Doba vladavine Nikite Sergejeviča Hruščova u Sovjetskom Savezu ušla je u istoriju ne samo kontradiktornim događajima poput raskrinkavanja Staljinovog kulta ličnosti i prvog leta s posadom u svemir, kubanske raketne krize i gušenja pobune u Budimpešti u Mađarskoj, ali i sa velikim brojem domaćih reformi. Nisu svi oni bili opravdani, mnogi su uzrokovali i uzrokuju vrlo kontradiktorne ocjene i običnih ljudi i profesionalnih povjesničara.
Jedna od najčudnijih reformi zamišljenih u posljednjim godinama Hruščovljeve vladavine je modernizacija ruskog jezika. Inače, sam Hruščov je bio nepismena osoba, koja nije razumjela zamršenost filologije i nedostajala mu je temeljitost koja je bila svojstvena njegovom slavnom prethodniku, Josipu Vissarionoviču Staljinu.
Ruski jezik je u centru pažnje revolucionara odmah nakon februarske i oktobarske revolucije 1917. I to nije bilo iznenađujuće. Radikalne političke transformacije često su bile praćene ne samo društveno-ekonomskim transformacijama i promjenom sistema moći, već i "jezičkim revolucijama". Petrov red i Oktobarska revolucija tipični su primjeri toga. I to je također razumljivo, jer jezik na mnogo načina oblikuje naše razmišljanje.
Čim je srušena monarhija Romanov, privremena vlada pokušala je pokrenuti opsežnu reformu ruskog jezika, ali zbog političkih smetnji tog vremena Aleksandar Kerenski jednostavno nije došao u ruke jezičnoj reformi, pa je ubrzo izgubio snagu. Boljševici, koji su također namjeravali reformirati ruski jezik, ipak u početku nisu mogli napraviti velike promjene, budući da su bili zauzeti mnogo ozbiljnijim pitanjima - zadržavanjem vlasti, građanskim ratom, ujedinjenjem nacionalnim predgrađima koja su se odvojila nakon raspada carstva. Gdje je to bilo prije rješavanja pravopisnih i gramatičkih pitanja?
Ipak, u jesen 1918. boljševička vlada počela je uvoditi nova pravila pravopisa i gramatike. Glavna suština boljševičke reforme bile su sljedeće inovacije. Prvo su eliminirana slova "fit", "i decimal" i "yat", koja su iz nekog razloga boljševici smatrali osebujnim simbolima starog režima i monarhije. Drugo, čvrsti znak potpuno je isključen na kraju riječi. Čuvala se samo kao dioba. Boljševici su takođe imali vrlo negativan stav prema čvrstom znaku na kraju reči. Treće, promijenili su se završeci genitiva i akuzativa. Završeci "-ago", "-yago" isključeni su iz jezika, koji su promijenjeni u "-go". Konačno, slovo "z" na završetku prefiksa promijenilo se u "s" ako je prethodilo bezvučnim suglasnicima.
Jezična reforma boljševika odmah je ispolitizirana koliko god je to bilo moguće. U sovjetskoj književnosti tih godina ismijavan je stari pravopis, karikature starih slova predrevolucionarne abecede objavljivane su u časopisima, a prikazano je i njihovo izbacivanje iz moderne abecede. S druge strane, gotovo čitava emigrantska štampa, negativno raspoložena prema sovjetskom režimu, kao i crkvena izdanja, nisu prihvatili reformu boljševičke vlade i koristili su predrevolucionarni pravopis.
Inače, početkom devedesetih pokušavali su se vratiti stari pravopis u pojedinim knjigama i publikacijama. Za to su posebno težile sve vrste periodičnih publikacija monarhijskog i nacional-patriotskog uvjerenja, neka izdanja Kozaka. Postojala je i prilično velika količina literature, koja je namjenski štampana prema starom pravopisu. Stari pravopis, na primjer, slovo "yat", počeo se koristiti u komercijalne svrhe u štampanim medijima, trgovinama, restoranima, kada su htjeli pokazati svoj imaginarni kontinuitet u odnosu na predrevolucionarnu Rusiju ili naglasiti posebnu pre- revolucionarni šarm.
U staljinističkom Sovjetskom Savezu vlasti su bile zaokupljene ozbiljnijim stvarima od pravopisnih ispravki. Zadaci industrijalizacije zemlje, Veliki domovinski rat, poslijeratna obnova sovjetske ekonomije zahtijevali su kolosalan napor snaga. I vlasti nisu obraćale posebnu pažnju na pravopis.
