Tamo u Iwamiju
U blizini planine Takatsunau, Između debelog drveća, u daljini, Je li moja draga vidjela
Kako sam joj mahnuo rukavom, opraštajući se?
Kakinomoto no Hitomaro (kraj 7. stoljeća - početak 8. stoljeća). Preveo A. Gluskina
Da, mnogima će se vjerovatno ova vrsta "tolerancije" koja se dogodila u srednjovjekovnom Japanu, pa čak i kasnije, činiti čudnom. Na prvi pogled, ovo ne može a da ne iznenadi, ili jednostavno šokira. Ali sve se nauči poređenjem! A što je u tom pogledu bolje od "obrnute medalje" odnosa prema seksu u Rusiji, gdje su sveti oci crkve dugo vremena izjednačavali bilo koji oblik intimnog kontakta s bludništvom? Istovremeno, seks između supružnika koji su bili u zakonitom braku, posvećen crkvenim sakramentom, nije bio izuzetak! Štoviše, nije jasno zašto je oko 90 posto teksta u misalu iz 15. stoljeća u "Priči o tome kako dolikuje ispovijedi" bilo posvećeno otkrivanju detalja iz intimnog života osobe koja se ispovijeda. Pa, sam početak ispovjednog obreda bio je sljedeći: "Kako je, djeco i braćo, po prvi put pokvario nevinost i oskvrnio tjelesnu čistoću, sa zakonitom ženom ili sa strancem … bilo?" Upravo s takvim pitanjima u to je vrijeme s nama započela ispovijed, a ispovjednik nije samo pitao o grijehu općenito, tražio je detaljnu priču o svakoj od vrsta grijeha, koja je uključivala gotovo sve do sada poznate izopačenosti i jednostavno načine za diverzifikaciju seksualnog života. Svi drugi grijesi staju u jednu kratku frazu: "I nakon toga pitajte sve o ubistvu, o krađi i o zapljeni zlata ili kuna." I evo kasnije primjerne "Ispovijesti ženama" iz misala iz 16. stoljeća: "Nosio sam nauz (amajlije koje su se smatrale manifestacijom poganstva!) Kojima je također naređeno. A sa svojom komšinicom u porodici u bludu i preljubu bludnica je vršila sa svim sodomizovanim bludništvom, popela se na njih i oslobodila sebe, dala ih, dala ih u anus i stavila jezik u usta, pa u svojim grudima dala je jezik, a s njima je učinila isto … bludnica je vršila nad djevojkama i nad ženama, penjala se na njih i činila blud nad sobom, ljubila ih u usta, u grudi i u tajno se čuje sa požudom do isteka požude, a vlastitom je rukom sama ušla u svoje tijelo”(Citirano prema: D. Zankov.„ Bilo koji blud se događa”//„ Otadžbina №12 / 2004)
Ljubavnici. Marunobu Hisikawa (1618 - 1694).
I što je, zaista, u svemu tome bilo više čistoće, morala i morala? I jesu li pokore iscrpno iscrtane zbog svega toga spriječile ljude da ih počine ili, recimo: saznavši za sve ove grijehe u ispovijedi, odmah su se zauvijek od njih odvratili? Usput, za vrijeme ispovijedi iste je monahe trebalo pitati o samozadovoljavanju, a postavili su i jedno nevjerovatno pitanje: "Zar niste sa požudom gledali svete ikone?" Komentari na njega su, kako kažu, u ovom slučaju suvišni! Ali možete se prisjetiti prispodobe o trupcu i slamki u oku, što je u ovom slučaju vrlo prikladno.
Zanimljivo je da je mladenkina odjeća u Japanu dugo bila bijela, pa čak i prije nego što je bijela postala mladenkina boja u Evropi (na primjer, u Francuskoj u 14. stoljeću bijela se smatrala simbolom udovstva!). Štaviše, bijela boja u Japanu imala je dva tumačenja odjednom - čistoću i čistoću s jedne strane i boju smrti s druge strane. Dvosmisleno značenje u ovom slučaju objašnjava činjenica da djevojka, udavajući se, umire za svoju porodicu i ponovo se rađa u porodici svog muža. Istovremeno, ždralovi i borove grane često su prikazivani na kimonu mladenke kao simbol sreće i porodičnog blagostanja u spomen na Teyo i Matsue. Istovremeno, samo vjenčanje obično se obavljalo prema šintoističkom obredu, budući da se šintoistički smatralo religijom života, ali su ljudi sahranjivani prema budističkom, jer se vjerovalo da je budizam "religija smrti".
