I loš kovač iskoči dobar mač.
Japanska poslovica
Kaji je kovač-oružar, "kovanje mačeva", a ljudi ove profesije u feudalnom Japanu bili su jedini koji su stajali na društvenoj ljestvici zajedno sa samurajima. Iako su de jure pripadali zanatlijama, a oni prema japanskoj tabeli redova smatrani su nižim od seljaka! U svakom slučaju, poznato je da neki carevi, da ne govorimo o dvorjanima i, zapravo, samurajima, nisu oklijevali uzeti čekić u ruke, pa čak i baviti se kovačkim zanatom. U svakom slučaju, car Gotoba (1183 - 1198) proglasio je izradu mačeva zanimanjem dostojnim prinčeva, a nekoliko oštrica njegova djela i dalje se čuvaju u Japanu.
Wakizashi je "kratki mač" iz ere Edo. Tokio National Museum.
Tvrdoća i oštrina japanskih mačeva su legendarni, kao i sama umjetnost kovanja. Ali u načelu, u njihovoj proizvodnji nema tako velike razlike od tehničkog procesa kovanja europskog noža. Međutim, s kulturnog stajališta kovanje japanskog mača duhovan je, gotovo sveti čin. Prije njega, kovač prolazi kroz razne molitvene ceremonije, post i meditaciju. Često se takođe oblači u bele haljine šintoističkog sveštenika. Osim toga, cijela kovačnica mora biti temeljito očišćena, što, inače, žene nikada nisu ni provjerile. To je učinjeno prvenstveno kako bi se izbjegla kontaminacija čelika, ali žene su iz "zla oka"! Općenito, rad na japanskoj oštrici je neka vrsta svetog obreda, u kojem se svaka operacija tijekom kovanja oštrice smatrala vjerskom ceremonijom. Dakle, za izvođenje posljednjih, najvažnijih operacija, kovač je nosio kariginu dvorsku svečanu nošnju i eboshi dvorski šešir. Za sve to vrijeme, kovačnica kajija postala je sveto mjesto i kroz nju je bilo rastegnuto slameno uže od shimenawe, na koje su bile pričvršćene papirnate trake gohei - šintoistički simboli namijenjeni zastrašivanju zlih duhova i prizivanju dobrih duhova. Svaki dan prije početka rada, kovač ga je polivao hladnom vodom radi čišćenja i molio kamiju za pomoć u predstojećim poslovima. Nijednom članu njegove porodice nije bilo dozvoljeno da uđe u kovačnicu, osim njegovoj pomoćnici. Kaji hrana se kuhala na svetoj vatri, na seksualnim odnosima, životinjskoj hrani (i ne samo mesu - to se podrazumijeva, budisti nisu jeli meso, već i ribu!), Najjači tabu nametnut je jakim pićima. Stvaranje savršene oštrice (i kovač koji poštuje sebe lomio je neuspješne oštrice bez imalo sažaljenja!) Često je zahtijevao posao prilično dugo.
Scena iz 10. stoljeća majstor Munetika kova mač "ko-kitsune-maru" ("lisičje mladunče") uz pomoć duha lisice. Graviranje Ogate Gekko (1873).
Koliko je ovo vrijeme trajalo može se procijeniti prema podacima koji su došli do nas da je u VIII vijeku kovaču bilo potrebno 18 dana da napravi traku mača tati. Još devet dana bilo je potrebno srebrnaru da izradi okvir, šest dana lakiraču za lakiranje korica, dva dana majstoru kože, i još 18 dana radnicima koji su dršku mača prekrili kožom bodljikave pletenice, i sastavili mač u jednu cjelinu. Povećanje vremena potrebnog za kovanje trake dugog mača zabilježeno je krajem 17. stoljeća, kada je šogun pozvao kovače da kovaju mačeve direktno u njegovoj palati. U ovom slučaju bilo je potrebno više od 20 dana za izradu samo jedne grubo polirane trake mača. Ali vrijeme proizvodnje naglo se smanjilo ako se samo sečivo skrati. Tako se vjerovalo da dobar kovač može napraviti traku bodeža za samo dan i pol.
Drška oštrice sa potpisom kovača.
