Svi znaju da je oružje japanskih samuraja bio mač. No, jesu li se borili samo mačevima? Vjerojatno će biti zanimljivo detaljno se upoznati s njihovim arsenalom kako bi bolje razumjeli tradiciju drevne japanske vojne umjetnosti.
Počnimo uspoređujući arsenal japanskih samuraja s arsenalom srednjovjekovnog viteza iz Zapadne Evrope. Razlika u količini i kvaliteti njihovih uzoraka odmah će vam zapeti za oko. Armunal samuraja, prije svega, bit će mnogo bogatiji. Osim toga, mnoge vrste oružja bit će praktično neuporedive s europskim. Osim toga, ono što smatramo istinitim zapravo je često samo još jedan mit. Na primjer, svi su čuli da je mač "duša samuraja", budući da su o tome pisali više puta. Međutim, je li on bio njihovo glavno oružje, i ako da, onda je li to uvijek bilo tako? Evo viteškog mača - da, zaista, oduvijek je bio simbol viteštva, ali sa samurajskim mačem sve nije tako jednostavno.
Prvo, to nije mač, već sablja. Samo tradicionalno samurajsku oštricu nazivamo mačem. I drugo, nije on uvijek bio njegovo glavno oružje! I ovdje bi bilo najbolje prisjetiti se … legendarnih mušketira Aleksandra Dumasa! Nazvani su tako jer im je glavno oružje bila teška fitiljna mušketa. Međutim, junaci romana koriste ga samo tokom odbrane bastiona Saint-Gervais. U preostalim poglavljima romana snalaze se mačevima. To je razumljivo. Na kraju krajeva, mač, a zatim i njegova laka verzija, mač, bili su simboli viteštva i pripadnosti plemstvu u Evropi. Štaviše, čak je i seljak mogao nositi mač u Evropi. Kupljeno - i nosite! Ali da biste ga posjedovali, morali ste dugo učiti! To su si mogli priuštiti samo plemići, ali ne i seljaci. No, mušketiri se nisu borili mačevima, a isti je slučaj bio i s japanskim samurajima. Mač među njima postao je posebno popularan u godinama … svijeta, odnosno u doba Edo, nakon 1600. godine, kada se iz vojnog oružja pretvorio u simbol klase samuraja. Samuraji se nisu imali s kim boriti, bilo im je ispod dostojanstva raditi, pa su počeli usavršavati svoju umjetnost mačevanja, otvoriti škole mačevanja - jednom riječju, njegovati umjetnost antike i promovirati je na sve moguće načine. U stvarnoj borbi, samuraji su, naravno, također koristili mačeve, ali u početku su to činili samo kao posljednje sredstvo, a prije toga su koristili luk!
Drevni japanski stihovi su govorili: „Luk i strijele! Samo su oni uporište sreće cijele zemlje! " I ove linije jasno pokazuju koliko je za Japance bilo važno upravo Kyudo - umjetnost streličarstva. Samo je plemeniti ratnik u starom Japanu mogao postati strijelac. Zvao se yumi -tori - "držač luka". Luk - yumi i strijela I - bili su sveto oružje kod Japanaca, a izraz "yumiya no michi" ("put luka i strijele") bio je sinonim za riječ "bushido" i značio je isto - " put samuraja. " Čak i čisto miroljubiv izraz "samurajska porodica", a zatim doslovno u prevodu s japanskog znači "porodica lukova i strijela", a Kinezi su u svojim kronikama japanski nazvali "veliki luk".
U Heike Monogatariju (Legenda o Heikeu), poznatim japanskim vojnim kronikama iz 14. stoljeća, na primjer, izvještava se da se 1185, tokom bitke kod Yashime, borio zapovjednik Minamoto no Kuro Yoshitsune (1159-1189) očajnički želeći vratiti luk, slučajno je pao u vodu. Neprijateljski ratnici pokušali su ga izbaciti iz sedla, njegovi vlastiti ratnici molili su da zaborave na takvu sitnicu, ali on se neustrašivo borio s prvim, a na drugo nije obraćao pažnju. Izvadio je luk, ali su njegovi veterani počeli otvoreno ogorčeni na takvu nepromišljenost: „Bilo je užasno, gospodine. Vaš luk može vrijediti hiljadu, deset hiljada zlata, ali vrijedi li izložiti svoj život riziku?"
