Ne tako davno, na stranicama VO -a na stranicama VO -a pojavio se materijal „Zašto se u Rusiji podižu spomenici čehoslovačkim ubicama i pljačkašima“, koji se bavio ustankom čehoslovačkog korpusa u proljeće 1918. godine?. Sudeći prema komentarima, tema je još uvijek zanimljiva mnogima, pa je i razumljivo zašto je to tako.
Tema Građanskog rata u Rusiji također mi je bila vrlo zanimljiva, jer je u određenoj mjeri utjecala i na moju obitelj: moj djed je bio oficir za hranu, upisao se u stranku 1918., ali njegova sestra je bila „za bijelce”, Pa sam pokušao predstaviti cijelu svoju viziju ovog problema … u romanu! Štaviše, roman je čisto istorijski. Tada se mogu izmisliti avanture pojedinih junaka, ali stvarni historijski obris njihovih avantura nije. Usput, nedavno se raspravljalo i o ovom pitanju - o granicama prihvatljivosti vlastitog mišljenja u radu povjesničara i „neistoričara“u VO. Tako se u određenoj mjeri ovaj roman, kojem sam dao naziv "Paretov zakon", pokazao kao nešto poput udžbenika historije i kulturologije, iako je pun avantura. Zanimljivo je da u izdavačkim kućama u kojima sam ga predstavljao, od Rosmena do AST -a, niko nije rekao da je “loš”. Naprotiv, primijetili su da je zanimljiv, sadrži mnogo zanimljivih podataka, pa čak i pomalo podsjeća na enciklopediju. Ali … "vrlo debeo". 800 stranica prvog toma - ovo sada niko ne čita, posebno mladi ljudi, a upravo je ona njegova ciljna publika. U drugoj izdavačkoj kući kritikovali su da ima malo brutalnosti i nema seksa! Pa, posljednji put je, sasvim nedavno, zakasnio 10 godina s njim, da čak i sada imamo i "bijele" i "crvene", ali oni ne kupuju knjige. U Njemačkoj me, međutim, nisu pitali ni o čemu takvom, već su samo uzeli roman i objavili ga. U tri knjige, šest svezaka. Prva knjiga je "Gvozdeni konj", druga je "Dobrovoljci slobode", a treća "PRM iz provincije". Sadržajno, ovo je anagram "crvenih đavola", budući da junaci u romanu nisu crveni, već "bijeli đavoli". I sada, koristeći interes čitatelja VO -a za temu čehoslovačke pobune, želio bih dati kao materijal na tu temu, prvo, opis same pobune iz romana prije zauzimanja Penze od strane Čehoslovaka, i drugo, ispričati kako su Čehoslovaci zauzeli Penzu”, ali ne riječima historičara, već pisca, autora umjetničkog djela. Ali, nažalost, nemam moralno pravo preporučiti ga za kupovinu: naručivanje nije problem, ali je jako skupo u eurima. Uopšte ne prema našim platama! Dakle, evo što se tamo izvještava o razlozima koji su izazvali pobunu Čehoslovaka koji su ranije bili lojalni sovjetskom režimu:
“Postojala je vrlo stvarna prijetnja od sukoba između sovjetskog režima i korpusa Čeha i Slovaka, koji su se ranije borili protiv Austrijanaca i Nijemaca kao dio ruske vojske. Sve je počelo činjenicom da su se tokom rata između Antante i Trojnog saveza mnogi od njih počeli masovno predavati Rusima. Ubrzo se u Rusiji, od ovih zarobljenih Čeha i Slovaka, počela formirati Čehoslovačka legija, koja je kasnije prerasla u cijeli korpus, do 9. oktobra 1917. godine, koji se sastojao od oko 40 hiljada vojnika i oficira. Čehoslovaci su se smatrali dijelom snaga Antante i borili su se protiv njemačkih i austrijskih snaga u Ukrajini. Uoči boljševičke revolucije, ovaj korpus bio je među rijetkim pouzdanim jedinicama i formacijama koje su spasile front od konačnog sloma.
