Pisac Konstantin Paustovski, "Moskovljanin po rođenju i Kijev napamet", živi u Ukrajini ukupno više od dve decenije. Ovdje se odvijao kao novinar i pisac, o čemu je više puta govorio u svojoj autobiografskoj prozi. U predgovoru za ukrajinsko izdanje Zlato Trojande (Zlatna ruža) 1957. godine napisao je: „U knjigama gotovo svakog pisca slika njegove rodne zemlje sa njenim beskrajnim nebom i tišinom polja sa svojim mračne šume i jezik ljudi. Generalno, imao sam sreće. Odrastao sam u Ukrajini. Zahvalan sam na njenoj lirici za mnoge aspekte moje proze. Nosim sliku Ukrajine u svom srcu dugi niz godina”.
Proza - esej i fikcija - Paustovskog o teškim vremenima prije jednog stoljeća u Ukrajini, posebno u dugotrpljivom Kijevu, u kojem se vlada mijenjala 18 puta u jednoj godini (!), Najnovijim događajima u Ukrajini.
Ulazak Simona Petliure u Kijev 1919. godine opisao je Paustovsky u poglavlju "Ljubičasti zrak" knjige "Priča o životu. Početak nepoznatog doba”.
Čitamo.
"Vičite na sav glas" slava! " neuporedivo teže od "ura!" Kako god vikali, nećete postići snažno tutnjanje. Iz daljine će se uvijek činiti da viču ne "slava", već "ava", "ava", "ava"! Općenito, ova se riječ pokazala nezgodnom za parade i manifestaciju narodnog entuzijazma. Pogotovo kad su ih prikazali stariji trupci u tamnokosim šeširima i zgužvani zupani izvučeni iz sanduka.
Dan ranije, objave zapovjednika postavljene su po cijelom gradu. U njima je, uz epsku smirenost i potpuni nedostatak humora, objavljeno da će Petliura ući u Kijev na čelu vlade - Imenik - na bijelom konju koji su mu predstavili željeznički radnici Žmerina.
Nije bilo jasno zašto su željeznički željezničari dali Petliuri konja, a ne vagon ili barem manevarsku lokomotivu.
Petliura nije iznevjerio očekivanja kijevskih sobarica, trgovaca, guvernanata i vlasnica trgovina. Zaista je ujahao u osvojeni grad na prilično krotkom bijelom konju.
Konj je bio prekriven plavim pokrivačem obrubljenim žutim rubom. Na Petliuri je nosio zaštitnu kopču na vati. Jedini ukras - zakrivljena Zaporoška sablja, očito uzeta iz muzeja - udario ga je u bedra. Ukrajinci razrogačenih očiju s pijetetom su gledali u ovu kozačku "šabljuku", u blijedog, natečenog Petlyuru i u Hajdamake, koji su koračali iza Petlyure na čupavim konjima.
Haidamaci s dugim plavkasto -crnim prednjim nogama - magarci - na obrijanim glavama (ova su im vrata visila ispod tate) podsjetili su me na djetinjstvo i ukrajinsko kazalište. Tamo, isti oni gaidamaci s plavim očima, razdragano otkinuti sa hopaka: "Gop, kume, ne žurite, okrenite se!"
Svaki narod ima svoje karakteristike, svoje vrijedne osobine. Ali ljudi, koji se guše u slini od naklonosti pred svojim ljudima i lišeni osjećaja za mjeru, uvijek dovode ove nacionalne crte do smiješnih razmjera, do melase, do gađenja. Stoga, nema najvećih neprijatelja svog naroda od kvasnih patriota.
Petliura je pokušao oživjeti slatku Ukrajinu. Ali ništa od ovoga, naravno, nije bilo od toga. Prateći Petlyuru jahao je Direktorij - pisac Vinnichenko iz neurastenije, a iza njega - neki mahoviti i nepoznati ministri.
Tako je u Kijevu započela kratka, neozbiljna moć imenika. Kijevljani, skloni, kao i svi južni ljudi, ironiji, učinili su novu "nezavisnu" vladu metom za nečuven broj anegdota.
Petliura je sa sobom donio takozvani galicijski jezik, koji je prilično težak i pun pozajmica iz susjednih jezika."
Paustovsky kao da piše o Ukrajini 1991., a još više 2004., 2014-2017.
„Pod Petliurom je sve izgledalo namjerno - i haidamaci, i jezik, i sva njegova politika, i sijedi šovinisti koji su u ogromnom broju ispuzali iz prašnjavih rupa, i novac - sve, uključujući i anegdotske izvještaje Direktorata ljudima.
Prilikom susreta sa haidamacima svi su se ošamućeno osvrtali i pitali se - jesu li to hajdamaci ili namjerno. Uz izmučene zvukove novog jezika, nehotično mi je na um palo isto pitanje - je li to ukrajinski ili namjerno. … Sve je bilo sitno, smiješno i podsjećalo je na loš, neuredan, ali ponekad i tragičan vodvilj."