Na što je Yoshitsune odgovorio: „Nije da nisam htio da se rastanem sa svojim lukom. Da sam imao luk poput mog ujaka Tametoma koji su mogle povući samo dvije ili čak tri osobe, čak bih ga namjerno prepustio neprijatelju. Ali moj luk je loš. Da su neprijatelji znali da ja to posjedujem, smijali bi mi se: "Gle, ovo je naklon komandanta Minamota Kure Yoshitsunea!" Ne bi mi se svidjelo ovo. Stoga sam riskirala život da ga vratim."
U "Hogan Monogatari" ("Priča o Hoganovoj eri"), koji govori o neprijateljstvima iz 1156, Tametomo (1149 - 1170), Yoshitsunein ujak, opisan je kao strijelac toliko jak da su neprijatelji, uzimajući ga zarobljenog, pokucali izvucite dlijeto iz zglobova kako biste u budućnosti onemogućili bacanje luka. Titula "strijelac" bila je počasna titula za svakog istaknutog samuraja, čak i kad su mač i koplje zamijenili luk. Na primjer, vojskovođa Imagawa Yoshimoto (1519. - 1560.) dobio je nadimak "Prvi strijelac Istočnog mora".
Japanci su svoje lukove izrađivali od bambusa, dok su, za razliku od lukova drugih naroda koji su također koristili bambus za to, bili vrlo veliki i istovremeno asimetrični, jer se vjerovalo da bi s takvim ratnikom bilo prikladnije ciljati i pucati. Štoviše, takav luk bio je posebno pogodan za gađanje s konja. Duljina yumija obično premašuje engleske "dugačke lukove", jer često doseže 2,5 metra u dužinu. Poznati su slučajevi da je bilo naklona pa i duže. Na primjer, legendarni strijelac Minamoto (1139 - 1170) imao je luk od 280 cm. Ponekad su lukovi bili toliko jaki da ih jedna osoba nije mogla povući. Na primjer, yumi, namijenjen morskim bitkama, morao je povući sedam ljudi odjednom. Savremeni japanski luk, kao i u davna vremena, pravi se od bambusa, različitog drveta i vlakana od ratana. Uobičajeni domet ciljanog hica je 60 metara, pa u rukama majstora takvo oružje može poslati strijelu do 120 metara. Na nekim lukovima (na jednom kraju) Japanci su ojačali vrhove strijela, kao na kopljima, što je omogućilo ovoj vrsti oružja, koja se zvala yumi-yari ("lučno koplje"), da kombinira funkcije luka i koplja.
Stupci su napravljeni od poliranog bambusa ili vrbe, a perje od perja. Vrh yajiri često je bio pravo umjetničko djelo. Proizvodili su ih posebni kovači i često su se potpisivali vrhovima strijela. Njihovi su oblici mogli biti različiti, na primjer, bifurkacije vrhova strijela u obliku mjeseca bile su vrlo popularne. Svaki samuraj u svom drhtaju imao je posebnu "porodičnu strelu" na kojoj je ispisano njegovo ime. Ubijeni na bojnom polju su ga prepoznali na isti način na koji je to u Evropi učinjeno po amblemu na štitu, a pobjednik je to uzeo kao trofej. Tsuru - tetiva - napravljena je od biljnih vlakana i natrljana voskom. Svaki strijelac je također imao rezervnu tetivu, gen, koja se stavljala u tobolac ili namotavala na poseban tsurumaki kolut koji visi s pojasa.
Mnogo kyudo, prema evropskim konceptima, leži izvan okvira razumnog razumijevanja stvarnosti i nedostupno je osobi sa zapadnjačkim mentalitetom. Tako se, na primjer, još uvijek vjeruje da strijelac u ovoj polusmističnoj umjetnosti igra samo ulogu posrednika, a sam hitac izvodi se, takoreći, bez njegovog izravnog sudjelovanja. U isto vrijeme, sam hitac podijeljen je u četiri faze: pozdrav, priprema za nišanjenje, ciljanje i lansiranje strijele (a potonji se mogao izvesti stojeći, sjedeći, s koljena). Samuraj je mogao pucati čak i dok jaše na konju, i to ne iz stacionarnog položaja, već punim galopom, poput starih Skita, Mongola i sjevernoameričkih Indijanaca!
