Grana šljive u ruci -
Srećna Nova godina čestitaću
Stari poznanici …
Shiki
Ovaj epigraf znači da je ovo prvi materijal koji sam napisao u novoj 2019. godini i svojevrsna je čestitka svim posjetiteljima stranice VO -a, jer se radi o … prekrasnom! A lijepo je uvijek ugodno za oči, srce i um. I samo tsuba je jedna od takvih ugodnih stvari, po mom mišljenju. Započinjemo novu godinu i novih hiljadu materijala na ovoj stranici sa njenom istorijom …
Pa neka bude …
Predajem svoju ogradu za danas
Solistički slavuj.
Issa
Čovek je dete prirode u svemu. Čitav način njegovog života diktiraju prirodni i geografski uslovi njegovog staništa i zato australski Aboridžini nose vezice, a Eskimi i Čukči hlače s krznom unutra. "Ako ste lijeni, - kažu Kinezi, ova pšenica, a ako ste vrijedni - uzgajajte pirinač!" Međutim, isti Japanci uzgajaju rižu ne zato što su toliko vrijedni, samo u svom prirodnom geografskom okruženju, nijedna druga kultura ih neće jednostavno nahraniti, jer 75% njihovog teritorija čine planine, a ravnice zauzimaju manje od 25% teritorija i ovih 20 živi najveći dio stanovništva zemlje, a proizvodi se 80% pirinča! Zemlju su neprestano tresli zemljotresi u prošlosti, a sada se ništa nije promijenilo: godišnje se dogodi do 1000 primjetnih kolebanja u tlu. Samo u Tokiju dnevno ima 1,5 zemljotresa magnitude 2 i više. Dodali smo i tsunamije, uragane tajfuna, oštru klimu - vruće, vlažno i zagušljivo ljeti, vjetrovito i hladno zimi, pa je tamo teško živjeti. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima prirodnog geografskog okruženja, Japanci smatraju da je njihova zemlja Zemlja bogova i najbolje mjesto za život na zemlji!
Tokom mnogih milenijuma svoje istorije, Japanci su na ovoj zemlji stvorili zaista jedinstvenu kulturu, ne samo originalnu, već i vrlo visoku. Ali opet, vrlo, vrlo specifično, ako se opet obratimo uslovima njihovog stanovanja.
U svakom slučaju, ako postoji kultura, onda vas može zanimati, možete je upoznati i proučavati. Tako je, na primjer, prije više od godinu dana ovdje, na "VO", objavljena serija od četiri materijala pod naslovom "Japanski mač: sve dublje i dublje …", koji su govorili o ovom izvornom i, recimo, čisto nacionalnom Japansko oružje. Posljednji materijal završio je riječima da je „japanski mač cijela priča, u njega se može zaroniti dugo i … vrlo duboko. Ali mi ćemo zasad završiti naše "uranjanje" u ovo. " No, prošlo je godinu dana, i opet se vraćamo na ovu zanimljivu temu. Tek sada neće biti riječi o samim japanskim mačevima, već o tako važnom njihovom dijelu kao što je tsuba. Međutim, bilo je i o tsubah *, ali u ljeto 2015. i od tada je ispod mosta poteklo mnogo vode, a pojavilo se i mnogo novih informacija. Stoga ima smisla vratiti se ovoj temi na novi nivo. U ta dva članka, glavni izvor ilustracija bile su fotografije koje je obezbijedila japanska starina. U novoj seriji to će biti fotografije tsub -a iz zbirki različitih muzeja širom svijeta, uključujući Metropolitan muzej u Sjedinjenim Državama i Nacionalni muzej u Tokiju.
