U ovom ćemo članku nastaviti govoriti o povijesnim baladama A. K. Tolstoja.
Sjećamo se da je A. K. Tolstoj idealizirao povijest Drevne Rusije, vjerujući da su mongolski jaram i despotska vladavina Ivana IV narušili prirodni razvoj naše zemlje. To nije moglo a da se ne odrazi na njegov rad. Ali apsolutna objektivnost autora možda je izuzetak od općeg pravila. Moram priznati da s umjetničkog gledišta ovaj subjektivizam često čak koristi romanima, pričama i pjesmama. Braneći (izričito ili u prikrivenom obliku) svoje stavove, autor pažljivije radi na tekstu i daje djelima dodatnu emocionalnu boju i strast, koje privlače čitatelje. Ako nema strasti i želje prenijeti svoj stav čitateljima, ispada, kao u "Otkrivenju Ivana Bogoslova":
„Nije vam ni hladno ni vruće; oh, da ti je hladno ili vruće!"
Glavna stvar je da autor ne padne na otvorene manipulacije i falsifikate, što A. Dumas (stariji) često griješi. Ovaj romanopisac imao je nevjerovatan talent da predstavlja bijelo kao crno i crno kao bijelo.
I koliko je A. Tolstoj bio nepristrasan i objektivan dok je radio na baladama? I koliko možete vjerovati informacijama koje sadrže?
Da vidimo. Govorit ćemo o povijesnim baladama A. K. Tolstoja, slijedeći hronologiju opisanih događaja.
Pjesma o Vladimirovom pohodu protiv Korsuna
Izvor ove balade su hronični podaci koje je prepričao Karamzin o okolnostima usvajanja hrišćanstva od strane kijevskog kneza Vladimira Svjatoslaviča i njegove svite. Početak ove priče pun je ironije - u stilu čuvene "Povijesti ruske države od Gostomysla do Timasheva".
Poslušavši propovijed vizantijskog monaha, Vladimir izjavljuje:
"Ponizit ću se", kaže mu princ, "spreman sam -
Ali samo postavite bez oštećenja!
Lansirati deset stotina plugova u Chertoy;
Ako dobijem otkupninu od trgovaca u Korsunu, Neću dirati grad prstom!
Grci su vidjeli dvor u uvali, Odred se već gomila pred zidinama, Idemo tumačiti tu i tamo:
„Nevolja je došla kao i za hrišćane, Vladimir je došao da se krsti!"
Komentirajmo ove redove.
O. Tolstoj je bio pristalica verzije prema kojoj ponos nije dopuštao Vladimiru da se ponizi u očima Grka iskrenim priznanjem svojih poganskih zabluda. I tako je odlučio "osvojiti" kršćansku vjeru: prihvatiti je iz ruku poraženih učitelja.
Opsada Hersonesa mogla je biti duga i, možda, neuspješna. Međutim, pronađen je izdajnik koji je Rusima rekao lokaciju bunara kroz koje je voda ulazila u grad kroz podzemne cijevi.
Kao rezultat toga, stanovnici Hersonesa bili su prisiljeni na predaju. Nakon toga, Vladimir je preko ambasadora objavio carevima Vasiliju i Konstantinu da želi biti supružnik njihove sestre Ane, prijeteći da će zauzeti Carigrad u slučaju odbijanja:
„Ovdje je već zauzet vaš slavni grad; Čuo sam da imaš djevicu; ako je se ne odreknete zbog mene, učinit ću isto vašoj prijestolnici kao i ovom gradu”.
(Priča o prošlim godinama).
Aleksej Tolstoj je opet vrlo ironičan:
„I šalje ambasadore na dvor u Vizantiju:
„Carevi Konstantin i Vasilije!
Ponizno se udvaram tvojoj sestri
U suprotnom, obojicu ću vas posuti odredom, Uđimo u srodstvo bez nasilja!"
