Cviljenje cvrčaka.
Sa mnom pije čaj
Moja senka je na zidu …
Maeda Fura (1889 - 1954) Preveo A. Dolina
Ideje modernih ljudi o zanimanju i slobodnom vremenu japanskih samuraja općenito su prilično stereotipne. I stereotipi koji su već u naše vrijeme automatski se postavljaju na bilo koju sliku povijesnog i književnog junaka japanskih romana.
Ideja o samurajima samo kao dobrim mačevaocima, koji si definitivno neće uskratiti zadovoljstvo da razmišljaju o svom veličanstvenom oklopu, nije iznenađujuća. Možda su, u satima rijetke razonode, našli vremena da skiciraju neke pjesničke crtice, istovremeno kombinirajući svoju ne tako čestu inspiraciju s mislima o nepovratnosti smrti i izmišljajući različite načine sretnog "odlaska" od života. U stvarnosti je bilo sasvim suprotno. Mnogi samuraji nisu ni držali mač u rukama. Najvjerovatnije su oni doslovno shvatili Budino učenje. Ali čak i oni koji su se proslavili svojim vojnim podvizima daleko su od toga da su uvijek bili krvoločne ubice i "nasilnici" poslušni svom gospodaru, noseći na desetine ogrtača koji su vukli glave svojim gospodarima.
Čak i danas, uprkos brzom tempu života, Japanci i dalje nalaze vremena za razmišljanje o smislu svog postojanja, o krhkosti bića. Godišnja tradicija divljenja cvijeću - hanami - kao višestoljetna tradicija koja je nastala u razdoblju Nara (710. - 784.), djeluje kao karakteristika japanskog samuraja, profinjenog i sofisticiranog ratnika.
Razlika između samuraja u mirnom životu i na bojnom polju prilično je jasno vidljiva. Ustajali smo ujutro - odlazili na spavanje uveče. Ovdje je sve kao i ostalo. Demonstracija njihovog društvenog statusa obavezala ih je da posebnu pažnju posvete svom toaletu, na primjer, kosi. Divili su se cvijeću, gledali zalazak sunca, mogli su se od srca nasmijati predstavama kazališta Kobuki. Ponekad su, naravno, pili sake, koketirali s mladim ženama, nisu sebi uskraćivali upotrebu viška hrane. Međutim, posebno razvijen osjećaj za ljepotu razlikovao je ove ratnike od ratnika drugih regija Euroazije. Odnosno, odgoj samuraja bio je, da tako kažem, vrlo izvanredan po mišljenju istih Evropljana, budući da ni prirodni uslovi koji okružuju učenike nisu bili sasvim obični.
Kompetentna upotreba oružja, jahanje, lov i igranje šaha bile su jedino što se zahtijevalo od vitezova Zapadne Evrope. Sve! Vještine dobrog viteza, arapskih vitezova Farisa, uključivale su sposobnost „cijeniti plemenitost konja i ljepotu žena“. Iznenađujuće je da su konji na "popisu interesa" kod Arapa zauzeli vodeću poziciju u odnosu na žene. Ali u pismenosti prema ostalima, bili su ozbiljno inferiorni. Karlo Veliki je bio nepismen. Njegovi marljivi pokušaji slaganja slova nikada ga nisu naučili čitati i pisati. Ipak, među njima bilo je dobrih pjesnika i pripovjedača, kao, uostalom, i među japanskim samurajima. Njihov put do kvalitetnog obrazovanja započeo je od ranog djetinjstva. I dodatno obrazovanje nije bilo izuzetak. Mnogi samuraji su ga primili dok su bili u službi svog gospodara. Nažalost, mišljenje vitezova razvilo se na takav način da su dugo vremena pismenost shvaćali kao gomilu klerika, ali ne i kao dio svoje vrste. Kućno obrazovanje za njih je završilo počasnom titulom viteza ili štitonoše. No, samuraji su nastavili svoje obrazovanje nakon 18 godina u obrazovnim ustanovama poput gimnazija. Tamo su Kinezi zamijenili latinski na evropskim univerzitetima.
Sada je jasno da su samuraji imali dovoljno vremena da spoje vojne poslove s dokolicom. Spartanci nisu znali ništa drugo osim dokolice i rata. Isti evropski vitezovi - feudalni gospodari gotovo točno kopiraju način života samuraja, blago ih zaobilazeći na obrazovnom nivou. Nakon napornog, teškog dana, nakon što je u ime zemlje i njegovog gospodara učinio još jedan podvig, smirenost i dobar odmor bili su neophodni. I ovdje treba naglasiti da je svježe skuhani čaj bio izuzetno važan izvor vraćanja unutarnjeg duševnog mira japanskim vitezovima. Vruće i mirisno. On je jedini - zagrijao se, smirio, napunio energijom, pomogao da se ozbiljno opusti u trenucima mentalnog opuštanja. Japanska opsesija takvim običnim čajem došla je do te mjere da procvat svoje vjekovne kulture povezuju izravno s aktivnostima vjerske budističke škole zena, i to samo zato što su monasi ove budističke škole donijeli čaj u Japan iz Kina, i pio ga noću kako bi se riješio pospanosti.