Kenov mač, V vijek Pronađeno u prefekturi Kumamoto. Dužina 59,7 cm. Primljeno razmjenom iz Tokijskog nacionalnog muzeja 1906. (Metropoliten muzej umjetnosti, New York)
Pa, morat ćemo početi od samog početka. A sam početak je … era kada su svi japanski mačevi bili ravni, jer su u ovom obliku posuđeni iz Kine, koja je tadašnjim Japancima bila uzor u svemu. Na fotografiji vidite mač koji je otkriven u jednoj od najpoznatijih ranih humki u Japanu - Edo Funuma Kofun, koja se nalazi u prefekturi Kumamoto, na otoku Kyushu, u južnom Japanu. Gomila, koja je prvi put iskopana 1873. godine, dala je mnoge rijetke nalaze, uključujući nakit, krune, cipele za odjeću, oklope, ogledala i nekoliko mačeva, sve vrlo visokog kvaliteta.
Mačevi iz ovog razdoblja iznimno su rijetki i pokazuju najraniju fazu u razvoju japanskog mača. Ovo sečivo je 1906. godine poklonjeno Metropoliten muzeju umetnosti u okviru umetničke razmene sa Carskim muzejom u Tokiju koju je organizovao dr Dean Bashford, koji je u to vreme bio počasni kustos oružja i oklopa u Metropoliten muzeju. Godine 1965. preostali nalazi nakon iskopavanja službeno su označeni kao "nacionalno blago", odnosno predmeti s najvišom ocjenom od svih kulturnih dobara u Japanu. Sada se nalaze u zbirci Tokijskog nacionalnog muzeja.
Kenov mač sa drškom u stilu vajre. Muzej umjetnosti Metropolitan, New York)
Sljedeći mač, koji je prikazan ovdje na fotografiji, odlično je očuvan i ovo je također tipičan (iako ne sasvim) japanski ken. Odnosno, on ima tipično ravno sečivo, čija je dužina 30,6 cm, a dužina drške 9,7 cm. Zanimljiva je još jedna stvar, naime, da njegova drška uopšte nema štitnika. Štoviše, samo po sebi očito je neobično i to je istina, budući da predstavlja simbolično oružje bogova - vajru. I upravo ga je oblik učinio tako prikladnim predmetom za upotrebu kao drška mača (ken), iako su mačevi s takvim drškama iznimno rijedak primjer kombinacije ezoterijske budističke prakse i japanskog mača. Oštrica datira iz razdoblja kasnog Heiana ili rane Kamakure (s kraja 12. do početka 13. stoljeća), a pozlaćena bakrena drška od vajre najvjerojatnije je napravljena početkom razdoblja Nambokucho (sredina 14. stoljeća). U budističkoj ikonografiji mač predstavlja zaštitu vjerskih učenja od laži i zla. To je simbol inteligencije i, prema tome, pobjeda duhovnog znanja, koja otvara put prosvjetljenju. U kombinaciji s drškom vajre, označava mač mudrosti (e -ken), jedan od glavnih atributa jednog od božanstava hinduističkog porijekla - Shingon Fudo, koji je u 9. stoljeću asimiliran u japanski budistički panteon. U školi ezoterijskog budizma, Shingon Fudo je manifestacija Vrhovnog Bude (Dainichi Nyorai), koji se pojavio u borbi protiv zla i zaštiti pravednih djela. Stoga je moguće da je ova ken stvorena za upotrebu u ritualu Shingon posvećenom Fudu. Slike Fudo često se pojavljuju u ukrasu japanskog oklopa i oružja. Obično se prikazuje okružen plamenom, a u desnoj ruci drži mač uperen prema gore, a u lijevoj ruci konopac (kenshaku) kojim veže i poništava zlo.
Vajra Bell i Vajra (Britanski muzej, London)
Kasnije je mač dobio svoj karakterističan zakrivljeni oblik, odnosno, zapravo se pretvorio u … sablju. Ali opet, prema tradiciji, ovu japansku "sablju" nazivamo mačem, baš poput ravnih mačeva Vikinga, koji su imali jedno sječivo i zakošen rub. Međutim, to je već postalo tradicija. Pa, rezultat svih japanskih eksperimenata s njihovim mačevima s jednom oštricom bio je njihov vrlo poseban dizajn. Evropski mač napravljen je "doživotno" i nije ga bilo moguće rastaviti jer je drška sječiva zakovičena. Japanski mač bio je sklopiv. Odnosno, svi detalji njegove ručke s oštrice (drške oštrice) lako su uklonjeni nakon uklanjanja posebnog pričvrsnog zatiča (klina) - mekugija.