Proces kovanja prethodio je proces oplemenjivanja čelika, koji su u stara vremena izvodili sami kovači. Što se tiče izvora sirovina, oni - magnezitna željezna ruda i pijesak koji sadrži željezo - vađeni su u različitim provincijama. Nakon toga je ova sirovina prerađena u sirovi čelik u posebnim pećima Tatara. Ova pećnica je, zapravo, bila poboljšani model pećnice za puhanje sira, koja se naširoko koristila i na Zapadu i na Istoku, ali joj je princip rada isti. Od 16. stoljeća željezo i čelik uvezeni iz inozemstva počeli su se češće koristiti, što je uvelike olakšalo rad kovača. Trenutno u Japanu postoji samo jedna peć Tatara u kojoj se čelik proizvodi isključivo za proizvodnju mačeva.
Prikaz faza kovanja tokom perioda Edo.
Najvažniji aspekt pri kovanju japanskog mača je da oštrica ima otvrdnuće koje se razlikuje od ostatka tijela oštrice, a same oštrice obično su kovane iz dva dijela: jezgre i omotača. Za školjku je kovač odabrao željeznu ploču od mekog čelika i obložio je komadima tvrdog čelika. Zatim se ovaj paket zagrijavao na vatri od borovog ugljena i zavario kovanjem. Rezultirajući blok je presavijen duž i (ili) preko osi oštrice i ponovno zavaren, što je kasnije dalo karakterističan uzorak. Ova tehnika se ponavljala oko šest puta. Tokom rada vreća i alat su se više puta čistili, tako da je dobijen izuzetno čist čelik. Cijeli trik je bio u tome što se, kada su metalni slojevi različite čvrstoće međusobno postavljeni, razbijaju veliki kristali ugljika, zbog čega se količina onečišćenja u metalu smanjivala sa svakim kovanjem.
Oštrica nakon kovanja i stvrdnjavanja prije poliranja.
Ovdje treba napomenuti da, za razliku od europskog čelika iz Damaska, poanta ovdje nije u zavarivanju čelika različite kvalitete, već u homogenizaciji svih njihovih slojeva. Međutim, neki od nevezanih slojeva u metalu su i dalje ostali, ali su pružili dodatnu čvrstoću i nevjerojatne uzorke na čeliku. Odnosno, japansko presavijanje, poput kovanja u Damasku, proces je oplemenjivanja metala čija je svrha poboljšati kvalitetu polaznog materijala. Za školjku japanskog mača izrađuju se tri ili četiri takva komada, koji se opet kovaju i više puta umotavaju jedan u drugi. Različite metode presavijanja daju različite vrste uzoraka na gotovom sječivu. Tako je nastao komad čelika, koji se sastojao od hiljada slojeva čvrsto zavarenih jedan s drugim, a jezgra mu je bila od čistog željeza ili blagog čelika, koji je također prethodno presavijen i nekoliko puta kovan.
Tači mač majstora Nagamatsua. Tokio National Museum.
Sljedeći korak bio je zavarivanje kućišta na jezgru. Standardni postupak sastojao se od umetanja jezgre u omotač u obliku slova V i udaranja čekićem do željenog oblika i debljine. Oštrica, koja je u osnovi bila završena, sada se suočila s najtežom operacijom - otvrdnjavanjem. Ovdje primjećujemo značajnu razliku od europskog mača. Bio je uronjen u usijano stanje u vodi ili ulju u cjelini. Ali prazna površina japanskog mača bila je prekrivena mješavinom gline, pijeska i drvenog ugljena - tačni recepti ove mješavine kovači su čuvali u strogom povjerenju i različite debljine. Na buduću oštricu nanesen je vrlo tanak sloj gline, a sa bočne i stražnje strane - naprotiv, debljine gotovo pola centimetra. Mali dio stražnje strane također je ostavljen slobodan na vrhu kako bi se ovaj dio očvrsnuo. Nakon toga, oštrica je položena s oštricom na vatru. Kako bi kovač mogao precizno odrediti temperaturu prema boji sjaja, kovačnica je bila zamračena ili je općenito radila u sumrak, pa čak i noću. Ova boja je u nekim istorijskim izvorima označena kao "februarski ili avgustovski mjesec".
Postupak kaljenja: s desne strane oštrica prekrivena glinom prije kaljenja. Lijevo - struktura iste oštrice nakon stvrdnjavanja.
