Od autora
Domet je oružja Velikog Domovinskog rata odavno utihnuo. Njegova istorija opisana je u desetinama hiljada knjiga - sjećanjima učesnika i očevidaca tih događaja, službenim enciklopedijama, udžbenicima i priručnicima, raznim istorijskim studijama mnogih savremenih autora. Ništa manje dobro, posebno na Zapadu, obuhvaćeni su događaji cijelog Drugog svjetskog rata (iako se u pravilu vrlo malo pažnje posvećuje vojnim operacijama Njemačke na istočnom frontu, gdje je Sovjetski Savez snosio najveći teret borba protiv Wehrmachta). Ono što ujedinjuje ove dvije verzije prikaza događaja u jednom, u stvari, ratu je to što je veliki dio knjiga i historijskih istraživanja provedenih posvećeno 1942. godini. Ova godina zaista zaslužuje takvu pažnju - zaslužna je za tako značajne pobjede zemalja Osovine kao što je prodor njemačke vojske do Volge i Kavkaza na istočnom frontu, te u Africi do Tobruka i prilazima Kairu, zauzimanje Malaje i Singapur od Japana, sa kasnijom uspostavom kontrole nad velikim dijelom Tihog okeana od strane Carstva Izlazećeg Sunca. U isto vrijeme, upravo je ova godina označila početak radikalne promjene u Drugom svjetskom ratu - počevši od gubitka glavne jake udarne snage od strane Carske japanske mornarice - četiri teška nosača aviona sa gotovo svim posadama u bitci za Midway Atol i poraz Rommelovog ranije nepobjedivog Afričkog korpusa pod El-Alameinom, prije pogibije 3. rumunjske i 8. talijanske vojske na Donu, kao i potpuno opkoljavanje 6. njemačke vojske kod Staljingrada.
Ako strogo govorimo o Velikom Domovinskom ratu, onda su se krvave bitke vodile 1942. godine na južnom dijelu sovjetsko -njemačkog fronta - Harkovskom i Voronješkom pravcu, na Krimu i u podnožju Kavkaza, u blizini Staljingrada i u Novorosijsku, bili su uvelike odlučujući za opće rezultate sukoba između SSSR -a i Njemačke. Značaj tih bitaka teško se može precijeniti. Međutim, oni su uvelike "zasjenili" ostale bitke 1942. koje su, ako se gledaju objektivno, dale jednako odlučujući doprinos kako strateškom porazu njemačke vojske na jugu Istočnog fronta, tako i općenito radikalnoj promjeni tokom celog rata. Jedna od ovih, ne tako nadaleko poznatih kao bitke na obalama Volge ili na prijevojima Kavkaza, bit će opisana na stranicama moje knjige, s nekoliko poglavlja iz kojih želim upoznati posjetitelje stranice " Voennoye Obozreniye ".
Govorit će se o neprijateljstvima u ljeto i jesen 1942. godine, kada njemačka Vrhovna komanda više nije htjela trpjeti činjenicu da je gotovo trećina njemačkih kopnenih snaga na Istočnom frontu vezana u pozicijskim bitkama kod Lenjingrada. Pošto nije postigao uništenje grada glađu, Hitler je odlučio poslati dodatne snage u blizini Lenjingrada, da bi, konačno, nakon što je zauzeo grad i pridružio se na sjeveru s finskim trupama, oslobodio lavovski dio svojih divizija koji su se borili u tom pravcu. Pošto je tako sebi osigurao odlučujuću prednost na sjevernoj strani sovjetsko-njemačkog fronta, Hitler je to mogao učiniti u septembru 1942. ili preći na pokrivanje Moskve sa sjevera, uzastopnim slamanjem sjeverozapadnog i kalininskog fronta, ili, prebacivanjem oslobođenih divizija u Staljingrad ili na Kavkaz, konačno odlučiti u svoju korist ishod borbe za naftonosnu naftu regija tako vitalna za vođenje rata. Sovjetska komanda, zauzvrat, nakon neuspješnog pokušaja deblokade Lenjingrada u proljeće 1942., nije odustala od planova za proboj kopnenim koridorom do Lenjingrada. Kao rezultat toga, kada je Štab Vrhovne komande izdavao zapovijedi trupama Lenjingradskog i Volhovskog fronta da se pripreme za sljedeću ofenzivnu operaciju, nitko nije mogao zamisliti da će ovaj sljedeći pokušaj ukidanja blokade rezultirati kontra bitkom s neprijateljem pripremljenim za konačni napad.