Oklopni automobil "Grozni", učesnik u napadu na Penzu. Pirinač. A. Sheps.
Početak revolucije zatekao ga je u blizini Žitomira, odakle je otišao prvo u Kijev, a zatim u Bakhmach. A onda … tada su boljševici potpisali svoj zloglasni Brest-Litovski mirovni ugovor s Njemačkom, prema kojem prisustvo trupa Antante na njenoj teritoriji više nije bilo dopušteno. Osim Čeha i Slovaka, to su bile engleske i belgijske oklopne divizije, francuski vazduhoplovni odredi i niz drugih stranih jedinica, koje su nakon toga morale hitno napustiti Rusiju.
Na kraju je komanda korpusa potpisala s narodnim komesarom za narodnosti I. V. Staljinov ugovor, prema kojem su čehoslovačke jedinice mogle napustiti Rusiju preko Vladivostoka, odakle su ga planirale prebaciti u Francusku, dok su boljševici morali predati većinu svog naoružanja. Razoružanje je organizirano u gradu Penza, gdje su Čehoslovaci utovareni u vozove i pratili Transsibirsku željeznicu prema istoku. Oni koji se nisu htjeli boriti na Zapadnom frontu upravo u Penzi upisali su se u čehoslovački puk Crvene armije. Sve je teklo po planu, ali je krajem aprila 1918. na zahtjev njemačke strane obustavljen polazak vozova sa Čehoslovacima. U isto vrijeme, ešaloni s njemačkim i austrijskim ratnim zarobljenicima, koji su sada hitno prebačeni iz dubina Rusije na zapad, dobili su zeleno svjetlo: vojske koje su se borile protiv Antante trebale su se nadopuniti.
A 14. maja, na stanici u Čeljabinsku, bivši austrougarski zarobljenici teško su ranili češkog vojnika. Kao odgovor, Čehoslovaci su zaustavili vlak, a zatim pronašli i ustrijelili krivca. Lokalno vijeće pozvalo je službenike korpusa da "razjasne okolnosti incidenta", ali kada su stigli, svi su tamo neočekivano uhapšeni. Zatim su 17. maja 3. i 6. čehoslovački puk zauzeli Čeljabinsk i oslobodili svoj.
Sukob sa sovjetskom vladom u početku je riješen, ali je 21. maja telegram Narodnog komesara za vojna pitanja L. D. Trockog, u kojoj je naređeno da se odmah raspuste čehoslovačke jedinice ili pretvore u radnu vojsku. Tada je komanda korpusa odlučila da samostalno ode u Vladivostok, bez saglasnosti Vijeća narodnih komesara. Zauzvrat, kao odgovor na to 25. maja, Trocki je izdao naredbu: na bilo koji način zaustaviti čehoslovačke ešalone i odmah streljati svakog Čehoslovačkog uhvaćenog s oružjem u rukama na liniji autoputa."
A sada o glavnim likovima romana koji glume u sljedećem odlomku. Ovo je 17-godišnji Vladimir Zaslavsky, sin pomorskog časnika-brodograditelja kojeg su pijani mornari ubili tokom masovnog premlaćivanja oficira i žednog osvete; 17-godišnja Anastasia Snezhko-kći oficira koji je poginuo u močvarama Mazury, koja je pobjegla sa svog porodičnog imanja u grad nakon što su ga spalili lokalni muškarci; i 16-godišnji školarac Boris Ostroumov, čijeg je oca garderobarka na otkaz odvela u Čeku. Naravno, među njima nastaje ljubavni trokut - kako može bez njega ?! Ali nema seksa! Pa, ne, to je sve, okruženje je bilo takvo! Štaviše, upoznaju se slučajno: Vladimir spašava njih dvoje od patrole Crvene garde i krije se u kući svog poluparaliziranog djeda, generala Savve Jevgrafoviča Zaslavskog, koji je izgleda u dobrim odnosima s novom vladom, ali u stvari vodi podzemlje Bijele garde u gradu Ensk, gdje se stvar odvija. Priprema djecu za borbu za život i smrt, a shvativši da ih se ne može držati kod kuće, oprema ih automatskim puškama vlastitog dizajna, spremljenim za patronu Naganov. Saznavši za čehoslovačku akciju u Penzi, šalje ih u Penzu sa važnim pismima, koja po svaku cijenu moraju lično predati komandi korpusa … No, jasno je da, stigavši u Penzu, mladi se ne ograničavaju za slanje pisama, ali idite u borbu protiv boljševika.