Od homerske podudarnosti s trenutnom ukrajinskom stvarnošću, možete samo slegnuti rukama. Gdje, u kojim tajnim skrivenim skladištima, u kakvim močvarno-konotopskim zakutcima i nesvakidašnjoj ukrajinskoj duši sve je to vrijeme boravilo u hibernaciji, čekajući novi "zvjezdani" sat za paklene ispušne plinove u drevnom ruskom Kijevu, majci ruskih gradova ", grad Mihaila Arhanđela i apostola Andrije Prvozvanog?
“Nekada davno u Kijevu su bili postavljeni veliki plakati. Obavijestili su stanovništvo da će Direktorij u kino dvorani “Are” biti odgovoran ljudima.
Cijeli grad je pokušao probiti se do ovog izvještaja, očekujući neočekivanu privlačnost. I tako se dogodilo.
Uska i dugačka bioskopska dvorana utonula je u tajanstveni mrak. Nisu upaljena svjetla. U mraku je gomila veselo urlala.
Zatim, iza pozornice, udario je odzvanjajući gong, zasjala su raznobojna svjetla rampe, a pred publikom, na pozadini kazališne kulise, u prilično glasnim bojama koje prikazuju kako je "Dnjepar divan po mirnom vremenu", pojavio se stariji, ali vitki muškarac u crnom odijelu, sa elegantnom bradom - premijer Vynnychenko.
Nezadovoljan i očito posramljen, sve vrijeme dok je ispravljao kravatu s velikim očima, držao je suhi i kratki govor o međunarodnoj situaciji u Ukrajini. Ošamarili su ga.
Nakon toga na scenu je stupila neviđeno mršava i potpuno napudrana djevojka u crnoj haljini koja je, u očiglednom očaju, sklopila ruke ispred sebe i počela zastrašeno recitirati stihove pjesnikinje Galine uz zamišljene akorde klavira:
Hakiranje lisice zeleniy, mlade …
I ona je dobila šamar.
Govori ministara bili su isprekidani uzastopcima. Nakon ministra željeznica, djevojčice i dječaci zaplesali su hopak."
Upravo prema ovom scenariju - histerični govori političara isprepleteni brojevima koncertnih vezova i čitanjem "aktualnih" pjesama nezavisnih pjesnikinja grafomanija - predstave su građene i na narančastom Majdanu 2004. godine i na "Euromaidanu" 2013–2014.
Sljedeća scena izgleda groteskno i simptomatično u opisu Konstantina Paustovskog:
„Publika je bila iskreno zabavljena, ali se oprezno smirila kada je stariji„ ministar državne ravnoteže “, drugim riječima, ministar finansija, jako izašao na scenu.
Ovaj ministar je izgledao raščupano i grdio. Bio je očito ljut i glasno je njušio. Njegova okrugla glava, ošišana ježom, blistala je od znoja. Do brade su mu visjeli sivi zaporoški brkovi.
Ministar je bio odjeven u široke pantalone sa sivim prugama, istu široku jaknu od korice sa izvučenim džepovima i izvezenu košulju povezanu na grlu vrpcom sa crvenim pomponima.
Nije namjeravao podnijeti nikakav izvještaj. Prišao je rampi i počeo osluškivati tutnjavu u gledalištu. Zbog toga je ministar čak svoju ruku, sklopljenu u šoljicu, prineo svom krznenom uhu. Začuo se smeh.
Ministar se zadovoljno nasmiješio, klimnuo glavom nekim svojim mislima i upitao:
- Moskovljani?
Zaista, u dvorani su bili gotovo samo Rusi. Nesuđeni gledaoci nevino su odgovorili da je tako, u Moskvi su sjedili uglavnom Moskovljani.
-T-a-ak! - rekao je ministar zlokobno i otpuhnuo nos u široku kariranu maramicu. - Vrlo razumljivo. Iako nije jako lijepo.
Dvorana je utihnula očekujući neljubaznost.
Dvorana je ogorčeno zujala. Čuo se zvižduk. Neki čovjek je iskočio na pozornicu i pažljivo uhvatio „ministra ravnoteže“za lakat, pokušavajući ga odvesti. Ali starac se rasplamsao i odgurnuo čovjeka tako da je skoro pao. Starac je već lutao. Nije mogao stati.
- Pa, seliš li se? upitao je glatko. - Ha? Izigravate budalu. Pa ću vam ja odgovoriti. U Ukrajini imate hlib, šećer, slaninu, heljdu i karte. A u Moskvi su isisali njušku uljem za lampe. Yak axis!
Već su dvoje ljudi pažljivo vukli ministra za preklope češljane jakne, ali on se žestoko borio i uzviknuo:
- Glupane! Paraziti! Odlazi u svoju Moskvu! Vi tamo brišete svoju vladu Zhidiv! Izaći!
Vynnychenko se pojavio iza kulisa. Ljutito je odmahnuo rukom, a starca, crvenog od ogorčenja, konačno su odvukli iza pozornice. I odmah, kako bi ublažili neugodan dojam, na pozornicu je iskočio zbor dječaka u vješto iscepanih šešira, svirali su banduristi, a dječaci su čučnuli pjevali:
Oh, tamo leži mrtvac, To nije princ, nije tiganj, nije pukovnik -
Ta stara dama-ljubiteljica mušica!
