U članku Vrijeme kelta govorili smo malo o ovom narodu čija su plemena, na vrhuncu svoje ekspanzije, naseljavala ogromne teritorije Europe. Sada ćemo nastaviti ovu priču i govoriti o kulturi Kelta i njenom utjecaju na evropsku književnost srednjeg vijeka, moderno doba i naše dane.
Kao što se sjećamo, Kelte u kontinentalnoj Europi asimilirali su drugi narodi. I samo na periferiji svog staništa - u Irskoj, Škotskoj, Walesu, Francuskoj Bretanji, uspjeli su sačuvati povijesno pamćenje i neki nacionalni identitet.
Keltske "priče"
Irci su uspjeli sačuvati najpotpuniji i cjeloviti keltski ep. Glavne legende ovdje su nastale u prozaičnom obliku (što nije baš tipično - ipak je poeziju lakše zapamtiti). Poznato je da su keltski bardovi komponovali i pjesme koje su se izvodile uz harfu, ali nisu imale nikakve veze s epom. To su bile tri vrste pjesama: plač, smijeh i san. Prema legendama, najvještiji bardovi pjevali su pjesmu plača tako da je publika umrla od tuge. Tek u 10. stoljeću, nakon upoznavanja s normanskim sagama, kratke pjesme-balade napisane su na starim epskim zapletima. I pod utjecajem kršćanske crkve, pokušavali su se riješiti poganskih elemenata. Nije ih bilo moguće potpuno ukloniti, a izgled istog Merlina vjerojatno je ostao gotovo nepromijenjen. Ali slike kralja Artura i vitezova okruglog stola bile su snažno kristijanizirane. Zavjere su se očito malo promijenile, ali simboliku su zamijenile kršćanske.
U Irskoj se njihove epske legende zovu "priče", kod nas iz nekog razloga zvane sage. Ovaj naslov je izuzetno nesretan i dezorijentira čitatelje, koji su ova djela nenamjerno stavili u rang sa sagama skandinavskih zemalja. U međuvremenu, skandinavske sage se apsolutno razlikuju od irskih "priča", pa bi njihovi sastavljači bili bijesni takvim poređenjem.
"Sage o kraljevima" ili islandske sage o predcima izrazito su dokumentarne. Njihovi autori neprestano pozivaju svoje čitatelje da provjere priču, pozivajući se na svjedočanstva uglednih i poznatih ljudi. Oni ilustriraju pripovijedanje skalda s visami, koji po definiciji nisu mogli lagati, a posebnosti verzifikacije su takve da je nemoguće zamijeniti čak i jedno slovo u retku. Detaljno opišite genealogiju junaka.
U irskim pričama nema ničeg ovakvog, a njihovi autori čak ni ne pokušavaju prikazati vjerodostojnost. Osim toga, irski autori jasno su koristili tradiciju autohtonog piktskog plemena koje je nastanjivalo britanska ostrva prije dolaska Kelta. Čak je i protagonist irskog epa Cuchulainn obdaren piktskim osobinama. Opisuju ga kao malog, neopisivog muškarca, tamnokoseg i tamnoputog lica. Kelti su bili visoki, crvenokosi i više su ličili na Nijemce. Polibije je o Keltima napisao:
"Ovi ljudi su visoki i izdržljivi, lijepi i plavooki."
Ali živopisni zapleti i poezija ovih djela, kao što smo već rekli, ostavili su veliki utisak na evropske autore. Oni su imali značajan utjecaj na formiranje zapadnoeuropske književnosti.
Druidi i bardovi
Kako su keltska plemena, koja nisu poznavala pisanje, uspjela sačuvati legende nastale na početku nove ere i postojala samo u usmenom obliku 7-8 stoljeća?
Čuvari mitskih i predačkih herojskih legendi svo ovo vrijeme bili su poganski svećenici, zvani bardovi. A druidi su bili najviša kasta bardova, njihov autoritet je bio nevjerojatno visok, među ljudima su bili cijenjeni iznad kraljeva. A prema Juliju Cezaru (koji se mnogo borio s Galima), glavni centar za obuku druida bio je na Britanskim otocima.
Druidi su čuvali stare legende u svom sjećanju, a također su obavljali vjerske obrede u svetim hrastovim šumama, žrtvovali se (Rimljani su tvrdili da su žrtve ponekad bile ljudske).
Diodorus Siculus je tvrdio da su Druidi smatrali da su duše ljudi besmrtne, sposobne da steknu život u drugom tijelu, i uporedio je religiju Kelta sa Pitagorinim učenjem.
Osim toga, druidi su služili kao sudije.
Druide su često pitali da imenuju dijete ili novo selo ili grad. Ceremoniju imenovanja bebe pratilo je predviđanje njegove budućnosti. Kako bi ispravili svoju sudbinu, djetetu su doživotno dodijeljeni ritualni tabui - homoseksualci. Dodatni homoseksualci mogu biti nametnuti braku ili promjeni društvenog statusa (na primjer, tokom krunisanja). Ponekad su te zabrane bile potpuno nenametljive, na primjer, ne nositi odjeću određene boje. Ali ponekad se osoba zbog njih suočila s velikim problemima.
