Hladnoća je prodrla u srce:
Na grbu preminule žene
Ušao sam u spavaću sobu.
Yosa Buson (1716-1783). Prevod V. Markova
Čini se da smo se upoznali sa svim aspektima života samuraja, i … mnogi čitaoci VO -a odmah su htjeli "nastaviti banket", odnosno kako bi se ovdje i dalje pojavljivali materijali o povijesti i kulturi Japana. I moram reći da nam je jedna tema nekako nekako promakla. Da, samuraji u Japanu bili su ratnici i pošto su ratnici imali određeno oružje, filozofiju, vještinu, sport, ali osim toga, bili su i ljudi, zar ne? I ljudi na planeti Zemlji imaju običaj nastaviti se ne samo u duhu, već i u tijelu, odnosno umnožavati se. I ovako su samuraji gledali na ovo zanimanje? Jesu li smatrali zajedništvo muškarca i žene grijehom ili, naprotiv, prepustili mu se s divljenjem prema ovom daru bogova? Jesu li imali neke neobične, čudne navike za nas … Vjerojatno će sve ovo biti zanimljivo znati, jer čak i najuspješnijim i najsurovijim samurajima s vremena na vrijeme nisu bili potrebni samo sake ili čaj, već, naravno, milovanje žena.
"Ispod mreže protiv komaraca." Tipična šunga, u kojoj se umjetnikova vještina sastojala u sposobnosti da nacrta … mrežu protiv komaraca i "pokrije" je prilično tradicionalnom radnjom. Imajte na umu da su gotovo svi izuzetni japanski umjetnici odali počast shungi. Bio je to siguran posao. Ako želite pirinač, nacrtajte šungu! Drvorez Yanagawa Shigenobu II (1824-1860). Muzej umjetnosti u Honoluluu.
Ovdje je već zabilježeno da čak i u osvit japanske povijesti stari japanski bogovi nisu prošli bez oružja - gledajući ocean s Zemlje s nebeskog plutajućeg mosta, brat i sestra Izanagi i Izanami uronili su u njega koplje od jaspisa i uzburkao svoje vode s njim. Nakon toga, kapljice koje su s njega pale rodile su prvi zemaljski svod. Pa, o tome šta su dalje radili na ovom svodu, hronika "Kojiki" kaže ovako: "Izanagi (muškarac) je upitao Izanami (žena): - Kako je tvoje tijelo uređeno? A ona je odgovorila: Moje tijelo je raslo, ali postoji jedno mjesto koje nikada nije raslo. Tada joj je Izanagi rekao da je i njegovo tijelo naraslo, ali postoji jedno mjesto koje je previše naraslo: "Mislim", rekao je da vam treba mjesto koje je naraslo, umetnite ga u nešto što nije poraslo i rodite Tana. " Iz te su veze rođeni svi bogovi i sve što postoji u Japanu. A ovo je, usput, mnogo prirodnije od stvaranja ljudi od boga od gline, ili iste Eve od muškog rebra. Također je važno da su ti bogovi u svemu slični ljudima, te da imaju što umetnuti i gdje umetnuti, iako je za kršćane koji su stigli u Japan bilo jako čudno čuti da je svijet, prema vjeri Japanaca, nije stvorio jedan autor, već dva, da štaviše, i na tako jednostavan način!
Dalje više! Ispostavilo se da su sam brak izmislila ista dva božanstva, iako je u odnosu na snošaj - avaj, ovaj čin bio sporedan! "Ovdje je bog Izanagi no Mikoto rekao:" Ako je tako, ja i ti, nakon što smo obišli ovaj nebeski stup, vjenčat ćemo se ", i dalje:" Ti idi okolo s desne strane, ja ću s lijeve strane u susret,”Rekao je, a kad je, pošto se dogovorio, počeo obilaziti, boginja Izanami no mikoto prva je rekla:“Zaista, lijep mladić!”, A nakon nje bog Izanagi-no mikoto:“Zaista, a lijepa djevojko! "objavio je mlađoj sestri:" Nije dobro da žena prva progovori. " Pa ipak [oni] su započeli bračni posao, a dijete koje je rodilo [bilo je] dijete pijavica. Ovo dijete je stavljeno u čamac sa trskom i dozvoljeno mu je da plovi."
