Kako je, prijatelji?
Čovek gleda u cvetove trešnje
A na pojasu je dugačak mač!
Mukai Kyorai (1651 - 1704). Prevod V. Markova
Samuraji su od djetinjstva ulijevani ne samo lojalnošću vojnoj dužnosti i poučavali su sve zamršenosti vojnog zanata, već su ih učili i opuštanju, jer osoba ne može samo to raditi i razmišljati o smrti ili ubiti svoju vrstu! Ne, oni su također odgojili sposobnost da vide lijepo, cijene ga, dive se ljepotama prirode i umjetničkim djelima, poeziji i muzici. Štoviše, ljubav prema umjetnosti bila je jednako važna za samuraje kao i vojnička vještina, posebno ako je ratnik samuraja želio postati dobar vladar u mirnodopsko doba. Iz njegove kuće u pravilu se pružao prekrasan pogled na prirodu, na primjer neobičan vrt, a ako ga nije bilo, vrtlar bi, koristeći posebne tehnike, trebao stvoriti u njemu iluziju udaljenog krajolika. Za to su mala stabla i veliko kamenje stavljeni u poseban red, u kombinaciji s jezercem ili potokom s malim vodopadom. U slobodno vrijeme od vojnih poslova, samuraji su mogli uživati u muzici, na primjer, slušajući sviranje biwe (lutnje), te u pjesmama i pjesmama nekog lutajućeg muzičara koji je došao na njegovo imanje. U isto vrijeme, on je jednostavno jednostavno sjedio na tatamiju i pijuckao čaj, uživajući u miru i razumijevanju da ne postoji ni prošlost ni budućnost, već samo jedno jedino „sada“. Bilo je nemoguće ne poznavati poeziju poznatih pjesnika, makar samo zato što je, izvodeći seppuku, samuraj jednostavno morao ostaviti svoje umiruće pjesme. A ako on to nije mogao učiniti, onda to znači … umro je ružno, a "ružno" znači nedostojno!
Mislite li da ove žene igraju karte? Ne, sviraju … poeziju! I ova igra ostaje omiljena među Japancima do danas.
Stoga ne čudi što je poezija prisutna u samurajskim pričama, kao i u mnogim drugim japanskim pripovijetkama. Inače, izrazita karakteristika budističkih spisa, kao i kineskih rasprava, su i pjesme koje su njihovi autori umetnuli na svoja ključna mjesta. Pa, budući da su japanski autori dosta posuđivali od Kine, jasno je da su od njih posudili ovu staru retoričku napravu. Pa, kao rezultat, i samurajski ratnik i poezija postali su jednako nerazdvojni jedno od drugog.
Međutim, nešto slično primijećeno je kod vitezova zapadne Evrope i vitezova Rusije. Pjesme ministranata bile su visoko cijenjene, a mnogi vitezovi sastavili su balade u čast svojih lijepih dama ili … posvetili svoju muzu Kristu, posebno onima od njih koji su išli u krstaške ratove. Istodobno, razlika nije bila čak ni u sadržaju (iako je u njemu također bila prisutna), već u veličini pjesničkih djela.
Kao i mnogi drugi samuraji, Uesuge Kesin nije bio samo odličan zapovjednik, već i ništa manje dobar pjesnik. Drvorez u boji, Utagawa Kuniyoshi.
U 7. stoljeću, a neki istraživači vjeruju da se i ranije japanska versifikacija temeljila na dužini redova od 5 i 7 slogova. U početku se njihova kombinacija koristila na proizvoljan način, ali je do 9. stoljeća ritmički obrazac koji je izgledao ovako: 5-7-5-7-7 postao pravilo. Tako se rodila tanka, ili "kratka pjesma", koja je postala vrlo popularna. No, čim je tanka postala standard verzifikacije, pojavili su se ljudi koji su je predložili da je "razbiju" na dva neujednačena hemistika-5-7-5 i 7-7. U pjesmi su učestvovala dva pjesnika, od kojih je svaki sastavio vlastiti hemistich, nakon čega su spojeni, pa se njihov redoslijed mogao promijeniti: prvo 7-7, a zatim 5-7-5. Ovaj oblik se naziva renga - ili "povezani stih". Tada su se ova dva hemistiha počela povezivati međusobno do pedeset puta, pa su se čak pojavile i čitave pjesme, koje se sastoje od stotinu dijelova, a u njihovom je pisanju sudjelovalo do desetak pjesnika.
