Među istočnim divljacima, Emisi su najjači.
Nihon shoki. Japanska hronika 720
Na raskršću civilizacija. Ovaj bi se materijal pojavio na VO -u bez greške, budući da sam obećao da ću ga napisati još 2015. Na obećano su čekali tri godine, ali ovdje se čekanje produžilo čak pet godina. No, zahvaljujući upornosti jednog od sudionika VO -a, stvar se pokrenula i pojavio se ovaj članak. Sasvim je moguće da će to postati početak novog ciklusa, jer je na raskršću civilizacija u prošlosti i u sadašnjosti bilo i ima mnogo takvih stvari o kojima je sasvim moguće i potrebno govoriti.
Dakle, Ainu. O njima se piše u svim knjigama posvećenim istoriji samuraja, a u svim tim knjigama poruke o njima su vrlo nagle.
Na primjer, Samuraj Mitsuo Kure. U "Uvodu" se kaže da je vlada u Kyotu u 6-7 stoljeću bila angažirana samo u pokušaju da slomi otpor Emishija ("ebisu"), "varvara" sa sjevera Honšua, koji su bili iskusni konjički ratnici i strijelci. I da su se zatvorenici i saveznički Emiši često ponašali kao plaćenici koji su branili Kjušu od invazija Kineza i Koreje, pa su čak stekli i sva prava samuraja. I mnogi plemićki klanovi potječu od zatvorenika Emisija, o čemu svjedoče završeci "be" u njihovim prezimenima, koji ukazuju na njihov status zatvorenika ili robova - Abe, Mononobe itd. Ista riječ emishi (ebisu) prevedena je kao "varvari sa škampima", odnosno "oni koji jedu škampe", ali u isto vrijeme ta riječ potječe od Ainu emchiu ili enchu, što znači "narod", kao i japanski e -muhe - "Hrabri ratnici". Zvali su ih i "dlakavi varvari", što ih u opisu čini sličnim Ainima koji nas zanimaju, koji smo također bili "dlakavi ljudi". Ali Ainu i Emisu su ista stvar ili ne? Još uvijek nema tačnog odgovora na ovo pitanje. Poznato je samo da su preci Japanaca, koji su pripadali altajskoj jezičkoj grupi, stigli u Japan, već je bio naseljen. Morali su otjerati od Aboridžina doslovno svaki komad zemlje pogodan za uzgoj riže, odnosno morali su se neprestano boriti. I "Japanci" su napali Emisu aboridžine, a Emisu su odgovorili "Japanci".
Prednost je bila na strani potonjeg zbog činjenice da je njihova društvena organizacija bila znatno viša u pogledu svog nivoa. Oni su već imali pisani jezik i državu, ali su Emisi živjeli u plemenskom sistemu i nisu znali pisani jezik. Kao rezultat toga, do 9. stoljeća "Japanci" su zauzeli cijelo područje prebivališta emisu, osim ostrva Hokkaido.
Općenito se vjeruje da arheološki podaci ukazuju na blizinu kulture Emishi i neolitske jomonske kulture - to je, prije svega. I, drugo, da je bliska srednjovjekovnoj kulturi Ainua koja nas zanima. To nam omogućuje da emisije smatramo svojevrsnom posredničkom karikom u evoluciji starosjedilačkog stanovništva japanskih otoka od doba neolita do modernih Ainua. Odnosno, "dlakavi varvari" Emisija su, kako je rečeno, preci kasnijih Ainua, a takođe i "dlakavi". No, potonji više nisu bili konjanici, već ribari i lovci, iako su, naravno, točno pucali iz lukova.
Prema sovjetskom historičaru A. B. Spevakovskom, novopridošli Japanci mnogo su posudili od istih Ainua, uključujući i obred "otvaranja duše", odnosno hara-kiri. U njegovoj monografiji "Samurai - vojno imanje Japana" zapisano je da su ezo (drugi naziv za emisije) Ainu koji su živjeli na sjeveroistoku zemlje i bili prisiljeni otići na ostrvo Hokkaido. Odnosno, možemo pretpostaviti da su emisi (ezo) ili pravi Ainui, i vrlo militantni, ili neka vrsta etničke zajednice, koja se zatim izravno pretvorila u Ainu. Pa, savremena istoriografija smatra da su Emisi proto-Ainu zajednica. Evo jedne tako složene "nauke" za nas danas, povezane s ovim narodom.
Što se tiče japanskih muzeja (što znači muzeji Hokkaida, posvećeni posebno Ainima), o njima se izvještava gotovo svugdje o istoj stvari: Ainui su starosjedilačko stanovništvo Japana. Na ainu jeziku "Ainu" znači "ljudsko biće", odnosno, kako se to često dešavalo u kulturi različitih naroda, njihovo samoznačenje bilo je identično konceptu "ljudi". Ainu nije živio samo na Hokkaidu, već i na Sahalinu (japanski naziv za Karafuto) i na Kurilskim otocima.
