Jesenska oluja -
Nešto će sada morati
Tih pet kuća? …
Buson
Savremenici o Mongolima. I tako se dogodilo da su 1268, 1271 i 1274. Kublai Khan (Kublai Khan), kineski car, više je puta slao svoje izaslanike u Japan s otkrivenim zahtjevom: da mu plate danak! Odnos Japanaca prema Kini u to vrijeme bio je sličan odnosu mlađeg brata prema starijem. I to ne čudi, jer sve najbolje u Japanu dolazi iz Kine - čaj i pisanje, borilačke vještine, zakoni i religija. Vjerovalo se da je Kina velika zemlja vrijedna svakog poštovanja i divljenja. Danas se ne zna kojim riječima i na kojem jeziku su Hubilaijevi izaslanici razgovarali s Japancima, ali je nesumnjivo da su morali imati posla ne samo s carevim dvorjanima, već i sa samurajima iz bakufa - ove nove i ambiciozne vojske vlada Japana. Ali ambicija je ambicija, ali bakufu nije imao ni najmanje iskustva u međunarodnoj diplomatiji, i odakle je došao? Osim toga, samuraji iz bakufua znali su za događaje u Kini samo iz riječi budističkih monaha koji su pobjegli s kopna od Mongola. Šogunat Kamakura odnosio se prema njima vrlo blagonaklono, neki od ovih bjegunaca čak su napravili vrlo pristojne karijere u Japanu, ali … je li ovaj izvor informacija o Mongolima bio dovoljno objektivan ili je to bila priča o "divljacima koji jašu krznene konje"? A šta su budistički monasi mogli reći o vojnoj snazi Mongola? Pa, poznato je da je osnivač japanske škole Nichiren vjerovao da je mongolska invazija na Kinu znak globalnog propadanja. To je, najvjerojatnije, Bakufu tako vjerovao i stoga je podcijenio snagu Mongola.
Početak prve invazije
Aristokrati na carevom dvoru u Kyotu navikli su se pokoriti moćnoj Kini, barem su na to bili spremni moralno. Stoga su htjeli pristati na zahtjeve Mongola i platiti im danak, ali je mladi regent Hojo Toki-mune odlučio da to odbiju. Apelovao je na samuraje sa apelom da zaborave svađe i zaštite zemlju od invazije. Počeli smo postavljanjem stražarskih mjesta na sjeveru otoka Kyushu. Pa, Khubilai je odlučio da neće napustiti svoju samovolju tek tako i naredio je Korejcima da sagrade 900 brodova, budući da je bilo nemoguće invazirati Japan kopnom. Naručeno - gotovo. Brodovi su izgrađeni, a u oktobru 1274. Mongoli su krenuli u borbu preko mora.
Nisu imali pojma da u to vrijeme u Japanu počinje sezona tajfuna. Prvo su sleteli na ostrvo Tsushima, koje je ležalo na pola puta između Koreje i Kyushua, a zatim na ostrvo Iki, koje se nalazi nedaleko od japanske obale. U borbama sa osvajačima poginula su dva vojskovođe, Sho Susekuni i Tairano Kagetaka, koji su bili bliski saradnici lokalnog guvernera i lokalnih odreda samuraja.
Zatim su Mongoli stigli do zaljeva Hakata na sjeveru Kyushua i tamo se iskrcali. Tamo su ih dočekali vojnici potpuno neobičnog izgleda. Štoviše, bitka je započela činjenicom da je mladi konjanik jahao iz njihovih redova, glasno im nešto doviknuo, iz nepoznatog razloga, ispalio je snažno zviždajuću strijelu (kabura ili kaburai - "zviždajuća strijela" početka bitka) i sami hitali na Mongole. Naravno, odmah su ga ustrijelili lukovima, nemajući pojma da bi, prema samurajskim pravilima, trebao započeti bitku jedan ratnik, koji je neprijateljima i zaslugama predaka najavio svoje ime i ispustio "zviždajuću strijelu". Možda je to nekada bio mongolski običaj. Uostalom, japanski jezik pripada altajskoj jezičkoj grupi. Ali tek su tako davno "novi Mongoli" potpuno zaboravili na njega.
