Svi trče da vide …
Kako drveni đonovi kucaju
Na mraznim daskama mosta!
Mitsuo Basho (1644-1694). Prevod V. Markova
Povijest vojnih poslova samuraja, njihovo oružje i oklop, sudeći prema recenzijama, izazvali su veliko zanimanje čitatelja VO -a. Stoga ima smisla nastaviti ovu temu i govoriti o trećem najvažnijem, nakon samuraja i ashigaru pješaka, vojnoj sili Japana - monasima budističkih manastira! U romanu "Kim" R. Kiplinga možete pročitati da su se krajem 19. stoljeća budistički monasi samostana na Himalajima borili međusobno (rješavajući odnose među manastirima!) Uz pomoć gvozdenih pernica s prorezima za pisanje pribora ! Pa, čak i ranije, isti monasi nisu prezirali uzeti ozbiljnije oružje u ruke …
Divovska statua Bude Amide. Kotoku-in, Kamakura, Japan.
Pa, našu priču treba započeti činjenicom da se, kao u Europi, gdje su konjički vitezovi na kraju podijelili slavu na bojnim poljima s pješadijom, u Japanu isto dogodilo sa samurajima i ašigaruima. U isto vrijeme, čak i sa svojim oružjem, potonji su nalikovali evropskim pikemenima i arkebuzersima, što još jednom dokazuje da su ratni zakoni nepromjenjivi i isti za sve dijelove svijeta, iako su lokalne specifičnosti svakako prisutne u svakom poslu. Na primjer, u Japanu su se samuraji morali boriti mnogo češće od istih evropskih vitezova … s kim mislite? S redovnicima koji su savršeno znali rukovati oružjem i bez oklijevanja su ga koristili. Da, u Evropi su se borili i svećenici - vodili su trupe ili su se čak borili sami. Dovoljno je sjetiti se našeg ruskog borca, monaha Oslyabye i zapadnoevropskih vitezova-monaha. Međutim, ako je monah uzeo oružje u Europi, tada se morao pridržavati nekih pravila: pa, recimo, za borbu "bez prolijevanja krvi", to jest, pokušajte upotrijebiti ne mač, već buzdovan bez trnja, iako vitezovi duhovni viteški redovi kao što su bolničari ili templari, ovaj zahtjev se nije primjenjivao. Monah nije trebao uzeti samostrel, koji je pao pod prokletstvo nekoliko katedrala, ali se u svim ostalim aspektima nije mnogo razlikovao od drugih ratnika.
Pa, u Japanu, u slučaju monaha, uopće nije bilo tako. Ispostavilo se da su upravo oni postali neka vrsta "treće sile" u zemlji, iako se njihova militantnost temeljila na istoj stvari - žeđi za bogatstvom, utjecajem i moći! Sve je počelo činjenicom da su, kada se glavni grad države preselio iz Nare u Kyoto, stari hramovi Nare i novi hramovi - zasnovani na planini Hiei - manastiri Enryakuji i Miidera iz nekog razloga odlučili biti u neprijateljstvu, štaviše, zbog pitanja vjere. Kako bi ih izmirili, u kolovozu 963. održan je spor u carevoj palati, gdje je pozvano dvadeset monaha iz manastira u Nari i s planine Hiei. Ali spor je bio neuspješan, nisu se složili oko njega, naprotiv, samo je dodao ulje na vatru ovih monaških sukoba. Ali čak ni u samim manastirima nije sve bilo glatko. Godine 968. monasi manastira Todaiji su se borili sa komšijama iz manastira Kofukuji. Razlog tuče bio je kontroverzan komad zemlje, na koji se nisu mogli složiti. 981. godine održani su izbori za igumana manastira Enryakuji, zbog čega su njegovi monasi osnovali dvije stranke i čak pokušali ubiti jednog od podnositelja zahtjeva. S druge strane, bogatstvo hramova, koji su brzo rasli, postalo je primamljiv mamac za vođe samurajskih klanova, spremni na neko vrijeme da zaborave na religiju zbog zlata. Državnim sakupljačima poreza bilo je potrebno i zlato, a osim toga, osjećali su se mnogo hrabrije na manastirskim zemljama nego na zemljama "dodijeljenim" samurajima. Zato su manastiri planine Hiei smatrali da je potrebno imati vlastite vojske kako bi se suprotstavili bilo kakvoj agresiji od koga god dolazili. I manastir Kofukuji je to slijedio, posebno nakon što su monasi iz Enryakujija odlučili napasti svetište u Kyotu koje je pripadalo Kofukujiju. Kao rezultat toga, ispostavilo se da su najveći manastiri u Kyotu i Nari bili okupljalište hiljada naoružanih ljudi, koje su koristili po vlastitom nahođenju, što je stvaralo mnogo problema ne samo caru, već im je prijetilo i smrću i ruševina za obične stanovnike Kjota.