“Međutim, ulice u Penzi nikako nisu vrvjele ljudima. Uprkos sunčanom jutru, grad je izgledao kao da je izumro, a neki dolazeći i prolaznici izgledali su oprezno i uplašeno.
Skrećući u neku prljavu uličicu nalik izvoru koja vodi do rijeke, ugledali su starca koji je stajao na hrpi svoje kuće, zapečatio staklo u kojemu je bio papir i, osim toga, zatvorio ih kapcima.
- Zašto to radiš, djede? - okrenuo se Boris prema njemu, po prirodi vrlo znatiželjan. - Plašite li se da će se staklo slomiti? Tako da bi kapke bile dovoljne za to …
- Koliko će kapki biti dovoljno ovdje! - odgovorio je sa zlobom u glasu. - Čim počnu pucati iz pištolja, ni tu kapke neće pomoći. Taman da morate potrčati u podrum da se sakrijete. Ali tako, s papirom će barem čaše preživjeti. Koliko sada znate o naočalama?
"Reci mi, djede", nastavio je tražiti Boris, jer je bilo očito da je starac pričljiv i da će sada moći sve da im kaže. - A zašto moraš pucati iz pištolja? Tek smo stigli, ne znamo kakvo je stanje u gradu, ali nešto nije u redu s vama … Niko nije na ulicama …
- Naravno, - rekao je starac silazeći s gomile. Očigledno je bio impresioniran poštovanjem ove troje dobro obučenih mladih ljudi i odmah je požurio da na njih prolije melem vlastite mudrosti i svijesti. - Česi su se pobunili, eto šta!
- Da ti? - Boris je razrogačio oči.
- Šta ću da lažem? - uvredio se starac. - Istinu kažem, evo pravog svetog krsta za crkvu. Sve je počelo juče. Tri oklopna automobila poslana su našim boljševicima iz Moskve. Stoga su ojačali naše Vijeće, a Česi su ih uzeli i zarobili! Zašto, kako i nisu mogli biti zarobljeni, kad su ih dovezli tako ravno do stanice Penza-III, a cijeli njihov tim bio je iz Kineza. Pa Česi su se, naravno, isprva uplašili i pucajmo na njih, ali te su ih ruke podigle i odmah im predale sva tri oklopna automobila. Pa, naši savjetnici im postavljaju ultimatum, vraćaju sve oklopne automobile i, osim toga, predaju svo ostalo oružje kako bi trebali. Danas, u jutarnjim satima, mandat ističe, ali ne izgleda kao nešto što bi Česi pristali razoružati. Stoga znači da će biti prisiljeni na to, pucati će iz topova. Ali i Česi imaju topove, pa će pucati među sobom tačno u centru grada, ali za nas, stanovnike, jedan strah, ali potpuna propast. Pogotovo ako granata pogodi kolibu …
- Idemo brzo, - Boris je čuo Volodyin glas i, klimnuvši glavom pričljivom djedu, požurio je za njim i Stasey.
Nakon što su prošetali još samo malo i zatekli se nedaleko od mosta preko rijeke Sure, ugledali su vojnike Crvene armije kako ispred njega podižu utvrdu s vrećama pijeska kako bi ga držali pod vatrom iz mitraljeza koji je tu stajao. Iza mosta bilo je ostrvo Peski, a još dalje su bile zgrade železničke stanice Penza III, na kojoj su se nalazili pobunjeni Česi.