Prilikom stvaranja knjige bazirao sam se uglavnom na sjećanjima učesnika tih godina i dokumentima koji su u javnom vlasništvu. Međutim, u radnji ovog djela dopustio sam sebi umjetničku obradu, ali samo u onim granicama koje ne narušavaju povijesnu pouzdanost naracije. Za slikovitiji opis događaja koji su se odigrali, u svojoj sam knjizi koristio mnogo fotografija snimljenih u to vrijeme, s obje strane fronta. U većini slučajeva pronašao sam ih na raznim web stranicama i forumima koji sada postoje na Internetu i, nažalost, nisam uvijek mogao utvrditi ko je napravio takve slike, kao ni ko je na nekim od njih prikazan. S tim u vezi izražavam duboku zahvalnost svim njihovim autorima i onima koji su pohranili i postavili ove materijale.
Branitelji i branitelji Lenjingrada, kao i svi oni koji su u tim teškim godinama odbrane i blokade grada uložili toliko napora, ne štedeći snage i živote, da pomognu stanovnicima i vojnicima grada na Nevi da pobjeći iz kandži gladi i smrti, pobijediti napadačkog okrutnog i snažnog neprijatelja, moja knjiga je posvećena …
Borcima za slobodu Lenjingrada, Posvećujem ovu knjigu
POGLAVLJE 1. JUNAČKI SEVASTOPOL
1. jula 1942
Tatarska kuća u Yukhary-Karalesu (poluostrvo Krim)
Komandno mjesto 11. njemačke armije
Zapovjednik njemačke 11. armije, general-pukovnik Erich von Manstein, zagledao se u nestajuće ratište rašireno ispred sebe. Na sjeverozapadu je bilo vidljivo šumovito područje koje je donedavno prikrivalo borbe na lijevom boku 54. armijskog korpusa, koji je zadavao glavni udarac u operaciji, kodnog naziva "Ribolov jesetre". Tamo, na uzvišenjima sjeverno od istočnog kraja zaljeva Severnaya, korpus je pretrpio velike gubitke u bitkama protiv trupa 4. ruskog odbrambenog sektora, podržanih topovima velikog kalibra utvrde Maxim Gorky. Tek nakon slomljivanja ovog otpora, trupe su konačno uspjele doći do obale i blokirati glavnu liniju opskrbe Sevastopolja - nijedan brod više nije mogao ući u luku. Gaitanova visina, koja se mogla vidjeti na zapadu, djelomično je zaklanjala svjetlucavu površinu zaljeva Severnaya na njenom spoju s Crnim morem. Na jugozapadu, visine Sapun-Gore prijeteće su se uzdizale, a obalne litice su se uzdizale. U daljini se čak mogao razaznati vrh poluotoka Hersoneza, gdje su sovjetske trupe i dalje pokušavale nastaviti otpor, što je, prema mišljenju njemačkog zapovjednika, već bilo besmisleno. Sudbina odbrane Sevastopolja konačno je riješena posljednjih dana juna, nakon što je 54. armijski korpus uspješno prešao zaljev Severnaya, pad Inkermanske visoravni i naknadni prodor 30. armijskog korpusa sa položaja Sapun.
Raspoloženje u štabu 11. armije bilo je veselo. Konačno, nakon gotovo godinu dana teških borbi, Krim i Kerčanski poluotok bili su gotovo potpuno osvojeni. I premda su se ostaci obalne vojske povukli i pokušali organizirati drugu liniju obrane na poluotoku Hersonesu, Nijemcima je bilo jasno da će pad ove posljednje linije biti pitanje nekoliko dana (1).
(1) - bitke na poluotoku Hersonesu trajale su do 4. srpnja, zarobljeni su ostaci obalne vojske.
U zraku se čuo zvuk polijetanja motora s najbližeg aerodroma. Eskadrila Ju-87, dobivajući visinu, krenula je prema sjeveroistoku. To su bili avioni koji su pripadali 8. vazdušnom korpusu Wolframa von Richthofena.
"Šteta je rastati se s našim pticama", rekao je Manstein, okrenuvši se prema oficirima štaba koji su stajali u blizini. - Tu su nam mnogo pomogli, ali sada će im biti najpotrebniji von Bock na Donu i Volgi (2).
(2) - Njemački 8. zračni korpus pružio je vrlo opipljivu, ako ne i odlučujuću, podršku Mansteinovim trupama tokom posljednjeg napada na Sevastopolj. Osim direktnog bombardiranja obrambenih položaja sovjetskih trupa, na koje je zračni korpus potrošio više od 20 tisuća tona bombi, zrakoplovi su napali brodove i podmornice Crnomorske flote, značajno ometajući opskrbu opkoljenog grada i sprečavanje upotrebe brodova flote za efikasnu artiljerijsku podršku kopnenih snaga. Nakon zauzimanja Sevastopolja, 8. zračni korpus bit će zadužen za aktivnu interakciju sa 6. armijom Paulus, gdje će svojim teškim bombama morati asfaltirati put do Staljingrada.