Trenutak za "sparivanje" bio je dobar. Carstvo je u ovom trenutku nemirno: dug period "pobune dvaju odjela" - Sklire i Foke. Sklir, koji se uspješno borio protiv Svjatoslava Igoreviča 970., pobunio se 976. godine. Njegov stari rival, Varda Foka, bio je uperen protiv njega (ranije je Sclerus bio taj koji je potisnuo njegovu pobunu protiv Johna Tzimiskesa). Mržnja među njima bila je tolika da su tokom odlučujuće bitke 24. marta 979. godine ušli u dvoboj: Sklirus je koplju odsjekao uho Fokinom konju, ali je i sam bio teško ranjen u glavu.
Godine 978. pobunu je već podignuo Varda Fock. Proglasio se carem, zauzeo gotovo cijelu Malu Aziju i prišao Carigradu.
Općenito, jedino što je još nedostajalo "za potpunu sreću" bilo je prisustvo strane vojske pred zidinama glavnog grada. Stoga su obično ponosni Vizantinci prihvatili uslov ruskog kneza.
Nakon vjenčanja, Vladimir pokazuje svoju svijest o unutrašnjim poslovima carstva:
„Istina je, čuo sam da je Bospor zatvoren
Neka vrsta Fokijevih odreda?"
"Zaista istina!" - odgovara dvorište.
"Ali ko je ova Foka?"
- "Pobunjenik i lopov!"
Ošišajte ga sa svih strana!"
Ruska vojska od 6.000 ljudi poslana je u pomoć Vizantincima, koji su se borili za carstvo do 989. godine - sve dok vojska Foke nije poražena kod Abidosa (13. aprila).
Pobunjeni general umro je tog dana nakon što je popio otrovano vino - usred bitke. Njegovi vojnici proglasili su cara Skliru (kojeg je prethodno zauzela Foka), koji je pristao na sporazum s Vasilijem II. Inače, upravo će ovaj car ući u istoriju pod nadimkom "Ubica Bolgara". Njegov portret se može vidjeti na donjoj ikoni:
Što se tiče Hersonesa, Vladimir je, navodno, konačno napravio široku gestu:
„A princ kaže:
„Sagradit ću hram za vas
U znak sjećanja da sam ovdje kršten, I vraćam vam grad Korsun
I ja ću otkupninu u potpunosti vratiti -
Ja sam se predao Zaneu!"
U to vrijeme nije bilo majstora sposobnih za izgradnju velikih kamenih zgrada, ne samo među Vladimirovim ratnicima, već i u Kijevu, gdje je po povratku kneza izgrađena drvena crkva. Stoga se čini da je hronična poruka o Vladimirovom izgradnji kamenog hrama u Hersonesu malo vjerojatna. Možda je izdvojio sredstva za takvu izgradnju. Ili su možda sami stanovnici grada postavili crkvu u znak sjećanja na oslobođenje od "kumčeta".
Što se otkupnine tiče, Vladimir je u Rusiju odnio relikvije svetog Klimenta i Tebe, crkvene posude (vjerovatno, nisu napravljene od jednostavnog metala), dvije mramorne statue i četiri bakrena konja (ovdje osjećam ponos na princa esteta), svećenike i izdajica, zahvaljujući kojem je grad zauzet. Hronika je, inače, zadržala ime ove osobe - Anastas. Vladimir ga je uzalud doveo u Rusiju, jer je nakon smrti ovog princa Anastas počinio još jednu izdaju. Vladimirov najstariji sin, Svyatopolk, rival Jaroslava Mudrog, ušao je u Kijev zahvaljujući pomoći svog tasta, poljskog kralja Boleslava Hrabrog. Međutim, nakon pobjede, Boleslav se nije ponašao kao saveznik, već kao osvajač. Svyatopolk je predvodio ustanak protiv Poljaka, a Boleslav je morao otići u Poljsku. Kralj je iz Kijeva oduzeo Vladimirovu kćer Peredslavu (sestru Yaroslava i Svyatopolka), koju je neuspješno udvarao neposredno prije ovih događaja. Nije odbio kneževsku riznicu, koju mu je poklonio Anastas. Pa, kralj je sa sobom poveo i pametnog Hersoneza.
Objektivno procjenjujući okolnosti Vladimirova krštenja, valja priznati da se to pokazalo prije svega za Rimljane. Vladimirova proizvodnja bila je mala. Veliki ruski korpus morao se boriti nekoliko godina na teritoriji strane zemlje i za tuđe interese. Novgorođani, koji Vladimiru nisu oprostili okrutno nasilno krštenje njihovog grada, podržali su njegovog sina Yaroslava ("Mudrog"), koji je odbio platiti danak Kijevu i proglasio nezavisnost za života starog princa.
