U Novgorodu je 26. jula 1951. otkriveno brezovo pismo broj 1. Danas ih je pronađeno više od hiljadu; nalazi se u Moskvi, Pskovu, Tveru, Bjelorusiji i Ukrajini. Zahvaljujući ovim nalazima, možemo sa pouzdanjem reći da je ogromna većina urbane populacije Drevne Rusije, uključujući žene, bila pismena. Rasprostranjena pismenost podrazumijeva dostupnost literature: uostalom, naši preci nisu čitali samo slova od brezove kore! Dakle, šta je bilo na polici starih Rusa? Da bismo došli do dna istine, počet ćemo podizati povijesne slojeve.
Sloj 1: preživjele rijetkosti
Prvi logičan korak je napraviti popis preživjele knjižne baštine. Nažalost, malo je toga sačuvano. Iz predmongolskog perioda do nas je došlo manje od 200 knjiga i rukopisa. Prema povjesničarima, to je manje od 1% svega što se dogodilo. Ruski gradovi izgorjeli su tokom međusobnih ratova i nomadskih napada. Nakon mongolske invazije neki su gradovi jednostavno nestali. Prema hronikama, čak i u mirnodopsko doba, Moskva je svakih 6-7 godina izgorela do temelja. Ako je vatra uništila 2-3 ulice, takva se sitnica nije ni spominjala. Iako su knjige bile cijenjene, cijenjene, rukopisi su i dalje izgorjeli. Šta je preživjelo do danas?
Ogromnu većinu čini duhovna književnost. Liturgijske knjige, jevanđelja, životopisi svetaca, duhovna uputstva. Ali postojala je i svjetovna književnost. Jedna od najstarijih knjiga koje su do nas došle je "Izbornik" iz 1073. Zapravo, ovo je mala enciklopedija zasnovana na historijskim kronikama bizantskih autora. Ali među više od 380 tekstova postoji rasprava o stilistici, članci o gramatici, logici, članci o filozofskom sadržaju, parabole, pa čak i zagonetke.
Hronike su prepisivane u velikom broju - ruski narod nikako nije bio Ivan, koji se nije sjećao svog srodstva, živo ih je zanimalo „odakle je i odakle dolazi ruska zemlja“. Osim toga, pojedine povijesne kronike srodne su savremenoj detektivskoj književnosti u smislu zaokreta. Priča o smrti prinčeva Borisa i Gleba vrijedna je adaptacije: brat protiv braće, prijevara, izdaja, zločinačka ubistva - istinski šekspirovske strasti ključaju na stranicama Priče o Borisu i Glebu!
Postojala je naučna literatura. Kirik Novgorodsky je 1136. napisao "Doktrinu brojeva" - naučnu, matematičku i astronomsku raspravu posvećenu hronologijskim problemima. Do nas su došle 4 (!) Liste (kopije). To znači da je bilo mnogo primjeraka ovog djela.
"Molitva Danijela Zatočnika" s elementima satire, usmjerena protiv svećenstva i bojara, nije ništa drugo do novinarstvo iz 13. stoljeća.
I, naravno, "Riječ o Igorovoj kampanji"! Čak i ako je "Riječ" bila jedina kreacija autora (u što se može sumnjati), on je zasigurno imao i prethodnike i sljedbenike.
Sada ćemo podići sljedeći sloj i pristupiti analizi samih tekstova. Tu zabava počinje.
Sloj 2: šta je skriveno u tekstovima
U X-XIII vijeku autorska prava nisu postojala. Autori, prepisivači i sastavljači Izbornika, Molitve i pouke posvuda su u svoje tekstove umetali fragmente iz drugih djela, uopće ne smatrajući potrebnim dati vezu na izvorni izvor. To je bila uobičajena praksa. Vrlo je teško pronaći tako neobilježen fragment u tekstu, jer za to morate savršeno poznavati književnost tog vremena. A što ako je izvorni izvor davno izgubljen?
Pa ipak, takvih nalaza ima. I samo daju more informacija o onome što su čitali u Drevnoj Rusiji.
Rukopisi sadrže fragmente "jevrejskog rata" jevrejskog istoričara i vojskovođe Josifa Flavija (1. vek nove ere), grčke hronike Georgija Amartola (Vizantija, 9. vek), hronografije Jovana Malale (Vizantija, 6. vek nove ere)).). Pronađeni su citati iz Homera i asirsko-babilonske priče "O Akimu Mudrom" (VII vijek prije nove ere).
Naravno, zanima nas koliko su ti primarni izvori bili rasprostranjeni među čitateljskom populacijom. Nije li taj nepoznati pisac-monah bio jedini u Rusiji koji je pao u ruke ove ili one dragocjene knjige? U jednom od učenja koji kritizira ostatke poganstva, objašnjavajući suštinu poganskog božanstva, autor ga naziva analogom Artemide. On ne samo da zna za grčku boginju - štaviše, autor je siguran da čitalac takođe zna ko je ona! Grčka Artemida je autoru učenja i čitateljima poznatija od slavenske boginje lova Devana! Stoga je poznavanje grčke mitologije bilo sveprisutno.
