzhev-Ryumin se javio Rusiji, ogorčen na klevetnike.
Tokom rusko-švedskog rata 1741-1743. Šveđani su odlučili upotrijebiti moć tiskane riječi u letcima koji sadrže Levengauptov apel ruskim trupama koje su ušle na teritorij Švedske. Napisali su da Šveđani žele spasiti ruski narod od tlačenja Nijemaca. Pa, ustoličenje Elizabete Petrovne na ruskom prijestolju nije samo olakšao Lomonosov, koji je napisao svoju poznatu odu, već i aktivnim akcijama u obliku pravog informacijskog rata, budući da su zapadni "gazeteri" otvoreno izrazili osudu onoga što je dešava u Rusiji. Bilo ih je prilično teško ušutkati, jer su evropski ministri ukazali na slobodu govora u svojim državama. Tada je ruski ambasador u Holandiji A. G. Golovkin je pronašao izlaz: da tim "drskim glasnicima" isplaćuje godišnje penzije "da ih spriječi od takve zamjerke". Istina, na početku je takav korak u vladi izazivao strahove da ih ima puno i da možda neće biti dovoljno novca za sve, neko će se, uvrijeđen, još više "uzdići", ali Golovkin je inzistirao i odlučeno je davati novac "dachas".
Prvi takav "penzioner" ruskog Ministarstva vanjskih poslova bio je holandski novinar Jean Rousset de Missy. Svojedobno je napisao mnogo svakojakih "paškvilija", ali je bio naklonjen "subvencijama" od nas i odmah je promijenio i ton i sadržaj svojih publikacija. A šta je sa čitaocima? Bacio si mu pokvarena jaja? Ne, to se nikada nije dogodilo, niko nije ni primijetio njegovog "vukodlaka"! A ruska vlada, koja je holandskim novinarima dodjeljivala 500 dukata godišnje, primala je publikacije "neophodne" za pozitivan imidž carstva. I ako su prije toga zapadni novinari nazivali Elizabetu "parvenjom na prijestolju", sada su zajedno pisali o tome kako je Rusija sjajna pod vlašću Petrove kćeri!
Otkrivši djelotvornost ove metode, ruska, a kasnije i sovjetska vlada, uspješno su je primijenile, počevši od plaćanja naručenih članaka "svojim" novinarima pa sve do organizacije njihove turneje po zemlji, gdje progresivna (po našem mišljenju) strana pozvani su pisci i novinari koji su pokazali samo ono što su vlasti htjele da im pokažu.
Učinkovitost takvih radnji u utjecaju na umove i srca ne samo stranaca, već i samih Rusa bila je vrlo visoka zbog takve značajke psihologije Rusa kao što je njihov neaktivan stav prema moći. Tako je jedan od glavnih ideologa slavenofila, K. Aksakov, s tim u vezi napisao da patrijarhalna većina ruskog naroda izražava samo vlastiti sud o vlasti. Ali ona sama ne želi vladati i spremna je povjeriti vlast nad sobom bilo kojem manje ili više legitimnom vladaru ili čak odvažnom varalici.
U svakom slučaju, vlasti su brzo shvatile da im je štampa omogućila da po volji promijene sliku svijeta oko ljudi i na taj način promijene javno mnijenje, bez oslanjanja na koje to ne bi trajalo ni dan. Tako su vlasti djelovale na Zapadu, na Istoku i, naravno, u Rusiji. Odnosno, posvuda je napravljen korak od ekstremne tiranije do kontroliranog javnog mnijenja. U Rusiji se to dogodilo upravo kada smo imali masovnu, širokotiražnu štampu, ali problem je u upotrebi ovog "oružja" zaista tadašnja državna vlast, nažalost, nije znala kako.
Zašto pišemo o svemu ovome? Da, jednostavno zato što ništa jednostavno ne nastaje od nule. A i novinari koji su svojim spisima uništili SSSR bili su ranjeni u našoj zemlji "ne od vlage", već od nekoga i kad su odrasli, negdje su se obrazovali, učili iz jednom napisanih knjiga, upijali mentalitet njihovih ljudi. Savremeni sociolozi dokazali su da su za radikalnu promjenu pogleda ljudi potrebne najmanje tri generacije života, a tri generacije su cijeli jedan vijek. To znači da ako su se neki događaji dogodili, recimo, 1917. godine, onda njihove korijene treba tražiti barem 1817. godine, a ako 1937. godine, onda … 1837. godine. Usput, upravo su ove godine vlasti po prvi put zaista shvatile moć štampane riječi, upućene, prije svega, stanovnicima ruske provincije. Tada je "Najviša komanda" od 3. juna iste godine svuda osnovala novine "Pokrajinski glasnik". Već u januaru 1838. godine Vedomosti su se počele pojavljivati u 42 ruske provincije, tj. područje informacijskog pokrivanja teritorije zemlje ispalo je da je vrlo opsežno. Odnosno, nije inicijativa privatnih lica, njihova želja, a ni interes lokalnog stanovništva izazvao pokrajinsku lokalnu štampu, već volja vlade. Međutim, kako je općenito sve što je izašlo iz ruku vlade u Rusiji, ovaj pečat je izašao nekako "nedovršen".
