Dragi čitaoci! Želja za pisanjem ovog članka pojavila se nakon objavljivanja rada Poline Efimove "Rumunska flota: Nazad na kvadrat". Počeo sam tražiti dodatne informacije o tim brodovima u rumunjskim, talijanskim, španjolskim i engleskim izvorima i to me toliko zanijelo da su materijali bili dovoljni za cijeli članak.
Ovo je moj prvi pokušaj pisanja o nautičkoj temi, pa oprostite ako nisam uvijek koristio nautičku terminologiju.
Razarači eskadrila tipa Marashti (Distrugători clasa Mărăşti - rum.) Poznati su i kao razarači klase Vivor (Distrugători clasa "Vifor") i "vrh M" (rum.); “Razarači klase Mărăști” (engleski); izviđači klase "Aquila" (L'esploratore classe "Aquila" - talijanski); razarači tipa Ceuta - destructores Clase Ceuta (španski) i razarači tipa Light (SSSR).
Pripadaju podklasi “vođe razarača”, a njihovi direktni nasljednici bili su brodovi tipa “Regele Ferdinand” / tip “R” (rum).
Izgrađena su i lansirana ukupno 4 razarača tipa "Marashti". Ti su brodovi sudjelovali u oba svjetska rata, a budući da su plovili pod zastavama različitih država, nekoliko su puta promijenili ne samo imena, već i oružje, a prema pravilima klasifikacije operativnih zemalja čak i klasu. Sve u svemu, proveli su prilično dug i težak život.
Povijest ovih brodova započela je 1913. godine, kada je Kraljevina Rumunjska naručila izgradnju 4 vojna broda tipa "Distrugător" u talijanskom brodogradilištu Pattisson u Napulju (Cantieri C. & TT Pattison di Napoli). na ruskom razaraču, skraćeno Destroyer). Prema specifikaciji, brzina razarača trebala je biti najmanje 34 čvora sa standardnim istiskivanjem od 1.700 tona. Budući da su brodovi trebali raditi u Crnom moru, odredili su zalihu goriva za 10 sati za plovidbu punom brzinom. Naoružanje se sastojalo od sedam topova (3x 120 mm / 45, 4x 75 mm / 50) i pet torpednih cijevi od 450 mm. Osim toga, razarači su morali uzeti rezervu do 50 minuta i mali broj dubinskih naboja.
Ove brodove je dizajnirao inženjer Luigi Scaglia. Inače, upravo je završio izgradnju serije od 6 razarača klase Indomito za talijansku kraljevsku mornaricu. U početku su u brodogradilištu brodovi “rumunskog reda” dobivali doslovno-digitalna imena: E1, E2, E3, E4, ali im je ubrzo kupac dao sljedeće rumunske nazive: Vifor, Vijelia, Vârtej i Viscol. Od tada su ti brodovi postali poznati kao razarači klase "Vifor" (rum Distrugători clasa "Vifor").
REFERENCA … Distrugători (muški, množina) čita se iz rumunjskog Dis-tru-ge-TOR. Naglasak na četvrtom slogu. "Destroyers" ili "Destroyers" je prevedeno. Distrugător (muški, jednina) čita se s rumunjskog Dis-tru-ge-TOP. Naglasak na četvrtom slogu. "Destroyer" ili "Destroyer" je prevedeno.
Vifor (muški, jednina) čita se iz rumunskog VI-for. Naglasak na prvom slogu. Prijevod: "Oluja".
Vijelia (ženski rod, jednina) čita se iz rumunskog Vi-zhe-li-Ya. Naglasak na četvrtom slogu. Prijevod: "Oluja / Oluja / Uragan".
Vârtej (muški, jednina) čita se s rumunskog Vyr-TER. Naglasak na drugom slogu. Prijevod: (Whirlwind / Whirlpool).
Viscol (muški, jednina) čita se iz rumunskog VIS-col. Naglasak na prvom slogu. Prijevod: (Blizzard / Blizzard / Blizzard / Blizzard / Blizzard).
Godina je bila 1915., a Prvi svjetski rat je već počeo, ali je Italija i dalje ostala neutralna. Međutim, Velika Britanija je natjerala Italiju da objavi rat Austrougarskoj, kao i da se suprotstavi svim neprijateljima Antante. Nekoliko teritorija je obećano kao "plaćanje za krv" Italije.
