U članku "Perzijska kampanja Stepana Razina" već smo spomenuli misterioznu djevojku koju je iz nekog razloga utopio slavni poglavica. Prema najčešćoj verziji, bila je to perzijska princeza, kći Mamed Khana (Magmedi Khanbek), koja je komandovala šahovom flotom. Navodno je zarobljena tokom pomorske bitke na Otoku svinja zajedno sa svojim bratom Shabyn-Debei.
Pristalice ove verzije bili su ugledni povjesničari poput N. I. Kostomarova i V. M. Solovjova.
Problem je u tome što je ova djevojka najvjerovatnije sasvim stvarna, ali teško da je bila Perzijanka, a još više princeza. Narodne pjesme i legende pamte je, ali ne zovu se Perzijankom, a još manje princezom. Najčešće je u njima sestra jednog od Esaula, Stepana Razina:
Lagani čamac je plovio, Atamanski čamac je lagan, Ataman Stenka Razin.
U sredini čamca je šator od brokata.
Kao u onom šatoru od brokata
Tu su bačve zlatne riznice.
Crvena djevojka sjedi u riznici -
Atamanov ljubavnik, Esaulova sestra, Djevojka sjedi, razmišlja, Nakon što je sjela, počela je govoriti:
Slušajte, dobri momci, Kao ja, mlad, nisam mnogo spavao, Malo sam spavao, mnogo sam video, San mi nije bio sebičan:
Vodja mora biti upucan, Yesaulu nešto da se objesi, Kozaci veslaju po zatvorima da sjede, I utopit ću se u majci Volgi."
Razinu se nije svidjelo predviđanje i odlučio je odmah provesti posljednji dio proročanstva ove nepozvane „Kasandre“: „poklonio je majci Volgi“. Uz puno odobrenje pripovjedača i svih ostalih likova ove pjesme: "Ovako je izgledao odvažni ataman Stenka Razin, nadimak Timofejevič!"
Ali postoje i dva ozbiljna izvora koja priznaju svi istraživači koji govore i o ovom zarobljeniku Razina - knjige koje su Nizozemci napisali u ruskoj službi i objavili u inostranstvu.
Jan Jansen Struis i njegova tri "putovanja"
Značajno perzijsko porijeklo ovoj je djevojci pripisao holandski jedriličar Jan Jansen Strøis, koji je služio na prvom ruskom brodu evropskog tipa "Eagle". Čitajući njegovu biografiju, nehotice se prisjećamo redova Sergeja Jesenjina (iz pjesme "Crni čovjek"):
Postojao je čovek taj avanturista, Ali najviši
I najbolji brend.
1647. godine, sa 17 godina, pobjegao je od kuće, prijavio se na đenovljanski trgovački brod "Sv. Ivan Krstitelj" i za 4 godine uspio na njemu otploviti do Afrike, Sijama, Japana, Sumatre i Formoze. Kao dio mletačke flote 1655. sudjelovao je u ratu s Osmanlijama, zarobljen je u kojem je proveo dvije godine. 1668. stupio je u rusku službu. Na brodu "Orao" stigao je do Astrahana, gdje se, prema njegovim riječima, susreo s atamanom Razinom, koji se 1669. vratio iz pohoda na Kaspijsko more: Ražini su tada prodavali svoj plijen na tržnicama ovog grada 6 sedmica.
Nakon što su razinski kozaci zauzeli ovaj brod 1670. godine, pobjegao je čamcem preko Kaspijskog mora, ali se izvukao iz vatre i upao u vatru - uhvatili su ga dagestanski gorštaci, koji su ga odlučili prodati u Šemahi. Ovdje je, uz pomoć drugog "ruskog Nizozemca", oficira Ludwiga Fabriciusa, poljski izaslanik uspio da ga otkupi. Na putu kući ponovo je zarobljen - ovaj put u Britance, vratio se kući tek u oktobru 1673. U julu 1675. godine ponovo je otišao u Rusiju - kao mladoženja u pratnji izvanrednog ambasadora Holandske države generala i princa Oranskog Kunraada fan -Klenka. Ovdje je zatražio isplatu svoje dospjele plate, rezultat ove žalbe ruskim zvaničnicima nije poznat. U rujnu sljedeće godine, Struis se vratio u Nizozemsku kroz Arkhangelsk, u isto vrijeme njegova knjiga "Tri putovanja" prvi put je objavljena u Amsterdamu, s odlomcima iz kojih ste se mogli upoznati u prvom članku.