"Nihongi" donosi važno pojašnjenje ovoj epizodi: Izanagi i Izanami, iako su htjeli kopulirati, to jest, seksualni odnos bio je normalna stvar i za bogove, da ne spominjemo ljude, ali nisu znali kako! A onda im je u pomoć priskočila i cepavica! Počela je tresti repom, a bogovi su, vidjevši ovo, pronašli način snošaja!
Potom se ispostavilo da se neuspjeh kod prve djece mladih bogova dogodio zato što je … žena (čak i boginja!) Prva progovorila. Odnosno, podređeni položaj žene u odnosu na muškarca dolazi od Japanaca odatle, od bogova! Od njih potječe i štovanje falusa u Japanu, budući da postoji legenda o izvjesnom kovaču koji je iskovao ogroman željezni falus, uz pomoć kojeg je jedna od šintoističkih božica izbacila zube koji su se na uzročno mjesto pojavili potpuno neprikladno i - može se samo čuditi fantaziji starih Japanaca koji su uspjeli sve izmisliti!
Žena i samuraj u salonu čačkalica. Suzuki Harunobu. Drvorez 18. stoljeće Tokio National Museum.
Ali šta mislite? U Japanu čak i sada postoji hram Kanayama-jinja, na čijem području postoji nekoliko nakovnja odjednom i nalaze se slike velikog falusa, koji je vrlo popularan. Štaviše, ne postoji samo jedan takav hram u Japanu - ima ih mnogo. A ako ih Japanci i danas nastavljaju posjećivati, onda se može zamisliti koliko je njihov moral bio slobodan u dalekoj prošlosti, kada se kopulacija u ovoj zemlji doživljavala ne kao nešto grešno, kao u kršćanskim zemljama, već kao radnja koja stavlja čovjeka u rangu sa bogovima: radili su istu stvar! Štaviše, to se ne podrazumijeva, ali to je direktno naznačeno u istom Kojikiju: „Odnos muškarca i žene simbolizira jedinstvo bogova tokom stvaranja svijeta. Bogovi gledaju vaše vođenje ljubavi s osmijehom i zadovoljni su vašim zadovoljstvima. Iz istog razloga, muž i žena bi trebali ugoditi i zadovoljiti jedno drugo."
Odlično, zar ne? Odakle ovom našem kršćanskom moralu sa zapovijedima uzdržavanja i grijeha, podignutim u srednjem vijeku, a kasnije gotovo do Apsoluta. I ovdje je sve jednostavno i jasno: muškarac i žena kopuliraju - a bogovi to gledaju s osmijehom! Najvažnije je ugoditi jedni drugima. A budući da to nipošto nije uvijek moguće, nema ničeg čudnog što su inventivni Japanci davno smislili harigatu - umjetni falus koji se mogao napraviti od raznih materijala, a ne samo zamijeniti odsutnog muža, već je i pomogao žena ako odjednom muškarac misli samo na mene. Inače, Spartanci, koji su zbog rata bili odsutni od kuće, snabdjeli su svoje žene i uređajem slične namjene, ali su ih inventivni Japanci u tome nadmašili za red veličine! Pa, onda je budizam prodro u Japan iz Kine i Koreje, a s njim i budistički traktati i … kineska uputstva o umjetnosti ljubavi. Na primjer, razvijen je priručnik koji sadrži 48 poza, i to samo glavne, a bilo ih je točno 70! Prikazani su na svicima, gravurama, pa čak i izrezbareni u obliku netsukea (minijaturnih figurica od kosti), koje su, često prikazujući odjevene ljude, imale skriveno erotsko značenje. Stvar je u tome što bi glavna radnja mogla biti s unutarnje strane netsukea, a mogli ste vidjeti šta se tu nalazi samo ako biste okrenuli lik, koji je izvana bio sasvim pristojan. Na primjer, Ljubavnici pod velom. Na kompoziciji samo glave i ruke vire ispod pokrivača. Na erotsku konotaciju ukazuje gornja knjiga koja prikazuje gljive, koje su bile tradicionalni falusni simbol u Japanu. A sva intriga je iznutra, naime gola tijela koja je umjetnik pokazao u snošaju. Inače, toliko je poza, jer se ljudi vrlo brzo naviknu na sve, zasite i trebaju im sve više novih utisaka, a ponekad i vrlo ekstravagantne prirode, iz kojih, inače, proizlazi takva pojava kao bestijalnost i poznatiji i rašireniji homoseksualizam.