Tako je, na primjer, urednik neslužbenog dijela "Nižegorodskih provincijskih vedomosti" i ujedno službenik za posebne zadatke pod guvernerom A. A. Odintsovo A. S. Gatsisky je napisao: "Provincijske izjave razlikuju se od svih drugih izjava u svijetu da ih niko ne čita svojom voljom i svojom voljom …" Požalio se na siromaštvo sadržaja, siromaštvo stila, a zatim je objasnio zašto nisu pročitani. I kako mu ne vjerujete, ako su takve "novine", ako mogu tako reći, objavljivane tada praktički posvuda, a nalaze se u našim arhivama!
Na primjer, u provinciji Penza, novine "Penza Provincial News" počele su izlaziti 1838. godine 7. januara, a, kao i drugdje, sastojale su se iz dva dijela: službenog, u kojem su bile naredbe vlade i lokalnih vlasti štampana, i ona nezvanična, koja je davala uglavnom različite najave. … I … to je to! U to vrijeme se nije govorilo ni o kakvom novinarskom novinarstvu! Veličina je bila mala, font je bio mali, što ga je pretvorilo ne toliko u novine koliko u informativni list, koji je mogao koristiti samo izuzetno beznačajan dio provincijskog društva. 1845. Nikola I predstavio je i sveruski dio koji bi se trebao pojaviti u svim pokrajinskim novinama, kao i cenzurne "bijele mrlje" na stranicama. 1. januara 1866. u pokrajini je počeo izlaziti Eparhijski glasnik Penza. Što se tiče učestalosti izlaženja "Penzinskih pokrajinskih glasila", u početku su izlazile jednom sedmično, zatim 1873. godine dva puta, a na kraju tek od 1878. godine ove su novine počele izlaziti svakodnevno. Međutim, malo smo ispred sebe. U međuvremenu bismo trebali razgovarati o tome kakva je Rusija bila u tom trenutku, kako bismo lakše zamislili kome, kako i zašto su se te godine dostavljale naše domaće novinske informacije.
Učinit ćemo to na temelju mišljenja ne bilo kojeg od poznatih Rusa, već mišljenja "osobe izvana", naime, francuskog ambasadora, baruna Prospera de Baranta, koji je svoje aktivnosti obavljao u Rusiji u razdoblju od 1835. do 1841. godine i koji je iza sebe ostavio bilješku pod naslovom "Bilješke o Rusiji", koju je tada objavio njegov zet 1875. godine. U isto vrijeme, ima smisla ograničiti se na selektivno citiranje članka doktora povijesnih znanosti N. Tanshine, koji je bio posvećen njegovom boravku u našoj zemlji i u potpunosti ispunjava utilitarni zadatak: dati svojevrsni "predgovor" gdje je i zašto sve što nas zanima počelo. Po njenom mišljenju, barun de Barant uopće nije idealizirao Rusiju, već je u njoj vidio ono glavno: Rusija je već krenula putem modernizacije i, iako polako, ali postojano, kretala se u istom smjeru kao i Europa. S tim u vezi, on je razlikovao vrijeme vladavine Pavla I i Nikole u Rusiji: "Između Rusije 1801. i Rusije 1837., između doba Pavlovih ludorija i vladavine cara Nikole, već su postojale važne razlike, iako oblik vladavine i društvene klase nisu se promijenili prema van. " Koje su ove razlike? I u moći javnog mnijenja, povezano sa onim što su ruski vojnici i oficiri naučili iz svojih kampanja u Evropi tokom Napoleonovih ratova. Može se dodati da se drugi put ista situacija ponovila nakon završetka Velikog Domovinskog rata. Usput, Balantu se Rusija Nikole I. uopće nije činila kao policijska država u kojoj je prevladavala servilnost, a svaka sloboda govora bila je podložna kazni. Po njegovom mišljenju, u Rusiji je tih godina između apsolutne moći monarha i njegovih podanika postojao neizgovoreni sporazum zasnovan na mišljenju da vlast treba djelovati za opće dobro i djelovati po pravdi. Rusija u njegovim očima više nije bila simbol "istočnjačkog despotizma i varvarstva".