Ovaj običaj prihvatili su i samuraji. Za to je razvijena tradicija održavanja čajnih ceremonija - tyado ("put čaja"). Od sudionika ceremonije čaja bila je potrebna izuzetna koncentracija, odvojenost od svakog zla, duhovno ponovno ujedinjenje s prirodom. Kuće čajeva - chashitsu, nalazile su se daleko od gradske vreve; izvođenje japanskog rituala zahtijevalo je intimnu atmosferu i privatnu komunikaciju. Pijenje čaja je, prije svega, susret prijatelja i dobrih poznanika koji imaju zajedničke ukuse i sklonosti. Organizacija odgovarajuće atmosfere, koja raspolaže prijateljskom komunikacijom, postavlja vlastite uvjete za postizanje ove udobnosti: jednostavnost, čistoća i dopisivanje određene atmosfere konkretnim gostima. Domaćin kuće je domaćin svečanosti. Ubrzo se pojavila potreba za profesionalnim organizatorom ceremonije čaja. Takvi su profesionalci uživali autoritet među najvišom aristokratijom i među samurajima.
Komplet jela za japansku ceremoniju čaja:
natsume - keramička čaša za lagano kuhani čaj;
chasaku - kašičica od bambusa ili drveta;
tavan - šolja čaja;
tyasen - pjenjača za mućenje čaja;
mizukashi - posuda za vodu koja se koristi za kuhanje čaja;
hisaku - kutlača za sipanje vrele vode u šolje;
fukusa - krpa kojom vlasnik briše pribor za čaj;
kobukusa - krpa na kojoj se gostu servira šolja toplog jakog čaja.
Dobro obučeni majstor čaja trebao bi biti u stanju brzo se snaći i riješiti probleme s okusom. Dogovorena "dobrobit čaja" pomogla je u pomirenju čak i najžešćih neprijatelja. Umjetno ukrašeni buketi cvijeća, svitak s lijepo napisanim hijeroglifima ili gravurama glavni su detalji unutrašnjosti koji definiraju temu svečanosti.
Uz posuđe, posebna pažnja posvećena je vazama u kojima su ukrašeni mali buketi cvijeća. Specifičnost detaljnog uređenja ceremonije čaja vrlo dobro otkriva slučaj iz života japanskog samuraja Uede Shigeyasu, koji je pod vatrom svog neprijatelja, u opasnosti, odsjekao deblo od bambusa u prodaji kako bi napravio malu vazu za čajdžinicu. Jedini materijali za izradu ovih vaza su bambus i keramika.
Posuđe za čaj nije trebalo biti pretenciozno. Kvalitetna proizvodnja posuđa nije bila lak zadatak. Vješto napravljena šolja ili kadija ponekad se cijenila iznad dobrog mača. U pravilu se ceremonija čaja odvijala na pozadini specifičnog živog zvuka, koji je proizveden lijevanim kotlićem za kuhanje na žaru ili stativu. Ponekad su na dno kotla postavljene željezne šipke različitih veličina koje su mogle regulirati zvučnu paletu koja dolazi iz kuhala. Na glatko brušenom poslužavniku često se posluživao lagani zalogaj, primjeren godišnjem dobu, raspoloženju i ukusu gosta. Niski nadvratnik natjerao je, sagnuvši se da uzme hranu na poslužavniku, i tako izjednačio sve po "visini".
Nakon jela bilo je potrebno isprati usta i ruke, pa tek onda polako piti čaj, uživajući u okusu i mirisu "zelenog napitka". U znak ljubaznosti i zahvalnosti vrijedilo je zapitati se odakle posuđe dolazi i od kojeg majstora su napravljena. Naravno, pohvalite je. Uostalom, svaku je čašu odlikovala jedinstvenost oblika i uzorka. Čak ni dvojica nisu bili isti. Šolje sa usitnjenim rupama smatrale su se najvrednijim i bile su namenjene posebno plemenitim gostima.
Suhi listovi čaja odmjeravani su posebnom žlicom od bambusa i prelijeni kipućom vodom iz čajnika u porculanskim čašama. Zelena tekućina umutjena je pjenjačom od bambusa dok se nije pojavila svijetlo zelena pjena. Još jedna žlica hladne vode i sve je bilo spremno za uživanje u običnom japanskom čaju. Naravno, recepti majstora bili su malo drugačiji.
Tada se moda za čaj preselila u Europu, pojavile su se škare za čaj s maksimalnom brzinom isporuke nove berbe čaja iz Azije. Ali ova priča već zahtijeva zaseban razgovor u kojem više nema mjesta za samurajske ratnike.
Autori su zahvalni kompaniji "Antique of Japan" na ustupljenim fotografijama i informacijama.