Tipična šunga. Marunobu Hisikawa (1618 - 1694).
Usput, homoseksualnost je već bila vrlo česta u Japanu, kao i u drevnoj Sparti, i iako nije bila ohrabrivana, nije bila otvoreno osuđena. Japanci (i Japanke!) Shvatili su da ovo, iako nije najuspješnije zanimanje, ali ako postoji lov, kako ga onda obuzdati? Međutim, i sami su muškarci vjerovali da je muškost dokazana mačem u ruci, a ono što je samuraj radio u svojoj spavaćoj sobi bila je isključivo njegova stvar! U isto vrijeme, Japanci, uključujući budističke monahe, zamišljali su idealnog heroja-ljubitelja na sljedeći način: „Čovjek koji ne zna mnogo o ljubavi, čak i ako ima sedam centimetara u čelu, inferioran je i izaziva isti osjećaj kao pehar od jaspisa bez dna. Tako je zanimljivo lutati, ne nalazeći mjesto za sebe, natopljeno rosom ili mrazom, kada vaše srce, plašeći se roditeljskih prijekora i svjetovne bogohulnosti, ne poznaje ni trenutak odmora, kad misli jure tu i tamo; a iza svega ovoga - da spavate sami i da ni jedne noći ne imate miran san! U isto vrijeme, međutim, morate nastojati da ne izgubite ozbiljno glavu od ljubavi, kako ne biste dali ženi razlog da vas smatra lakim plijenom (Kenko-hoshi. Bilješke za dosadu. Prijevod. S japanskog VN Goreglyad, cit. Grigorieva T. Rođena ljepotom Japana (Moskva: Art, 1993.).
U romanu "Shogun" jedna Japanka je vrlo precizno prikazana u isto vrijeme kao skoro robinja svog muža samuraja, a u isto vrijeme i njegova ljubavnica, bez čije pomoći nije mogao napraviti korak, a od koje je ovisio bukvalno u svemu, osim možda u vojnim dužnostima! To je bilo zbog činjenice da su dječaci i djevojčice u japanskim porodicama obučeni za obavljanje potpuno različitih funkcija. Da, i oni i drugi morali su služiti gospodaru na isti način, to jest kroz neupitnu poslušnost. Međutim, postojali su različiti načini za to. Muškarac se morao boriti, dok je žena vodila brigu o njegovoj kući, brinula se o njegovom novcu, upravljala brojnim slugama i, osim toga, ugađala mužu u krevetu. Međutim, ovdje je bilo nekih nijansi. Žena samuraja bi, na primjer, trebala uzeti zdravo za gotovo da ju je njen suprug u kampanji koja je mogla trajati nekoliko mjeseci vjerovatno prevario s drugim ženama, te da je, kad u blizini nije bilo žena, dobro okrenuo oči i na muškarce. Pa, dobro, onda je ovo njena karma, pomislila je u ovom slučaju, fokusirajući se isključivo na to da joj muž bude topao, lagan i ugodan. Zaista, samo u ovom slučaju on je mogao efikasno obavljati dužnosti sluge nadređene osobe na isti način na koji je ona obavljala svoje dužnosti sluge u kući svog muža!
Žena ratnica Momoyo Gozen. U japanskom srednjovjekovnom društvu, žene samuraje trebale su biti u stanju mahati mačem, ali bilo je imperativ koristiti naginatu, baciti uchi-e pikado i koristiti bodež. Neki od njih borili su se zajedno sa svojim muževima na bojnom polju i zaslužili poštovanje zbog njihove hrabrosti. To nije bilo tipično, ali je bilo i nešto potpuno izuzetno. Toyohara Chikanobu (1838 - 1912). Walters muzej. Baltimore, Maryland, Sjedinjene Američke države.