Previše racionalni Mongoli
Prema samurajima, Mongoli su se, na našem jeziku, borili "previše racionalno", što nije bilo dostojno slavnih ratnika koji su imali jednako slavne pretke. Samuraji su već navikli da poštuju vrlo stroga pravila ponašanja ratnika na bojnom polju, ali ovdje?.. Mongoli su ušli u bitku ne jedan po jedan, već odjednom u brojnim odredima, nisu prepoznali nijednu borbu, već su i pokazali apsolutni prezir prema smrti i ubio sve koji su im se našli na putu. Najgore je to što su koristili eksplozivne granate, čije su eksplozije užasno uplašile samurajske konje i unijele paniku u njihove redove.
Samuraji sa ostrva Kyushu pretrpjeli su velike gubitke i povukli su se s obale u grad Dazaifu, koji je bio administrativno središte Kyushua, a ovdje su se sklonili u drevnu tvrđavu, čekajući pojačanje. No, mongolski zapovjednici također su odnijeli pobjedu po tako visokoj cijeni da su razmišljali o tome. Osim toga, ako su se Mongoli tradicionalno hrabro borili, Korejci, koji su također bili regrutirani u vojsku, pokušavali su na sve moguće načine izbjeći bitku, i bilo je očito da se na njih ne možete osloniti. Stoga su odlučili ne riskirati i, plašeći se noćnog protunapada, vratili su se na svoje brodove. Pa, noću je izbio veliki pljusak, započela je jaka oluja i sve se završilo činjenicom da kada su izviđači samuraja idućeg jutra izašli na obalu, nisu zatekli nijedan mongolski brod u zaljevu. Vjeruje se da su osvajači tada izgubili 200 brodova i 13.500 vojnika, odnosno gotovo polovicu vojske. Pa, preživjeli su … pobjegli, javili se, zdravo nazad.
Pokušaj druge invazije
Do 1279. Mongoli su zauzeli i južnu Kinu, tako da je Khubilai Khan imao cijelu vojsku i značajan dio flote dinastije Song. U Japan je poslana nova ambasada koja traži poslušnost, ali su je Japanci prekinuli. Mongoli to nikome nisu oprostili, pa je Kublai Khan odmah naredio Kinezima da sagrade još 600 brodova i pripreme vojsku za pohod na Japan. Čekajući novu invaziju, Hojo Tokimune naredio je izgradnju zaštitnog zida duž obale sjevernog dijela otoka Kyushu. Građen je od zemlje i kamenja, a njegova visina je bila 2 m, a širina temelja nije bila veća od 3. Jasno je da se takvo utvrđenje ne može nazvati strašnim. Ali takva prepreka protiv mongolske konjice je bolja nego nikakva - odlučio je samuraj i zid je podignut.
Borite se na kopnu i na moru
Khubilaijeva nova ekspedicija bila je podijeljena u dvije vojske: istočnu i južnu. Prvi je bio posađen na 900 brodova i sastojao se od 25 hiljada mongolskih, korejskih i kineskih vojnika i još 15 hiljada mornara. U julu 1281. isplovila je iz Istočne Koreje, dok mu je Južna flota, četiri puta brojnija od istočne, išla u susret na ostrvo Iki. Trupe istočne vojske ponovo su se iskrcale na ostrva Tsushima i Iki, ali su njeni zapovjednici odlučili pokušati zauzeti Kyushu prije približavanja južne vojske. Mongolske trupe ponovo su počele iskrcavanje na sjevernom rtu zaliva Hakata, ali su naišle na žestok otpor snaga Otoma Yasuyorija i Adachi Morimunea. Morali su se usidriti uz obalu. Tada su ih napali laki čamci, na kojima su samuraji doplovili do njih i zapaljivim strijelama zapalili neprijateljske brodove, ili ih uzeli na brod i … također zapalili. Osim toga, juli u Japanu je najtopliji mjesec, a uz to i mjesec kiša. Zbog vrućine, vlage i gužve ljudi na brodu, zalihe hrane počele su trunuti. To je dovelo do bolesti od kojih je umrlo oko 3.000 Mongola, a njihov moral je pao.