Hram Kannon-do u kompleksu hrama Miidera.
U Japanu su se militantni monasi počeli nazivati riječju "sohei", koja se u pisanom obliku sastoji od dva hijeroglifa: prvi - "so" znači "budistički monah ili svećenik", i "hei" - "ratnik ili vojnik". Postojala je još jedna riječ: "akuso", koja se može prevesti kao "zli monah". Zanimljivo je da na bojnom polju nisu ni na koji način bili inferiorni u odnosu na klasu samuraja u nastajanju, a mnogi su manastiri pozivali ljude da postanu monasi samo kako bi naučili vojne vještine. Jasno je da su većina tih novaka bili odbjegli seljaci, pa čak i kriminalci, a oni su se borili za svoje manastire. Samo nekolicina, neka vrsta elite, služila je Budi, ali čak su i mnogi monasi i visoki svećenici - gakušo (monasi učenjaci) voljno ušli u borbu ako je postojala takva potreba. U regiji Kyoto planina Hiei bila je središte zabrinutosti, pa su se ovdje monasi ratnici nazivali yamabushi ("ratnici planine"). Treba napomenuti da se u početku naziv "yamabushi" odnosio samo na vojnike sekte Shugendo. Ti su redovnici obično prakticirali duhovne prakse i nikada nisu formirali organiziranu vojsku. No, budući da hijeroglif "Yama" znači "planina", ljudi s planine Hiei pogrešno su nazvani "planinski monasi", iako nisu imali nikakve veze sa sektom Shugendo.
Hram Enryakuji na planini Hiei.
Naravno, glavno oružje monaha bio je strah, jer je monah mogao prokleti bilo koga, a to je bilo vrlo zastrašujuće. Također, svaki od njih imao je perle, često vrlo velike i teške, te su u svakom trenutku bile spremne da "narede svojim perlicama" da s prokletstvom padnu na glavu onoga koji je uvrijedio monaha, a ovo je bilo vrlo "teško" prokletstvo "! To je posebno pogodilo dvorjane, u čijim je životima religija imala vrlo važnu ulogu i koji su iskreno vjerovali u sve vrste predskazanja i predviđanja. Dakle, planina Hiei bila je za njih pravo sveto mjesto, iako je ova Božja kuća odavno postala prava jazbina razbojnika. Vjerojatno četiri od svakih pet redovnika ratnika nisu ni prošli pravi obred inicijacije, već su bili ograničeni samo na simbolično brijanje glave.
Mikoshi.
Drugo sredstvo utjecaja na neposlušne, ko god oni bili, bio je veliki prijenosni i bogato pozlaćeni mikoshi (arka) u kojem je navodno živjelo jedno božanstvo. Dvadeset monaha odjednom ga je nosilo na dugim motkama, bili su tako sjajni. Svaki neprijateljski napad na mikoši smatran je napadom na samo božanstvo sa svim posljedicama koje su slijedile, i obično se niko nije usudio učiniti takvo svetogrđe. A monasi su takve mikose samo donosili u selo ili grad i stavljali ih nasred ulice, dok su oni sami odlazili na svoju planinu. Tako su stajali tamo, ulijevajući strah građanima, a nemoguće je bilo proći pored njih uskom ulicom, pa su morali zadovoljiti sve zahtjeve monaha. A kako to niste mogli učiniti?
Ovako moderni monasi nose mikoshi.
Sporovi između monaha nastali su oko zemljišta ili njihovog vlastitog prestiža i obično su završavali spaljivanjem neprijateljskog manastira. Na primjer, 989. i 1006. godine. Enryakuji se suprotstavio Kofukujiju. 1081. Enryakuji se, u savezu s Miiderom, borio s Kofukujijem, a monasi Kofukuji napali su Miidera, zarobili mnogo plijena, a zatim ga spalili. Zatim, iste godine, Enryakuji se posvađao sa Miiderom i njegovi monasi su ga ponovo spalili. 1113. spalili su i hram Kiyomizu zbog neslaganja oko izbora tamošnjeg opata, a 1140. Enryakuji je objavio rat hramu Miidera, nakon čega su 1142. sada monasi Miidera napali Enryakuji. Odnosno, pokazalo se da su ratovi između manastira bili gotovo kontinuirani.