"Nije lako proći ovuda", primijetio je Volodya, provirujući iza ugla kuće.
- Možda plivanjem? - predložio je Boris, ali je onda i sam shvatio koliko je njegov prijedlog neprimjeren.
- Očigledno ćemo morati probiti borbu, - rekao je Volodya, preturao po torbi i izvadio rusku bocu. - Ja ću baciti, a ti ćeš me, ako ništa, pokriti svojim mitraljezima.
Kao odgovor, Boris i Stasya uzeli su oružje spremni.
- Počnimo! - uslijedila je tiha komanda, a Volodya je povukao prsten s ručke, otpustio sigurnosnu polugu i, brojeći do tri, bacio granatu, ciljajući na vojnike koji su bili zauzeti torbama.
Eksplozija se odmah dogodila, čim je granata dodirnula tlo. Čaše su glasno zveckale iznad glave, eksplozivni talas udario ih je u lice prašinom i kotrljao se ulicama.
- Napred! - povikao je Volodja i otrčao do mitraljeza, nadajući se da ako je netko ispred i preživi, onda mu od iznenađenja neće moći odoljeti. I tako se dogodilo. Dva ranjenika, jedan mitraljez sa štitom, ubijeni i isječeni gelerom - to je bilo sve što ih je čekalo u blizini utvrđenja, a geleri su probili mnoge vreće s pijeskom, a sada su se iz njih slijevali na popločavanje u veselom, svijetlom žute kapljice.
Odmah su zgrabili mitraljez i brzo ga prebacili preko mosta, a Stasya je uzela dvije kutije vrpci i potrčala za njima.
Sigurno su prošli most i skoro stigli do najbliže uličice koja vodi prema stanici kada su se iza njih začuli glasni povici: „Stanite! Stani! i odjednom je nekoliko momaka Crvene armije s puškama spremno iskočilo na most i pojurilo za njima. Boris, potpuno oduševljen mogućnošću da konačno puca, odmah se okrenuo i iz automatskog pištolja ispalio dug rafal na svoje progonitelje. Jedan od vojnika Crvene armije je pao, ali su drugi, čučnuvši iza ograde, počeli pucati na momke iz pušaka.
- Dole! - povikao je Volodja Borisu videći da će dalje pucati i okrenuo glavu prema Stasu. - Kaseta, kaseta hajde!
Zatim je usmjerio cijev mitraljeza prema mostu, provukao pojas patrone kroz slušalicu, povukao ručicu zasuna prema sebi i glatko, kako ih je poučio Savva Evgrafovič, pritisnuo okidač, pokušavajući usmjeriti cijev bez trzanja. Rafal koji je uslijedio djelovao im je zastrašujuće zaglušujuće, ali ležao je nešto više od cilja, izbacivši samo nekoliko žetona sa ograde.
- Hajde dole! - povikao je Boris Volodji, a on je, spustivši vid, okrenuo još jedno, isto skretanje. Sada je čips doletio s klesanih balustra, s kojih su se ljudi Crvene armije odmah povukli i pobjegli točno ispod hitaca, čak ni pokušavajući uzvratiti udarac.
Momci su dalje prevrnuli mitraljez i odjednom su se našli oči u oči s dvojicom Čeha naoružanih puškama Mannlicher s pričvršćenim bajonetima. Jedan od njih, ometajući češke i ruske riječi, pitao ih je za neki kilometar, ali još uvijek nisu mogli razumjeti o čemu pričaju. Tada je Volodya rekao da imaju pismo svom zapovjedniku i zamolio ih da mu ga odvedu.
Stranica iz češkog časopisa o učešću oklopnog automobila "Garford-Putilov" "Grozni" u napadu na Penzu.
