Povijesne balade A. K. Tolstoja napisane su živahnim i živopisnim jezikom, lakim i ugodnim za čitanje. No, većina ih čitatelja potcjenjuje i ne shvaćaju ozbiljno informacije sadržane u ovim pjesmama te ih gledaju samo kao smiješne književne priče. Međutim, čak i među baladama s fantastičnim zapletom i izmišljenim likovima postoje djela koja sadrže natuknice i reference na stvarne događaje. Kao primjer možemo navesti balade "Zmija Tugarin", "Potok-Bogatyr", "Nečija tuga".
A postoje i balade koje imaju pravu istorijsku osnovu. Izvori za njih bile su priče o ruskim hronikama, "Sloj Igorove kampanje", kao i dela savremenih ruskih i stranih istoričara. Njima će se glavna pažnja posvetiti u ovim člancima.
A. K. Tolstoj je jednostavno bio zaljubljen u istoriju predmongolske Rusije, napisao je 1869:
"Kad pomislim na ljepotu naše istorije prije prokletih Mongola, … dođe mi da se bacim na zemlju i otkotrljam u očaju zbog onoga što smo učinili s talentima koje nam je Bog dao!"
I, kao i uvijek u takvim slučajevima, ponekad se malo zanese i ispadne pristran.
X - XI vijek zaista je vrlo zanimljiv period u istoriji naše zemlje. Mlada ruska država brzo je jačala i povećavala se. Podjela crkava na katoličku i pravoslavnu dogodila se tek 1054. godine, a mnogo desetljeća nakon nje ljudi na istoku i zapadu smatrali su se suvjernicima. Poznata imena nalaze se u zapadnoevropskim i vizantijskim izvorima tog doba, a neki ruski prinčevi junaci su skandinavskih saga. Prema A. K. Tolstoju, ovo razdoblje naše povijesti oštro je u suprotnosti čak i s početkom vladavine Romanovih. Tada je sve strano tretirano sumnjičavo i ruski carevi su oprali ruke nakon razgovora sa stranim ambasadorima.
U baladi Tuđinska tuga, AK Tolstoj navodi tri događaja koji su, prema njegovom mišljenju, drastično promijenili prirodni tok istorije naše zemlje: podjelu ruske zemlje između njegovih sinova od strane Jaroslava Mudrog, mongolsku invaziju i despotsku vlast Ivana Groznog.
Pa razgovarajmo detaljnije o nekim baladama Alekseja Tolstoja.
Balada "Zmija Tugarin"
Ova balada govori o proročanskoj pjesmi tatarskog pjevača, koju je pjevao na gozbi kod kneza Vladimira:
„Zagrliće vaš Kijev, plamen i dim, A vaši unuci bit će moji unuci
Držite pozlaćenu uzengiju!"
Zanimljivo je da je u ovoj baladi, kao i u ruskim epovima, slika Vladimira sintetička. Kao što znate, u knezu Vladimiru-Krasno Solnyshko slile su se slike Vladimira Svjatoslaviča i njegovog praunuka Vladimira Monomaha.
U gore citiranom odlomku govori se o kneževim unucima, koji će se morati pokoriti Tatarima. A ovo je jasna referenca na Vladimira Monomaha - posljednjeg snažnog velikog vojvodu ujedinjene ruske države. No, u finalu ove balade, Vladimir se prisjeća Varjaga - "hrabrih djedova". I ovo više nije Monomakh, već Vladimir Svyatoslavich, koji se u "Sloju Igorove vojske" i u skandinavskim sagama naziva "Stari". Ovaj epitet se, inače, uvijek koristi u odnosu na osnivača dinastije.
Nedavno su se ovog Vladimira ponovo počeli nazivati svecem. Pažljivi čitaoci su verovatno primetili grešku A. Tolstoja. Činjenica je da je Rurik bio pradjed Vladimira Svjatoslaviča. Mongole nisu dočekali unuci, već praunuci Vladimira Monomaha. Čini se da je autor ovu grešku napravio namjerno - kako bi sačuvao pjesnički metar. Slažem se, riječi unuci i djedovi mnogo su prikladniji za poeziju od praunuka i pradjeda.
Vratimo se baladi A. Tolstoja.
„Pevačica nastavlja:
„I doći će vreme, Naš kan će popustiti kršćanima, I ruski narod će se ponovo uzdići, I jedan od vas će okupiti zemlju, Ali on će sam postati kan nad njom!"
Ovdje vidimo suprotstavljanje predmongolske ("kijevske") Rusije i novgorodske Rusije "Moskvi" (nesrećni nazivi "Kijevska" i "moskovska" Rus pojavili su se samo u djelima povjesničara 19. stoljeća). Idealizirani princ Vladimir uspoređuje se s Ivanom Groznim.