Japanski naučnici pripisuju kulturu Ainu takozvanoj kulturi Okhotsk, koja se između 5. i 9. stoljeća proširila od Sahalina preko Ohotskog mora do Kurilskih otoka i obale Hokkaida, gdje su počeli proizvoditi jedinstvenu keramiku. Međutim, postavlja se legitimno pitanje šta se dogodilo prije tog vremena i odakle su Ainu došli na ostrvima japanskog arhipelaga i na kopnu. Uostalom, ako je njihova kultura povezana s kulturom Jomonovog razdoblja, onda je ovo tako sijeda starina da se o njoj uopće ne može reći ništa.
O ovom vremenu znamo samo iz arheoloških artefakata, ali ne više. Ainu nam sami ne mogu reći ništa. Na kraju krajeva, oni nisu imali pisani jezik i sve što znaju o svojoj prošlosti samo su legende i predanja. A onda ih Japanci u prošlosti praktički nisu proučavali jer su ih smatrali svojim žestokim neprijateljima. Uostalom, ne samo da su posjedovali željene zemlje, već su se i tipološki jako razlikovali od njih, a u davna vremena ljudi drugačijeg fizičkog tipa gotovo su se uvijek smatrali „divljacima“i „neprijateljima“.
Što se tiče Europljana, oni su se s Ainima susreli tek u 17. stoljeću i također su bili impresionirani njihovim izgledom, koji se toliko razlikovao od izgleda "starosedelaca" Japanaca koji su im već bili poznati. A ni oni nisu žurili da ih prouče, ograničavajući se na konstataciju činjenice da pleme ljudi za razliku od Japanaca živi na sjevernom japanskom ostrvu Hokkaido, ali odakle su došli nije poznato.
Samo je moderna znanost omogućila utvrđivanje početne regije podrijetla predaka današnjih Ainua i put njihovog napredovanja do mjesta modernog prebivališta. Dakle, analiza njihovih haplogrupa pokazala je da 81, 3% populacije Aina pripada haplogrupi D1a2, kojoj je prethodila grupa D. Pa, vrlo je stara i pojavila se u Africi prije oko 73.000 godina. Tada se mutacija D1 pojavila u Aziji prije otprilike 60.000 godina. Njegova podklada D1a2b1 pronađena je u predstavniku jomonske kulture, koja je živjela prije otprilike 3.500-3.800 godina u Japanu. Pa, trenutno su podklade haplogrupe D zabilježene na Tibetu, na Japanskom i Andamanskim otocima. Studija genetske raznolikosti uočena u D1 podgrupi u Japanu pokazuje da je ova grupa ovdje izolirana prije 12.000 do 20.000 godina. Odnosno, Ainu se sve ovo vrijeme nisu miješali ni sa kim, a njihovi kontakti sa pridošlicama "Japancima" u odnosu na ove milenijume relativno su novi.
Vjeruje se da su preci Aina u svojim lutanjima po Aziji dosegli Japan prije otprilike 13.000 godina i tamo stvorili jomonsku kulturu. Imena mjesta porijeklom iz Ainua ukazuju na to da su nekoć bili vlasnici ostrva Kyushu, kao i da su također živjeli na Kamčatki, ali iz nekog razloga nisu se preselili u Ameriku preko Beringije.
Nisu se bavili poljoprivredom. A budući da lov i sakupljanje zahtijevaju velike slobodne prostore, naselja Ainu uvijek su bila udaljena jedno od drugog. Ainu religija je primitivni animizam i totemizam, a medvjed se smatrao glavnom totemskom životinjom. Japanci su čak vjerovali da su Ainui potekli od medvjeda i da stoga nisu pravi ljudi, što je u njihovim očima bio još jedan razlog zašto su mogli biti ubijeni. Dlakavost Ainua, njihova gusta, široka brada, koju su za vrijeme jela morali podupirati posebnim štapovima, gusta kovrčava kosa na glavi i na tijelu - sve ih je to užasavalo. A zatim, osim toga, postoji i kult medvjeda, za koji su sami Ainu rekli da je to njihov predak!
A o ženama Ainu, na primjer, ispričana je sljedeća priča. Obično su nosili ljuljaške ogrtače, s pregačom od crvenog platna sprijeda u struku. A kad su otišli brati maline i sreli medvjeda u šikari, mahali su mu ovim pregačama i vikali: "Medvjede, medvjede, odlazi, ali jesi li vidio ovo?" Medvjed je vidio, uplašio se i otišao!
U isto vrijeme, Ainu su se jako plašili zmija (iako nisu ubijene). Oni su samo vjerovali da ako osoba spava otvorenih usta, zmija može ući unutra i izludjeti ga.