Paviljon Bishamon-do u kompleksu Miidera u prefekturi Shiga.
O brutalnosti neprijateljstava između manastira svjedoči primjer paljenja manastira Miidera 1081. godine, gdje su uništene 294 dvorane, 15 soba sa svetim sutrama, 6 zvonika, 4 trpezarije, 624 manastirske ćelije i više od 1500 stambenih kuća - odnosno skoro sve manastirske zgrade. Ljuti, monasi Miidera napali su Enryakujija, okupivši veliku vojsku. Vladi se nije svidio ovaj bratoubilački rat i poslala je vojnike da ih umire. Međutim, rezultat intervencije bile su glasine da su dva manastira odlučila udružiti snage i zajedno napasti Kyoto. Carski se dvor okrenuo samurajima, jer su se samo oni mogli nositi s monasima bez pojasa, pa je čak i šogun Minamoto Yoshie imenovan za zaštitu glavnog grada. Samuraj je utvrdio glavni grad, ali se očekivani napad nije dogodio, pa je on podnio ostavku na ovu titulu.
Prošlo je deset godina, a 1092. godine carski je dvor ponovno bio prisiljen pozvati Minamota u borbu protiv monaha, jer su poslali veliku vojsku u Kyoto. Tek kad su vidjeli Minamotovu snagu, monasi su se nevoljko povukli.
Ipak, unatoč svoj njihovoj pobuni, car je nastavio darovati manastire, zlato i srebro. Možda se na ovaj način sud nadao da će pridobiti njihovu naklonost i zadobiti milost Božju, ali su monasi rado prihvaćali darove, ali nisu žurili sa svim ostalim. Ali svaki put kad se vlada pokušala miješati u poslove svećenstva, monasi su dizali užasnu buku, a njihov bijes bio je takav da se odmah prelio na ulice glavnog grada. Štaviše, vlada je imala snage izvršiti pritisak na manastire, ali svi koji su je poslušali bili su previše revni budisti i jednostavno nisu mogli dići ruku na monahe, iako su to očito zaslužili.
Samuraj sa dvorukom kanabo topuzom. Drvorez Utagawa Kuniyoshi (1797 - 1866).
Međutim, strah od božanstva, čak ni u to vrijeme, nije se uvijek pojavljivao. Na primjer, 1146. godine mladi samuraj po imenu Taira Kiyomori ispalio je strijelu u mikoshija koji je stajao nasred ulice. Udarila je u gong koji je visio ispred njega i začuo se zvuk zvona koji se doživljavao kao nečuveno svetogrđe. Kao odgovor, monasi Enryakuji poslali su u Kyoto 7.000 monaha -ratnika, koji su marširali njegovim ulicama, prozivajući svakojake psovke na svakog koga su sreli, a zatim su takođe tražili da Kiyomori bude protjeran iz glavnog grada. Car je bio ubijeđen da potpiše dekret o egzilu, ali je sud, shvativši od koga zavisi njegova sigurnost, oslobodio Kiyomorija, iako je zahtijevao da plati malu kaznu.
Do-maru iz doba Nambokucho, 14. stoljeće. Tokio National Museum.
Dva vijeka monasi Enryakujija su sedamdeset puta sa oružjem u rukama dolazili do cara s različitim zahtjevima, a to je da ne spominjemo sukobe između samih hramova, ali i unutar njih. Hramovi nisu dopuštali provođenje zemljišne reforme i prisilili sud da odabere samuraje kao protutežu svojoj moći, kako u samom glavnom gradu, tako i u provincijama udaljenim od njega. Štoviše: zbog njih je započela i era vladavine vojnih klanova u Japanu, jer su svojim napadima na glavni grad pokazali da car jednostavno ne može bez samuraja!
Car Shirakawa, koji se odrekao vlasti, koji je protjerao monahe iz svoje palače tokom jednog takvog putovanja u glavni grad, rekao je o njima ovako: „Iako sam japanski vladar, tri stvari nad kojima nemam kontrolu: vodopadi na Rijeka Kamo, kockice padaju i monasi s planine Hiei."
Haramaki - do 15. stoljeća.
I ova je primjedba bila sasvim opravdana. Ne samo da su ratoborni monasi učestvovali u mnogim ratovima u X-XIV veku, već su i uklonili careve sa prestola i … ni na koji način nisu bili inferiorni u odnosu na samuraje u borbi!