Vojnici su odmah kimnuli i, uzevši mitraljez, žustro odšetali do stanice. Prešli smo još jedan drveni pješački most i našli se na desnoj obali rijeke, uz koju su tu i tamo bile vidljive puščane ćelije koje su otvorili Česi. Na kaldrmisanom trgu ispred jednospratne zgrade željezničke stanice nalazila su se dva oklopna automobila: jedan sivi, dvotoranj s crvenim slovima ispisanim imenom "Hellish", a drugi iz nekog razloga zelenim, s jednim kupola iza kokpita, ali još uvijek naoružana s dva mitraljeza, a druga se nalazila iza oklopnog štita lijevo od vozača. Treći oklopni automobil, ogroman i takođe obojen u zeleno, sa žutim natpisom: "Strašno" na bočnom oklopu i podnožju stražnje oklopne kule, iz nekog je razloga stajao na željezničkom peronu u blizini perona. Njegov oklopni top gledao je prema gradu. Mala parna lokomotiva, "ovca", bila je pričvršćena za platformu.
Česi "Garford" praktično nisu koristili kao oklopni automobil, već su ga ostavili na peronu i pretvorili u improvizovani oklopni voz …
Momke su odmah uveli u zgradu, gdje ih je u sobi načelnika stanice dočekao pametan i još uvijek vrlo mlad oficir.
- Poručnik Jiri Shvets - predstavio se. - A ko ste vi, zašto i gde? Pitao je, govoreći ruski vrlo jasno, iako s primjetnim naglaskom.
"Imamo pismo za generala Sarova", rapnuo je Volodya ispruživši se pred češkim oficirom. - General Zaslavsky poslao nas je u Penzu i Samaru da prenesemo nekoliko važnih pisama u vezi vašeg govora. Tek smo stigli i morali smo se braniti od crvenih koji su nas pokušali pritvoriti. Dva vaša vojnika su nam pomogla i dovela nas ovdje. Pismo - evo …
Poručnik je uzeo pismo od Volodye, okrenuo ga u rukama i stavio na stol. - General Sarova nije ovde. Ali ako vam ne smeta, proslijedit ćemo mu ovo pismo putem naših kanala, naših ljudi. Predaleko je za vas da idete. Možete smatrati da je vaš zadatak završen.
- Ali još imamo nekoliko pisama Penzi i Samari. Stoga vas molimo da nam dopustite da vas pratimo, jer sada ne postoji drugi način da tamo stignete. A prije toga dopustite nam da sudjelujemo u bitci s boljševicima na ravnopravnoj osnovi s vašim vojnicima.
- Zar ih toliko mrzite da ste spremni za boj, ne obraćajući pažnju na zastavu koja će vam se vijoriti iznad glave? - upitao je poručnik, pažljivo pregledavajući svu trojicu.
"Činilo se da ćete se i vi boriti u Francuskoj", primijeti Volodya oprezno.
- Oh, oh! - nasmijao se Čeh, - moraš me upucati u hodu. Zadivio sam vas, kako je? u obrvu, a ti u moje oko! Naravno, naravno, vojnici, kad su hrabri, uvijek su potrebni. Ali … ti si, po mom mišljenju, djevojka - okrenuo se on prema Stasu - i djevojke ne bi trebale raditi muški posao.
„Ako me ne pustite u lanac“, rekla je Stasya uznemirenim glasom, „dopustite mi da pomognem vašim ranjenicima kao medicinska sestra. Ovo je takođe neophodno i takođe veoma važno. Osim toga, odličan sam u streljaštvu.
- Da, već sam primijetio kako vam karabin visi preko ramena i ni trenutka ne sumnjam da ga savršeno možete upotrijebiti - rekao je poručnik i s još dvojicom policajaca, koji su pažljivo slušali, brzo razgovarao o nečemu na češkom na njihov razgovor.