Zabranjena literatura
Da, postojao je jedan! Vodeći računa o duhovnom zdravlju svoje pastve, crkva je pustila tzv. "Indeksi" u kojima je navela knjige klasifikovane kao "odricane". To su proricanje sudbine, vračanje, čarobnjaci, legende o vukodlacima, tumači znakova, knjige iz snova, zavjere i liturgijska literatura priznata kao apokrifna. Indeksi ne ukazuju samo na teme, već i na određene knjige: "Ostrolog", "Rafli", "Aristotelova vrata", "Gromnik", "Kolednik", "Volhovnik" itd. Svi ti "bezbožni spisi" nisu bili samo zabranjeni, već bili podložni uništenju. Uprkos zabranama, odbačene knjige su se čuvale, čitale i prepisivale. Čak i u XVI-XVII vijeku. "Disidentska književnost" spaljivana je u vagonima. Pravoslavni ruski narod nikada se nije odlikovao svojim vjerskim fanatizmom; kršćanstvo i poganska vjerovanja mirno su koegzistirali u Rusiji stoljećima.
Sloj 3: Tekstualna podudaranja
Posuđivanje zapleta među autorima se nikada nije smatralo za osudu. O. Tolstoj nikada nije krio da je njegov Pinokio kopija Pinokio Kolodija. Veliki Shakespeare praktički nema nijedan "vlastiti" zaplet. I na Zapadu i na Istoku, pozajmljivanje parcela se koristilo silno. I u Rusiji: u životopisima prinčeva, u životima svetaca postoje zapleti iz grčkih kronika, zapadne književnosti ("Pjesme Guillaume of Orange", Francuska, XI vijek), keltskih "Ossanskih balada" (III vijek nove ere)), pa čak i drevnu indijsku književnost.
U viziji starca Mateja, monah vidi kako demon, nevidljiv za druge, baca latice na monahe. Za koga se drže, on odmah počinje zijevati i pod uvjerljivim izgovorom pokušava napustiti službu (nije prekinuo vezu sa svijetom). Latice se ne lijepe za prave saputnike. Zamijenite demona Nebeskom djevojkom, monasi iz Pećina budističkim monasima - i primit ćete Mahayana sutru iz II stoljeća. Pne e., nije jasno koji je vjetar donio Rusiji.
I onda se postavlja sljedeće pitanje: kako su knjige dospjele u Drevnu Rusiju? Odgovarajući na ovo pitanje saznat ćemo koje i u kojoj količini.
Kopanje dalje
Utvrđeno je da je niz rukopisa X-XI vijeka. su spiskovi iz bugarskih originala. Istoričari su dugo sumnjali da je biblioteka bugarskih careva završila u Rusiji. Mogao ga je iznijeti kao trofej rata knez Svyatoslav, koji je zauzeo glavni grad Bugarske, Preslav Veliki 969. Vizantijski car Tzimiskes mogao ga je izvaditi i naknadno predati Vladimiru kao miraz za princezu Anu, koja se udala za kijevskog princa (tako je u 15. stoljeću, zajedno sa Zojom Paleolog, budućom suprugom Ivana III. biblioteka bizantskih careva, koja je postala osnova "libereja" Ivana Groznog).
U X-XII veku. Rurikovići su sklopili dinastičke brakove s vladajućim kućama Njemačke, Francuske, Skandinavije, Poljske, Mađarske i Vizantije. Budući supružnici otišli su u Rusiju sa svojom svitom, ispovjednicima i sa sobom donijeli knjige. Tako je 1043. godine "Gertrudin zakonik" došao u Kijev iz Poljske zajedno s poljskom princezom, a 1048. godine iz Kijeva u Francusku zajedno s Anom Yaroslavnom - "Reimsko evanđelje".
Nešto su skandinavski ratnici donijeli iz kneževske pratnje, nešto trgovci (trgovački put "od Varjaga do Grka" bio je vrlo zauzet). Naravno, knjige nisu bile na slovenskom. Kakva je bila sudbina ovih knjiga, da li je u Rusiji bilo ljudi koji znaju čitati na stranim jezicima? A koliko je takvih ljudi bilo?
Basurmanski govor
Otac Vladimira Monomaha govorio je pet jezika. Monomahova majka bila je grčka princeza, njegova baka je bila švedska princeza. Sigurno je da je dječak koji je živio s njima do adolescencije znao i grčki i švedski. Poznavanje najmanje tri strana jezika bila je norma u kneževskom okruženju. Ali ovo je kneževska porodica, idemo sada niz društvenu ljestvicu.
U Kijevo-Pečerskoj lavri jedan monah opsjednut demonima govorio je na nekoliko jezika. Monasi koji su stajali u blizini slobodno su definirali „nesermenske yazytsi“: latinski, hebrejski, grčki i sirijski. Kao što vidite, poznavanje ovih jezika nije bila rijetkost među monaškom braćom.
U Kijevu je postojala značajna jevrejska dijaspora, jedna od tri kapije grada (trgovina) se čak zvala "Zhidivski". Plus plaćenici, trgovci, susjedni Hazarski kaganat - sve je to stvorilo najpovoljnije uvjete za razvoj višejezičnosti. Stoga knjiga ili rukopis koji su u staru Rusiju stigli sa Zapada ili Istoka nisu nestali - čitali su, prevodili i prepisivali. Gotovo u staroj Rusiji sva svjetska književnost tog vremena mogla je hodati (a vjerovatno je i radila). Kao što vidite, Rusija nije bila ni mračna ni potisnuta. I u Rusiji čitaju ne samo Bibliju i Evanđelje.
Čekajući nova otkrića
Postoji li nada da će se jednog dana pronaći nepoznate knjige X-XII vijeka? Kijevski vodiči i dalje govore turistima da su prije zauzimanja grada od strane Mongol-Tatara 1240. godine kijevski monasi sakrili biblioteku kneza Yaroslava Mudrog u tamnicama manastira Sophia. Još uvijek traže legendarnu biblioteku Ivana Groznog - posljednje pretrage izvršene su 1997. godine. I mada se malo nada nada "nalazu veka" … Ali šta ako ?!