Oštrica japanske mače katane, koju je potpisao majstor Masazane **, 1526.
Dužina mača 91,8 cm; sečivo dužine 75, 1 cm (Metropoliten muzej umetnosti, Njujork)
Drška mača Mazazane s potpisom. Rupa za mekugi je jasno vidljiva. (Metropoliten muzej umjetnosti, New York)
I takav se uređaj pokazao vrlo zgodnim. Na jedno te isto sječivo postalo je moguće imati nekoliko ručki i tsub -a odjednom! Zato ih, usput, ima toliko. Uostalom, njihov broj u svijetu je za red veličine veći od broja japanskih mačeva u istim muzejima! A razlog je jednostavan. Porodični mač prenosi se s koljena na koljeno. Ali moda se promijenila, pa je stari nosač uklonjen s mača i naređeno je novo. Pa, nakon 1876. godine, kada je počela masovna prodaja japanskih mačeva, nisu svi kolekcionari, već samo ljubitelji zanimljivosti, mogli priuštiti kupovinu mača. Ali tsuba … zašto je ne kupiti, a japanski majstori odmah su počeli masovno proizvoditi tsubu i prodavati je Evropljanima, kopirajući najviše "komercijalne" uzorke.
Tanto Blade, s potpisom Kunitoshija, c. 1315-1316. Dužina 34,6 cm; sečivo dužina 23,8 cm); težina 185 g (Metropoliten muzej, New York)
Mirno Edo doba utjecalo je i na tradiciju japanskih "majstora mačeva". Oštrice su se počele ukrašavati slikama, koje do tada nisu bile primijećene, a iste su se tsube obogatile i dotjerale, dok su na samom početku bile čisto tehnički detalj i ništa više.
Rana tsuba ***, cca. III - VII vek Bronza, zlato. Dužina 7,9 cm, širina 5,8 cm, debljina 0,3 cm. Težina 36,9 g (Metropoliten muzej, New York)
Tsuba, cca. III - VI vek. Gvožđe. Dužina 9,2 cm, širina 8,9 cm, težina 56,7 g (Metropolitan Museum of Art, New York)
* Podsjećamo vas da u japanskom jeziku nema deklinacija, pa se čini da je potrebno svuda pisati "u cubi". Na primjer, E. B. Skralivetsky u svojoj knjizi „Tsuba - Legende o metalu. SPb., LLC Izdavačka kuća Atlant, 2005, ova riječ ne odstupa nigdje. Ali … zašto bismo trebali slijediti norme stranog jezika kada govorimo i pišemo vlastitim jezikom? Lično mi se čini da to nije u redu. Potrebno je pisati na način na koji to prihvaćaju norme ruskog jezika i slijediti našu jezičku tradiciju.
** Masazane je bio "majstor mača" na kraju perioda Muromachi u Iseu (u današnjoj prefekturi Mi). Pripadao školi Sengo Muramasa. Ovaj mač ima karakterističnu liniju stvrdnjavanja, napravljenu u obliku aya-suguha-da ("zakrivljena zrna"). Oštrice s uzorkom ayya-suguha-da zaštitni su znak čuvene Hasanove škole mačevalaca od 14. stoljeća. Ovaj mač je jedini poznati primjer oštrice ovog dizajna, koju je izradio mačevalac koji nije pripadao ovoj školi. Mač je u savršenom stanju, potpisan i datiran, te ima izuzetno rijedak uzorak zrna, kombinaciju važnih osobina koje se rijetko nalaze u jednom maču. Na prednjoj strani nalazi se natpis ("Masazane je to učinio"), a na stražnjoj strani datum je 12. kolovoza 1526. godine.
*** Ova tsuba dolazi iz humke (kofun) u Shiodi, u japanskoj provinciji Bizen, i jedna je od prvih tsuba u Japanu. U Sjedinjene Države došla je razmjenom predmeta između Imperijalnog muzeja (kasnije Tokijskog nacionalnog muzeja) i Metropoliten muzeja umjetnosti 1905-1906.