Vrativši se u sjedište vojske, Manstein je tamo zatekao nekoliko oficira, opušteno raspravljajući o tome mogu li se uskoro zasluženo odmoriti i provesti tjedan ili dvije na prekrasnim krimskim plažama.
"U ovom čudesnom području južnog Krima već su sazreli divni plodovi - oni najbolje odgovaraju vinu koje lokalno stanovništvo zna vrlo vješto napraviti", primijetio je s neskrivenim iščekivanjem šef obavještajnog odjela, major Eisman, impozantno se naslanjajući na stolicu. - Dodajte ovome divnu klimu i ljepotu prirode - naš odmor obećava da će biti jednostavno veličanstven!
- Gospodo, brzo uključite radio! - Glas dežurnog policajca izazvao je živu reakciju nekoliko ljudi, koji su odmah pojurili na radio.
Iz zvučnika se čuo zvuk pobjedničke pompe.
Potopljena krstarica "Chervona Ukraine" na pristaništu Grafskaya u Sevastopolju. Dana 8. novembra 1941. bio je prvi od brodova crnomorske eskadrile koji je otvorio vatru na neprijateljske trupe koje su napredovale prema gradu, a postao je i jedna od prvih žrtava akcija njemačke avijacije tokom prvog napada na grad.
-… danas, 1. jula 1942. hrabre nemačke trupe 11. armije potpuno su zauzele poslednju rusku citadelu na Krimu - tvrđavu Sevastopolj! - ponosno i svečano je začuo glas spikera.
Manstein, okružen štabnim oficirima, također je slušao vijesti o svojoj pobjedi. Odjednom, uzbuđeni ađutant komandanta, glavni poručnik Specht, dojurio je u sobu.
- Gospodine general -pukovniče! - uzbuđeno je izlanuo, - tebi hitan telegram od Firera!
- Čitati! Rekao je Manstein vladajući.
"Zapovjedniku Krimske vojske, general-pukovniku Erichu von Mansteinu", Spechtov je glas još uvijek pomalo drhtao od uzbuđenja. - Sa zahvalnošću primjećujući vaše posebne zasluge u pobjedničkim bitkama na Krimu, okrunjenim porazom neprijatelja u bici kod Kerča i zauzimanjem moćne tvrđave Sevastopolj, poznate po svojim prirodnim preprekama i umjetnim utvrđenjima, dodjeljujem vam čin feldmaršala. Dodjeljujući vam ovaj čin i uspostavljanjem posebnog znaka za sve učesnike krimskih bitaka, odajem počast cijelom njemačkom narodu herojskim djelima trupa koje se bore pod vašom komandom. Adolf Gitler.
Oficiri su požurili da čestitaju komandantu. Manstein je, prihvativši čestitke, najavio svoju namjeru da proslavi ovaj događaj:
- Obavijestite trupe da ću nakon završetka potiskivanja posljednjih centara ruskog otpora pozvati na svečani sastanak sve zapovjednike, do zapovjednika bataljona i sve podoficire i redove koji imaju Viteški križ ili Zlatni njemački križ i čestitamo im na uspješnom završetku naše krimske kampanje …
Nekoliko dana kasnije, 5. jula 1942., u parku bivše carske palate Livadia začula se večernja zora. Začuli su se bubnjevi. koji je zamijenjen kratkom molitvom za njemačke vojnike, koji su već bili sahranjeni u krimskoj zemlji. Sastanak je predvodio zapovjednik 11. njemačke vojske, koji je na isti način, moleći se, ponizno pognuo glavu odajući počast sjećanju na poginule.
