Okrutna istina o početku rata izrečena u pismima vojnika iz Velikog Domovinskog rata
Prošlo je 65 godina od završetka Velikog Domovinskog rata, pepeo onih koji su pali u bitkama odavno je propao, ali vojnička trokutasta slova ostala su neiskvarena - mali požutjeli listovi papira, prebrzo prekriveni jednostavnom ili hemijskom olovkom ruku. Oni su neprocjenjivi svjedoci istorije i sjećanja na rodbinu i prijatelje koji su otišli i nisu se vratili iz rata. Moja majka je čuvala takva pisma više od 50 godina, a onda mi ih je dala.
I sve je tako počelo. Prvog dana rata, starija i mlađa braća moga oca, Dmitrij i Aleksej, pozvani su u vojnu evidenciju. Moj otac se uvrijedio što ga nisu poveli sa sobom u rat, pa je sljedećeg dana otišao u vojno povjerenstvo. Tamo su ga odbili: rekli su da je za nacionalnu ekonomiju bio zaposlen kao zaposlenik regionalnog komunikacijskog centra. No, nakon tri i pol mjeseca, kada su njemačke fašističke trupe krenule u ofenzivu na pravcima Bryansk i Mozhaisk i zemlja je bila u velikoj opasnosti, stigao mu je poziv - signalist Matvey Maksimovich Chikov, rođen 1911., rodom iz selo Dedilovo, Tula.
Prije nego što je napustio napola uništenu kuću, moj otac je uzeo mog brata Valerija, koji je rođen prije dvije sedmice, iz kolijevke spuštene sa plafona, pritisnuo mu je živu grudvicu na grudi i, uklonivši suzu koja mu je potekla s lica, rekao je: “Marusya, čuvaj momke. Šta god da mi se dogodi, morate ih odgajati i obrazovati. I pokušat ću ostati živ …”Zatim se oprostio od moje bake, poljubio je nekoliko puta, rekao joj nešto, ali njegove su riječi ugušile snažan, plačljiv plač moje majke. Kad je njen otac zakoračio preko kućnog praga, počela je vrištati tako da se činilo kao da se zemljani pod zatresao od njenog plača …
Oprostivši se, moj otac se sve više udaljavao od nas, često je gledao oko sebe i oproštao ruke. Mama je prekrila lice rukama i nastavila plakati. Vjerovatno je osjećala da se posljednji put viđa sa svojim mužem.
Ali dodirnimo trokute koji su vremenom požutjeli i istrošili se na pregibima.
Dakle, prvo pismo od 13. oktobra 1941:
„Zdravo, draga moja Marusya, Vova i Valera!
Konačno, imala sam priliku da pišem. Čak mi i ruke drhte od uzbuđenja.
Ja sam na vojnim kursevima u Muromu, učim da se borim. Umjesto toga, učim ubijati, iako nitko od nas nikada nije pomislio da ćemo to morati učiniti. Ali sudbina nas na ovo obavezuje: moramo braniti državu, svoj narod od fašizma, a ako je potrebno, onda dati živote za Domovinu. No, općenito, kako nam je rekao stari aktivist-instruktor, koji se vratio iz rata s invaliditetom, nije teško umrijeti, poginuti, ali je teže i potrebno ostati živ, jer samo živi donose pobjedu.
Za tri sedmice završavam tečajeve za vodnike-minobacače. Ne zna se kada ćemo biti poslani na front …"
Svaki dan je moja majka nekoliko puta sa suzama u očima pročitala ovo pismo, a uveče mi je, nakon napornog rada na kolektivnoj farmi, pričala koliko je naš otac bio veseo i brižan, da ga svi u selu vole i cijene. Ne znam šta je napisala, ali drugi trokut je morao dugo čekati. Pismo je stiglo tek 30. novembra, ali mnogo!
„Moja draga, voljena majko, Valera, Vova i Marusya!
Primio sam vijesti od vas tamo, u Muromu. Da znaš, draga moja mala ženo, koliko mi je radosti donijela. Sada, čim imamo slobodnu minutu, čitamo vaše pismo zajedno sa Vasilom Petrovičem (sumještanin i očev prijatelj. - V. Ch.). Usput, šalje ti pozdrave i zavidi mi što imam porodicu - Valera s Vovkom i ti.