I na kraju balade, A. Tolstoj, usnama svog junaka, izgovara divnu frazu koju je trebalo odštampati kao epigraf u svakom udžbeniku istorije.
Odgovarajući na Tugarinovo mračno proročanstvo, Vladimir kaže:
To se dešava, -rekao je princ svetlosnog sunca, -
Ropstvo će vas natjerati da prođete kroz blato -
Svinje mogu samo plivati u njoj!"
Balada "Potok-Bogatyr"
U ovoj baladi, A. K. Tolstoj prikazuje Ivana IV očima kijevskog heroja koji je spavao pola hiljade godina:
Kralj jaše na konju u brokatnom zipunu, A dželati hodaju unaokolo sa sjekirama, -
Njegova će milost zabaviti, Ima nekoga za rezanje ili vješanje.
I u bijesu je Potok zgrabio mač:
"Kakav je kan namjeran u Rusiji?"
Ali odjednom čuje riječi:
"Tada zemaljski bog jaše, Naš će se otac udostojiti pogubiti nas!"
Imajte na umu da svaki povjesničar upoznat s djelima evropskih monarha - savremenika Ivana IV, neizbježne sumnje u izvanredan "užas" i nevjerovatnu "prijetnju" ovog cara.
Uostalom, njegovi savremenici bili su engleski Henrik VIII, pod kojim je ubijeno oko 72 hiljade ljudi (kao i "ovce su pojele ljude"), i velika engleska kraljica Elizabeta, koja je pogubila do 89 hiljada podanika. U isto vrijeme u Francuskoj je vladao kralj Charles IX. Pod njim je samo tokom "Vartolomejske noći" (koja se zapravo dogodila u cijeloj Francuskoj i trajala dvije sedmice) ubijeno više ljudi nego što je pogubljeno za vrijeme vladavine Ivana IV. Španski kralj Filip II i vojvoda od Albe zabilježeni su po 18 hiljada ubijenih samo u Holandiji. A u Švedskoj je u to vrijeme na vlasti bio ludi i krvavi kralj Eric XIV. Ali A. Tolstoj se rukovodio djelima Karamzina, koji je bio izrazito pristrasan prema Ivanu IV i imao je veliku ulogu u demoniziranju njegove slike.
Vasilij Šibanov
U ovoj baladi A. Tolstoj se još jednom okreće liku Ivana IV.
Ovdje vidimo varijaciju priče o Nekrasovu o "uzornom kmetu, vjernicima Jakovu". Princ Andrej Kurbsky, izdajnik koji su liberali u 19. stoljeću podigli u čin "borca protiv totalitarizma", preteča generala Vlasova, pobjegao je iz svoje vojske u Litvani u Volmar u proljeće 1564. godine. I on i njegovi potomci aktivno su se borili protiv svoje domovine, ubivši ne Ivana IV ili bliske rođake cara, već obične ruske ljude.
Kurbskog je u letu pratilo 12 ljudi, uključujući i junaka balade:
„Princ je bio zgodan. Iscrpljeni konj je pao.
Kako biti maglovit usred noći?
Ali čuvajući lojalnost Šibana, On daje svog konja guverneru:
"Odjaši, kneže, do neprijateljskog logora, Možda neću zaostati pješice."
I kako se izdajica zahvalio čovjeku koji mu je vjerovatno spasio život?
Kurbsky šalje Shivanova Ivanu IV s uvredljivim pismom, dobro znajući da ga šalje u smrt. Neupitna odanost Šivanova iznenađuje čak i cara:
Glasniče, ti nisi rob, već drug i prijatelj, A mnogo je, zna se, vjernika kurbskih slugu, Šta vas je odalo za ništa!
Idi s Malyutom u tamnicu!"
Balada završava monologom Šivanova, koji "hvali svog gospodara" i traži od Boga da oprosti caru i Kurbskom:
„Čuj me, Bože, u času moje smrti, Oprostite gospodaru!
Jezik mi zanijemi, a pogled izblijedi, Ali moja riječ je jedna:
Za strašne, Boga, kralja, molim se, Za našu svetu, veliku Rusiju …"
Kako kažu, A. Tolstoja "za zdravlje", a završio je s nekim nepodnošljivo prikrivenim lojalnim uljem.
U nekim baladama A. Tolstoj govori o istoriji zapadnih Slovena.
Balada "Borvoy" (pomeranska legenda)
Za stvar crkve sa revnosnim srcem, Tata šalje poruku Roskilde
I pješačenje do Bodrichany
Krst propovijeda."
Ovo je jedna od epizoda takozvanog Vendijskog križarskog rata iz 1147. godine (počinjenog u sklopu Drugog križarskog rata). Papa Eugene III i Bernard iz Clairvauxa blagoslovili su rat protiv Slavena zajedno s ekspedicijom u Palestinu. Vojske saksonskih, danskih i poljskih vitezova preselile su se u zemlje polabskih Slavena - ohrabrene i luticirane. Pridružili su im se odredi njemačkih biskupa i moravskih knezova.