Na kraju molitve Manstein se obratio prisutnima:
- Moji slavni drugovi! Tvrđava, zaštićena moćnim prirodnim preprekama, opremljena svim mogućim sredstvima i branjena cijelom vojskom, pala je. Ova vojska je uništena, cijeli Krim je sada u našim rukama. Gubici neprijatelja u ljudstvu premašuju naše nekoliko puta. Broj osvojenih trofeja je ogroman. S operativnog gledišta, 11. armija oslobođena je na vrijeme za upotrebu u velikoj njemačkoj ofenzivi koja je započela na južnom sektoru Istočnog fronta. "Manstein je zastao i nastavio:" Zahvaljujem svim vojnicima 11. armije i piloti 8. vazdušnog korpusa, kao i svi oni koji nisu mogli da učestvuju u ovoj proslavi, zbog svoje predanosti, hrabrosti i upornosti, koji su se često manifestovali gotovo u kritičnoj situaciji, za sve što su u tome postigli …
Tiho brujanje aviona koji se približavao prekinuo je feldmaršalov govor. Svi prisutni su se okrenuli prema njemu i, kao po komandi, raspršeno jurnuli. Zvižduk padajućih bombi i snažne eksplozije koje su usledile prilično su pokvarili nemački praznik. Nakon što su opisali još nekoliko krugova na nebu, očito procjenjujući rezultate bombardiranja, sovjetski zrakoplovi počeli su se udaljavati prema Kavkazu - njihove siluete polako se rastvaraju u zrakama sunca koje se počelo naginjati prema zalasku sunca, a zvuk motora izazvanih naletima toplog ljetnog vjetra počeli su postupno nestajati. Manstein, namještajući svoju uniformu i uvjeravajući se da je opasnost prošla, ponovo se okrenuo prisutnim zapovjednicima:
- Uprkos današnjoj pobjedi, rat još nije gotov, gospodo, - Mansteinov glas bio je relativno miran, ali nova nijansa koja se u njemu pojavila nakon ovog zračnog napada odala je feldmaršalove sumnje. Činilo se da sada sve ide dobro, ali ova dugotrajna vojna kampanja na istoku ipak je donijela previše neugodnih iznenađenja. Rusi tvrdoglavo nisu htjeli priznati svoj poraz, pa se to ponekad pitalo jesu li Nijemci previše optimistični u pogledu ishoda ove konfrontacije sa SSSR -om. Međutim, brzo se sabravši, feldmaršal je pokušao ponovo učiniti glas čvrstim i samouvjerenim, nakon čega je završio svoj govor riječima:
- Moramo se pripremiti za nove bitke, koje nas svakako moraju dovesti do konačne pobjede! Hajl Hitler!
Okupljena masa odgovorila je feldmaršalu sa tri "Sieg Heil!" Oficiri su sa divljenjem gledali svog zapovjednika, a većina njih već je počela osjećati pobjedničku euforiju događaja posljednjih dana. Na južnom boku Istočnog fronta, njemačka vojska, koja se konačno oporavila od zimskog poraza kod Moskve, nanijela je težak poraz sovjetskim trupama u maju 1942. kod Harkova i Barvenkova. 28. juna njemačke trupe započele su opsežne ofenzivne operacije na Voronješkom pravcu, udarajući iz Kurske oblasti na 13. i 40. armiju Brjanskog fronta. 30. lipnja iz regije Volchansk, 6. njemačka armija započela je ofenzivu u smjeru Ostrogozhska, koja je probila odbranu 21. i 28. armije sovjetskih trupa. Kao rezultat toga, odbrana na spoju Brjanskog i Jugozapadnog fronta probijena je do dubine od osamdeset kilometara. Udarne grupe Nijemaca stvarale su prijetnju probojem na Don i spremale su se zauzeti Voronež. Tako je njemačka grupa armija Jug (kasnije podijeljena na grupe armija A i B) započela svoju odlučnu ofenzivu na Kavkaz i Staljingrad. Sada, nakon potpunog osvajanja Krima, njemački zapovjednici smatrali su da Rusi nemaju šanse odbiti ljetnu ofenzivu Wehrmachta, koja bi im vrlo brzo trebala donijeti konačnu pobjedu na Istočnom frontu.
Smračilo se … U uličicama parka palače Livadia čule su se prigušene oduševljene zdravice za pobjedu 11. armije, zdravlje firera i velike Njemačke - praćene su zveckanjem čaša i veselim usklicima. Samo nekoliko starijih oficira, okupljenih u malim grupama na udaljenosti od svojih već zagrijanih mladih kolega, raspravljalo je o nedavnom očajničkom otporu Rusa na Hersoneškom poluotoku. U isto vrijeme, mnogi od njih zabrinuto su se namrštili, shvativši da je rat zaista još uvijek daleko od "kraja" …
Uništena kula 30. baterije, koju su Nijemci prozvali "Maksim Gorki - 1". Njegovi topovi kalibra 305 mm nanijeli su ozbiljne gubitke jedinicama 54. armijskog korpusa Vermahta, koji su jurnuli prema sjevernom zalivu Sevastopolja. Nijemci su uspjeli uništiti preživjele branitelje baterije i potpuno je zauzeti tek 26. juna 1942. godine. Zapovjednik baterije, major garde G. A. Aleksandar je zarobljen, gde je streljan zbog odbijanja saradnje sa Nemcima.
POGLAVLJE 2. LYUBAN TORBA
Ispred prozora automobila komandanta Volhovskog fronta, generala armije Kirila Afanasjeviča Mereckova, pružale su se naizgled beskrajne močvarne močvare. Automobil je svako malo odskakao po neravnom putu i oštro zapeo, sa svojim prinudnim manevrima na krivudavoj putanji.
"Barem usporite ove neravnine", okrenuo se Meretskov prema svom vozaču.