U Japanu su postojale i divne legende o međusobnoj i neuzvraćenoj ljubavi, koje po intenzitetu nisu bile inferiorne u odnosu na tragedije Shakespearea. Na primjer, postoji legenda o ribarskoj kćeri Matsue, koja je voljela sjediti na obali ispod starog bora i gledati u more. Jednog dana valovi su iznijeli na obalu mladića po imenu Taeyo. Devojka je spasila nesrećnog čoveka i nije ga pustila da umre. Nikada više nije napustio Matsue. Njihova je ljubav s godinama jačala, a svake večeri uz svjetlost mjeseca dolazili su do bora, što im je pomoglo da se sretnu s njihovim srcima. Čak su i nakon smrti njihove duše ostale nerazdvojne. I evo još jedne priče, vrlo slične ovoj priči, povezane s pričom o ljubavi jedne Japanke i stranog mornara, popularne na Zapadu (i u Rusiji!). Umetnica Torii Kienaga čula je ovu lepu priču u Minamiju, "gej komšiluku" u južnom Edu. I ova kratka priča o njegovoj prvoj ljubavi toliko je inspirirala mladog i malo poznatog umjetnika da je naslikao sliku, nazvavši je "U četvrti Minami". Sama priča zvuči ovako: Jednom su portugalski mornari bili u Minamiju. Među njima je bio i kabinski dečak. Predstavio mu se najmlađa gejša po imenu Usuyuki, što znači "Tanka grudva snijega". Mladi su se zaljubili jedno na drugo. Ali nisu razumjeli tuđi govor. Stoga su ljubavnici proveli cijelu noć u razmišljanju, bez riječi. Ujutro su se rastali. Međutim, teleskop njenog voljenog ostao je u Usuyukijevoj sobi i naivna djevojka je mislila da je mladić time htio reći da će joj se jednog dana definitivno vratiti. Od tada je svako jutro izlazila sa svojim prijateljima do rijeke Sumide, tražeći portugalski brod. Prošle su godine, a rijeka Sumida odnijela je puno vode, a Usuyuki je nastavio hodati prema obali. Stanovnici grada često su je tamo viđali i postepeno su počeli primjećivati da godine nisu promijenile djevojku. Ostala je mlada i lijepa kao kad je upoznala svog ljubavnika.
"U četvrti Minami." Drvorez Torii Kiyonaga (1752-1815).
Japanci kažu da joj je Velika ljubav zaustavila prolazno vrijeme … U Japanu je sve bilo potpuno isto kao i na drugim mjestima! Iako, da, gdje su se tradicija i odgoj miješali u poslovima dvoje, upravo ono što nas danas najviše iznenađuje bilo je upravo prisutno! Što se tiče japanske "vidljive erotike", s njom je bilo i mnogo lakše nego u evropskim zemljama. Na primjer, na slikama sa slikama bogova, mnogima od njih nacrtane su glave tako da izgledaju kao "nešto muško" … Sa zadovoljnim izrazom lica u lijepoj odjeći sjede okružene mnogim kurtizankama i gejšama, Odnosno svi to odobravaju svojim prisustvom. A na jednom od starih crteža prikazano je nekoliko bogova i kurtizana kako se peru u kadi. Pa, i naravno, jednostavno ne možemo a da ne spomenemo iscrpljene svitke - "proljetne slike" ili svitke nevjesta. U njima je slikovitim putem opisano sve što je moglo biti od koristi mladoj djevojci prve i narednih bračnih noći. U Japanu su se čak i ljekari obučavali na iscrpljenim svicima, jer su njihovi zapleti izvedeni s najvećom anatomskom preciznošću. Japanci su uvijek naglašavali i naglašavali da u njihovoj zemlji nije sve što je očigledno upravo ono što se čini, da su više nego na drugim mjestima i polutonovi važniji od potpune jasnoće. Zbog toga su slike potpuno golih ljubavnika vrlo rijetke u šungi.
Kesai Eisen (1790 - 1848). Tipična šunga, na kojoj se čak ne vidi ni komad golog mesa. Muzej umjetnosti u Honoluluu.