Najlakši način da shvatite rengu (to jest, kako kombinirati ove polu-stihove) je zamisliti da vi i vaš prijatelj igrate … zagonetke, ali samo u stihovima; vi kažete prvi red, on govori drugi. To je, zapravo, takva "igra riječi". Dakle, u "Heike Monogatari" postoji priča o Minamotu no Yorimasi (1104. - 1180.) - samuraju koji je lukom ubio fantastičnu zvijer, koja se spustila na crnom oblaku do samog krova carske palače i priuštila mu noćne more. Car je prirodno zahvalio Yorimasu i poklonio mu mač. Ovaj mač, kako bi ga predao Yorimasi, uzeo je lijevi ministar (a postojao je, naravno, i desni!) Fujiwara no Yorinaga (1120 - 1156) i otišao do njega niz stepenice. A onda je kukavica odjednom zazujala, najavljujući tako početak ljeta. Ministar je bez oklijevanja to prokomentirao u stihovima (5-7-5): "Kukavica vrišti nad oblacima." Ali ni Yorimasa nije pogriješio. Kleknuo je i u skladu s tim mu odgovorio (7-7): "I polumjesec nestaje."
Zanimljivo je da bi ovu pjesmu napisao jedan pjesnik, nazvala bi se tanka, a tanka bi bila jednostavno divna. Ali ista pjesma, ali sastavljena od dvije različite osobe, pretvorila se u rengu, dok je igra riječi, naravno, ukrašava. Yorinaga je općenito bio renga majstor i vrlo pažljiva osoba, o čemu svjedoče mnoge njegove pjesme.
Pojavila se zabava sastavljanja duge renge na gozbama, koja je u 14. stoljeću postala prava strast za mnoge samuraje. U skladu s tim, pravila versifikacije postajala su sve kompliciranija, ali unatoč tome, ova je igra i dalje bila vrlo popularna, čak i u doba "Zaraćenih kraljevstava".
Iako je poezija tanka i dalje bila popularna, sposobnost prenošenja tradicije u njoj također je bila vrlo važna. Tako je 1183., bježeći pred vojskom klina Minamoto, klan Taira pobjegao iz glavnog grada na zapad, povevši sa sobom mladog cara Antokua (1178. - 1185.). U isto vrijeme, jedan od zapovjednika vojske Taire - Tadanori (1144 - 1184) vratio se samo da se oprosti od svog mentora, Fujiware no Shunzei (1114 - 1204), koji ga je podučavao poeziji. Heike Monogatari kaže da je, ušavši u Shunjiu, rekao: „Dugi niz godina ti si me učitelju blagonaklono vodio putem poezije i uvijek sam to smatrao najvažnijim. Međutim, posljednjih nekoliko godina u nemirima u Kyotu, zemlja je bila rastrgana na komade, a sada su nevolje dotakle i naš dom. Stoga, a da ni na koji način nisam zanemario obuku, nisam imao priliku stalno dolaziti k vama. Njegovo Veličanstvo napustilo je glavni grad. Naš klan umire. Čuo sam da se sprema zbirka poezije i mislio sam da ako mi pokažete popustljivost i ubacite u nju jednu od mojih pjesama, to će mi biti najveća čast u cijelom životu. Ali ubrzo se svijet pretvorio u kaos, a kad sam saznao da je rad obustavljen, bio sam jako uznemiren. Kad se zemlja smiri, predodređeno vam je da nastavite sastavljati carsku skupštinu. Ako u svitku koji sam vam donio nađete nešto vrijedno i dostojno uvrstite jednu pjesmu u zbirku, radovat ću se u svom grobu i zaštititi vas u dalekoj budućnosti."
Na njegovom svitku je zabilježeno više od 100 pjesama. Izvukao ga je iza pancira i dao ga Shunzei. I zaista je u antologiju "Senzai shu", na kojoj je radio po nalogu cara, radio jednu pjesmu Tadanorija, bez navođenja njegovog imena, jer se on, iako već mrtav, smatrao carevim neprijateljem. O čemu se radi? O životu i podvizima ratnika samuraja? O zbrci osjećaja pri pogledu na to kako se sama sudbina odjednom okrenula od njegovog klana? O patnjama ljudi u krvavom klanovskom ratu? Ne sve. Evo ga:
Bijela ribica, prijestolnica brbotajućih valova, je prazna, ali trešnje u planinama ostaju iste *.
Sama ova pjesma bila je samo odgovor na događaje iz 667, kada je car Tenji (626 - 671) iz grada Shiga premjestio glavni grad u grad Otsu, to je sve! Prevedeno sa japanskih alegorija, Shiga je "djelo prošlih dana", ali unatoč svojoj sažetosti, ima duboko filozofsko značenje: kapital, stvoren ljudskim radom, napušten je, ali prirodne ljepote su vječne. Odnosno, po Shunzeiuovom mišljenju, ovo je bila najbolja Tadanori pjesma, dok su sve ostale napisane u okviru zapleta i jezika koji su smatrani pristojnom dvorskom poezijom. Odnosno, Shunzeijevi zahtjevi prema slici, stilu i sadržaju bili su izuzetno veliki!