"Kirill Afanasyevich, ovdje ima takvih jama i neravnina", prigovorio je vozač komandantu, okrenuvši se, iako je bio pomalo kriv.
General nije odgovorio, zamišljeno gledajući kroz prozor iza kojeg se činilo da se smrznula monotona slika. Prelistavajući u svom sjećanju događaje od prošlog mjeseca, činilo se da ih ponovo proživljava …
8. juna 1942
Zapadni front.
Komandno mjesto 33. armije.
Zvonjava poljskog telefona začula se neočekivano. Komandant vojske se javio na telefon:
- Zapovjednik -33 Meretskov na aparatu, - predstavio se.
S druge strane linije, dobro poznati glas komandanta Zapadnog fronta G. K. Zhukov.
- Zdravo, Kirill Afanasevich. Morate hitno stići u štab fronta - kao i uvijek, naredio je kratko i odlučno.
- Želim vam dobro zdravlje, Georgije Konstantinoviču! Sada ću uzeti kartu i doći”, odgovorio je Meretskov, misleći da će se raditi o operaciji koju priprema 33. armija.
"Ne treba vam karta", oštro je odbrusio Žukov.
- Ali šta je onda bilo? Upita komandir zbunjeno.
- Saznaćete ovde. Požuri!
Nakon nekog vremena, još uvijek izgubljen u nagađanjima o svrsi hitnog poziva, Meretskov je ušao u Žukovu kancelariju. Sjedio je za svojim stolom, s nezadovoljstvom ispletenih obrva i pregledavao neku vrstu papira. Dolazeći komandant vojske ispružio se i pripremio da prijavi svoj dolazak:
"Druže komandant Zapadnog fronta …" počeo je.
Žukov ga je, oštro podignuvši glavu, prekinuo.
- Pa, gde te nosi, Kiril Afanasevich? Nisam te mogao pronaći skoro dva sata!
- Georgij Konstantinovič, bio je sa vojnicima, u bataljonu. Odmah sam stigao odatle, nisam imao vremena ni za jelo. I evo vašeg poziva.
- Vrhovni komandant me je već tri puta zvao. On hitno traži vaš dolazak u Moskvu. Auto će vam sada biti pripremljen, a u međuvremenu ćemo imati nešto za jesti s vama.
- A koji je razlog poziva? - ponovo je pokušao prepoznati Meretskova.
"Ne znam", odvrati Žukov pogled. - Naredba - hitno doći kod Svevišnjeg. Sve je to…
Pola sata kasnije, automobil sa komandantom 33. armije jurio je noćnim putem prema Moskvi. U dva sata ujutro ušao je u prostoriju za prijem vrhovnog vrhovnog komandanta. Staljinov sekretar, A. N. Poskrebyshev.
- Zdravo, Kirill Afanasevich! Brzo je pozdravio. - Uđite, Vrhovni vas čeka.
- Želim vam dobro zdravlje, Aleksandre Nikolajeviču! - odgovorio je Meretskov. - Dozvolite mi da se barem dovedem u red - stigao sam direktno s prve linije fronta, nisam imao vremena ni za presvlačenje.
- Uđite, uđite, - usprotivio se Poskrebyshev, - Iosif Vissarionovich je već više puta pitao o vašem dolasku, pitanje je, očigledno, vrlo hitno.
Meretskov je ušao u ured. U velikoj prostoriji, na čelu ogromnog stola, sedeo je vrhovni vrhovni komandant. U Staljinovoj ruci bila je njegova čuvena lula, s njegove lijeve i desne strane sjedili su L. P. Beria, G. M. Malenkov i A. M. Vasilevsky.
-Druže vrhovni glavnokomandujući, komandant 33. armije Zapadnog fronta stigao je po vašem naređenju! - jasno je izvijestio Meretskov.
Staljin je s nekim iznenađenjem pogledao odjeću zapovjednika - na poljskoj uniformi bili su vidljivi brojni osušeni tragovi prljavštine, čizme su izgledale kao da su dugo držane u cementnom malteru prije oblačenja. Drugi ljudi koji su se okupili na isti način pregledali su odjeću Meretskova.
"Oprostite, druže Staljine", rekao je posramljeno komandant vojske. - Pozvan sam k vama direktno iz rovova isturenih položaja.
- Idi i sredi se. Daću vam pet minuta”, rekao je Staljin grubo, kao da ga probada pogledom.
Brzo čisteći čizme, pet minuta kasnije Meretskov je ponovo ušao u ured. Ovaj put Staljinove oči su ga pogledale ljubaznije.
- Uđite, Kirill Afanasyevich, možete sjesti - pozvao ga je vrhovni komandant za sto. - Kako ste na Zapadnom frontu? Upita Staljin.