Štaviše, Britanija je Italiji dala kredit od 50 miliona funti.
Budući da se Italija već pripremala za rat, Talijani su odlučili da ne prenose naručene razarače Kraljevskoj rumunskoj mornarici, te su 5. juna 1915. rekvirirali brodove "rumunskog reda" za potrebe Kraljevsko -italijanskih pomorskih snaga. Do tada su se brodovi “rumunskog reda” gradili u različitim stepenima spremnosti: Vifor - 60%, Vijelia - 50%, Vârtej - 20%, a Viscol nije ni bio položen.
Budući da su ti brodovi bili znatno nadmoćniji od bilo kojeg drugog talijanskog razarača tih godina u pogledu pomaka, naoružanja i brzine kretanja, reklasificirani su u izviđačke krstarice, a prema talijanskoj klasifikaciji Esploratori. Bilo im je suđeno da igraju ulogu vođa razarača i izviđačkih eskadrila.
Shema izviđača krstarica "Aquila", 1917.
Naredbom od 27. jula 1916. godine brodovi su postali dio Talijanske mornarice, ali nisu ostavili svoja bivša imena, pa su dobili talijanska imena: Vifor je preimenovan u Aquila (Orao), Vijelie - Sparviero (Sparrowhawk), Vârtej - Nibbio (zmaj) i Viscol - Falco (Jastreb).
Od tada su ova plovila postala poznata kao L'esploratore klasa "Aquila" - talijanska.
Njihova se izgradnja nastavila, ali je iz različitih razloga, ovisno o situaciji na pozornici operacija, izvedena sa značajnim kašnjenjima.
Osim "rebrendiranja" brodova, revidirano je i pitanje njihovog naoružanja. Odlučeno je da se brodovi opreme sljedećim vrstama oružja: topovima 7x 102 mm sa cijevi dužine 35 kalibara (4 "/ 35) sistema francuskog inženjera Gustava Caneta, proizvođača britanske kompanije Armstrong Whitworth, kao i dvije uparene torpedne cijevi od 450 mm (2x2 17, 7 ").
No glasine da je jedan od njihovih budućih protivnika, austrougarska mornarica, planirao naoružati svoju krstaricu Admiral Spaun zamjenom topova 100 mm sa 150 mm, uvjerile su Talijane da naoružaju tri svoja već završena broda s drugima. vrste artiljerijskih sistema, ali i Kane-Armstrong: topovi 3x 152 mm sa cijevi dužine 40 kalibara (6 " / 40), 4x topovi 76 mm sa cijevi dužine 40 kalibara (3" / 40) i 2x upareni uređaji torpednih cijevi od 450 mm (2x2 17, 7 ").
Dok su se brodovi završavali, raspravljalo se ne samo o mogućim vrstama topničkog naoružanja, već i o njegovoj lokaciji. Ispod je raspored oružja na razaračima.
Prijevod sa talijanskih objašnjenja za sheme:
Naoružanje na "Aquili" i "Sparviero", 1916. godina.
Naoružanje na "Aquila" i "Nibbio", 1918. godina.
Naoružanje na "Sparvieru", 1918. godina.
1916., dok se četvrti brod još dovršavao, na vođi razarača "Carlo Mirabello" (razarači klase Mirabello) odlučili su ojačati naoružanje zamjenom pramčanih topova 102 mm / 35 sa 152 mm / 40 (102/35 Mod. 1914 na QF 6 in / 40 proizvođača Armstrong-Whitworth). Međutim, pokazalo se da su ti topovi preteški za ovu vrstu brodova, pa se pokušaj ponovnog naoružavanja smatrao neuspješnim.
Stoga je odlučeno da se naoruža četvrta i posljednja krstarica ove serije pod nazivom "Falco" na sljedeći način: topovi dimenzija 5 x 4, 7 inča (120 mm) s cijevi duljine 45 kalibara (4, 7 "/ 45) i 2x Oružja od 3 inča (76 mm) sa cijevi dužine 40 kalibara (3 "/ 40). 2x koaksijalne torpedne cijevi od 450 mm (2x2 17,7”), kao i 2x 6,5 mm teške mitraljeze Fiat-Revelli model 1914. Zalihe mina bile su različite iz meni nepoznatih razloga.