Jedna od križarskih vojski djelovala je protiv Lutičija i Pomorijanaca. Činjenica da su princ lutičija Ratibor, njegova pratnja i neki od njegovih podanika već uspjeli preći na kršćanstvo, nikoga nije uznemirila. Vođe ovog dijela križara bili su markgrof Brandenburga Albrecht Medved i magdeburški nadbiskup Konrad I.
Druga vojska trebala je slomiti snage plemenskog saveza navijanja. Njegovi vođe bili su vojvoda od Saske Heinrich Leo, vojvoda Conrad od Burgundije i nadbiskup Adalbert od Bremena. Danci su se žurili da se pridruže ovoj vojsci, predvođenoj Svenom III, vladarom Zelanda, i Knutom V, koji je posjedovao Jutland - druge rođake i nepomirljive rivale.
Vrijeme je da se vratimo baladi A. Tolstoja:
Biskup Eric je prvi ustao, S njim su monasi, podigli oklop, Odlazak na obalu.
Došao je Dale Sven, Nielsov sin, U svom krilatom šišaku;
Zajedno sa njim uzeo je oružje
Vikinški knut, sjajan zlatom.
Obojica su iz kraljevske porodice, Obojica su se takmičila za tron, Ali za slavni marš
Ljutnja se prekida između njih.
I, poput jata morskih ptica, Mnogo oklopljenih ljudi
I tutnji i sjaji, Pridružio sam im se sa svih strana."
Ruskildski biskup se zapravo zvao Asker. A vladara Jutlanda, Knuta, i dalje je teško nazvati Vikinzima.
Otpor križarima predvodio je ohrabrujući princ Niclot, koji je zadao preventivni udarac luke Lübeck, uništivši mnoge tamošnje brodove.
Nakon toga, Niclot se povukao u tvrđavu Dobin, gdje su ga križari opsjedali. U to vrijeme su se približili i Danci.
A. K. Tolstoj - o dolasku Svena, Knuta i Askera:
„I sva tri su u radosti, Zastrašujući odred sa njima, Svi plove u moćnoj formaciji
Do kula grada Volinja.
(u opkoljeni grad Dobin od strane križara).
A ratoborni Slaveni s otoka Ruyan (Rügen), koji su pobijedili dansku flotu u pomorskoj bici, priskočili su u pomoć da ih ohrabre:
Od udaraca teškog čelika
Pozlaćena krila
Svenu je kaciga već pala;
Ubijen u žestoku raspravu
Knutova snažna lančana pošta, I baci se u more
Sa prevrnutog pluga.
I biskup Eric, u borbi
Osećaj smrti iznad mene, Preskočio u groznici
Od vašeg broda do tuđeg."
Zapovjednik Svenove eskadrile, biskup Röskild Asker (A. Tolstoj ga tvrdoglavo naziva Eric), na samom početku bitke napustio je svoj ratni brod i sklonio se na trgovački brod. Saksonski Gramatik navodi da je biskup
"Uz prizor sramotnog bijega, iznervirao je one koje je svojim primjerom trebao podstaći na hrabrost u borbi."
Još jedna Tolstojeva greška je učešće Knutovih brodova u ovoj bitci.
Zapravo, samo su se Zelandanci borili s Ruyansima: Knut nije poslao svoje brodove u pomoć svom suparničkom bratu. Na ovaj ili onaj način, Ruyani su tada zarobili mnoge brodove. Nakon toga Danci su napustili Dobin.
Heinrich Leo, hrabro korača
Volynu za ratnu zabavu, Čuvši za ovaj slučaj, Vratio sam se u Brunzovik."
Zapravo, opsadu Dobina vodio je 18-godišnji Heinrich Leo.
Krstaši nisu mogli zauzeti ovu tvrđavu. Napustili su ga, osiguravši Niklotovo obećanje da će pokrstiti svoj narod. Akcije druge vojske, koja nije uspjela zauzeti Demmina i Stettina, također su bile neuspješne.
U finalu Tolstojeve balade, vođa Ruyan Borive (očigledno, Boril-voy) obećava da će se osvetiti križarima:
„Vama usred mora ili usred kopna
Ja ću se probiti
I unapred vaše duše
Ja osuđujem Černoboga."
1152. slavenski odredi napali su Dansku i uništili je.
Hroničar Helmold iz Bosaua svjedoči:
“Ova velika kampanja riješena je s malo koristi. Jer su se odmah potom (Slaveni) počeli ponašati gore nego prije: niti su priznali krštenje, niti su se uzdržali od pljačke Danaca."
U sljedećim člancima provest ćemo povijesnu analizu teksta nekih balada A. K. Tolstoja, koja govori o stvarnim događajima koji su se zbili na teritoriji ruskih kneževina.