Što se tiče ukidanja kmetstva, smatrao je da razum i pravda ne dopuštaju zahtijevanje iznenadne reforme, koja bi postala prava katastrofa … - naglasio je francuski diplomata.
Ruski obrazovni sistem vidio je kao veliki nedostatak: isključivo usko profilisan sistem obuke stručnjaka koji je stvorio Petar I. Car Nikolaj I takođe je bio pristalica ovog sistema, što je Baranata jako rastužilo: „Gdje nema javnog obrazovanja, nema ni javnosti; nema moć javnog mnijenja …”Ali i narod Rusije se promijenio. "S vremena na vrijeme vidio sam kočijaše s fijakerom ili ljude u krpama koji drže knjigu u rukama." Otvorile su se štamparije, knjige su otkupljivane, a izdavaštvo je bilo isplativ posao, a oni koji, na primjer, zbog nedostatka sredstava nisu mogli kupiti popularni časopis, kopirali su ih kod kuće uzimajući kauciju iz biblioteke.
De Barant je razlog što se Rusija razvija na drugačiji način, za razliku od zapadne Evrope, vidio u činjenici da je za sebe izabrala istočnu, vizantijsku verziju kršćanstva: „Kršćanska religija koja je u Rusiju došla iz Vizantije ima nešto od tradicionalizma Istočne religije … Ne sadrži ideju napretka. " "Racionalizacija" u Rusiji nije bila visoko cijenjena, a tada se Petar I, kako je već napomenuto, ograničio samo na to obrazovanje, koje je zemlji davalo samo uske stručnjake, ništa više.
Tako je, govoreći jezikom modernosti, car sanjao o "reformama bez reformi" kako bi se društvo razvijalo samo u nekim smjerovima koje je odabrao prema vlastitom nahođenju, a slijedeći europsku modu i način života, naprotiv, smatralo se gotovo glavnim uzrokom svih nevolja i nedaća Rusije.
Što se tiče informacijske potpore životu ruskog društva, za vrijeme boravka baruna de Baranta u Rusiji nije bilo ništa bolje, ali ni gore nego u zemljama "prosvijećene" Evrope, iako s određenim posebnostima koje generiraju ogromna prostranstva zemlji. Postojao je telegraf, iako još uvijek optički, a ne električni, koji je, međutim, zamijenjen dobro funkcionirajućom kurirskom vezom. Istina, dogodilo se da bi zbog udaljenosti pojedinih okruga od centra vijest o smrti suverena i pristupanju nove mogla doći u pokrajinu mjesec dana ili čak i više nakon ovih događaja, što je automatski poništilo lokalno sveštenstvo u stanju panike. Cijeli mjesec su služili "za zdravlje", dok su trebali služiti "za pokoj". Prema crkvenim konceptima, to se smatralo strašnim grijehom. Postojala je poštanska služba. U provincijama su postojale štamparije, uključujući državne, privatne i sinodalne, izlazile su novine i časopisi. Proces razvoja društva također je bio popraćen povećanjem obima periodike, kao i povećanjem učestalosti izdavanja pokrajinskih novina i, shodno tome, sve se to dogodilo u cijeloj Rusiji.
Tada je napravljen korak na polju slobode informacija, jer je ubrzo nakon stupanja na prijestolje Aleksandar II ukinuo cenzorski odbor koji je uveo Nikola I. I već u ožujku 1856. izgovorio je dobro poznatu frazu da je „bolje da se ukine kmetstvo odozgo, umjesto da se čeka dok se ono ne počne otkazivati odozdo”. Budući da je to rekao, govoreći pred moskovskim plemstvom, može se pretpostaviti da je to učinjeno namjerno. Uostalom, informacije o ovoj izjavi nosioca ruske krune proširile su se na najširi mogući način, i to ne samo u plemenitim krugovima!
Kao što znate, priprema reforme u Rusiji, sve do 19. februara 1861, odvijala se u dubokoj tajnosti, na čijem je očuvanju inzistirao i sam Aleksandar II. I evo - na vama! Daleko od toga da su pokrajinski odbori bili otvoreni za izradu nacrta uredbe o seljačkoj reformi, a ne svugdje, a pitanje širokog izvještavanja o njihovim aktivnostima u štampi nije ni postavljeno pred cara.
Naravno, "ne možete sakriti ušivenu vreću", a vijesti o nadolazećoj reformi ipak su se proširile: kako na nivou izjava i prepisa samog cara, tako i putem popularnih glasina. Govoreći jezikom modernosti, možemo reći da se ovdje dogodilo namjerno "curenje informacija", organizirano na način da nešto kaže, ali u suštini ne prijavi ništa! I, naravno, učinak "curenja" je bio upravo ono čemu su se nadali. Tako je 28. decembra 1857. u Moskvi, tokom svečane večere na trgovačkom sastanku, na kojem se okupilo 180 predstavnika kreativne inteligencije i trgovaca, otvoreno govorilo o ukidanju kmetstva u govorima, odnosno događaj se pokazao kao visoko informativnog karaktera.