Međutim, 1942. godine uveden je amandman na pravila ruskog jezika, kojim je utvrđena obavezna upotreba slova "ë". Nakon ove izmjene, slovo je uvedeno u abecedu. Istodobno je poništen apostrof ('), kojim su protivnici starog pravopisa zamijenili tvrdi znak. Konačno, tačke u skraćenicama su takođe otkazane. Na primjer, ako su prije nego što su napisali R. S. F. S. R., onda su od 1940 -ih počeli pisati RSFSR. A stare kratice možemo vidjeti samo na transparentima i plakatima prvih revolucionarnih godina u muzejima, ili u starim štampanim izdanjima u bibliotekama.
Vrijeme velikih transformacija u ruskom jeziku došlo je nakon što je Nikita Hruščov došao na vlast. Nije jasno zašto, ali Nikita Sergejevič se smatrao vrlo obrazovanom osobom u svim disciplinama - u književnosti, u likovnoj umjetnosti, u lingvistici. Lako je davao karakteristike piscima i umjetnicima, njihovim djelima. Vjerojatno je Hruščov nastojao oponašati Staljina, iako nije posjedovao ni polovinu intelektualnog potencijala potonjeg. Bar je Staljin na kraju čak počeo obnavljati staru školu, stari sistem visokog obrazovanja, dok je Nikita Hruščov pokušao dati drugi vjetar maksimalizmu prvih postrevolucionarnih godina.
Prva jezična reforma Nikite Hruščova izvedena je 1956. Bilo je vrlo površno i uključivalo je promjenu pravopisnih pravila za brojne riječi. Na primjer, umjesto "snigir" počeli su pisati "bullfinch", a umjesto "diet" - "diet". Sada pišemo ne “ići”, već “ići” - a to je također zasluga reforme iz 1956. godine. Zanimljivo je da je to bila prva Hruščovljeva reforma jezika koja je opet učinila upotrebu slova "ë" neobaveznom, a danas pisana javnost sama odlučuje hoće li staviti slova "ë" u svoje tekstove ili ne.
1960., kada je Nikita Hruščov već vrlo samouvjereno držao uzde u vlasti stranke i države u svojim rukama, počele su pripreme za reformu drugog jezika. Njegova organizacija povjerena je Odsjeku za ruski jezik i književnost Akademije nauka SSSR -a. Reforma je sebi postavila zadatak da maksimalno pojednostavi pravopis ruskog jezika. Zapravo, značenje ove reforme bilo je sasvim nedvosmisleno. To je bilo neraskidivo povezano s prelaskom na univerzalno obavezno osmogodišnje obrazovanje.
Ranije je sedmogodišnja škola bila obavezna u gradovima; na selu mnogi ljudi nisu imali sedmogodišnje obrazovanje. Prelazak na univerzalno osmogodišnje obrazovanje zahtijevao je pojednostavljivanje studija za školarce, budući da su od osmogodišnjaka seoska djeca, uključujući i ona iz nacionalnih republika i regija, obavezno počela podučavati. Bilo je potrebno značajno pojednostaviti pravila ruskog jezika kako bi ih u potpunosti savladala djeca iz različitih slojeva i naselja.
Hruščovu je također bilo potrebno univerzalno osmogodišnje obrazovanje kako bi demonstrirao kolosalne uspjehe Sovjetskog Saveza u uspostavljanju univerzalne pismenosti stanovništva. SSSR je trebao nadmašiti kapitalističke zemlje, i to ne samo one u razvoju, već i razvijene. Za to je osmogodišnje školsko obrazovanje moralo pokriti sve slojeve sovjetskog društva. Istina, obrazovni zvaničnici nisu razmišljali o tome koliko su realni planovi za povećanje pismenosti sovjetskog stanovništva, bez obzira na njihov društveni i nacionalni identitet. Bilo je mnogo važnije pokazati impresivne brojke koje bi se pokazale cijelom svijetu: u Sovjetskom Savezu sva djeca moraju imati osmogodišnje školsko obrazovanje, u SSSR-u nema nepismenih ljudi, a to ne može biti, ako govore o mladim generacijama sovjetskih građana.
Nikita Hruščov je lično podržao pojednostavljenje pravila ruskog jezika. Loše obrazovan i nepismen, bilo mu je jako neugodno što ne može pisati bez grešaka. Trudio sam se da ne pišem nikakve tekstove ručno, ali ponekad sam ipak morao pisati. Stoga se Nikiti Sergejeviču svidjela reforma koja bi pojednostavila pravopis. 1962. godine, uz njegovo dopuštenje, u sovjetskoj štampi započela je kampanja za pojednostavljenje pravila ruskog jezika. Prvi su govorili poznati filolozi koji su počeli govoriti o potrebi pojednostavljivanja pravopisnih pravila. Kažu da teški pravopis samo tjera djecu od škole. Naravno, pitanje je odmah ispolitizirano. Tvrdilo se da je ruski jezik namerno komplikovan eksploatacijom klasa kako bi se seljaci i radnici izolovali od obrazovanja.