Nakon što su zauzeli Kijev tokom međusobnog rata, spalili su sve crkve ovdje (i zato su „Kijevci tada dočekali proklete Svjatopolka i Boleslava sa ikonama i pjevajući molitve). Izdajnik Anastas, kojeg je Vladimir odveo iz Hersonesa u Kijev kao vrijednog zaposlenika, kao što već znamo, izdao je sinove ovog princa.
Osim toga, Carigrad je dobio izuzetno moćan i djelotvoran instrument utjecaja na poslove u ruskim zemljama u liku grčkih svećenika (među kojima su bili mitropoliti Kijeva i cijele Rusije). Tek 1448. godine u Moskvi je izabran prvi ruski mitropolit Jonah. Pre toga (1441.) grčki unijatski Isidor, proglašen neprijateljem pravoslavlja, uhapšen je i smešten u manastir Čudov, iz kojeg je pobegao u Tver, a zatim u Litvaniju. Više se nije pojavljivao na teritoriju pod kontrolom moskovskih knezova.
U drugom dijelu ove balade ironični ton pripovijesti zamijenjen je lirskim: pjesnik opisuje preobraženo stanje duha krštenog princa. O "preobražaju" i "poniznosti" krštenog Vladimira može se suditi, na primjer, po krštenju "ognja i mača" Novgoroda, koje su, po kneževom nalogu, izveli Dobrynya i Putyata (sjetite se da su u odgovoru, vojnici novgorodskog odreda Yaroslava Mudrog kasnije su spaljeni u zauzetom Kijevu u svim crkvama).
Ovom prilikom želim citirati O. Dymova - jednog od autora "Opšte istorije, obradu" Satyrikona ". Riječi koje je rekao o posljedicama usvajanja kršćanstva od strane jednog od franačkih kraljeva mogu se u potpunosti pripisati našem ravnoapostolnom princu:
"Clovis se nikada nije pokajao zbog svoje odluke: ipak je postigao svoje ciljeve prevarom, izdajom i ubistvom, a umro je kao revni katolik."
Jedina netočnost u ovom odlomku je sljedeća: i Clovis i Vladimir umrli su jednostavno kao kršćani, budući da se rascjep Crkve na katoličku i pravoslavnu dogodio tek 1054. godine.
Gacon slijepi
Ova balada govori o bitci kod Listvena (1024), u kojoj su se Novgorođanima i Varjazima Jaroslava Mudrog suprotstavili sjevernjaci (stanovnici Sjevera, budući Novgorod-Severski) i odred kneza Černigova i Tmutorokana Mstislav. On je bio taj koji je "ubo Rededju pred kazogijskim pukovima". A o njemu je, kako znamo iz Legla Igorove kuće, Boyan pjevao pjesme.
Povod za pisanje balade bio je izraz iz ruske hronike o varjaškom knezu Gakonu koji je učestvovao u ovoj bitci.
Gakon ili Yakun je rusificirano skandinavsko ime Hakon, a ovaj vođa Vikinga bio je "sy lѣp", odnosno zgodan. Ali prvi ruski istoričari napravili su nesrećnu grešku proglasivši ga slepim ("slѣp"). A zlatni ogrtač mladog dandyja i zgodnog muškarca, njihovim trudom, pretvorio se u masku osakaćenog starca. Ova nevjerovatna radnja (slijepi Viking na čelu svog odreda bori se u najopasnijem pravcu) privukao je pažnju Tolstoja, koji se također prisjetio priče o događaju koji se dogodio tokom Stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske. Zaslijepljen od luksemburškog kralja Johna tokom bitke kod Cressyja, naredio je svojim štitonošama da ga odvedu u bitku bitke, gdje su ga ubili Britanci.