- Ovdje smo čak tri puka - prvi pješački nazvan po Janu Husu, četvrti pješački Prokop Gologo, prvi Husitski i još nekoliko baterija artiljerijske brigade Jana Zizke iz Trocnova. Juče, 28. maja, boljševici su nam postavili ultimatum sa zahtjevom da se razoružamo, ali mi ih, naravno, nećemo poslušati. Najvjerojatnije ćemo sada morati navaliti na grad, budući da postoje bogata skladišta s oružjem i, posebno, sa municijom, što nam je jako potrebno. Jasno je da budući da ne poznajemo ulice, našim borcima će biti jako teško, ali ako među vama ima onih koji bi nam mogli pomoći ukazujući nam put, bilo bi jako korisno. Karta je jedno, ali na terenu je potpuno drugačije.
- Bio sam u Penzi mnogo puta - rekao je Boris. - Skoro svako leto sam dolazio ovde u posetu rodbini.
- I ja takođe, - Stasya je klimnula glavom. - Boravili smo ovdje na imanju prijatelja Pape i mnogo smo puta šetali gradskim parkom.
- Istina, nikada nisam bio u Penzi - rekao je Volodya - ali ja vozim motor, mogu pucati iz mitraljeza - jednom riječju, bit ću vam od koristi ne samo kao vodič.
- Ovo je dobro, - rekao je poručnik, - inače je naš korpus naoružan vlastitim oružjem, a neki ne poznaju vaše oružje kao što oni znaju njihovo.
- Da, primetio sam da imate sve vojnike sa malikherovki - klimnuo je glavom Volodya.
- Ovo je rezultat politike vaše vlade. Uostalom, kada se naš korpus počeo stvarati na ruskom tlu, mnogi su vam se naši predali direktno sa svojim oružjem, plus brojni trofeji vaše vojske. Tako se ispostavilo da je naše vlastito oružje bilo dovoljno za sve. Bilo je i dovoljno patrona i granata, osim toga, mogli smo postići njihovo dopunjavanje u borbi. Ali … komesari su potpisali sporazum s Nijemcima i sada nas svi, iz istog razloga, nastoje razoružati: naše oružje potrebno je austrijskim ratnim zarobljenicima, za koje su se obavezali da će im se vratiti iz dubina Sibira. A budući da ćemo se s borbama možda morati povući po cijeloj Rusiji, bit će jako važno imati svoje oružje i puno patrona pri ruci kako nas ovi prokleti komesari ne bi mogli razoružati i …
Prije nego što je uspio završiti, nešto je zaglušujuće brujalo preko samog krova stanice, a staklo je glasno zveckalo u širom otvorenim prozorima. Kao da je neko posipao grašak po krovu. Na trgu su se čuli povici. Zatim je uslijedio još jedan prasak i još jedan, ali na određenoj udaljenosti.
Nekoliko Čeha uletjelo je u sobu odjednom i, pozdravivši oficira, počeli izvještavati jedan po jedan. Jiri Shvets je klimnuo glavom, izdao nekoliko naredbi i odmah se okrenuo momcima.
"Ovdje zapovijedam, iako sam poručnik", rekao je. - Tako da kažem, ulazim u ulogu Napoleona. Artiljerija Sovjetskog odjela upravo je počela granatirati naše položaje gelerom na velikim razmacima. Vidite i sami … Pa sad ćemo ih malo napasti. Vi - a on je pokazao na Borisa i Stasju - poći ćete s našim prvim i četvrtim pukom i poslušat ćete njihove zapovjednike. A ti, okrenuo se prema Volodii, idi do tog Austina i zauzmi mjesto mitraljesca pored vozača. Zna ruski i samo mu nedostaje strijelac. „Brate, poručniče“, okrenuo se prema drugom Čehu koji je pažljivo slušao njihov razgovor, „molim vas da odvedete ove mlade ratnike kod vas. Oni poznaju grad i spremni su nam pomoći, ali … da ne dođe do posebnog ludila, inače im je još cijeli život pred očima.
Oklopni automobil "Infernal", na kojem se u romanu bori Vladimir Zaslavsky. Pirinač. A. Sheps.
Policajac je odmah salutirao i pozvao momke da ga prate, dok je Volodya potrčao preko trga da uđe u blindirana kola. Imao je vremena samo da odmahne rukom Staši i Borisu kada je u blizini na trgu ponovo eksplodirala granata, a on se sagnuo iza njenog tijela poput miša.