Zanimljivo je da se u čuvenom "Hagakureu" Yamamota Tsunemota ljubav samuraja dijeli na romantičnu ljubav - ljubav prema svom mentoru, svom gospodaru i fiziološku, baznu ljubav, sa ciljem razmnožavanja, ali ništa više. Je li bilo tako nešto u srednjem vijeku u Evropi? Da, postojao je kult lijepe dame i, češće nego ne, to nije bila mlada nevina djevojka, već žena gospodara, ugledna u svakom pogledu. A sada ga je vitez, koji mu je dao zakletvu, obožavao iz daljine na potpuno platonski način: na primjer, pisao je pjesme u čast dame svog srca i čitao ih u njenom prisustvu, ili (ako je imao talenta za ovo!) Pjevao joj je ljubavne pjesme. Nešto više … da, naravno, također se dogodilo, ali seksualni odnos u ovom slučaju kao glavni cilj takve ljubavi uopće se nije smatrao. Vitez je jednostavno "služio prelijepoj dami", a bila je zaista lijepa, ili nije, vitezu nije bilo važno.
S druge strane, vitezovi su obožavali žene u Evropi, ali jesu li samuraji obožavali žene? Pa, da, naravno, na svoj način su ih voljeli, ali obožavaju? Pa, ne, što nije bilo - to nije bilo! Zanimljivo je da su za savremeni Japan principi porodičnog života koji su se razvili u doba Tokugawe još uvijek relevantni na mnogo načina. Na primjer, muž obično kaže svojoj ženi "omae" - "ti", dok mu ona kaže "anata" - "ti". Bračne zajednice u to su vrijeme, prije svega, imale važan politički značaj. Ugovor je sklopljen između porodica, a romantična strana stvari nije bila potrebna, kao što je to bio slučaj u feudalnoj Evropi. Vjerovalo se da ljubav u braku uopće ne bi trebala nastati, jer je zaljubljenost svojstvena izvanbračnim odnosima, što društvo osuđuje. Štoviše, nije se sama činjenica postojanja takvih veza percipirala negativno, već osjećaj ljubavi koji je proizašao iz toga, koji je bio nekontroliran i tjerao je ljude na različita nepromišljena djela, pa čak i zločine. Međutim, muškarci u Japanu imali su priliku zaboraviti na sve konvencije koje odgovaraju njihovom položaju u … četvrti Yoshiwara!
Samurai, sake i žene - ovako je to zamislila umjetnica Kitagawa Utamaro (1753 - 1806).
Yoshiwara je jedno od najpoznatijih "gej naselja" srednjovjekovnog Eda, iako je razumljivo da su takve "yoshiware" bile posvuda u Japanu. Vatre su ga više puta uništavale do temelja, pogotovo jer su drvene japanske kuće vrlo dobro izgorjele, ali svaki put kada se Yoshiwara obnavljala. Najgori je bio požar 2. marta 1657. godine, koji je petinu stanovnika glavnog grada ostavio bez krova nad glavom. U požaru je nestala i četvrt Yoshiwara, koja je u septembru obnovljena i dobila ime New Yoshiwara. Tamo su posjetili gotovo svi najpoznatiji umjetnici - majstori japanskih drvoreza - koji su u svojim djelima prikazali žanr ukiyo -e.