- Obučavali smo oficire, sastavili komandne timove, poboljšali sistem odbrane. Primamo i proučavamo novu opremu, temeljito se upoznajemo s terenom i pripremamo borbene linije. Radimo na koordinaciji akcionih planova s frontalnom avijacijom i artiljerijom, "dotrčavamo" osoblje u uslovima napada "neprijatelja", organiziramo interakciju na bokovima sa susjedima, stvaramo rezerve … - detaljno je izvijestio Meretskov o poslu koji je obavio.
"Ovo je dobro", rekao je Iosif Vissarionovich sa svojim poznatim bijelim naglaskom, naglašavajući posljednju riječ. „Ali pozvao sam vas danas ovdje zbog drugačije stvari.
Ustajući sa svog mjesta, Staljin je polako hodao uz stol, pušući u lulu. Gledajući negdje ispred sebe, činilo se da glasno razmišlja:
- Napravili smo veliku grešku ujedinivši Volhovski front sa Lenjingradskim. (3) General Khozin, iako je sjedio u Volhovskom području, nije prošao dobro. Nije ispunio direktive Štaba o povlačenju trupa 2. udarne armije. Kao rezultat toga, Nijemci su uspjeli presresti komunikacije vojske i opkoliti je. Vi, druže Meretskov ", nastavio je Vrhovni komandant nakon stanke, okrenuvši se prema komandantu vojske," dobro poznajete Volhovski front. Stoga vas upućujemo, zajedno sa drugarom Vasilevskim, da odete tamo i svakako spasite 2. udarnu armiju iz okruženja, čak i bez teškog naoružanja i opreme. Direktivu o obnovi Volhovskog fronta primit ćete od druga Šapošnikova. Morate, po dolasku na mjesto, odmah preuzeti komandu nad Volhovskim frontom … (4)
(3) - Štab Vrhovne vrhovne komande 23. aprila 1942. donio je odluku o pretvaranju Volhovskog fronta u Volkovsku radnu grupu Lenjingradskog fronta. K. A. Meretskov, koji je do tog trenutka obnašao dužnost komandanta Volhovskog fronta, premješten je na mjesto zamjenika vrhovnog zapovjednika trupa zapadnog pravca, G. K. Žukova. Ubrzo, na vlastiti zahtjev K. A. Meretskov, premješten je na mjesto komandanta 33. armije Zapadnog fronta.
(4) - Istovremeno s obnovom Volhovskog fronta i imenovanjem KA Meretskova, naredbom Štaba za neblagovremeno povlačenje trupa 2. udarne armije, general -potpukovnik Khozin smijenjen je s mjesta zapovjednika Lenjingradskog fronta i imenovan je za komandanta 33. armije Zapadnog fronta. Novi zapovjednik Lenjingradskog fronta uskoro će postati general -potpukovnik L. A. Govorov.
Po naredbi, istog dana K. A. Meretskov i A. M. Vasilevski je napustio Moskvu. U večernjim satima stigli su na front Volhova, u Malaya Vishera. Nakon što su okupili štabne oficire, novi komandant fronta i predstavnik štaba odmah su počeli razgovarati o trenutnoj situaciji na frontu.
Novi zapovjednik Volhovskog fronta obratio se načelniku štaba fronta, general bojniku G. D. Stelmakh:
- Grigory Davydovich, molim vas da izvijestite o stanju na frontu 2. udarne, 52. i 59. armije, kao i svoja razmišljanja o mjerama koje je potrebno poduzeti kako bi se osigurala obnova komunikacija 2. udarne armije i provođenje odluke Štaba, o njegovom povlačenju iz okruženja.
Načelnik štaba otišao je do velike karte koja je visjela na zidu i započeo svoj izvještaj.
- Kao što znate, prema Direktivi Štaba Vrhovne komande br. 005826 od 17. decembra 1941., našem frontu je naređeno da krene u opštu ofanzivu, s ciljem da u saradnji sa Lenjingradskim frontom porazi neprijatelja koji se brani uz zapadnu obalu rijeke Volhov. Da bi izvršile ovaj zadatak, trupe fronta u sastavu 4., 59., 2. udarne i 52. armije morale su probiti neprijateljski front i ostaviti glavne snage armija na liniji Lyuban, sv. Cholovo. Ubuduće, prema Direktivi, trupe fronta trebale su napredovati u smjeru sjeverozapada, gdje bi u saradnji s Lenjingradskim frontom opkolile i uništile grupaciju njemačkih trupa koje su branile kod Lenjingrada. - pokazao je na karti smjerove tada planiranih udara.