Slijepi junak balade A. Tolstoja traži od "omladine", odnosno članova "mlađeg" odreda (prinčev lični odred - za razliku od "starijeg" odreda, bojara) da mu pomognu da učestvuje u bitci:
I mladići su ga uzeli sa dvije strane, I, pun ludog bijesa, Slijepi je projurio između njih Gacon
I zabio se u koso, i opijen s njom, On reže usred tutnjave i urlanja …
Gakon je odsječen i odbijen od Rusa, Vidjevši to, knez Yaroslav kaže:
“Treba nam šurjeva odbrana!
Vidite, kako je neprijatelj obasuo svoju vojsku!"
Među ratnicima Mstislava bilo je mnogo Hazara i Kasoga (predaka modernih Adiga), pa se ne treba čuditi što je Gakon "ponovo zarobljen od Rusa".
Mnogo je intrigantnija riječ šogor u ustima Yaroslava Mudrog, oženjenog švedskom princezom Ingigerd. Činjenica je da većina modernih istraživača identifikuje Yakuna iz ruskih hronika sa Jarlom Hakonom, sinom bivšeg vladara Norveške Eirika. U ratu za norveško prijestolje borio se protiv Olava Sveca na strani svog ujaka Sveina, kojeg su podržavali švedski kralj Olav Shetkonung i drugi ujak iz Hakona, danski kralj Knut Moćni. A Hakon je zaista bio vrlo zgodan. O tome se izvještava i u "Sagi o Olavu Svetom":
“Hakon Jarl doveden je na kraljev brod. Bio je nevjerojatno zgodan. Imao je dugu kosu, lijepu poput svile. Bili su vezani zlatnim obručem. Kad je sjeo na krmu broda, Olav je rekao: "Istina je da vam je porodica lijepa, ali sreća vam je nestala."
Hakonova zlatna traka za kosu spominje se u još dvije sage.
U to vrijeme ovaj je jarl imao sreće: pušten je pod uvjetom da se više ne pojavi u domovini. Prvo je otišao u Dansku i Englesku, gdje je vladao njegov ujak, Moćni Knut. Zatim je - očigledno, završio na teritoriji Kijevske Rusije, zatim je učestvovao u bitci za Listven. Nakon smrti kralja Olava, Hakon je nakratko postao vladar Norveške, ali je tu "sreća njegove porodice" bila iscrpljena: umro je na moru, vraćajući se iz Engleske. Nema ništa nemoguće u odnosu ovog jarla sa Inginerdom. Nisam mogao pronaći potvrdu u historijskim dokumentima da je Hakon bio oženjen Ingigerdovom sestrom, ali ne pretpostavljam da poričem pjesnikove riječi.
Neki istraživači Yakuna nazivaju bratom drugog Jarla - Afrikana, od čijeg sina, Shimona (Simona), vode porodice Velyaminovih, Vorontsovih i Aksakova. Šimon Afrikanovič, prema legendi, krstio se Teodozije Pećinski i dao doprinos Kijevsko-pečerskom manastiru-zlatna kruna i pojas, koji je poslužio kao mjera u izgradnji crkve Uspenja Kijevo-pečerskog manastira, kao i crkve u Rostovu i Suzdalu. Služio je sinove Yaroslava Mudrog i borio se sa Polovcima u nesrećnoj bici na Alti. Njegov sin, Georgij Simonovič, postao je tutor posljednjeg sina Vladimira Monomaha - Jurija Dolgorukog, koji je nadimak dobio zbog stalnih pokušaja da zauzme Kijev i proširi vlast na sve ruske zemlje.
Na kraju balade, Gakon ima velikih poteškoća da uvjeri da je bitka već gotova i da su pobijedili. Yaroslav:
S novim je gomilu udario po neprijateljima, Presjekao sam put kroz otpad
Ali onda slijepac navali na njega, Podizanje sjekire …
Mlateći po ruskim štitovima i oklopu, Slomiti i prepoloviti šišaki na pola, Niko ne može da se nosi sa ljutitim …"
Zapravo, bitka kod Listvena završila je strašnim porazom za Yaroslava i Hakona:
„Vidjevši da je poražen, Yaroslav je potrčao s Yakunom, varjaškim princom, i da je Yakun u bijegu bacio svoj zlatni ogrtač. Yaroslav je došao u Novgorod, a Yakun je otišao na more."
Pjesnik je u ovom slučaju pobijedio historičara.