Vjetar duhova dolazi u pomoć
Tek sredinom kolovoza brodovi s južnom vojskom izašli su na more i krenuli prema Kyushuu. No onda su u noći s 19. na 20. kolovoza laki samurajski brodovi napali osvajačke brodove i nanijeli im gubitke. A 22. avgusta, ono što su sami Japanci kasnije nazvali kamikaze - "božanski vjetar" (ili "vjetar duhova") - tajfun koji je razbacao i potopio 4 hiljade brodova i uzrokovao smrt 30 hiljada vojnika. U stvari, južna vojska je nakon toga prestala postojati kao borbena jedinica.
Istina, Istočna flota, koja se u to vrijeme nalazila u zaljevu Hirato, ovaj put praktički nije patila. No tada su se zapovjednici invazijskih armija počeli prepirati o tome vrijedi li nastaviti kampanju koja je pod takvim uvjetima započela tako neuspješno. Mongoli iz istočne vojske vjerovali su da to treba nastaviti, ali preživjeli Kinezi, od kojih se većina sastojala od južne vojske, nisu pristali na to ni na koji način. Tada je jedan kineski komandant jednostavno pobjegao u Kinu na preživjelom brodu, ostavljajući svoje vojnike da se sami snalaze. Kao rezultat toga, odlučeno je odmah napustiti ove neljubazne obale. Tako su se mnogi ratnici našli na otoku Takashima, lišeni podrške flote i … svake nade da će se vratiti kući. Ubrzo su svi, odnosno i Mongoli i Korejci, ubijeni, ali je samuraj poštedio Kineze.
40 godina uzaludnih snova
Ishod planirane invazije nije se svidio caru Khubilaiju i pokušao je to ponoviti nekoliko puta, ali su ga u tome spriječili ustanci Kineza i Vijetnamaca. U Koreji je čak naredio ponovno okupljanje vojske, ali je među Korejcima počelo tako veliko napuštanje da je morao odustati od svojih planova. Četrdeset godina Khubilai je sanjao o osvajanju "zlatnih ostrva", ali njegov san je ostao san.
Dokumenti govore …
Informacije o invaziji ušle su u dokumente mnogih hramova i ureda bakufu. I ne samo hit, postoji mnogo svitaka koji govore o herojskim djelima samuraja. Činjenica je da je u Japanu bilo uobičajeno tražiti od gospodara, a u ovom slučaju to je bio bakufu, nagrada za hrabrost. I samuraji su tamo slali poruke, gdje su pomno nabrajali sve glave koje su odrezali i osvajali trofeje. Monasi nisu zaostajali! Tako je jedan iguman manastira napisao da je molitvama svoje braće božanstvo njihovog hrama sa vrha krova bacilo munje u kinesku flotu! Tako se pojavio ovaj izvanredan dokument koji je preživio do danas i naziva se "Svitak mongolske invazije" - "Myoko shurai ecotoba". Napravljen je za samuraja Takenaki Sueakija, koji je, kao i mnogi, očekivao nagradu od bakufu Kamakure za njegovo učešće u ratu, pa je stoga naredio svom umjetniku da iskaže svoju hrabrost u detaljima. Crtež, najvjerojatnije napravljen pod nadzorom ovog samuraja, povijesno je vrlo vjerno prikazivao i oružje i oklope tog vremena. Opisuje obje epizode ovih značajnih događaja za Japan, ali je i dalje važan historijski izvor.
Reference:
1. Mitsuo Kure. Samuraj. Ilustrovana istorija. Per. sa engleskog W. Saptsina. M.: AST: Astrel, 2007.
2. Stephen Turnbull. Samuraj. Vojna istorija Japana. Prevedeno sa engleskog. P. Markov, O. Serebrovskaya, Moskva: Eksmo, 2013 (monografija).
3. Plano Carpini J. Del. Povijest Mongala // J. Del Plano Carpini. Povijest Mongala / G. de Rubruk. Putovanje u istočne zemlje / Knjiga Marka Pola. M.: Misao, 1997.
4. Istorija Japana / Prir. A. E. Zhukova. Moskva: Institut za orijentalne nauke Ruske akademije nauka, 1998. Svezak 1. Od davnina do 1968. godine.
5. Stephen Turnbull. Mongolske invazije Japana 1274. i 1281 (KAMPANJA 217), Osprey, 2010.