To je bio kraj izvještaja Direktorija ljudima. Uz podrugljive povike: „Idite u Moskvu! Vi tamo brišete svoju vladu Zhidiv! - publika iz bioskopa „Are“slila se na ulicu”.
“Moć ukrajinskog imenika i Petliure izgledala je provincijalno. Nekada briljantan Kijev pretvorio se u uvećanu Shpolu ili Mirgorod sa svojim državnim prisustvom i Dovgochkhunima koji su u njima sjedili.
Sve je u gradu bilo uređeno pod starosvjetskom Ukrajinom, sve do štanda s medenjacima pod natpisom „O tse Taras iz Poltavske oblasti“. Tarasa sa dugim brkovima bio je toliko važan, a takva snježno bijela košulja napuhana je i zasjala jarkim vezom na njemu da se nisu svi usudili kupiti od ovog opernog lika žamki i med. Nije bilo jasno događa li se nešto ozbiljno ili se izvodi predstava s likovima iz “Gaidamaksa”.
Nije bilo načina da shvatimo šta se dešava. Vrijeme je bilo grčevito, naglo, državni udar je dolazio u žurbi. Već u prvim danima pojavljivanja svake nove vlade postojali su jasni i prijeteći znakovi njenog skorog i bijednog pada.
Svaka vlada je žurila s objavljivanjem novih deklaracija i uredbi, nadajući se da će barem neke od tih deklaracija proniknuti u život i zaglaviti se u njemu.
Petliura se ponajviše nadao Francuzima, koji su u to vrijeme zauzeli Odesu. Sa sjevera, sovjetske trupe neumoljivo su se nadvile.
Petliuriti su širili glasine da će Francuzi već spašavati Kijev, da su već u Vinnici, u Fastovu, a sutra, čak i u Boyarki, u blizini grada, mogli bi se pojaviti hrabri francuski zuavi u crvenim hlačama i zaštitnom fesu. Njegov prijatelj, francuski konzul, Enno, zakleo se Petliuri u ovome.
Novine, ošamućene kontradiktornim glasinama, spremno su štampale sve te gluposti, dok su gotovo svi znali da Francuzi sjede u Odesi, u njihovoj francuskoj okupacionoj zoni, te da su "zone uticaja" u gradu (francuska, grčka i ukrajinska) jednostavno ogradili labave bečke stolice jedna od druge.
Za vreme Petliure glasine su dobile karakter spontanog, gotovo kosmičkog fenomena, sličnog kugi. Bila je to opšta hipnoza. Ove glasine su izgubile svoju direktnu svrhu - prijavljivati izmišljene činjenice. Glasine su dobile novu esenciju, kao da je druga supstanca. Pretvorili su se u sredstvo za smirenje, u najjači opojni lijek. Ljudi su nadu u budućnost pronalazili samo kroz glasine. Čak i spolja, Kijevci su počeli da liče na zavisnike od morfijuma.
Sa svakim novim slušanjem, dosadne su im oči zasjale do tada, nestala je uobičajena letargija, govor im se iz vezanih jezika pretvorio u živahne, pa čak i duhovite.
Dugo su postojale prolazne glasine i glasine. Držali su ljude na varljiv način dva ili tri dana.
Čak su i najtvrdoglaviji skeptici vjerovali u sve, do te mjere da će Ukrajina biti proglašena jednim od ministarstava Francuske, a sam predsjednik Poincare je otišao u Kijev na svečano proglašenje ovog državnog čina, ili da je filmska glumica Vera Kholodnaya okupila svoju vojsku i, poput Jovanke Orleanke, ušla je na bijelom konju na čelu svoje bezobzirne vojske u grad Priluki, gdje se proglasila ukrajinskom caricom.
Kad je bitka počela u blizini Kijeva, u blizini Brovara i Darnice, i svima je postalo jasno da je Petliurin slučaj nestao, u gradu je objavljeno naređenje Petliurinog zapovjednika.
U vezi s lansiranjem ljubičastih zraka, stanovništvu grada naređeno je da se sutra u noći spuste u podrume kako bi izbjegli nepotrebne žrtve i ne izlazili do jutra.
U noći ljubičastog zraka grad je bio smrtno miran. Čak je i artiljerijska vatra utihnula, a jedino što se moglo čuti bilo je udaljeno tutnjavo točkova. Iz ovog karakterističnog zvuka, iskusni stanovnici Kijeva shvatili su da su vojna kola na brzinu uklonjena iz grada u nepoznatom smjeru.
I tako se dogodilo. Ujutro je grad bio oslobođen petliurita, pometen do posljednje mrlje. Glasine o ljubičastim zrakama pokrenule su se kako bi nesmetano otišle noću.
Dogodila se, kako kazališni djelatnici, "čista promjena okruženja", ali nitko nije mogao pretpostaviti šta je to nagovještavalo izgladnjele građane.
Samo je vrijeme moglo pokazati."
Nažalost, Ukrajina čini istu grešku.