Kad je ovaj sjaj dosegao potrebnu vrijednost, oštrica je odmah uronjena u kadu s vodom. Dio oštrice, prekriven zaštitnim slojem, prirodno se sporije hladio i, shodno tome, ostao je mekši od oštrice. Ovisno o metodi, kaljenje je uslijedilo odmah nakon stvrdnjavanja. Da biste to učinili, oštrica se ponovo zagrijala na 160 stepeni Celzijusa, a zatim ponovo naglo ohladila. Odmor se po potrebi može ponoviti nekoliko puta.
Mač tachi bio je mač konjanika, stoga je imao dodatke za nošenje na pojasu.
U procesu stvrdnjavanja kristalna struktura čelika uvelike se mijenja: u tijelu oštrice se lagano skuplja, a na oštrici se rasteže. U tom smislu, zakrivljenost oštrice može se promijeniti do 13 milimetara. Znajući za ovaj učinak, kovač mora, prije stvrdnjavanja, postaviti oštricu na nižu zakrivljenost od one koju želi dobiti od gotovog proizvoda, odnosno u početku je učiniti manje zakrivljenom. Uprkos tome, u većini slučajeva, oštrica će ipak trebati malo poraditi. Izvedeno je stavljanjem oštrice leđima na usijani bakreni blok, nakon čega se ponovo ohladila u hladnoj vodi.
Mačevači i strijelci na djelu. Staro japansko graviranje.
Gotova oštrica pažljivo je samljevena i polirana (što je često trajalo i do 50 dana!), Dok su drugi zanatlije za nju izrađivali nosače. Ovdje često dolazi do zabune u terminima - "brušenje" i "poliranje" u Japanu su identični koncepti, a ovo je neodvojiv proces.
Štoviše, ako se europske oštrice obično sastoje od dvije pregrade, a njihova oštrica tvori još jednu usku vanjsku oblogu, tada japansko sječivo ima samo jednu oblogu sa svake strane, odnosno postoje samo dvije, a ne šest. Stoga je prilikom "oštrenja" potrebno obraditi cijelu površinu oštrice, zbog čega su i oštrenje i poliranje jedan proces. Ova tehnologija proizvodi zaista vrlo oštro sječivo poput britve i daje mu geometriju odličnu za rezanje. Ali ima i jedan veliki nedostatak: svakim oštrenjem površinski sloj se uklanja sa cijele oštrice i on se "tanji", postaje sve tanji i tanji. Što se tiče oštrine takvog sečiva, postoji legenda da kada ga je majstor Muramasa, ponosan na neprevaziđenu oštrinu mača koji je napravio, zabio ga u brzi potok, lišće koje je plutalo strujom udarilo je u oštricu i usjeklo se dva. Drugi, podjednako poznat po oštrini, mač je nazvan "Bob" samo zato što je svježi pasulj koji je pao na oštricu ovog mača, napravljen od majstora Nagamitsua, također prepolovljen. Za vrijeme Drugog svjetskog rata jedan od majstora mačem je odsjekao cijev mitraljeza o čemu je navodno čak snimljen i film, no kasnije se činilo da je moguće dokazati da to nije ništa drugo nego propagandni trik dizajnirano da podigne moral japanskih vojnika!
Drška japanskog mača. Kablovi su jasno vidljivi, koža bodlja koja je prekrivala njegovu ručku, meguki pričvrsna igla i ukras manuki.
Prilikom poliranja japanski su majstori obično koristili do dvanaest, a ponekad i do petnaest brusnih kamena različitih veličina zrna, sve dok oštrica nije dobila ovu vrlo poznatu oštrinu. Svakim poliranjem obrađuje se cijela oštrica, dok se klasa točnosti i kvaliteta oštrice povećavaju sa svakom obradom. Prilikom poliranja koriste se različite metode i stupnjevi poliranja kamena, ali obično se oštrica polira tako da se na njoj razlikuju takvo kovanje i tehničke suptilnosti,poput jamona - traka za stvrdnjavanje s površine oštrice izrađene od posebno laganog kristalnog čelika s rubnom linijom, koja je određena glinenom oblogom koju je nanio kovač; i hada - zrnati uzorak na čeliku.