Prema pravilima, buši ratnik je od štitonoše primio strijelu i luk, ustao i zauzeo odgovarajuće držanje, pokazujući svoje dostojanstvo i potpunu samokontrolu. U isto vrijeme, na određeni način bilo je potrebno disanje, čime je postignut "mir uma i tijela" (doujikuri) i spremnost za pucanje (yugumae). Tada je strijelac stao na metu s lijevim ramenom, s lukom u lijevoj ruci. Noge su trebale biti postavljene na dužinu strijele, nakon čega se strijela stavila na tetivu i držala prstima. U međuvremenu, opuštajući mišiće na rukama i grudima, samuraj je podigao luk iznad glave i povukao uzicu. U ovom trenutku bilo je potrebno disati trbuhom, što je omogućilo mišićima da se opuste. Tada je ispaljen i sam hitac - hanare. Samuraj je morao koncentrirati sve svoje fizičke i mentalne moći na "veliki cilj", težeći jednom cilju - ujediniti se s božanstvom, ali nikako ne na želji da pogodi metu, a ne na samu metu. Nakon što je opalio hitac, strijelac je zatim spustio luk i mirno otišao do svog mjesta.
S vremenom se Yumi od oružja plemenitog jahača pretvorio u oružje jednostavnog pješaka, ali ni tada nije izgubio poštovanje prema sebi. Čak ni pojava vatrenog oružja nije umanjila njegovu važnost, budući da je luk bio brži i pouzdaniji od primitivnog arkebusa sa punjenjem njuški. Japanci su poznavali samostrele, uključujući kineske, pristaništa s više naboja, ali nisu dobili široku distribuciju u svojoj zemlji.
Usput, konji i jahači posebno su naučeni sposobnosti prelaska rijeka uz burnu struju, a morali su pucati i iz luka u isto vrijeme! Stoga je luk bio lakiran (obično crn) i također obojen. Kratki lukovi, slični mongolskim, bili su dobro poznati i Japancima i koristili su ih, ali je to otežalo činjenicom da su budisti u Japanu gadili stvari poput kopita, tetiva i rogova ubijenih životinja te ih nisu mogli dotaknuti, i bez ovoga napraviti kratak, ali dovoljno snažan luk jednostavno je nemoguće.
No, u zapadnoj Europi feudalni gospodari nisu prepoznali luk kao vojno oružje. Već su stari Grci smatrali luk lukavim oružjem, a Rimljani su ga nazivali "lukavim i djetinjastim". Karlo Veliki je zahtijevao da njegovi vojnici nose luk, izdao je odgovarajuće kapitulacijske naredbe (dekrete), ali u tome nije bio uspješan! Sportska oprema za vježbanje mišića - da, lovačko oružje - za nabavku hrane za sebe u šumi, kombinirajući ugodnu zabavu s korisnom aktivnošću - da, ali za borbu s lukom u rukama protiv drugih vitezova poput njega - ne daj Bože ! Štaviše, koristili su lukove i samostrele u evropskim vojskama, ali … za to su regrutovali obične ljude: u Engleskoj - jeoman seljake, u Francuskoj - đenovljanske samostrelce, a u Vizantiji i državama krstaša u Palestini - muslimanske Turkopule. Odnosno, u Evropi je glavno oružje viteza izvorno bio mač s dvije oštrice, a luk se smatrao oružjem nedostojnim plemenitog ratnika. Štaviše, konjskim strijelcima u evropskim vojskama bilo je zabranjeno pucati s konja. Od plemenite životinje, za koju se smatralo da je konj, prvo je trebalo sići, pa tek nakon toga uzeti luk! U Japanu je bilo obrnuto - luk je od samog početka bio oružje plemenitih ratnika, a mač je služio za samoodbranu u bliskoj borbi. I tek kad su ratovi u Japanu prestali, a streličarstvo u velikoj mjeri izgubilo svaki smisao, mač je došao do izražaja u arsenalu samuraja, koji je do tada postao analog evropskog mača. Naravno, ne po svojim borbenim karakteristikama, već po ulozi koju je imao u tadašnjem japanskom društvu.