Teritorij "vesele četvrti", površine 1.577 hektara, bio je jedan i po puta veći od prethodnog i sastojao se od pet ulica oivičenih kućicama, čajdžinicama, restoranima, kao i stambenim zgradama za sve vrste "uslužnog osoblja". " Zanimljivo je da su muškarci većinu svog vremena provodili u Yoshiwari bez seksa (tako je to!), Već pijući šalice sakea, plešući, pjevajući i zabavljajući se. Oni su bili samuraji, trgovci i trgovci - nije bilo važno ko ste, glavna stvar je bila imate li novca za platiti! Pa, došli su ovdje provesti vrijeme u veselom društvu, izvan okvira i konvencija koje su imali kod kuće, gdje su odnosi između supružnika bili strogo regulirani, a pretjerana veselost mogla je privući pažnju susjeda i negativno utjecati na odgoj djece. Stoga su, osim prostitutki, od samog pojavljivanja četvrti Yoshiwara u njoj radili i muškarci, kombinirajući funkcije masovnih zabavljača i muzičara, prateći pijane pjesme klijenata. Ovi ljudi su se zvali gejše ("zanatlije"), a takođe i hokeni ("šalu"). Međutim, 1751. godine, prva žena kolovođa pojavila se u četvrti Shimabara u Kyotu. A onda se 1761, druga takva gejša žena pojavila u Yoshiwari. Poznato je da se zvala Kasen iz kuće Ogiya, a isprva je radila kao yujo, ali je uspjela otplatiti sve dugove i počela voditi vlastiti posao.
Ubrzo su žene gejše postale toliko popularne da jednostavno nije bilo mjesta za muškarce - nisu mogle podnijeti konkurenciju. Početkom 19. stoljeća pojam "gejša" (ili gejša, kako su napisali u Rusiji) počeo je označavati isključivo žensko zanimanje. Za razliku od kurtizana - yujo, gejše nisu radile toliko u "zabavnim prostorijama" koliko su dolazile na poziv gdje su muškarci imali prijateljske zabave (gejše su ih zvale zashiki - što se doslovno prevodi kao "soba", a njihovi klijenti - enkai, "banket")). Glavna vještina gejše bila je da razgovor bude zabavan i duhovit i da zabavi publiku dok piju. U isto vrijeme čitali su pjesme, šalili se, pjevali pjesme, plesali i pratili pjevanje muškaraca, a takođe su započeli jednostavne, ali smiješne i smiješne grupne igre. U isto vrijeme svirali su na različitim muzičkim instrumentima, ali glavna stvar za gejšu bio je trožilni shamisen, pomalo poput prevelike mandoline. I iako usluge gejše nisu bile jeftine, po svemu sudeći vrijedile su!
Pa ipak, položaj žena u Japanu u doba samuraja bio je donekle bolji od položaja žena u Evropi u doba vitezova! Na primjer, u razdoblju Heian žene su imale vrlo važnu ulogu u odnosima između aristokratskih klanova, djelujući kao posrednici među njima. Kći je bezuslovno poslušala svoje roditelje i nakon udaje, pa je, preko udate kćeri, njena porodica uticala na porodicu njenog zeta. Na primjer, posjećivala je svoje roditelje i … od njih je dobijala upute šta da kaže svom mužu i, shodno tome, on je preko nje i na isti način prenio odgovor. Već u to vrijeme u japanskom društvu, udovica je mogla naslijediti muževo imanje i bogatstvo. Tokom perioda Kamakura (XII-XIV vek), žena koja pripada klasi samuraja imala je pravo da se pojavi na sudu i zahteva zaštitu svojih naslednih prava. Pod Kamakura bakufuom postojao je poseban službenik koji je rješavao sporove oko nasljedstva. Istina, tada su prestali pratiti poštivanje ženskih prava. Uprkos tome, žene su požurile u Kamakuru širom zemlje da traže pravdu; na ovom opasnom putu bili su u pratnji pouzdanika i slugu i tada su, poput samuraja, mogli nositi mač. Neke udovice samuraja žestoko su branile naslijeđena imanja od zadiranja i komandovale trupama svojih naoružanih slugu.