Nisam imao vremena da odgovorim od Muroma - pripreme su žurno krenule na front. Zatim je uslijedio sam polazak. Nakon kurseva u Muromu, dobio sam čin narednika i nalazim se između Moskve i Lenjingrada. Kao što vidite, ušao sam u sam rat - na prvu liniju fronta. I već se uspio iskušati u prvoj bitci. Ovo je užasan prizor, Maroussia. Ne daj Bože da vidim svoju djecu i unuke! A da su veliki, rekao bih im: nikad ne vjerujte onima koji kažu ili pišu u novinama da se ničega ne boje u ratu. Svaki vojnik uvijek želi izaći iz bitke živ, ali kada krene u napad, ne razmišlja o smrti. Ko god je krenuo u napad, uvijek je gledao smrti u lice …"
Iskreno pismo njegovog oca može izazvati nepovjerenje: kako je, kažu, moglo doći do toga da je postojala cenzura, a pismo je sadržavalo hrabre presude o ratu? I ja sam zasad bio iznenađen, a onda je sve sjelo na svoje mjesto: u prvim mjesecima rata cenzura nije radila.
Ubrzo je poštar u našu kuću donio prvu sahranu s fronta: "Smrt hrabrih u borbama za Otadžbinu umrla je u blizini Lenjingrada", očev mlađi brat, Aleksej. Nekoliko dana kasnije donijeli su nam još jednu strašnu vijest: naš stariji brat, Dmitrij, poginuo je u ratu. Njihova stara majka, moja baka Matryona, izvadila je iz gornje ladice komode fotografije mrtvih sinova i, držeći karte Alekseja i Dmitrija, dugo ih je gledala, a oni su gledali nju. Više ih nije bilo na svijetu, ali nije mogla vjerovati. Moja jadna baka, mogla se razumjeti, jer ništa se ne može usporediti s bolom i gorčinom majki koje su izgubile sinove u ratu. Baka Matryona nije mogla podnijeti ovu gorku tugu: kad je vidjela fašiste, ubice svoja dva sina, koji su se pojavili u selu, njeno srce, bilo od silnog bijesa na njih, ili od velike preplašenosti, nije izdržalo i umrla je.
Tri Nijemca naselila su se u našoj maloj drvenoj kući. Ali u tome nisu našli mir: noću i danju moj dvomjesečni brat često je plakao u kolijevci okačenoj za plafon u ormaru. Jedan od Fritzea, ljut na njega, zgrabio je Walthera iz futrole i otišao do bebe. Ne znam kako bi se završilo da nije bilo moje majke. Čuvši škljocanje kapka iz kuhinje, uletjela je u sobu i uz prodorni krik odgurnula fašistu, prekrivši kolijevku s djetetom. Fritz je vratio pištolj u futrolu, prišao kolevci, skinuo ga sa udice i, izgovarajući nešto na svom jeziku, odnio ga u hladan, neogrevan hodnik. Majka u ostavci shvatila je da moramo otići od kuće. I mi smo otišli, više od nedelju dana smo živeli u mračnom podrumu komšinine bake Katerine, skrivajući se od Nemaca.
Iz hladnog podruma vratili smo se u svoju kuću tek kada su selo oslobodili konjanici generala Belova. Nakon što su Nijemci istjerani, majka je počela sve češće izlaziti na cestu i gledati hoće li se pojaviti poštar sa pismom. Mama je jedva čekala da čuje svog oca. No tek nakon Nove 1942. pošta je ponovo počela s radom. Za Božić smo dobili treće pismo:
„Zdravo, draga moja djeco i voljena mala žena!
Sretna vam Nova godina i sretan Božić! Neka nam Bog pomogne svima da pobijedimo fašiste što je prije moguće. Inače, svi smo mi han.
Draga Marusya! Srce mi se raskomadalo kad sam pročitao vaše pismo s porukom da su mi braća Aleksej i Dmitrij umrli, a majka, nesposobna da podnese tugu, umrla. Nebesko kraljevstvo svima njima. Možda je istina kada kažu da Bog uzima najbolje, mlado i lijepo. Pa, znaš, uvijek sam bio ponosan što imam tako zgodnog i voljenog brata, Alekseja. Šteta je što nitko ne zna gdje su on i Dima sahranjeni.