Nastavljajući uspoređivati europske i japanske oštrice, primijetit ćemo i da se razlikuju ne samo po oštrenju, već i po presjeku oštrica katane, viteški dugačkog mača i raznih sablja. Stoga imaju potpuno različite kvalitete rezanja. Druga razlika leži u distalnom sužavanju: ako oštrica dugog mača postane znatno tanja od osnove do vrha, japansko sječivo, koje je već znatno deblje, praktički ne postaje tanje. Neke su katane u dnu oštrice debele gotovo devet (!) Milimetara, a yokoteom postaju tanje samo do šest milimetara. Naprotiv, mnogi zapadnoeuropski dugi mačevi debeli su sedam milimetara u podnožju, a prema vrhu postaju tanji, a debeli su samo dva milimetra.
Tanto. Gospodaru Sadamune. Tokio National Museum.
Sablja sa dvije ruke bila je poznata i u Evropi, a sada su se približile japanskim mačevima. U isto vrijeme, koliko god uspoređivali japanski nihonto i europske sablje i mačeve, nemoguće je dobiti nedvosmislen odgovor, što je bolje, jer se nisu susreli u bitkama, teško da ima smisla provoditi eksperimente na današnjem replike, a razbiti vrijedne stare za ove mačeve rijetko ko se usuđuje. Dakle, ostaje ogromno polje za spekulacije, pa je u ovom slučaju malo vjerojatno da će ga biti moguće napuniti pouzdanim podacima. To je isto kao i mišljenje mnogih povjesničara o relativno niskoj ili, naprotiv, vrlo visokoj efikasnosti japanskog mača. Da, znamo da je dobro sjekao mrtva tijela. Međutim, u isto vrijeme, japanski povjesničar Mitsuo Kure piše da samuraj naoružan mačem i nošen o-yoroi oklopom nije mogao niti s njima presjeći neprijateljski oklop, niti ga dokrajčiti!
U svakom slučaju, za japanske samuraje mač je bio mjerilo svega, a oštrice poznatih majstora najstvarnije su blago. Odgovarajući je bio i odnos prema onima koji su ih kovali, pa je društveni položaj kovača u Japanu određen uglavnom onim mačevima koje je iskovao. Bilo je mnogo škola koje su bile osjetljive na tehnologije koje su razvile i pažljivo čuvale svoje tajne. Imena slavnih oružara, poput Masamunea ili njegovog učenika Muramase, bila su svima na usnama, a gotovo svaki samuraj sanjao je da posjeduje svoje mačeve. Naravno, kao i sve misteriozno, japanski je mač iznjedrio mnoge legende, pa je danas ponekad jednostavno nemoguće odvojiti fikciju od istine i odrediti gdje je fikcija, a gdje stvarna povijesna činjenica. Pa, na primjer, poznato je da su se oštrice Muramase odlikovale najvećom oštrinom i snagom oštrice, ali i sposobnošću da mistično privuku nesreću vlasnicima.
Oštrica tanto majstora Masamunea - "ne može biti savršenija." Tokio National Museum.
Ali Muramasa nije jedan majstor, već cijela dinastija kovača. I ne zna se tačno koliko je majstora s tim imenom bilo - tri ili četiri, ali povijesna je činjenica da je njihov kvalitet bio takav da su najistaknutiji samuraji smatrali da ih je čast posjedovati. Uprkos tome, Muramasini mačevi su bili progonjeni, a to je bio gotovo jedini slučaj u istoriji oštrog oružja. Činjenica je da su oštrice Muramase - a to je i dokumentovano - donijele nesreću članovima porodice Ieyasu Tokugawe, ujedinitelja rascjepkanog feudalnog Japana. Njegov djed je umro od takve oštrice, otac je bio teško ranjen, sam Tokugawa je u djetinjstvu posječen mačem Muramasa; a kad je njegov sin osuđen na seppuk, njegov pomoćnik mu je odsekao glavu s ovim mačem. Na kraju je Tokugawa odlučio uništiti sve oštrice Muramase koje su pripadale njegovoj porodici. Primjer Tokugawe slijedili su mnogi daimyo i samuraji tog vremena.
Štaviše, stotinu godina nakon smrti Ieyasua Tokugawe, nošenje takvih mačeva bilo je strogo kažnjeno - sve do smrtne kazne. No, budući da su mačevi bili savršeni u svojim borbenim svojstvima, mnogi samuraji pokušavali su ih sačuvati: krili su se, krivotvorili potpis gospodara tako da se moglo pretvarati da je to mač drugog kovača. Kao rezultat toga, prema nekim procjenama, do danas je preživjelo oko 40 mačeva Muramasa. Od toga se samo četiri nalaze u muzejskim zbirkama, a sve ostale su u privatnim kolekcionarima.