Između ostalog, govori o "perzijskoj princezi" i njenom pogubljenju:
Razin se, na oslikanom i djelomično pozlaćenom čamcu, gostio s nekim od svojih podređenih (predradnika). Do njega je bila kći perzijskog kana, koju su on i njen brat zarobili u jednoj od svojih posljednjih kampanja. Zajapuren od vina, sjeo je na rub čamca i, zamišljeno gledajući rijeku, odjednom je uzviknuo:
"Slavna Volga! Donosiš mi zlato, srebro i razne dragulje, njegovao si i njegovao me, ti si početak moje sreće i slave, a ja ti još ništa nisam dao. Sada prihvati žrtvu dostojnu tebe!"
Ovim je riječima uhvatio nesretnu Perzijanku, čiji je cijeli zločin bio taj što se potčinila nasilnim željama pljačkaša, i bacio je u valove. Međutim, Stenka je do takvog ludila došao tek nakon gozbi, kada mu je vino zamračilo razum i rasplamsalo strasti.
Ludwig Fabricius i njegova verzija
Ludwig Fabricius, još jedan Nizozemac u ruskoj službi, autor bilješki, također citiranih u prvom članku, stigao je u Astrahan godinu dana prije Strøisa. U junu 1670. godine, u blizini Černog Jara, zajedno sa očuhom zarobio ga je Stepan Razin i bio je u njegovom odredu do jeseni. Vjeruje se da je upravo Fabricijus tokom opsade Astrahana napisao pismo na njemačkom jeziku komandantu stranih vojnika, kapetanu Butleru, u kojem ga je pozvao "da ne pruža otpor svom narodu". Nakon zauzimanja Astrahana, on je, očigledno, konačno prešao na službu Razina: slobodno je šetao gradom, brijejući glavu, puštajući bradu i noseći kozačku haljinu. Sam Fabricijus je u svojim bilješkama ironično istakao da je "počeo pomalo izgledati kao kršćanin". On se lično obratio Razinu sa zahtjevom za pomilovanje Butleru, koji je uhvaćen u pokušaju bijega. Sam Fabricijus ovako opisuje razgovor sa poglavicom:
Razin je bio dobro raspoložen i rekao je: "Uzmite oficira pod svoju zaštitu, ali Kozaci moraju nešto dobiti za svoj rad."
I Fabricijus je kupio Batlera od Kozaka, dajući mu svoj dio "duvana".
Da, nakon zauzimanja Astrahana, holandski oficir također nije lišen pri podjeli plijena. On sam o tome piše: "… naređeno je da se svi pojave pod prijetnjom smrti kako bi dobili svoj dio." I gradski metropolit takođe.
Šta možete reći ovdje? Baš kao u kozačkoj pjesmi: "Ne morate tugovati s našim poglavicom." Otac je strog, ali pošten.
Međutim, s vođom pobunjenika koji su pokazali takvu plemenitost, ni sam Fabricijus nije postupio sasvim pošteno: pod njegovom je garancijom liječnik Termund pušten u Perziju po lijekove, s kojim je, pod krinkom sluge, Butler kasnije otišao. Ali Holanđanin, očigledno, nije izgubio povjerenje, jer ga je u jesen 1670. Fjodor Šeluđak (pomoćnik Vasilija Use, kojeg je gradski ataman ostavio u Astrahanu) pustio da kupi hranu u Terkiju, odakle je Fabricius pobjegao. 1672. vratio se iz Irana u Astrahan i služio u ruskoj vojsci do 1678.