Inače, na sjeveru Kyushua, kao i u srednjovjekovnoj Evropi, bilo je mnogo ženskih manastira i utočišta. U davna vremena, praznovjerni Japanci štovali su panteon boginja sličan grčkom; a vjerske obrede vodile su svećenice. Pominjanje svećenica može se pronaći i u izvorima koji potječu s kraja razdoblja Muromachi (XIV-XVI stoljeće). Ova okolnost omogućava pretpostavku da je kroz historiju zemlje društvo na sjeveru Japana bilo više patrijarhalno, dok je na jugu vladao matrijarhat. Zanimljivo je napomenuti da se na jugu Japana prvenstveno razvila poljoprivreda i uzgoj riže, za što je bila potrebna "ženska ruka", dok su se stanovnici na sjeveru uglavnom bavili lovom, iako su s vremenom te razlike uzrokovane prirodnim geografskim okruženje je izravnano pod uticajem društvenih okolnosti. …
Treba napomenuti da su u svakom hijerarhijskom društvu uvijek postojale žene snažne volje i odlučne koje su težile vlasti i postigle je na bilo koji način. Nakon smrti Minamoto Yori-tomo, njegova udovica Masako uspjela je ući u bakufu uz pomoć svog oca, Hoja Tokimasa. Zapravo, Masako je uživao više moći nego čak i njen otac, jer je bila na vrlo časnom položaju šogunove udovice i majke njegovog sina. Tokom perioda Muromachi, supruga šoguna Ashikaga Yoshimasa po imenu Hino Tomiko postala je najbogatija i najmoćnija žena u Japanu. Istina, u razdoblju Sengoku, od kraja 15. do sredine 16. stoljeća, kada su o sudbini provincija odlučivale samo vojna snaga i ekonomska moć, žene su postupno gubile moć. Posljednja u galaksiji moćnih vladarica Japana bila je Yodogimi, majka Toyotomi Hideyori, koja je izvršila samoubistvo 1615. godine sa svojim sinom kada se dvorac Osaka predao Tokugawi Ieyasu.
Drvorez Tsukioka Yoshitoshija (1839 - 1892). Prostitutka i klijent sa kosom. Walters muzej. Baltimore, Maryland, Sjedinjene Američke države.
Da, žene u Japanu bile su potpuno podređene muškarcima, toliko podređene da … su same izabrale konkubine za svoje muževe i pregovarale s ljubavnicama "veselih kuća" o cijeni usluga koje su im pružene. Međutim, gdje, u kojoj zemlji svijeta se njihov položaj razlikovao od ovoga? Vjenčanja i evropskih feudalaca i ruskih bojara bila su veličanstvena, ali su poligamistički vladari bili poznati i na Zapadu i u pred-petrinjskoj Moskoviji. No, to je bilo u prirodi isključivosti, dok su u Japanu i razvodi brakova (gotovo nezamislivo u kršćanskoj Europi, gdje su pravo na razvod braka koristili samo kraljevi pape!), A konkubine, da ne spominjemo homoseksualne veze, jesu nikoga nije iznenadio i smatrani su apsolutno prirodnom stvari! Štoviše, potonje su prakticirali ne toliko sami samuraji koliko … budistički monasi u samostanima, o čemu je otac Francisco Xavier u svom pismu sjedištu isusovačkog reda izvijestio 5. novembra 1549.: „Čini se da laici ovdje čine mnogo manje grijeha i više slušaju glas razuma od onih koje smatraju svećenicima, koje zovu bonza. Ovi [bonzovi] skloni su grijesima suprotnim prirodi, i sami to priznaju. I oni [ti grijesi] su počinjeni javno i poznati su svima, muškarcima i ženama, djeci i odraslima, a budući da su vrlo česti, ovdje se ne iznenađuju niti mrze [za njih]. Oni koji nisu bonze rado će saznati od nas da je ovo gnusan grijeh i misle da smo sasvim u pravu kada kažemo da su oni [bonze] zli i koliko je uvredljivo za Boga da počini ovaj grijeh. Često smo govorili bonzama da ne čine ove strašne grijehe, ali sve što smo im rekli uzeli su za šalu, oni su se nasmijali i nije ih bilo nimalo sram kad su čuli koliko je užasan ovaj grijeh. U manastirima bonze mnogo je djece plemenitih plemića, koje uče čitati i pisati, a s njima čine i svoja zlodjela. Među njima ima i onih koji se ponašaju kao monasi, oblače se u tamnu odjeću i hodaju obrijane glave, čini se da svaka tri ili četiri dana obriju cijelu glavu poput brade "(Aleksandar Kulanov, Natsuko Okino. Goli Japan: Erotske tradicije solarni korijen zemlje. M.: AST: Astrel, 2008. S. 137.
(Nastavlja se)