Općenito, i po izgledu i po svojim običajima, domorodačka kultura Jomon i kultura stranaca s kopna Yayoi bili su međusobno izrazito različiti, što je neizbježno dovelo do njihovog sukoba. Ali u isto vrijeme, aboridžini su preuzeli metal od vanzemaljaca, a vanzemaljci od aboridžina vještinu jahanja po planinama i, zapravo, kult usamljenih ratnika, koji su kasnije postali duhovna podrška japanskim ratnicima samurajima. I to ne čudi, jer je sukob među njima trajao gotovo tisuću i pol tisuća godina - razdoblje više nego dovoljno za međusobno prožimanje čak i najrazličitijih kultura. Ipak, do asimilacije među njima nikada nije došlo, a razlog za to, opet, najvjerojatnije je bio čisto etnički faktor.
Povijest Ainua je možda jednako tragična kao i povijest američkih Indijanaca. I oni su gurnuti u svojevrsne rezervate, prevezeni su na ostrva Kurilskog grebena, prisiljeni da se bave poljoprivredom, odnosno prekršili su uobičajeni način života. Pobune protiv japanske uprave na Hokkaidu i drugim otocima suzbijene su silom oružja. Istina, nakon Meiji revolucije počeli su graditi bolnice za Ainu, najokrutniji dekreti su otkazani, ali … u isto vrijeme, muškarcima je bilo zabranjeno nositi luksuznu bradu, a ženama je bilo zabranjeno napraviti tradicionalnu tetovažu oko njihovih usana. To jest, to nije bio ništa drugo nego napad na tradicionalnu kulturu i njeno postupno uništavanje. Istina, prema "Zakonu o pokroviteljstvu aboridžinskog stanovništva" usvojenom 1899., svakoj porodici Ainu dodijeljena je zemljišna parcela sa 30-godišnjim oslobođenjem od plaćanja zemlje i lokalnih taksi i taksi za registraciju. Kroz Ainu je bilo moguće proći samo uz dozvolu guvernera. Sjeme su davane siromašnim porodicama Ainu, a škole su izgrađene u selima Ainu. Međutim, sve u svemu, sve je služilo jednoj svrsi: da domoroci žive na japanskom. Godine 1933. pretvoreni su u japanske predmete sa dodjeljivanjem japanskih prezimena, dok su mladi Ainu dobili i japanska imena. Međutim, mora se reći da se Ainui dugo nisu željeli priznati kao Japanci, odbacili su japansku kulturu i zahtijevali stvaranje vlastite suverene države.
Trenutno u Japanu živi oko 25.000 Ainua, ali ne više od 200 ljudi govori svoj maternji jezik, a to se postupno zaboravlja. I tek 6. lipnja 2008. odlukom japanskog parlamenta Ainui su priznati kao nezavisna nacionalna manjina, što, međutim, nije posebno utjecalo na njihove živote. Ali sada je njihova kultura potpuno i potpuno stavljena u službu turističke industrije u Japanu. Figurice medvjeda isklesane od drveta prodaju se na Hokkaidu u gotovo svakoj trgovini, pa čak i u muzejima bez greške, iako etnografi znaju da je u religiji Ainu postojala zabrana imidža njihovog životinjskog totema. Proizvode se ogrtači, torbe s karakterističnim uzorkom, drveni rezbareni tanjuri i još mnogo toga. Ainu muzeji na Hokkaidu, i u najmodernijoj verziji, otvaraju se jedan za drugim, grade se tipične Ainu kuće i čitava sela, održavaju se festivali uz muziku i ples. Dakle, spolja izgleda da je kultura Aina očuvana. No, ona je, kao i kultura sjevernoameričkih Indijanaca, odavno potpala pod klizalište moderne civilizacije i u osnovi zadovoljava njene zahtjeve, a nikako ne Ainu kulturu.
* * *
Administracija stranice i autor izražavaju svoju iskrenu zahvalnost upravi muzeja Nibutani Ainu u Biratorima i lično g. Amy Hirouka na mogućnosti korištenja fotografija njihovih eksponata i informacija.
Moram napomenuti da se po prvi put u mojoj praksi, uprava muzeja, s kojom sam kontaktirao radi dobijanja dozvole za korištenje njegovih fotografija, prema ovome odnosila tako temeljno. Od e -adrese web lokacije zatraženo je da se upozna sa sadržajem svojih materijala, zatim naslovom članka, mojim profesionalnim podacima, kao i kopijama posuđenih fotografija. Tek nakon toga sastavljen je ugovor koji sam potpisao i poslao u muzej e-mailom, gdje je ovjeren pečatom.
Ovako bi općenito trebali raditi svi muzeji u svijetu. Ali često se događa ovako: tražite dozvolu, a oni vam odgovaraju: u redu, uzmi! Ili uopšte ne odgovaraju. U prvom slučaju ovo, naravno, štedi vrijeme, u drugom je krajnje nepristojno. Kao rezultat toga, još jednom sam se uvjerio u odgovoran i izuzetno savjestan odnos Japanaca prema svom poslu. Pa, rezultat ovog stava je pred vama danas.