Ludwig Fabricius na drugačiji način priča priču o misterioznoj "princezi". Tvrdi da su, čak i prije početka perzijskog pohoda - tokom zime Razina u kamenom gradu Yaitsky, Kozaci zarobili vrlo lijepu tatarsku djevojku, koju mu je ataman odveo i, čini se, ozbiljno odnio od nje: gotovo se nikad nije rastajao i svuda se vozio s tobom. A evo šta se dalje dogodilo:
Ali prvo (prije ulaska u Kaspijsko more) Stenka je na vrlo neobičan način žrtvovala lijepu i plemenitu tatarsku djevojku. Prije godinu dana napunio ju je, a do danas je s njom dijelio krevet. I tako je, prije nego što se povukao, ustao rano ujutro, obukao jadnu djevojku u njene najbolje haljine i rekao da je sinoć imao strašan izgled boga vode Ivana Gorinoviča, kojem je rijeka Yaik bila podložna; predbacio mu je činjenicu da je on, Stenka, imao toliko sreće tri godine, da je uz pomoć boga vode Ivana Gorinoviča zaplijenio toliko robe i novca, ali nije ispunio obećanja. Uostalom, kad je prvi put došao svojim čamcima do rijeke Yaik, obećao je Bogu Gorinoviću:
"Ako budem imao sreće s vašom pomoći, onda od mene možete očekivati najbolje što ću dobiti."
Zatim je zgrabio nesrećnu ženu i bacio je u punoj haljini u rijeku sa sljedećim riječima:
"Prihvati ovo, moj zaštitniče Gorinoviču, nemam ništa bolje što bih ti mogao donijeti na dar ili žrtvu od ove ljepote."
Lopov je imao sina od ove žene, poslao ga je u Astrahan do mitropolita sa zahtjevom da odgoji dječaka u kršćanskoj vjeri i poslao 1000 rubalja u isto vrijeme.
1000 rubalja - tadašnji iznos je jednostavno fantastičan, neki čak vjeruju da je izdavač knjige pogriješio, pripisujući dodatnu nulu. Ali čak i 100 rubalja je vrlo, vrlo ozbiljno. Razin je očigledno zaista voleo i svoju nesrećnu prijateljicu i njenog sina.
Vulgarna melodrama ili uzvišena tragedija?
Tako oba Nizozemca tvrde da je on utopio mladu i lijepu zarobljenu Razin, ali oni daju različite verzije njenog porijekla i govore o različitim motivima poglavice.
U Streusovoj priči, Razin izgleda kao običan vođa banditske bande koja ubija nevinu djevojku čisto iz pijanstva - osoba „nije mogla piti“, šta možete učiniti („u takvu je ludnicu ušao tek nakon gozbi“). Banalna "svakodnevica". Ovo je zaplet za vulgarnu "lupež romantiku" (djela ovog žanra sada se nazivaju "ruska šansona") i ništa manje vulgarne slike "kafane" poput one koju ćete vidjeti u nastavku - nema više.
U istom stilu hvalisanja i brusnice snimljen je prvi ruski izmišljeni "film", "Libertinski slobodnjak" ("Stenka Razin") - zasnovan na "epu" izvjesnog V. Gončarova, koji je, pak, bio " inspirisan "urbanom romansom D. Sadovnikova" Od cijelog otoka do pruta "(Ivan Bunin nazvao ju je" vulgarnom divljom pjesmom "). Radnja filma je sljedeća: Stenka Razin sa svojim kozacima povlači se od strijelaca koji ga progone od Volge do Dona, ali zbog lijepe Perzijanke uvijek svrati na pijane zabave. Nezadovoljni Esauls proslijedi lažno pismo pijanom poglavici, iz kojeg proizlazi da ga "princeza" vara s nekakvim "princom Hasanom", a Stepan u napadu ljubomore utapa "izdajnika" na Volgi. Općenito, kič je apsolutno pakao, ne postoji drugi način da se to kaže.
ND Anoshchenko, avijatičar, komandant 5. armijskog vazduhoplovnog odreda Sjevernog fronta Prvog svjetskog rata i pomoćnik načelnika terenske uprave za zrakoplovstvo i aeronautiku od 1920. godine, koji je kasnije postao poznati kinematograf (njegov "kino projektor sa kontinuiranim filmskim pokretom") 1929. dobio patent u SAD -u) podsjetio:
„Kad sam, mnogo godina kasnije, ponovo morao vidjeti ovu sliku na ekranu obrazovne gledaonice VGIK-a, tada ništa osim iskrenog smijeha nad njenom naivnošću i pseudoistoričnošću, kao i smiješnom upornošću glumačke igre, ovo "remek -djelo" nije moglo izazvati ni mene ni moje učenike."