Ispod je tablica artiljerijskog, minsko-torpednog i protupodmorničkog naoružanja. Budući da sam prevodio s nekoliko stranih jezika, nisam siguran u svrhu mina: govorimo o baražnim ili protivpodmorničkim dubinskim nabojima. Britanci jednostavno pišu “Mine”, a Talijani pišu “mine & bombe di profondità” - mine i dubinski naboji. Vjerovatno su mogli uzeti i mine i brojne dubinske naboje.
Aquila i Sparviero naručeni su 1917. godine i imali su vremena za borbu, Nibbio se borio samo nekoliko mjeseci, a Prvi svjetski rat je završio, ali je Falco naručen u poslijeratnom periodu.
Godine 1920. Italija je prebacila 2 od četiri rekvirirana broda u Rumuniju: Sparviero i Nibbio. Oni su postali dio rumunske kraljevske mornarice, ali Rumuni nisu ostavili svoja bivša imena, pa su dobili i druga rumunska imena: Sparviero je preimenovan u Mărăşti, a Nibbio je preimenovan u Mărăşeşti i počeo se klasificirati kao razarač. Od tada su ti ratni brodovi postali poznati kao razarači klase Mareshti (Distrugători clasa Mărăşti - rum).
REFERENCA … Puni nazivi brodova: NMS “Mărăşti” i NMS “Mărăşeşti”. NMS = Nava Majestatii Sale = Brod Njegovog Veličanstva.
Mărăşti se čita iz rumunskog Mé-RESHT. Naglasak na drugom slogu. Dozvoljeno je izgovaranje „Me-NESh-ty“na ruski način. Naglasak na drugom slogu.
Mărăşeşti se čita iz rumunskog Mé-re-SESHT. Naglasak na 3. slogu. Dozvoljeno je izgovaranje na ruski način „Me-re-Shesh-ty“. Naglasak na 3. slogu.
Ovo su naselja u županiji Vrancea, Rumunija. Za vrijeme Prvog svjetskog rata to je bila ratna zona u kojoj su u ljeto 1917. rumunjske trupe, koje su se borile na strani Antante, odnijele jednu od rijetkih velikih pobjeda: zaustavile su napredovanje Njemačke i Austrougarske trupe u Mareshestiju, Marestiju i Oytuzu.
Nakon prebacivanja Sparviera i Nibbija u rumunjsku kraljevsku mornaricu (u nekim izvorima "preprodaja"), Talijani su odlučili ponovno opremiti brodove koje su napustili: Aquila i Falco.
Godine 1937. Aquila je demontirao sva 3 pištolja 152 mm / 40 i 2 od četiri topa 76 mm / 40, a Falco je demontirao jedan od pet topova 120/45. Kao rezultat rokada, dva broda koja su ostala služiti pod zastavom talijanske mornarice dobila su isto topničko naoružanje: 4 topa glavnog kalibra 120 mm / 45 i 2 protivavionska topa po 76 mm / 40 svaki.
Nakon što su primili razarače Sparviero i Nibbio, Kraljevska rumunska mornarica je također odlučila da ih naoruža, pa su 1926. godine zamijenili 3 topa kalibra 152 mm / 40 sa tri topa kalibra 120 mm.
Godine 1944. izvršeno je sljedeće naoružavanje: na razaračima Mărăşti (bivši Sparviero) i Mărăşeşti (bivši Nibbio) demontirali su 2 od 4 topa kalibra 37 mm svaki i zamijenili ih s dva automatska topa kalibra 20 mm.
Osim toga, 6,5 mm mitraljeza zamijenjeno je velikim kalibrom 13,2 mm.
Vjerujem da govorimo o protivavionskoj modifikaciji 20-milimetarskih automatskih topova "Oerlikon" serije FFS i jednostrukim protivavionskim nosačima postavljenim na palubu sa mitraljezima Hotchkiss 13,2 mm.
U konačnoj verziji, oružje razarača do kraja Drugog svjetskog rata izgledalo je ovako:
11. oktobra 1937. italijanska Aquila i Falco su tajno prodati španskim nacionalistima. Španci su preimenovali Aquila u Melilla (ruska Melilla), a Falco u Ceuta (ruska Ceuta). Melilla i Ceuta ponovo su smatrane razaračima.
Priča s imenima španjolskih razarača zaslužuje posebno spominjanje, pa sam o tome odlučio detaljnije ispričati u sljedećim dijelovima ovog članka.