Na ovoj gravuri (Tsukioka Yoshitoshi, 1886), samuraj u punom oklopu svira bivu.
Još jednu sličnu pjesmu napisao je Hosokawa Fujitaka. I vrlo je aktuelno, iako staro:
U svijetu koji je ostao nepromijenjen od davnina, listovi riječi čuvaju sjemenke u ljudskom srcu **.
Napisao ga je 1600. godine, kada je dvorac bio okružen nadmoćnijim neprijateljskim snagama. On je ovu pjesmu poslao carskom dvoru i napisao sve što je znao o "tajnom značenju" poznate carske antologije japanskih pjesnika "Kokinshu". Sastavljen je početkom 10. stoljeća i bio je pun svakojakih propusta i natuknica, čije su značenje u to vrijeme ljudi već počeli zaboravljati, pa je Fujitaka, iako je bio ratnik, pisao o svim tim tumačenjima i odstupanja prema caru, odnosno proveo je neku vrstu složene i temeljite analize sadržaja. Car Goyozei (1571-1617), poznat po svojoj učenosti, bio je jako rastužen kada je saznao da bi takav poznavalac drevnih tekstova trebao nestati; štaviše, odlučio je spasiti Fujitaku i uspio je (iako ne bez poteškoća). Činjenica je da se Fujitaka isprva odbijao predati, ali ga je car preko svojih glasnika uspio uvjeriti da se odrekne samurajske časti.
Zapovijedi o tajnama uspjeha u životu, koje je sastavio Tokugawa Ieyasu. Iz zbirke hrama Tosegu.
Ali važno je sljedeće: pjesma, iako je napisana pod potpuno izvanrednim okolnostima, bila je lišena čak i najmanjeg nagovještaja vojne teme. Nemoguće je pretpostaviti da ju je napisao samuraj, pa čak i opkoljen u svom dvorcu! Odnosno, ovaj ratnik je u poeziji vidio nešto više od sredstva da izlije svoju dušu u poeziji, ili samo ispriča cijelom svijetu o svojim nesrećama! Iako je, naravno, kao i u svakom društvu, među samurajima bilo mnogo hrabrijih mačevalaca, pijanaca i ljudi koji nisu bili previše plemeniti i vrijedni nego što je bilo mnogo više talentiranih pjesnika, poznavalaca umjetnosti i istinskih "majstora mača".
Mnogi japanski generali bili su i dobri pjesnici. Na primjer, Uesuge Kenshin odlučio je svojim ratnicima odmoriti nakon što je zauzeo dvorac Noto. Naredio je da im podijeli sake, okupio zapovjednike, nakon čega je usred gozbe sastavio sljedeću pjesmu:
U kampu je hladno, a jesenji zrak svjež.
Guske lete uzastopno, mjesec sja u ponoć.
Planina Echigo, sada je Noto zauzet.
Svejedno: vraćajući se kući, ljudi se sjećaju putovanja ***.
Zatim je odabrao ratnike s dobrim sluhom i naredio im da pjevaju ove stihove! Štaviše, čak se može reći da niti jedan značajan događaj u istoriji japanskih samuraja ne bi mogao bez poezije. Na primjer, ubica ujedinitelja Japana Oda Nabunaga obavio je svoj posao nakon takmičenja u versifikaciji, a svoju tajnu namjeru otkrio je u strahovima, iako u tom trenutku niko nije razumio njihovo tajno značenje. No, nakon veličanstvene sahrane koju je priredio Oda Nobunaga nakon njegove smrti, njemu je u čast ponovo organizirano renga natjecanje u kojem je svaki od učesnika napisao sljedeći redak:
Obojene crne večernje rose na rukavu.
Fujitaka
I mjesec i jesenji vjetar tuguju nad poljem.
Ryogo-in
Kad se vratim, cvrčci gorko jecaju u sjeni.
Shoho ****
Pa, a onda su Japanci odlučili: zašto ima puno riječi ako je "sažetost sestra talenta"? Tako su smanjili rengu na samo jednu "početnu strofu", i tako je nastala hokku (ili haiku) poezija. U razdoblju Edo (17. stoljeće) hokku je već bio nezavisna pjesnička forma, a pjesnik i književni kritičar Masaoka Shiki krajem 19. stoljeća predložio je da se koristi izraz "haiku", kako bi ta dva oblika mogla biti istaknuti. Istina, ovaj put je palo na propadanje samuraja kao društvene institucije, ali sami samuraji nisu nigdje nestali, a mnogi od njih su nehotice postali pjesnici, pokušavajući se prehraniti barem prodajom vlastitih pjesama.