Vraćajući se na romansu "Od ostrva do šipke", treba reći da zapravo nikada nije postala narodna pjesma. Još se dobro sjećam pravih ruskih vjenčanja na koja sam uspjela prisustvovati u djetinjstvu i adolescenciji 60 -ih - 70 -ih godina prošlog XX vijeka - uz harmoniku i pjesme rumenih baka. Šta su tada pevali? Na njihovom repertoaru bili su Nekrasovljeva "Korobočka" i "Khasbulat odvažni" Amosov. "O, mraz, mraz", "Ciganka", "Neko je sišao s brda", "Na planini je kolektivna farma, ispod planine je državna farma", "Djevojka Nadia" u različitim varijacijama."Kalinka" nije opterećujuća, na koju su plesali Rodnina i Zaitsev, već vesela i živahna: "Oh, ustala sam rano, oprala sam lice pobijeljeno." Čak i ukrajinski "Ti z me pidmanula". I još neke pesme. Vjerovatno će se to učiniti smiješnim, ali imam uporni osjećaj da sam se prvi put u životu "identificirao" tek nakon što sam čuo ove bake i ove pjesme (od kojih mnoge, vjerojatno, moderna omladina nije ni čula) Osećao sam da je ruski. Ali nikada ih nisam čuo da pjevaju "Od ostrva do štapa": ljudi nisu prihvatili ovo tumačenje slike svog voljenog poglavice.
Inače, u nekim narodnim pjesmama i "pričama" Razin je potpuno izbijeljen: "proročanska djevoja Solomonida" koju je on bacio u vodu postaje gospodarica podvodnog kraljevstva i tada mu pomaže na svaki mogući način.
No, u priči o Ludwigu Fabriciusu, Stepan Razin je već junak velike tragedije, radi zajedničke stvari žrtvujući ono najvrjednije što je imao u to vrijeme.
Ovo raspoloženje uhvatila je Marina Tsvetaeva u svojim pjesmama:
Razinovo dno sanja:
Cvijeće - poput daske za tepih.
I jedno lice sanja -
Zaboravljeno, crnih obrva.
Sjedi, tačno Bogorodica, Da, biseri su niski.
I želi joj reći
Da, samo miče usnama …
Dahćući - već
Staklo, u škrinji, krhotina.
I hoda kao pospan stražar
Staklo - između njih - nadstrešnica …
I prstenasti, prstenasti zglobovi:
- Potonuo si, Stepanova sreća!
U isto vrijeme, Streussova knjiga, prema kojoj se moglo napisati slavno uvrnuti avanturistički roman, izašla je ranije, imala je veliki uspjeh, a Ludwig Fabricius, koji je dobro poznavao Streussa, nije mogao a da nije znao za nju, ali on namjerno opovrgava sunarodnikovu verziju, iako bi se činilo, zašto? Šta mu je to važno?
Kome od ovih Nizozemaca vrijedi vjerovati?
Kritička analiza
Prije svega, valja reći da zarobljavanje "perzijske princeze" od strane Razina tokom pomorske bitke nigdje nije potvrđeno. Ali činjenica da su Kozaci zarobili sina Mamed Khan Shabyn -Debeija - naprotiv, nikoga ne izaziva sumnju. Doveden je u Astrahan i predat tamošnjim ruskim vlastima. Poznat po svojoj molbi za povratak u domovinu, u kojoj ne govori ništa o svojoj mitskoj sestri.
Perzijski ambasador u Rusiji 1673. godine zahtijeva naknadu štete koju su njegovim zemljama nanijeli razinski "gusari". Njegova poruka govori i o sinu Mamed Khana, ali ništa o kćeri admirala.
Sekretar švedske ambasade u Perziji Engelbert Kempfer, koji je posjetio ovu zemlju 1684-1685, u svojim bilješkama prepričava bitku na Otoku svinja 1669. Tvrdi da je sam Magmedi Khanbek (Mamed Khan) zarobljen, očigledno ga je pomiješao sa sinom, te imenuje još 5 ljudi po imenu, koje su odveli Kozaci - među njima samo muškarci, a ne jedna žena.