Gejevi su uzrokovali smrt najvećeg irskog heroja Cuchulainna. Bilo mu je zabranjeno jesti pseće meso, kao i hranu skuhanu uz cestu. Ali u isto vrijeme nije bilo moguće odbiti poslasticu. Uoči bitke u kojoj je poginuo, ponuđeno mu je pseće meso kuhano sa strane. A onda su se pojavile guske, slične modernim "izazovima". Isti je Cuchulainn jednom posjekao deblo s četiri grane, zabio ga u pješčanik uz brijeg i zasadio krvavu glavu na svakoj grani. Zatim je ratnicima kraljice Connaught Medb geis nametnuo: ne prelazite brijeg sve dok netko ne istrgne cijev na isti način na koji je zaglavljena - prstima jedne ruke.
Na modernom irskom riječ "druid" znači "čarobnjak". Trenutno su predstavljene dvije verzije njegovog porijekla.
Prema prvom, dolazi od keltskih riječi "dru -vid -es": vid se doslovno prevodi kao "znanje", predlaže se da se dru prevede kao "hrast".
Prema drugoj verziji, riječ "druid" je također složena: vid se u ovom slučaju smatra korijenom sa istim značenjem ("znati, posjedovati znanje"). I prvi dio riječi je dru, pristalice ove verzije smatraju prefiks koji izražava vrhunski stupanj nečega.
Druidi, bardovi i iscjelitelji učili su od istog učitelja. Ali bardovi i iscjelitelji nisu nužno postali druidi. Druid je takođe bio iscjelitelj i bard.
Samo su druidi mogli biti učitelji, a oni su bili čuvari drevnih tradicija koje su naučili napamet. Možda su najugledniji sastavili svoja djela vjerske prirode.
Zauzevši južni dio Britanije, Rimljani su smatrali Druide svojim glavnim neprijateljima, brutalno ih progonili i posjekli svete gajeve.
Jedan nivo ispod druida bili su bardovi koji su hvalili heroje i bitke. I na kraju, bardovi trećeg, nižeg reda služili su kraljevima. Hvalili su svoje pretke, kao i bogatstvo, snagu i hrabrost svog gospodara.
Kako je prošla obuka bardova?
Kandidati su živjeli sa svojim učiteljem, koji ih je na kraju perioda obuke mogao prihvatiti u kastu bardova ili ih pustiti, a da im nije dodijeljeno takvo zvanje. Rob izabran za učenika odmah je dobio slobodu. Budući da je sada imao pravo nositi vijenac od brezovog lišća na glavi, u Irskoj se govorilo:
"Grana breze lomi vam okove s nogu."
Bard je najviši čin dostigao pjesničkom konkurencijom.
Jednom svake tri godine, u prisustvu kralja i poglavara klanskih klanova, kao i brojnih gledalaca, bardovi koji su redom dolazili na takmičenje pjevali su pjesme koje su komponovali. Pobjednik je sjeo na pozlaćenu stolicu, proglašen je glavnim bardom zemlje, a bard ustoličen. Nakon toga mu je kraljevski sudac uručio srebrnu harfu. U sljedeće tri godine on je ocjenjivao poeziju drugih bardova i za svoje pjesme primao dvostruku plaću. Svaka djevojka koja se udala morala je dati mu poklon. U kraljevskoj palači postojala je zasebna soba u koju je mogao ući samo glavni bard. Smatralo se velikom čašću ako pristane na mjesto odgajatelja djece iz najplemenitijih porodica ili prijestolonasljednika.
Međutim, bilo koji drugi bard mogao je postati kralj. U ovom slučaju kralj je bio dužan dati mu harfu, konja iz kraljevske konjušnice, kao i odjeću u vrijednosti tri krave - samom bardu i njegovoj ženi. Kraljica je u njeno ime dala zlatni prsten.
Na gozbama, kralj bi postavio barda pored sebe. Za to je, na zahtjev kralja ili dvorjana, bio dužan otpjevati tri pjesme na različite teme (tuga, smijeh i san), a na zahtjev kraljice - tri pjesme o ljubavi. Ali za obične ljude, bard je morao pjevati "do iznemoglosti".
Ličnost bilo kojeg barda bila je neprikosnovena, čak i za verbalnu uvredu, počinitelj je bio dužan platiti virus - 6 krava i 120 novčića. Niko nije ni pomišljao na fizičko nasilje nad bardom. U cijeloj vjekovnoj istoriji postojanja ove kaste zabilježen je samo jedan slučaj ubistva barda. Počinilac je brutalno pogubljen, oružje ubistva prokleto.
Bardovi nisu smjeli nositi oružje, ali su išli u vojne pohode: pjevali su prije i za vrijeme bitaka. Osim udjela plijena koji je pripadao svakom ratniku, dobili su i bika. Takođe, nije im bilo dozvoljeno da se bave fizičkim radom.