Koshigatana iz doba Nambokucho -Muromachi, XIV - XV vijek. Tokio National Museum.
Vjeruje se da je razdoblje Nambokucho bilo doba opadanja velike ere japanskog mača, a zatim se, zbog povećanja njihove masovne proizvodnje, kvaliteta jako pogoršala. Štoviše, kao i u Europi, gdje su oštrice marke Ulfbert bile predmet brojnih nagađanja i krivotvorina, tako je u Japanu bio običaj kovati oštrice poznatih majstora. Štaviše, baš kao i u Evropi, slavni mač mogao je imati svoje ime i nasljeđivati se s koljena na koljeno. Takav se mač smatrao najboljim darom za samuraja. Povijest Japana zna više od jednog slučaja kada je dar dobrog mača (poznatog majstora) neprijatelja pretvorio u saveznika. Pa, na kraju je japanski mač doveo do toliko različitih priča, pouzdanih i izmišljenih, vezanih za njegovu povijest i upotrebu, da je ponekad teško odvojiti istinu od fikcije u njima čak i za stručnjaka. S druge strane, oni su, naravno, vrlo korisni i za filmaše koji snimaju filmove "o samurajima" i za pisce - autore romantičnih knjiga! Jedna od njih je priča o tome kako je jedan stari trgovac naftom grdio Ieyasua Tokugawu, zbog čega ga je jedan od njegovih saradnika mačem udario po vratu. Oštrica je bila takvog kvaliteta i prošla je kroz nju tako brzo da je trgovac napravio još nekoliko koraka prije nego što mu je glava otkotrljala s ramena. Pa šta je to bilo u Japanu, a svaki samuraj imao je pravo "ubiti i otići", tj ubiti svakog pripadnika niže klase koji je, prema njegovom mišljenju, učinio uvredljiv čin za njegovu čast, a sve niže klase, htjele i ne htjele, morale su to priznati.
Zato su samuraji upotrijebili svoj mač da dokrajče poraženog neprijatelja.
No majstori koji su izrađivali oklope nisu uživali priznanje jednakih kovača u Japanu, iako su bile poznate cijele porodice poznatih majstora oklopnika koji su prenosili svoje vještine i tajne s koljena na koljeno. Ipak, rijetko su potpisivali svoja djela, uprkos činjenici da su proizvodili proizvode nevjerojatne ljepote i savršenstva, koji su koštali mnogo novca.
P. S. Na kraju, mogu obavijestiti sve čitatelje VO -a koje zanima ova tema da je moja knjiga „Samuraj. Prva potpuna enciklopedija”(Serija“Najbolji ratnici u istoriji”) nije štampana. (Moskva: Yauza: Eksmo, 2016 -656 str. Sa ilustracijama. ISBN 978-5-699-86146-0). Uključivao je mnoge materijale od onih koji su objavljeni na stranicama VO -a, ali neki drugi dopunjavaju - nešto od onoga što je ovdje nema u njemu, nešto je dato detaljnije, ali nešto od onoga što je u knjizi, malo je vjerojatno da će se pojaviti ovdje iz tematskih razloga. Ova knjiga je plod 16 -godišnjeg rada na ovoj temi, jer su moji prvi materijali o samurajima i ašigaru objavljeni prije tačno 16 godina - bila su to dva poglavlja u knjizi "Vitezovi Istoka". Zatim je 2007. u izdavačkoj kući "Rosmen" objavljena knjiga za djecu - "Atlas samuraja" i mnogi članci u raznim recenziranim publikacijama. E, sad je ovo rezultat. Šteta je, naravno, zauvijek se rastati od ove teme i znati da nikada nećete napisati ništa jednako ovoj knjizi. Međutim, pred nama su nove teme, novi radovi. Moram napomenuti (jednostavno moram, kako bi trebalo biti!) Da je knjiga pripremljena uz podršku Ruskog državnog naučnog fonda, grant br. 16-41-93535 2016. Značajnu količinu foto ilustracija za nju pružila je kompanija "Antikvariat Japan" (http / antikvariat-japan.ru). Korice A. Karashchuka. OOO Zvezda pruža brojne ilustracije u boji. Pa, rad na novim knjigama je već počeo …