Da, i bilo bi čudno da perzijski admiral, koji je savršeno razumio protiv kojih se okrutnih i strašnih protivnika mora boriti, povede mladu kćer na svoj brod.
Ali možda je "princeza" zarobljena na kopnu? Odgovarajući grad u ovom slučaju bio bi Farrakhabad, zarobljen tako iznenada da se niko nije uspio sakriti od Kozaka. Ovu pretpostavku opovrgava Jean Chardin, francuski putnik iz 17. stoljeća koji je dugo živio u Perziji i ostavio bilješke o pljački Farrakhabada od strane Razina. I tako glasan i skandalozan incident kao što je hvatanje kćeri visokog plemića, naravno, nije mogao proći nezapaženo, ali Francuz ne zna ništa o njemu.
U presudi Stepanu Razinu, koju su donijele ruske vlasti, optužen je da je na Kaspijskom moru "opljačkao stanovnike Perzije i uzeo robu od trgovaca, ili ih čak ubio … uništio … neke gradove", ubio " nekoliko uglednih trgovaca perzijskog šaha i drugi strani trgovci: Perzijanci, Indijanci, Turci, Armenci i Buharijci koji su došli u Astrahan. " I opet, ni riječi o „perzijskoj princezi.
Konačno, mora se zapamtiti da je bio običaj da Kozaci dijele bilo koji plijen, uključujući zatvorenike, tek po povratku iz kampanje (u tome su bili solidarni s korserima i privatizatorima Kariba). Oduzimanje nepodijeljenog plijena smatralo se ozbiljnim krivičnim djelom, "krađom", za koju su, bez daljnjeg odlaganja, mogli "pustiti vodu" (ovo pogubljenje je opisano u prethodnom članku). A dužnost poglavice bila je da nadzire najstrože poštivanje ovog običaja, nije moglo biti govora o bilo kakvoj "zloupotrebi službenog položaja": "otac" je godinama, ako ne i desetljećima, zarađivao na njihovom autoritetu, riskirajući zbog nekih lijepih djevojka - apsolutno nije opcija. Razin je, naravno, mogao polagati pravo na to već u Astrahanu - na račun svog dijela plijena, a Kozaci bi ga svakako poštovali. Ali tamo je sve plemenite zarobljenike iz Razina odveo guverner Prozorovsky, uključujući i navodnog brata "princeze" - Shabyn -Debei. I, naravno, ne bi mu ostavio kćer perzijskog kana, i jednostavno je nije bilo gdje sakriti na plugovima.
Malo ljudi zna da je sredinom prošlog stoljeća ova priča zanimala ministra vanjskih poslova SSSR -a A. A. Gromyka. Andrei Andreevich se uvijek vrlo pažljivo pripremao za pregovore sa stranim partnerima (kako u izravnom značenju ove riječi, tako i u trenutnom prenesenom značenju). Uoči važnog sastanka s predstavnicima Irana, naložio je svojim sucima da provjere mogu li neke povijesne okolnosti ometati konstruktivni dijalog. Posebno je provedeno istraživanje okolnosti perzijskog pohoda Stepana Razina. Zaključak stručnjaka bio je nedvosmislen: nijedan plemeniti Perzijanin nije nestao u "zoni odgovornosti" slavnog poglavice.
Stoga verzija Ludwiga Fabriciusa izgleda poželjnije. Štoviše, mnogi moderni istraživači smatraju da je Struisovo djelo više književno djelo nego memoari, ističući da je mnoge činjenične podatke o Rusiji i Perziji tih godina vjerovatno preuzeo iz knjige Adama Oleariusa "Opis putovanje holštajn ambasade u Moskovsku i Perziju ", objavljeno u Schleswigu 1656. godine. U svojim bilješkama Fabricijus strogo slijedi žanr memoara, lakonski opisujući samo one događaje u kojima je bio izravni sudionik. A ako je Ludwig Fabricius, koji je, podsjećamo, nekoliko mjeseci bio u Razinovoj vojsci, mogao iz prve ruke znati okolnosti smrti misteriozne "princeze", onda je Jan Streis, koji je vidio atamana nekoliko puta, ali jedva da je bio lično upoznat on je, najvjerovatnije, prepričao neke glasine.