Najzanimljivije je to što se izgled budističkog monaha nije nimalo promijenio u proteklih dvanaest stoljeća: pa su moderni monasi koji se danas mogu vidjeti na planini Hiei vrlo slični svojim prethodnicima iz doba samuraja!
Sohei potpuno naoružan. Fotografija sredine 19. stoljeća. Tokio National Museum.
Postoje dva ilustrirana svitka koji detaljno prikazuju monahe ratnike. Prvi se zove Tengu Zoshi. Na njoj su monasi prikazani u širokim, teškim haljinama sa kapuljačama koje prekrivaju njihova lica. Vanjska odjeća mogla je biti crna ili žuta, ponekad je bila tonirana uljem djeteline, što joj je davalo svijetlosmeđu nijansu, a ponekad je moglo biti samo bijelo. Mnogi od njih nosili su haljine preko oklopa, koji su, sudeći po obliku kusazurija, bili jednostavni pješadijski dom. Neki su nosili hachimaki trake umjesto uobičajenih kapuljača. Svitak Kasuga Gongen Reikenki prikazuje sohe Kofukujija. Iako su monasi, očito preferiraju praktičniji oklop u odnosu na svoju monašku odjeću. Glavno oružje monaha bila je naginata, ili, na primjer, takva njena varijanta kao sobuzukiri naginata, s oštricom koja je dosegla više od metra u dužinu.
Ispod kimona nosio se fundoshi od vezica, uvijek bijele boje, iako je sam kimono mogao biti bijeli, žuto-smeđi ili duboki šafran. Preko njega se moglo staviti crni "plašt" sa širokim rukavima, sašiven od vrlo tanke, prozirne tkanine. Nosili su bijele tabi čarape i sandale od waraji slame na nogama. Noge do koljena mogle bi biti omotane nečim poput namota - kahan.
Drvene sandale Geta - Specifična japanska cipela također je bila vrlo popularna među ratobornim monasima. U svakom slučaju, mnogi od njih prikazani su u ovim smiješnim drvenim sandalama. Geta je izgledala kao minijaturne klupe, ali uvijek su bile isklesane od cijelog komada drveta. Za jednog Evropljanina ove cipele djeluju čudno, ali Japanci znaju kako ih savršeno nositi i smatrati ih udobnima.
Tabi i Geta.
U nekim slučajevima, veliki rukavi za kimono skrivali su kote narukvice, koje su bile neka vrsta platnenog rukava na koji su ušivene lakirane metalne ploče. Monasi su mogli nositi kacige, o čemu svjedoče slike na kojima su odjeveni u pune oklope i praktično se ne razlikuju od samuraja.
Waraji.
Poznato je da je među monasima bilo mnogo vještih strijelaca, a oni su aktivno koristili luk i strijele, kako se, na primjer, kaže u "Heiko Monogatari", gdje su u opisu oružja monaha lukovi i strijele ponovo spomenuta prije svih drugih vrsta oružja: "Svi su oni hrabri ratnici, naoružani lukovima i strijelama, mačevima i naginatama, svaki od njih vrijedi hiljadu običnih vojnika, nije ih briga koga će sresti u borbi: Boga ili đavo."
Ovaj duborez Utagawe Kuniyoshija prikazuje poznatog japanskog zapovjednika ere Sengoku, Uesugija Kenshina. Bio je budistički monah, o čemu svjedoči njegova pokrivala za glavu, ali to ga nikako nije spriječilo u borbi.
Kada je vatreno oružje stiglo u Japan, monasi su ga naučili koristiti istovremeno sa samurajima i uspješno su ga koristili u bitkama. Karakteristična karakteristika monaha ratnika bili su standardi sa budističkim sloganima ispisanim na njima. Obično su to bili nobori, pričvršćeni na standardnu osovinu u obliku slova L. Obično je na njima pisana molitva Budi: "Namu Amida Butsu" ("Pozdrav Buddha-Amidi"). Postojao je i takav natpis: "Onaj koji napreduje bit će spašen, povlačenje ide u pakao", a ratnici sekte Lotos na sebi su imali moto: "Namu Myo Penge Kyo" ("Pozdravio lotos božanskog" Zakon "). Sektaši Ishiyama-Honganji nosili su slike ždrala po svojim standardima.
Moć monaha konačno je slomio tek Ieyasu Tokugawa, a tek onda kada je pobijedio svoje protivnike u bitci za Sekigaharu. Prije toga, niko od njegovih prethodnika nije se konačno mogao nositi s njima.