Velika bitka. Utagawa Yoshikazu. Triptih iz 1855. Obratite pažnju na to što se zaista veliki kanabo topuz bori protiv svog središnjeg karaktera. Jasno je da bi se takvi ratnici mogli slaviti i u slikarstvu i u poeziji.
No, je li se japanska poezija toliko razlikovala od evropske? A ako je samuraj pisao poeziju, pripremajući se za samoubistvo, ili čak samo radi zabave, nisu li onda vitezovi Zapadne Evrope učinili isto? Uostalom, ondje je bilo i pjesnika i pjevača, a poznato je da su neki od njih bili toliko vješti u vjerskoj umjetnosti da su putovali po evropskim dvorcima i zarađivali za život čitajući svoje pjesme prilikom posjete ovom ili onom grofu ili barone. I na kraju su za ovo sklonište dobili i čvrstu valutu, pa čak i zahvalnost plemenite gospođe, vlasnice dvorca! Sve je to tako, međutim, uspoređujući njihovu poeziju, nehotice primjećujete da, iako se ljubav u Europi i Japanu pjevala otprilike isto (iako Japanci nisu bili toliko opširni kao Europljani!), Nisu bili distribuirani. Dok su na Zapadu pjesme u kojima je veličana viteška hrabrost bile visoko cijenjene. Ali ono što je, na primjer, pjesme o viteškim bitkama napisao pjesnik Bertrand de Born:
Žar bitke mi je na milju
Vino i sve ovozemaljsko voće.
Čuje se vapaj: „Naprijed! Budi hrabar!"
I hrkanje, i kucanje potkova.
Evo, krvari, Zovu svoje: „U pomoć! Nama!"
Borac i vođa u padovima boksa
Lete, hvataju se za travu, Sa siktanjem krvi nad mrljom
Teče poput potoka …
Bertrand de Born. Prevod V. Dynnik
Stihovi vjerskog sadržaja za slavu Bude, da ne spominjemo slavu Krista, nisu bili tipični ni za samuraje. Ili, na primjer, oni u kojima su oslikana iskustva viteza-križara, koji se spremao otići u Palestinu kako bi ponovno zauzeo Sveti grob. Dakle, niko od japanskih samurajskih pjesnika nije proslavio Budu u uzvišenom slogu i nije rekao da "bez njega ne voli svijet". Samurai jednostavno nije dozvolio takav "duševni striptiz"! Ali njihova evropska braća u maču - da, koliko god je potrebno!
Smrt mi je nanijela užasnu štetu
Uzeti Hrista.
Bez Gospoda, svjetlo nije crveno
A život je prazan.
Izgubio sam radost.
Svuda okolo je taština.
Ostvarilo bi se samo u raju
Moj san.
I tražim raj
Napuštanje domovine.
Krenuo sam putem.
Žurim da pomognem Hristu.
Hartmann von Aue. Prevod V. Mikushevich
O vitezovi, ustanite, došao je čas!
Imate štitove, čelične kacige i oklope.
Vaš posvećeni mač spreman je za borbu za vjeru.
Daj mi snage, o Bože, za novo slavno klanje.
Prosjak, uzeću bogat plen tamo.
Ne treba mi zlato i ne treba mi zemlja, Ali možda i hoću, pjevač, mentor, ratnik, Nebesko blaženstvo zauvijek je nagrađeno.
Walter von der Vogelweide. Prevod V. Levik
Ova drvorez u boji Migata Toshihide prikazuje slavnog vojskovođu, Kato Kiyomasa, u miru njegove vlastite kuće.
Sada pogledajte primjere poezije iz perioda Edo, doba svijeta (iako se ne razlikuju mnogo od onih koji su napisani, na primjer, u razdoblju Sengoku!), I bez pretjerivanja - procvat japanske kulture. Na primjer, ovo su pjesme Matsuo Basha (1644-1694), priznatog majstora renge i tvorca žanra i estetike hokku poezije, koji je inače rođen u samurajskoj porodici.
Na goloj grani
vrana sjedi sama.
Jesenje veče.
Kao što banana stenje od vjetra, Kako kapljice padaju u kadu, Slušam to celu noć.
Žene piju čaj i igraju poeziju. Umjetnik Mitsuno Toshikata (1866 - 1908).
Hattori Ransetsu (1654 - 1707) - pjesnik Basho škole, o kojem je visoko govorio, također je rođen u porodici teško osiromašenog samuraja, na kraju svog života postao je monah, ali je napisao izvrsne pjesme u hokuu žanr.
Ovdje je list pao
Evo još jednog lista
U ledenom vihoru *.
Šta još mogu dodati ovdje? Ništa!
**** Hiroaki Sato. Samuraj: Istorija i legende. Prevod R. V. Kotenko - SPB.: Evroazija, 2003.