Koliko tuge i nesreće rat donosi ljudima! Za našu voljenu braću, za naše mrtve prijatelje i za smrt moje majke, Vasil Petrović i ja smo se zarekli da ćemo se osvetiti gmazovskim fašistima. Pobijedit ćemo ih ne štedeći sebe. Ne brinite za mene: živ sam, zdrav, uhranjen, obučen, obuven. Uvjeravam vas, Marusya, da ispunjavam svoju dužnost prema svojim sumještanima i svojoj djeci kako treba. Ali ja se sve više plašim za vas. Kako se snalazite sami s tako malom djecom? Kako bih volio prenijeti dio svoje snage na vas i preuzeti dio vaših briga i briga na sebe …"
Nakon Nove godine, moj otac je često slao pisma kući, čim je situacija na frontu to dozvoljavala. Svi njegovi "trouglovi" ispisani olovkom su netaknuti. Nakon 68 godina skladištenja i ponovljenog čitanja, neke retke, posebno na pregibima, teško je razaznati. Postoje i oni na kojima je crni podebljani dio tinte vojnog cenzora otišao ili jednostavno nije štedio vrijeme: bez obzira na to kako smo njegovali njegove vijesti u porodici, nekoliko pisama napisanih na papirnatom papiru potpuno je propalo ili izblijedjelo.
Ali već u aprilu 1942. moj otac je najavio da će njegova pisma rijetko stizati, jer:
“… Probili smo neprijateljsku odbranu i krenuli u ofanzivu. Nismo spavali četiri noći, cijelo vrijeme vozimo Fritze prema zapadu. Požuri da uništiš ovo fašističko kopile i vratiš se kući. Ali hoćemo li se vratiti? Smrt nas paši svaki dan i sat, tko zna, možda pišem posljednji put.
Rat, Maroussia, je neljudski naporan posao. Teško je prebrojati koliko smo rovova, rovova, zemunica i grobova već iskopali. Koliko je utvrda napravljeno našim rukama. I tko može izbrojati koliko su utega nosili na grbi! A odakle snaga našem bratu? Da ste me sada vidjeli, ne biste me prepoznali. Toliko sam smršavila da mi je sve postalo odlično. Sanjam o brijanju i umivanju, ali situacija ne dopušta: nema mira ni noću ni danju. Ne možete reći sve što sam doživio za ovo vrijeme … To je sve. Idem u bitku. Poljubi moje sinove umjesto mene i pobrini se za njih. Kako bi mi bilo drago vidjeti vas čak i na sat vremena.
Poslaću ovo pismo po završetku borbe. Ako ste shvatili, onda sam živ i zdrav. Ali sve se može dogoditi.
Zbogom, dragi moji."
A onda je stiglo pretposljednje pismo, datirano 15. maja 1942. godine. Puna je bolova u srcu i teških misli o predstojećoj bitci. Zaista je želio ostati živ. No, srce je očito predosjećalo neljubaznost:
“… Ovdje je hladno i vlažno. Svuda okolo su močvare i šume, u kojima na nekim mjestima još ima snijega. Svaki dan, pa čak i sat vremena, čuju se eksplozije bombi, granata i mina. Bitke su tvrdoglave i žestoke. Nakon nedavno započete ofenzive trupa Lenjingradskog i Volhovskog fronta, nacisti su pružili snažan otpor pa smo od kraja aprila prešli u defanzivu. Bilo nas je sedmoro nakon jučerašnje bitke. Ali mi smo se i dalje držali odbrane. U večernjim satima stiglo je pojačanje. Za sutra, prema obavještajnim podacima, nacisti se intenzivno pripremaju za bitku. Stoga, ako sutra ostanem živ, živjet ću dugo unatoč svim smrtima. U međuvremenu me nikad nije uhvatio njemački metak. Ko zna hoće li me sutra zaobići?"
Za nas ovo nisu bile posljednje riječi našeg oca. Krajem juna 1942. moja je majka dobila dva pisma odjednom u jednoj debeloj koverti: jedno od sumještanina i prijatelja oca V. P. Chikova, s kojim ga sudbina nije odvojila od djetinjstva, smrti. Evo oboje:
„Pozdrav od aktivne Crvene armije od V. P. Čikova!
Marija Tihonovna, iako mi je teško, želim vam reći o smrti mog prijatelja i vašeg supruga Mateja.