Mnogo češće na slici nije lako razlikovati, posebno za Evropljanina, gdje je muškarac, a žena - odjeća i frizura su vrlo slične, a moguće je odrediti lokaciju ljubavnika jedno prema drugom samo po genitalijama (ponekad iznenađeno otkrijete da su ljubavnici istog spola). Međutim, čak i poluotvoreni kimono ili kućni ogrtač s podignutim podovima morali su detaljno i anatomski precizno prikazati - sa svim posudama, naborima kože, kosom i drugim fiziološkim detaljima - i genitalije glavnih izbijenih likova, u pravilu, pretjerujući svoju veličinu do grandioznih razmjera. Kad bi se prikazala posljednja faza datuma, u prvom planu mogao bi izaći falus koji nije dosegao veličinu svog vlasnika, iz kojeg se sperma izlila u snažnom mlazu - što je više, to je heroj freske bio hrabriji. Isti faktor mogli bi naglasiti brojni listovi posebnog upijajućeg papira razbacani po ljubavnicima u mnogim. Već u doba prvog šogunata, Kamakura shunga bile su vrlo popularne među samurajima. Ratnici su pod kacigama nosili male knjige "džepnog" formata. Ne samo za zabavu u slobodno vrijeme, već i kao amajlije koje štite od zlih duhova i donose sreću. Otprilike u isto vrijeme ukorijenila se tradicija prikazivanja genitalija u uvećanom obliku. Na malim slikama džepnog formata, inače bi ih jednostavno bilo nemoguće vidjeti. Osim toga, čak i tada je postojalo ustrajno uvjerenje da se muško i žensko tijelo vrlo malo razlikuju jedno od drugog, posebno bez odjeće. A glavna razlika među njima su upravo genitalije. Zato su genitalije obično prikazivane na Shungovim slikama neproporcionalno velike, naglašeno zahvaćene veličine.
Pažnja na manje detalje još je jedan znak šunge. Na prvi pogled šokantne slike prilično brzo uvjeravaju mali izbor glavnih tema, iako postoje i prilično neobične koje s ljubavlju bilježe, na primjer, čin defekacije, ali detalji i pozadina onoga što se događa nemaju para u smislu bogatstvo izbora. Ovdje su romantični pejzaži, koji se tradicionalno dive tužnim ljubavnicima u trenutku žurnog snošaja, i klasični prizori iz života Yoshiware (četvrt bordela) - od običnog datuma do iznenadne strasti tokom pijane tučnjave. I također brojne varijante voajerizma, počevši od neskromnog pogleda djeteta okrenutog prema isturenom prstu odrasle žene (u Japanu to je simbol ženske erotike!), A završavajući promatranjem orgazmičnih partnera koji su imali odnos s mačkom par ispred njihovih očiju. Postoje scene ispunjene humorom kada, na primjer, muškarac uđe u utrobu maserke koja u ovom trenutku vrši moksibustiju na leđima klijenta, ili kada seljačka porodica razgovara o silovanju koje im se događa pred očima. Općenito, u gravuri je obično prisutno nekoliko likova, iako su scene grupnog seksa izuzetno rijetke - to je još jedna značajka japanskog stava prema ljubavi. Među radnjama shung -a nalaze se slike različitih doba, uključujući i one koje su u doba Edo pokazale vezu između Japanki i stranaca, postoje gotovo medicinski priručnici za poučavanje djevojčica koji prikazuju razvoj ženskog tijela do starosti - često na delu je lekar sa odgovarajućim ginekološkim instrumentom, koji ulazi nakon posmatranja u vezi sa pacijentkinjom. Mnogo je gravura posvećeno upotrebi zamjena za muškarce od strane djevojaka iz Yoshiware - raznih dildoa - harigata, uključujući i takvu originalnu stvar kao maska dugonosog i crvenog lica demona tengu, koju su samuraji često koristili kao neku borbenu masku, a zatim je našao primjenu ne samo u kazalištu, nego i … u krevetu! Zanimljivo je da se uz svu tako očiglednu raskalašenost u srednjovjekovnom Japanu ista bestijalnost uopće nije proširila!