- Ja sam za tebe mitraljezac! - povikao je i svom snagom zabio u vrata zelenog oklopnog automobila. Otvorila se i on se, bez oklijevanja, popeo u njenu polumračnu dubinu, koja je mirisala na mirise motornog ulja i benzina na njemu. "Pa, sjednite, inače tek sada nastupamo", čuo je glas s desne strane, odmah se počeo udobno smjestiti i umalo nije slomio nos na obaraču mitraljeza kad su krenuli.
"Pa, moj vojni život je počeo", pomislio je sa čudnim otuđenjem u duši, kao da sve što se dogodilo nema veze s njim. - Samo da Stasya nije ubijena i ranjena. A Boris … "- nakon čega više nije razmišljao o nečemu takvom, već se koncentrirao isključivo na cestu, budući da je pogled kroz amortizer njegovog mitraljeza u smjeru vožnje bio jednostavno odvratan.
Tada se jedva sjetio cijelog dana 29. maja 1918. koji je ušao u historiju građanskog rata u Rusiji, kao dana početka "bijele češke pobune", ali se dobro sjećao ritmičkog brujanja njihovih oklopnih oklopa motor automobila. Zatim je, gledajući polumrak, ugledao i češkog vozača kako okreće upravljač i prebacuje kvačilo.
Ali kod strijelca u tornju, on je, osvrnuvši se, pregledao samo noge i to je bilo do kraja bitke, sve dok se nije nagnuo u pilotsku kabinu i potapšao ga po ramenu - kažu, dobro je pucao, bravo!
U međuvremenu, uz cestu su brzo kliznule drvene kuće različitih veličina, od kojih je samo nekoliko bilo na kamenim temeljima, zatvorene trgovine i dućani, sa čvrsto zatvorenim prozorima i vratima, panoima za najave, s poderanim listovima žalbi i naredbi. Zatim su meci naglo pucali na oklop njihovog automobila, a ispred njih, tu i tamo, bljesnuli su likovi vojnika Crvene armije - branitelja grada i žućkasti bljeskovi.
Čuo je mitraljez s vrha oklopne kule, a čaure koje su izletjele iz čahure pogodile su oklop iznad glave, a on je također počeo pucati. Zatim su se ispred pojavile kamene dvokatnice, pa čak i trokatnice, i shvatio je da su konačno stigle do centra grada.
Zatim se ulica, kojom su morali ići, odjednom vrlo naglo popela uzbrdo i pokazala se toliko strmom da im je motor odmah zastao, a oklopni automobil počeo kliziti prema dolje. Volodya je čak pomislio da će se uskoro predati. Ali tada su ga češki pješaci zgrabili i svom snagom počeli gurati automobil uz planinu. Zatim se napokon motor upalio i oni su, zalijevajući ulicu s oba mitraljeza, više -manje sigurno uspjeli odvesti se na kat. Ovdje se toranj oklopnog automobila zapleo u telegrafske žice koje su visile između stupova do zemlje, ali trzajući se nekoliko puta naprijed -natrag, vozač je savladao ovu prepreku i ušao na trg ispred velike i visoke katedrale.
Ovdje su meci zveckali po oklopu tako često da je Volodja shvatio da na njih puca nekoliko mitraljeza odjednom i, primijetivši jedan od njih na zvoniku katedrale, pucao je u njega sve dok nije ušutio. U međuvremenu je topničar udarao u zgradu Boljševičkog vijeća, odakle su pucali i iz mitraljeza i koji su po svaku cijenu morali biti suzbijeni.