Bilo je to ovako: 16. maja rano ujutro distribuirano je naređenje „U boj!“. Pa, zujalo je. Naši su ih tukli minobacačima i dalekometnom artiljerijom, a onda se niotkuda pojavila fašistička avijacija koja nas je počela bombardirati bombama. Pocijepali su zemlju i šumu u koju smo se sklonili. Nakon 10 minuta bombardovanje je završeno. Ja sam, brišući lice poprskano blatom, nagnuo se iz rova i povikao: "Matvey, gde si?" Ne čuvši odgovor, ustao sam i otišao potražiti svog voljenog prijatelja … Vidio sam Matveyja, bačenog eksplozivnim valom, kako nepomično leži na grmlju pored kratera bombi na grmlju. Priđem mu, kažem nešto, a on me gleda i šuti, u očima mu je samo smrznuto iznenađenje …
… Prikupili smo njegove posmrtne ostatke, zamotali ga u kabanicu i zajedno s ostalim mrtvim vojnicima sahranili u krateru bombi, nedaleko od sela Zenino. Kao njegov blizak prijatelj, učinio sam sve kako treba, na kršćanski način. Položio je grob s travnjakom, postavio pravoslavni drveni križ, a mi smo iz mitraljeza ispalili hitac …"
Ta je borba bila posljednja za Vasilija Petroviča. O tome je kasnije svjedočila uska, žuta papirna traka sahrane, donesena njegovim roditeljima nešto kasnije od debele koverte koja je poslana mojoj majci. U njemu su, kako je gore izviješteno, bila dva pisma: jedno od V. P. Chikova, čiji je sadržaj već dat, a drugo, napisano u ruci moga oca, bila je njegova posthumna poruka:
„Dragi moji sinovi, Valera i Vova!
Kad porasteš, pročitaj ovo pismo. Pišem to na prvim linijama u vrijeme kada osjećam da je to možda zadnji put. Ako se ne vratim kući, onda vi, moji voljeni sinovi, nećete morati pocrveniti za svog tatu, možete hrabro i ponosno reći svojim prijateljima: "Naš je otac poginuo u ratu, vjeran zakletvi i domovini". Upamtite da sam u smrtnoj borbi s nacistima krvlju izborio vaše pravo na život.
A budući da će rat prije ili kasnije doći kraju, siguran sam da će mir za vas dugo trajati. Zaista želim da voliš i uvijek slušaš majku. Napisao sam ovu riječ s velikim slovom i želim da je napišete upravo tako. Majka će vas naučiti da volite zemlju, rad, ljude. Voljeti način na koji sam volio sve.
I još nešto: bez obzira na to kako vam se život odvija, uvijek se držite zajedno, prijateljski i čvrsto. U sjećanje na mene, dobro učite u školi, budite čisti u duši, hrabri i snažni. I neka vam je miran život i sretnija sudbina.
Ali ako se, ne daj Bože, crni ratni oblaci počnu ponovo zgušnjavati, jako bih volio da budete vrijedni svog oca, da postanete dobri branitelji Domovine.
Ne plači, Marusya, zbog mene. To znači da je Bogu toliko drago što dajem svoj život za našu rusku zemlju, za njeno oslobađanje od fašističkih gadova, tako da vi, moji rođaci, ostanete živi i slobodni i da se uvijek sjećate onih koji su branili našu Otadžbinu. Šteta je samo što sam se malo borio - samo 220 dana. Zbogom, moji voljeni sinovi, moja draga mala žena i moje sestre.
Jako te ljubim. Vaš otac, suprug i brat Chikov M. M.
14. maja 1942.
A onda je došla sahrana, lakonski je pisalo: „Vaš suprug, Matvey Maksimovich Chikov, vjeran vojničkoj zakletvi, pokazujući herojstvo i hrabrost u borbi za socijalističku Otadžbinu, ubijen je 16. maja 1942. Pokopan je u blizini selo. Zenino.
Zapovjednik vojne jedinice 6010 Machulka.
Ml. politički instruktor Borodenkin.
Međutim, moja se majka nadala i čekala oca, izašla na kapiju i dugo gledala put. I uvijek u crnom šalu i crnoj jakni. Od tada do danas majka nije poznavala drugu odjeću osim crne. Sa 22 godine, pošto je ostala udovica, nikada se nije žalila na život, ostala je vjerna osobi koju je smatrala najboljom na svijetu. I već decenijama, svaki put kad dođem u rodno Dedilovo, čujem njen tihi glas: "Da znaš kakav ti je otac …"