Međutim, razumljiv je i stav vlade koja je s punim pravom vjerovala da se seljaci ne mogu odmah prevesti iz stanja potpunog ropstva u potpunu slobodu, bez izazivanja snažnog vrenja umova, pa čak ni narodne revolucije. I u ovom slučaju pronašla je najlakši način da potpuno prikrije istinu od svog naroda, u kojem je svaka odluka carske vlade morala padati na njega kao snijeg na glavu. Pretpostavljalo se da je "onaj koji je unaprijed upozoren naoružan", a carizam očito nije htio čak ni na ovaj način "naoružati" brojno rusko seljaštvo protiv sebe.
IN. Ključevski je pisao o stanju koje se tada dogodilo u društvu i da su reforme, iako spore, bile dovoljno pripremljene, ali mi smo bili manje spremni za njihovu percepciju. Istovremeno, rezultat ove nespremnosti za promjene koje su zahvatile cijelo društvo, na prvom mjestu, bilo je nepovjerenje, pa čak i potpuna mržnja prema vlastima. Činjenica je da je temeljna karakteristika ruskog društva tokom mnogih stoljeća bila zakonitost, koja je bila prisilne prirode. Ruski zakoni nisu bili rezultat kompromisa između vrha i dna. Država ih je cijelo vrijeme nametala društvu. A stanovnici Rusije nisu se mogli boriti za svoja prava i slobode, barem zato što se svaki protest protiv vlasti u Rusiji automatski smatrao činom protiv Domovine i naroda općenito. Nedostatak razvijenih koncepata normi javnog prava i lične slobode građana doveo je do toga da su ljudi lakše podnijeli, kako je pisao A. Herzen, svoje prisilno ropstvo nego dar pretjerane slobode. Društveni principi oduvijek su bili jaki u mentalitetu Rusa, ali u isto vrijeme, aktivno učešće u javnom životu za naše građane više je izuzetak nego pravilo, koje ne doprinosi javnom dijalogu, slično onome što je barem deklarirano (i često je!) Zapad. A ovo je danas! Šta se onda može reći o 1861. godini, kada su mnoge od navedenih karakteristika modernog društva postojale u povojima?
Međutim, vlasti su također učinile veliku i očiglednu glupost kada su potpuno zanemarile svoju lokalnu štampu tokom reforme 1861. Manifest su slali po mjestima kuriri, čitani s propovjedaonica u crkvama - to jest, morali su ga nepismeni seljaci percipirati po uhu, a istovremeno njegov tekst nije objavljen u "provincijskim vedomostima" !!!
Odnosno, bilo je, naravno, ali … mjesec dana nakon proglašenja, i otprilike s istim kašnjenjem, objavljeni su svi ostali propisi i legalizacije reforme. Nije li ovo najveća glupost na svijetu? To jest, s jedne strane, vlada je dopustila curenje informacija među pravim ljudima, ali je istovremeno potpuno zanemarila većinu stanovništva Rusije - podršku carskog prijestolja. U međuvremenu, bilo je potrebno u novinama, opet za "potrebne ljude" (kasnije će to reći drugima!) Da napišu kakve će koristi reforma dati svima i kako najbolje koristiti svoje plodove za zemljoposjednike i seljake. Bilo je potrebno napisati "recenzije s lokaliteta" o tome kako je seljak sa zadovoljstvom prihvatio reformu … naziv Verkhne-Perdunkovaya volost, selo Bolshaya Gryaz i šta će učiniti. Bilo bi novinara za ovo i novac - pa, zamijenili bi srebrne i zlatne pletenice na svečanoj uniformi u straži vunenim koncem, kao što je to činio Colbert u svoje vrijeme, i novac bi se našao!
Kao rezultat toga, Gubernskiye vedomosti počeli su pisati o posljedicama Velike reforme tek 1864. godine, izvještavajući da je u mnogim gospodarskim zgradama s tri prozora srednji prozor posječen ispod vrata i da je iznad njih obješen znak - u crveno -bijelom: "Pijte i odnesite." To je sve što imamo reforme! Ovo je štampano, ali nije štampano ono što je trebalo da se štampa! Odatle smo dobili tradiciju „otrovanog pera“u postreformskoj Rusiji! To jest, prije toga su pisali protiv vlasti! Ali ovdje se ispostavilo da su same vlasti krive što nisu iskoristile ogromne mogućnosti službene pokrajinske štampe, pa su mnogi njeni novinari u suštini prepušteni sami sebi.