I sa kopljima je bilo otprilike isto! Zašto ratniku treba koplje ako ima na raspolaganju snažan i dalekometni luk?! Ali kad su koplja u Japanu postala popularno oružje, bilo ih je toliko mnogo da je to bilo jednostavno nevjerojatno. Iako su, za razliku od zapadnoeuropskih vitezova, koji su se kopljima služili od samog početka svoje povijesti, u Japanu su ih primili tek sredinom XIV stoljeća, kada ih je pješadija počela koristiti protiv samurajskih konjanika.
Dužina koplja japanskog pješačkog jarija mogla je biti od 1, 5 do 6, 5 m. Obično je to bilo koplje s dvostrukim vrhom šupljine, međutim poznata su koplja s nekoliko vrhova odjednom, s kukama i mjesecom -oštrice u obliku pričvršćene za vrh i uvučene od njega prema stranama …
Koristeći koplje yari, samuraj je udario desnom rukom, pokušavajući probiti neprijateljski oklop, a lijevom je jednostavno držao osovinu. Stoga je uvijek bio lakiran, a glatka površina olakšavala je rotaciju u dlanovima. Zatim, kada su se pojavili dugi yari, koji su postali oružje protiv konjice, počeli su se koristiti prije kao udarno oružje. Ova su koplja obično bila naoružana ratnicima ashigaru, koji podsjećaju na staru makedonsku falangu s dugim vrhovima, postavljenim jedan po jedan.
[centar]
Oblici vrhova varirali su, kao i njihova dužina, od kojih je najduža dosegla 1 m. Sredinom razdoblja Sengoku, yari vratilo se produžilo na 4 m, ali jahačima je bilo ugodnije s kopljima s kratkim osovinama, a najduži yari ostao je oružje ashigaru pješaka. Još jedno zanimljivo oružje, poput vila, bilo je sasumata sojo garama ili futomata-yari sa metalnim vrhom poput praćke, naoštrenom iznutra. Često su ga koristili samurajski policajci kako bi uhvatili uljeze naoružane mačem.
Takođe su izmislili u Japanu nešto što podsjeća na vrtni trident trident i nazvano kumade ("medvjeđa šapa"). Na njegovim slikama često možete vidjeti lanac omotan oko osovine, koji se mora pričvrstiti na zglob ili oklop kako se ne bi izgubio u borbi. Zanimljivost ovog oružja korištena je pri jurenju na dvorce, prilikom ukrcavanja, ali u poljskoj borbi uz njegovu pomoć bilo je moguće zakačiti neprijateljskog ratnika za rogove-kuwagate na kacigu ili uzice na oklopu i povući ga s konja ili s konja zid. Druga verzija "medvjeđe šape" zapravo je bila palica s ispruženim prstima, u potpunosti izrađena od metala!
Policija je upotrijebila i sode-garami ("zamršeni rukav"), oružje sa kukama koje se pružaju do strana vratila, a kojim su se zakačili za rukave kriminalca tako da nije mogao upotrijebiti oružje. Način rada s njim jednostavan je do genijalnosti. Dovoljno je prići neprijatelju i snažno ga bocnuti vrhom sode-garami (nije važno hoće li biti ozlijeđen ili ne!) Tako da mu udice sa savijenim krajevima poput udica zabadaju tijelo.
Na ovaj način su u vrijeme ubistva Edo zarobljeni atentatori, pljačkaši i nasilni veseljaci. Pa, u borbi, sode-garami je pokušao zakačiti neprijatelja vezanjem na oklopu i povući ga s konja na tlo. Dakle, prisustvo velikog broja užadi na japanskom oklopu bio je dvosjekli mač. U nekim slučajevima, za njihovog vlasnika, to je jednostavno bilo smrtonosno! Mornarica je također koristila nešto slično njemu - uchi -kagi hvataljku.
Crtež A. Sheps. Autor izražava zahvalnost kompaniji "Antique of Japan" na ustupljenim materijalima.