Voda u oba kućišta već je ključala, ali prije nego što je Volodya stigao razmisliti o promjeni, vani su se začuli glasni glasovi i ugledao je češke vojnike kako mašu rukama i viču "Pobjeda!" Izvedeni su zatvorenici Crvene garde i "Crveni Česi" iz "Čehoslovačkog komunističkog puka", koji je brojao oko dvije stotine ljudi, iz kojih je neko uhvaćen, a neko je bacio oružje i pobjegao. Vijeće je slomljeno i papiri su mu izletjeli iz prozora, a leševi poginulih mitraljezaca izbačeni su sa zvonika. Još prije podne cijeli grad je već bio u rukama Čeha, ali prijatelji su se uspjeli sastati tek u večernjim satima, kada su pobjednici završili u potrazi za komunistima i njihovim simpatizerima, a svi koji su bili u mogućnosti pritvoreni su i streljani.
Volodja je vidio Stasju i Borisa kako marširaju s vojnicima češkog puka i odmah mu je laknulo.
- Znate li gdje smo bili ?! - Boris je odmah povikao izdaleka, a Stasya se zadovoljno nasmiješila.
- Pa gde? - upitao je Volodja ne slušajući njegove usklike i gledajući samo u Stasju. - Idi, cijela bitka je ležala u nekom jarku, pucajući u bijelo svjetlo, poput priličnog novčića ?!
- Pa, nije te sramota to reći? - Boris je bio uvređen. - Ne veruješ mi, pa pitaj Stacy. Na kraju krajeva, mi smo zajedno s devetom četom hodali odmah iza vašeg oklopnog automobila i vidjeli kako pucate s njega, a zatim se vaša jedinica popela uz Moskovsku, a mi smo se okrenuli i otišli u stražnji dio boljševika u blizini gradskog parka samog sebe. Izašli su, a na planini je bio mitraljez-ta-ta-ta! - Pa, legli smo, ne možemo podići glavu. I na kraju, smislili su kako da se popnu na kat i zaobiđu ih. Penjemo se na planinu, ali je vruće, znoj teče, žedan - jednostavno užasno. Pa, s druge strane, kad su ušli, dali su mi crvenu liniju. Obojica mitraljezaca su pogođeni i prošli su dalje kroz park, a onda je sve bilo gotovo, a mi smo zamolili "brata-komandanta" da skine pisma. I sad su vas našli.
- Da, Borik je odlično pucao - rekla je Stasya. - Jedan od mitraljezaca potrčao je za patronama i prekinuo ga je u bijegu, tako da ne biste trebali govoriti o jarku i bijelom svjetlu. Boris je odličan!
"I ti si dobar momak, konjica", rekao je Boris, polaskan njenom pohvalom. - Uzeo sam torbu od njihovog bolničara i pustio ga da zajedno s njim previja ranjenike, ali tako spretno. A kad smo naletjeli na ovaj mitraljez blizu planine, i ona je pucala na njega, tako da nisam jedini dobar momak.
- Da, vaši prijatelji su danas briljirali! - rekao je Volodya češki podoficir koji se zatekao kraj njih. - Hrabro smo ušli u prve redove, pokazali nam put i pomogli nam da izađemo iz redova boljševika. A ni ja ne bih odbio takav pištolj kakav imaju. Izgleda tako-tako, a puca bolje od vašeg "Maxim" -a. Čuo sam za nešto slično među Talijanima. Ali sada vidim da to već imate, zar ne?
- Da, samo ovo je naš mještanin, iz Enska, - nasmiješio mu se Volodya u odgovoru i poveo prijatelje do njegovog oklopnog automobila. - Mislim da ćemo se svi smiriti sa posadom ovog oklopnog automobila. Tako će biti pouzdaniji. Rečeno je - "pod strašnim oklopom ne znaš nikakve rane", pa pogledaj, pod oklopom, zaista ćemo biti cjelovitiji. I, naravno, sada najvažnija stvar. Čestitam obojici na vatrenom krštenju i, kako kažu, neka nam je Bog na pomoći!"
P. S. Međutim, ovaj oblik predstavljanja, uz sav svoj književni karakter, temelji se na dobro poznatim činjenicama iz arhive Praškog difrološkog društva, kao i na člancima objavljenim u časopisima Tankomaster i White Guard.