Keltski motivi zapadnoevropske književnosti
Prvi su pod šarm keltskih herojskih legendi bili osvajači Anglova, a zatim i Normani koji su zauzeli Englesku. Prvi pokušaj njihovog zapisivanja učinjen je u prvoj polovici 12. stoljeća. Između 1136-1148 Biskup Galfried od Monmoutha, po narudžbi engleskog kralja Henryja II., Napisao je Povijest britanskih kraljeva na latinskom. Priču je započeo detaljnom pričom o prvom britanskom kralju - Brutu, Enejinom praunuku (!). Kao što ste vjerojatno pretpostavili, na ovaj su dio jasno utjecali stari izvori.
No, mnogo poznatije i zanimljivije je drugo poglavlje u kojem je Galfrid prepričao neke od keltskih herojskih legendi. U njoj su se u zapadnoevropskoj književnosti prvi put čula imena kralja Artura (čija je slika Galfrida romantizirala i značajno oplemenila) i njegovih vjernih vitezova, koji su bili predodređeni da postanu voljeni heroji mnogih generacija Europljana.
Galfried od Monmoutha nastavio je svoj rad 1140-1150. književno je obradio gotovo sve velške legende, koje su danas poznate pod nazivima "Život Merlina" i "Istorija Tallesina".
Već 1155. godine monah Weiss iz Jerseyja preveo je Galfridova djela na francuski. Ali nije se ograničio na jednostavan prijevod: smislio je originalne priče i nadopunio priču novim detaljima. Jedno od najvećih Weisovih književnih otkrića bila je priča o čuvenom okruglom stolu kralja Artura.
Roman o istoriji grala, koji je kasnije napisao Robert de Boron, navodi da je okrugli sto kralja Artura posljednji od tri sveta stola sa gralom. Tokom prve od njih služena je Posljednja večera. A drugi je pripadao Josipu iz Arimateje - na njega je stavio čašu s Kristovom krvlju.
U drugoj polovici 12. stoljeća legende o kralju Arthuru proširile su se i na jug Francuske - u Akvitaniju, kojoj je suđeno da postane rodno mjesto klasične viteške tradicije. U romanima Chrétien de Trois ("Vitez od kolica ili Lancelot", "Priča o gralu ili Perceval") čitatelji nisu pronašli samo prepričavanje djela Galfrieda iz Monmoutha, već manifest ideale viteštva. Ovo je jedinstven slučaj tako značajnog utjecaja fikcije na stvarnu političku i vojnu historiju čitavog kontinenta.
Pod jasnim utjecajem romana Chrétien de Troyes oko 1215-1235.na starom francuskom, nepoznati autor (ili - autori) napisao je ciklus romana pod nazivom "Vulgata": "Povijest grala", "Merlin" (pripisuje se Robertu de Boronu), "Knjiga Lancelota Ozernom", "Potraga za svetim gralom", "Arturova smrt". Drugi nazivi za ovaj ciklus su "Lancelot u prozi" i "Lancelot-gral".
A u Njemačkoj 1210. objavljen je pjesnički roman Wolframa von Eschenbacha "Parzival" (u kojem se neočekivano ispostavilo da je Gral "kamen koji je pao s neba"). R. Wagner je, inače, ostavio Gral kao šolju u svojoj čuvenoj operi.
Inače, Eschenbachov roman se dešava u Francuskoj, a Camelot je završio u Nantesu.
U 13. stoljeću, nakon što su napravile krug po Evropi, te su se priče vratile na Britanska ostrva - i ovdje su se pojavile prve viteške romanse. I konačno, 1485. godine objavljen je slavni roman Thomasa Malloryja Smrt Arthura koji je sadržavao najpotpunije prepričavanje legendi iz arturijanskog ciklusa. Ulrich von Zatsikhoven je napisao roman o životu Lancelota.
Legende o arturijanskom ciklusu nastavile su živjeti. Vremenom su se pojavile i parodije, poput romana Marka Twaina "Jenkiji iz Konektikata na dvoru kralja Artura". Tada su junaci viteških romana hrabro stupili na kazališnu i opernu scenu. A od dvadesetog stoljeća postali su heroji ogromnog broja filmova i crtanih filmova.
Prvi od filmova, Parzival (zasnovan na Wagnerovoj operi), objavljen je u SAD -u 1904. godine. Zanimljivo je po tome što su pokušali sinhronizirati radnju s arijama koje su zabilježene na zapisima. Trenutno je teško izmjeriti broj ekranizacija.
Naj naslovljeniji od ovih filmova bio je mjuzikl Camelot (1967., režija Joshua Logan, tri Oscara i tri Zlatna globusa). Još dva filma dobila su nagrade na filmskom festivalu u Cannesu: Lancelot Ozerny (1974., režija Robber Bresson, posebna nagrada) i Excalibur (1981., režija John Burman, nagrada za umjetnički doprinos razvoju kinematografije).
Osim toga, keltska etnička muzika, koju izvode ne samo folklorni ansambli, već i rock grupe, sada je prilično popularna u cijelom svijetu. To mogu biti moderni aranžmani starih melodija i nove stilizovane kompozicije, a takvih grupa ima i kod nas.