A razlog ovdje uopće nije u nekom posebnom japanskom moralu, već u … prirodno-geografskim obilježjima ovog kraja, čiji je glavni poljoprivredni usjev bio pirinač. Uzgoj riže i ribolov, a ne lov - to su glavna zanimanja Japanaca, ali samuraji su, ako su lovili, koristili grabljivice! Stoga se isti pas u Japanu nikada nije smatrao, pa čak ni sada ne smatra se "čovjekovim prijateljem". Nije mogla postati prijatelj japanskom seljaku, kao što ni konji i koze nisu postala stvorenja koja su mu bila potrebna - životinje koje su vrlo karakteristične za "životinjsku" zoofiliju srednjoazijskih entna, i usput, ista šunga su direktan dokaz za to! U isto vrijeme, djevojke su koristile papirnatu figuricu psa u Yesiwarinim kućama za čudne čarobnjake. Položili su je na ormar ili policu i pitali je okrenuvši lice prema klijentu koji je bio u susjednoj sobi - hoće li otići ili ostati? Nakon toga je bilo potrebno pogledati konce kosi -maki (pojaseva) i ako se ispostavi da su vezani u čvor, onda je to bio odgovor - gost će morati otići! Zanimljivo je da je vlada, koja nije imala ništa protiv Yoshiware, zabranila izmjenu slika, eto kako! No, u tome uopće nisu uspjeli, budući da je otprilike polovina cjelokupne štampane produkcije u srednjovjekovnom Japanu (!) Bila otvoreno seksualne prirode i kako je bilo moguće pratiti sve štampače? Prve šunge pojavile su se početkom 17. stoljeća i bile su crno -bijele, ali su se zatim počele štampati u boji, na njima su radili najpoznatiji majstori svog zanata i, naravno, bilo je nemoguće zaustaviti izlazak sve više "proljetnih slika" po bilo kojoj zabrani! No, tijekom Drugog svjetskog rata, japanski propagandisti brzo su shvatili da visoki moralni motivi ne ometaju seks, pa su počeli tiskati patriotske letke na … poleđini pornografskih razglednica za vojnike. Ideja je bila da vojnik pogleda razglednicu, a zatim pročita tekst. Čita tekst - gleda razglednicu. U isto vrijeme, adrenalin će mu biti pušten u krv, što će mu podići borbeni duh!
Muž i žena. Ilustracija Suzukija Harunobua za pjesmu Kyohara no Motosuke. Drvorez 18. stoljeće Tokio National Museum.
Pa, za Europljane je takav miran stav prema golotinji i seksu (uključujući i sa strane, u četvrti Yesiwara) bio apsolutno neshvatljiv, dok su za Japance bilo kakvi seksualni odnosi bili potpuno normalni - "čin koji je harmonizirao svemir" koji je pomogao očuvanju tjelesnog zdravlja i snažnog duha!
U Evropi je postojao licemjeran stav prema seksu. Na primjer, u skladu s engleskim stavovima o seksualnim odnosima u porodici, "dama u krevetu se ne miče", stoga se za nešto "življe" moglo i trebalo obratiti ženama iz javnosti. Ali nije bilo potrebe o tome govoriti. Čak štoviše, bilo je nemoguće vratiti se kući s dvije prostitutke, koje još niste platili, a koje je trebalo platiti za njihov rad … vašu ženu! Štaviše, ne samo japanski samuraji su si to dozvoljavali u prošlosti, već i danas, dešava se, japanski menadžeri to dopuštaju. Zanimljivo je da su najnezavidniji položaj u samurajskom društvu zauzele Japanke ne u doba ratova, već u mirno doba perioda Edo, koje je u potpunosti odgovaralo konfucijanskom učenju. Uprkos svojoj inteligenciji i svjetovnoj mudrosti, priznali su samo pravo da budu sluge i … sve. Slično, procvat homoseksualnosti u Japanu nije došao u "doba rata", već na samom kraju 18. stoljeća, odnosno, opet u mirnodopsko doba. Šta učiniti je dosadno! Pa, Japanci su se pridržavali principa koji su ženama dodijelili sporednu ulogu u društvu u drugoj polovici 19. stoljeća, nakon restauracije Meiji, a dijelom se pridržavaju i sada.
Žena u ljetnom kimonu. Hasiguchi Geyo (1880 - 1921). Muzej umjetnosti u Honoluluu.