- Formacije 54. armije trebale su s nama komunicirati sa strane Lenjingradskog fronta - nastavio je govornik. - Kao rezultat ofenzive koja je započela 7. januara, naše vojske su uspjele postići samo neznatno napredovanje za 15 dana - 2. udarna armija, koja je zadala glavni udarac, i 59. armija, uspjele su napredovati samo 4-7 kilometara. Jednako beznačajne uspjehe postigla je 54. armija Lenjingradskog fronta. Bitke su poprimile tešku dugotrajnu prirodu, trupe su pretrpjele velike gubitke, mnoge divizije i brigade morale su se povući u rezervu i napuniti. Nakon nastavka ofenzive krajem januara - početkom februara, trupe 2. šoka i dio snaga 59. armije uspjeli su probiti neprijateljski front i tokom februara zabiti klin na dubinu od 75 km. Štab je 28. februara naredio našoj 2. udarnoj armiji i 54. armiji Lenjingradskog fronta da napreduju jedni prema drugima i ujedine se u Ljubanu, sa ciljem uklanjanja neprijateljske grupe MGinsk i uklanjanja blokade iz Lenjingrada. Međutim, ubrzo je napredovanje 2. udarne i 54. armije ugušeno, naše trupe su stale, ne dosegavši Lyuban 10-12 km. Njemačka komanda, shvativši kako im može ugroziti daljnje napredovanje naših trupa u pravcu Lyuban, odlučila je preći na aktivne operacije. Povukavši svježe jedinice na mjesto proboja, uključujući pješadijsku i policijsku diviziju SS-a, poslao ih je protiv naših trupa, koje su pružale komunikaciju 2. udarnoj armiji u području autoputa i željeznice Chudovo-Novgorod. Jedinice 59. i 52. armije koje su tamo branile, potisnute snažnom artiljerijskom i minobacačkom vatrom i avijacijom, nisu mogle odoljeti neprijateljskom naletu. Nijemci su 19. marta uspjeli zatvoriti grlo našeg prodora četiri kilometra zapadno od Mjasnog Bora i tako prekinuti komunikacije 2. udarne armije. Do 26. marta neprijatelj je uspio ujediniti svoje grupe Chudov i Novgorod, stvoriti vanjski front uz rijeku Polist i unutrašnji front duž rijeke Glushitsa, - Stelmakh je napravio kratku pauzu kako bi prisutni osvježili sjećanje na događaje iz tih dana.
Meretskov je, pažljivo slušajući izvještaj, klimnuo glavom u znak odobravanja i pozvao general -majora da nastavi.
- Da bi eliminirao trupe koje su prekidale komunikacije 2. udarne armije, Volhovski front privukao je 3 streljačke divizije, dvije odvojene pušačke i jednu tenkovsku brigadu, Stavka je zatražila potrebno pojačanje za trupe fronta s ljudima i opremom. Kao rezultat poduzetih mjera, 30. marta 1942. godine, kao rezultat teških krvavih borbi, naše trupe su uspjele probiti se u zaokružene trupe. Međutim, širina hodnika koji im je probijen nije prelazila 1,5-2 km. Samo su se male grupe vojnika, pojedinačno oružje i kola mogla kretati tako uskim hodnikom, pa čak i onda samo noću. Tako, u suštini, komunikacija 2. udarne armije nije u potpunosti obnovljena. Jedanaest pušačkih i tri konjičke divizije, pet odvojenih pušačkih i jedna tenkovska brigada ostalo je praktično okruženo. S tim u vezi, Vojno vijeće Lenjingradskog fronta i Volhovska grupa 30. travnja naredilo je 2. udarnoj armiji da pređe u defanzivu, a zatim započne povlačenje (kroz postojeći prolaz 13. konjičkog korpusa) četiri streljačke divizije, tenkovska brigada, svi ranjeni i bolesni vojnici, a takođe i ono što vojnicima iz pozadine nije potrebno. Kao rezultat poduzetih mjera, do 16. maja 1942. godine, kada su se putevi i kolosijeci osušili, 13. konjički korpus, koji se sastojao od tri konjičke divizije, 24. i 58. streljačke brigade, 4. i 24. I straže, 378. puška divizije, 7. gardijska i 29. tenkovska brigada. Do 1. juna dodatno su povučene 181. i 328. streljačka divizija, artiljerijski puk RGK tipa vojske, uklonjeni svi ranjeni vojnici, a višak imovine evakuisan. - G. D. Stelmakh je opet zastao. "Međutim, njemačka komanda nije sjedila skrštenih ruku", nastavio je. -Čvrsto posjedujući područje Spasskaya Polista i izbočinu jugozapadno od ove tačke, kao i područje Lyubtsy, stalno je prijetilo prekidom prolaza, širokog 1,5-2 km, u području Myasny Bor. Prebacivši, osim tamošnjih snaga, 121. i 61. pješadijsku diviziju, neprijatelj je 30. maja krenuo u ofenzivu i do 4. juna značajno suzio širinu vrata torbe. 5. juna, idući u susret 2. udarnoj armiji, naša 59. armija zadala je udarac. Ali Nijemci su u međuvremenu razbili borbene formacije 2. udarne armije i provalili sa zapadne strane. I 6. juna ponovo su potpuno blokirali vrat torbe. Dijelovi sedam streljačkih divizija i šest brigada pušaka, ukupne snage do 18-20 hiljada ljudi, ostali su okruženi.