Sav moćni potencijal sovjetske propagandne mašine bačen je da odbrani ideju reforme ruskog jezika. Sovjetske novine bile su pune tematskih članaka o pravopisu i gramatici. Čvrsta empirijska osnova također je pružena za ideju reforme. Direktori škola i nastavnici ruskog jezika i književnosti izvijestili su sa terena - potrebno je pojednostaviti pravopis, jer većina djece ne može u potpunosti savladati školski program na ruskom jeziku. Samo manje od polovice učenika nauči čitati i pisati relativno dobro, a samo se trećina može smatrati pismenom. Istodobno je naglašeno da su to podaci za ruske regije RSFSR -a, a ako uzmemo nacionalne regije u kojima ruski nije bio maternji jezik, tada je situacija bila još gora: mnoga djeca nisu ni naučila piši uopšte na ruskom.
Situacija je bila posebno teška u ruralnim područjima saveznih republika Srednje Azije i Zakavkazja, u autonomnim republikama, teritorijima i regijama Sjevernog Kavkaza i Sibira. Tako je ideja o jezičnoj reformi uvedena prilično dobra argumentacija, zbog čega bi čak i skeptik pomislio: je li zaista vrijedno značajno pojednostaviti ruski jezik, učiniti ga dostupnim svakom školarcu - obojici iz ruskih provincija, i student iz tadžikistanskog sela ili dagestanskog aula.
Akademija nauka SSSR -a osnovala je 1963. Državnu komisiju za pravopis pod predsjedanjem Viktora Vinogradova, akademika, najpoznatijeg filologa Sovjetskog Saveza. Komisija je uključivala mnoge od najpoznatijih ličnosti tadašnje sovjetske nauke, uključujući Rosenthala i Ozhegova, pisce Čukovskog i Lidina, kao i predstavnike "školske zajednice" - uvažene učitelje. Za organizaciju javne podrške reformi, osnovana je posebna javna pravopisna komisija.
Kao rezultat toga, 1964. godine pojavile su se vrlo kontroverzne preporuke, sastavljene na osnovu zaključaka Državne pravopisne komisije. Razmotrimo ih detaljnije. Dakle, nakon "w", "w" i "h" predloženo je da se napiše ne "e", već "o". Odnosno, da je reforma uspješno završena, danas bismo napisali "crno", "žuto", "žir". Meki znak je ukinut na završecima riječi koje završavaju na "w", "h", "w", "u". Bilo je potrebno napisati "doch", "miš", "tišina". Nakon slova "t", u skladu s idejom reformatora, treba napisati "i" - "tsigan", "ottsi".
Jasno je da bi takav pravopis bio prihvaćen s entuzijazmom u nacionalnim republikama ili u zaleđu, ali obrazovani ljudi bili su uznemireni zbog toga. Čvrsti znak, kao i 1918. godine, ponovo se htio ukinuti, samo konačno. Predloženo je korištenje jednog mekog znaka kao separatora, kako se ne bi zbunili ljudi. Osim toga, dvostruki suglasnici uklonjeni su iz riječi stranog porijekla. Prilozi su sada morali biti napisani u jednom komadu. Riječi poput "brošura" napisane su izgovorom, odnosno "brošura".
Naravno, objavljivanje prijedloga za promjenu pravopisa ruskog jezika izazvalo je vrlo negativnu reakciju konzervativno nastrojenog dijela sovjetskih filologa i nastavnika. Ali odlučujući glas ostao je za svemoćnog vođu sovjetske države Nikitu Sergejeviča Hruščova. I ovdje je ruski pravopis imao veliku sreću, a školarci "iz zaleđa" nisu imali sreće: 14. oktobra 1964. Nikita Sergejevič Hruščov smijenjen je sa svog mjesta.
U stvari, u sovjetskoj zemlji došlo je do državnog udara, zbog čega je na vlast došao Leonid Iljič Brežnjev. Razumnija i obrazovanija osoba, napustio je ideju o provođenju jezičke reforme. Maksimalističke ideje "Hruščova" odbačene su. Gotovo odmah nakon što je Brežnjev došao na vlast, sovjetska štampa izdala je niz kritičkih članaka koji su do temelja razbili argumente pristalica reforme jezika.