- Dakle, šta je planirano da uradi štab fronta da popravi situaciju? - upitao je A. M. Vasilevsky.
"Za suprotstavljanje neprijatelju, planirali smo još jedan udar prema snagama 59. armije koje izlaze iz okruženja", odgovorio je načelnik fronta Vasilevskom i pokazao smjer udara na karti.
- A kojim snagama planirate izvesti ovaj udarac? - Meretskov je ušao u raspravu.
- S obzirom da naš front nema rezerve, planiramo osloboditi iz različitih sektora fronta tri streljačke brigade i niz drugih jedinica, uključujući jedan tenkovski bataljon. Ove snage, okupljene u dvije grupe, moraju probiti koridor širine 1,5 - 2 km, pokriti ga sa bokova i osigurati izlaz 2. udarne armije. Ovaj štrajk se može organizovati do 10. juna. - diplomirao G. D. Stelmakh …
Kao da se budi iz sjećanja, Kirill Afanasyevich Meretskov ponovo je kroz prozor auta pogledao u napušteni močvarni krajolik. Od tog sastanka sa štabom fronta prošlo je tri i po nedelje. Za to vrijeme Volhovski front je nekoliko puta pokušao probiti opkoljene trupe 2. udarne armije. Tek 21. juna zajednički udari 59. i 2. udarne armije uspjeli su razbiti okruženje na širinu od oko 1 km. U formiranom prolazu do 20 sati 22. juna, iz okruženja je izašlo oko 6 hiljada ljudi. Do 23. juna područje koje je zauzimala Druga udarna armija smanjilo se na takve veličine da ga je neprijateljska artiljerija već gađala do pune dubine. Posljednje područje na koje su avioni bacali hranu i municiju palo je u ruke neprijatelja. Dana 24. juna komunikacija sa štabom 2. udarne armije konačno je prekinuta. Neprijatelj je ponovo probio front na glavnoj liniji svoje odbrane u području Fineve Luge i počeo razvijati ofenzivu duž željezničke i uskotračne pruge u pravcu Nove Kerest. Od jutra 25. juna, izlaz iz okruženja potpuno je stao …
Jedno od skladišta zarobljene imovine koju su Nijemci prikupili kao rezultat opkoljavanja i poraza 2. udarne armije u operaciji Luban.
Komandantove misli bile su kontradiktorne. "Dakle, teška operacija na Lubanu upravo je završila", pomislio je, zavirujući u tresetna polja ispunjena vodom. - Operacija je završila krajnje neuspješno, većina 2. udarne armije poginula je u kotlu kod Mjasnog Bora, samo je 8-9 hiljada ljudi uspjelo da se povuče iz okruženja bez teškog naoružanja, ali su ti vojnici i oficiri bili potpuno iscrpljeni. Međutim, tijekom cijele operacije na Lubanu, prednje trupe natjerale su neprijatelja da vodi teške obrambene borbe, nanijele su značajne gubitke Nijemcima i svojim akcijama suzbile više od 15 neprijateljskih divizija, uključujući jednu motoriziranu i jednu tenkovsku, a neprijatelj je primoran da povuče dvije pješadijske divizije i nekoliko odvojenih jedinica direktno iz okolice Lenjingrada. Kako bi se suprotstavili našoj ofenzivi i nadoknadili velike gubitke, njemačka komanda je u prvoj polovini 1942. bila prisiljena pojačati Grupu armija Sjever sa šest divizija i jednom brigadom. No, ipak, glavni zadatak - ukidanje blokade Lenjingrada - još nije dovršen, i nema načina da oklijevate s ovim. U vrlo bliskoj budućnosti potrebno je podnijeti prijedloge Štabu Vrhovne vrhovne komande za novu ofanzivnu operaciju. Ostaci 2. udarne armije, povučeni u pozadinu radi reorganizacije, uskoro će ponovo morati u bitku …"
- Zašto ideš kao kornjača, pritisni, hajde, vrijeme ističe! - oštro je naredio Meretskov vozaču, konačno otjeravši svoje mračne misli.
Zbunjeno gledajući generala, vojnik je slegnuo ramenima i pritisnuo gas - automobil je poslušno povećao brzinu, ne zaboravljajući da skoči još više na neravninama i neravninama …
