Oh, Zapad je Zapad
Istok je istok
i neće napustiti svoja mjesta.
Sve dok se nebo i zemlja ne pojave
do posljednjeg suda Gospodnjeg.
Ali nema Istoka, nema ni Zapada, šta …
pleme, domovina, klan, Ako je jak sa jakim licem u lice
Diže li se na kraju zemlje?
Rudyard Kipling (1865 - 1936). Prevela E. Polonskaya.
Do sada je TOPWAR govorio o samurajima koji su rođeni i odrasli na tlu Japana. Međutim, istorija je sa zadovoljstvom uspjela da jedan od samuraja bude … Englez po imenu William Adams! Štaviše, stekao je povjerenje u šoguna Tokugawe Ieyasua, i dugi niz godina bio mu je najbliži savjetnik, i ne samo da je izravno utjecao na vanjsku politiku japanske države, već je postao i vrijedan izvor informacija za Japance. Zahvaljujući njemu naučili su prijeko potrebna naučna i praktična znanja iz područja geografije, matematike, navigacije i brodogradnje. U tom smislu, učinio je za njih više nego bilo koji od njegovih portugalskih ili španskih prethodnika koji su došli u Japan mnogo prije njega!
Naravno, Will Adams nije tako izgledao, ali Richard Chamberlain ga je savršeno odigrao kao Blackthorneovog navigatora u TV seriji Shogun, koja je zasnovana na istoimenom romanu američkog pisca Jamesa Clivella.
Zapanjujuće, Japanci i dalje čuvaju uspomenu na Williama Adamsa. Nedaleko od Tokija nalazi se malo brdo zvano Andjintsuka - "Brdo navigatora". Ime je dobio u čast Willa Adamsa. Među Japancima bio je poznat kao Miura Andzin - "Navigator iz Miure". Na ovom mjestu postojalo je vlastelinstvo, poklonjeno Tokugawi Ieyasu. U malom ugodnom gradiću Ito, smještenom na poluotoku Izu, na obali zaljeva Sagami, nalazi se spomenik Adamsu. Tu je, na ovom mjestu, 1605.-1610. Godine, Adams prvi u Japanu počeo graditi čamce sa kobilicom. U znak sjećanja na to, stanovnici su podigli ovaj spomenik. A u Tokiju, jedan od gradskih blokova, gdje se među velikim brojem kuća nalazila Adamova kuća, dobio je ime Andzin -te - "Navigatorska četvrt".
Svojevremeno je jedan Adamov sunarodnik pisao o kompatibilnosti Istoka i Zapada: "Zapad je Zapad, Istok je Istok i oni neće napustiti svoja mjesta …". Adams je pokušao ujediniti ove dvije polarizirane civilizacije u njihovoj kulturi.
Događaji su se razvili na spoju dalekog XVI-XVII vijeka. U to vrijeme Japan je počeo aktivno izlaziti na strano tržište, šesnaest država već je bilo na listi trgovačkih partnera zemlje. Imajte na umu da je trgovina bila samo jedna od strana ogromnog višestranog odnosa između Japana i drugih zemalja. Zemlja izlazećeg sunca bila je izuzetno aktivna u širenju svoje sfere interesa na susjedne zemlje. Štaviše, to nije uvijek bilo učinjeno na miran način, jer bi trebali djelovati ugledni susjedi. Vanjska ekspanzija Japana, ponekad agresivna, bila je vrlo raznolika - od agresivnih pohoda Hideyoshija do Koreje do pokušaja da japanski gusari zauzmu susjedne zemlje. Svrha zaplijena bila je stvaranje stalnih naselja. Zemlje udaljene od Japana također su bile podvrgnute zapljenima. Zemlje su naseljene na Filipinima i u Sijamu, kao i na istočnoj obali poluotoka Indokine. Otoci Indoneziju i malajsku obalu također nisu zanemarili sveprisutni Japanci. Zemlje Indokine bile su pod potpunom kontrolom Japanaca, jer je upravljanje vanjskim odnosima bilo u njihovim rukama.
Kao što vidite, japanska preaktivnost objašnjena je njihovim teritorijalnim interesima. A razlozi su bili najčešći, slični ciljevima prekomorskih trgovaca i pomoraca koji su se penjali sve dalje i dalje od rodnih obala: nagli rast trgovačkih veza, uspostavljanje sve više ekonomskih odnosa.
U to vrijeme došlo je do prvog poznanstva Japanaca sa Evropljanima. Rezultat ovih sastanaka je dobijanje dozvole za uvoz vatrenog oružja u Japan. Šest godina kasnije, portugalski isusovac Francisco Xavier stigao je u Japan s misionarskim zadatkom: kršćanstvo kao vjerski pravac trebalo je pronaći svoje sljedbenike i u ovoj zemlji. Cara je zabrinulo aktivno širenje kršćanstva: Japanu je prijetio utjecaj stranih država, a posljedično i gubitak suvereniteta. U međuvremenu, situacija je postajala sve napetija. Posljedica toga bila je uredba koju je car potpisao 1597., kategorički zabranjujući prakticiranje kršćanstva. Kazna za neposluh bila je stroga: smrtna kazna. Svi propovjednici nove vjere odmah su izbačeni iz države, a val pogubljenja zahvatio je cijelu zemlju. Na desetine ljudi je izgubilo živote, a crkve su uništene. U to vrijeme Hideyoshi umire. Logičan nastavak ovih žalosnih događaja za zemlju su nemiri koji su završili u bitci za Sekigaharu 1600. U isto vrijeme, William Adams stiže u Japan brodom "Lifde", jedinim preživjelim iz cijele eskadrile.
Niko ne zna kada je William Adams rođen. Jedno je sigurno: mali William je kršten 24. septembra 1564. godine, o čemu je upisan u župni registar grada Gillinghama. Kad je dječak imao dvanaest godina, napustio je očevu kuću i otišao u Limehouse - lučki grad na obali Temze. Tamo je prihvaćen kao šegrt majstora brodogradnje Nicholasa Digginsa. Zanatska obuka trajala je dugo. No, tada je studiji došao kraj. Naredna 1588. godina postaje znamen za Williama: uzeli su ga kao kapetana na brodu "Richard Duffield". Mali istisnine (120 tona), servisirao ga je tim od 25 ljudi. Ovo je bilo prvo samostalno putovanje dvadesetčetvorogodišnjeg obećavajućeg mladića. Odlične preporuke mentora, naporan rad, posvećenost - sve ovo zajedno postalo je sretna ulaznica u odrasli život vrlo perspektivnog skipera. "Richard Duffield" je u to vrijeme bio uključen u isporuku municije i hrane britanskim brodovima koji su se borili sa španskom "Velikom armadom", pa je imao sreću da učestvuje u ovom važnom istorijskom događaju.
Godinu dana kasnije, William je bio oženjen djevojkom po imenu Mary Heen. Sakrament braka održan je u crkvi St. Dunston u Stepneyu. Mirna porodična sreća kratko je trajala. More je za Williama bilo i ostalo najveća ljubav, najvažnija stvar u njegovom životu. 1598 je za Adamsa bila godina sudjelovanja u rizičnom poslu, čiji je cilj doći do obala Dalekog istoka kroz Atlantski i Tihi ocean. Nije poznato kako su tekli pregovori o temi kampanje i ko je prvi ponudio svoje usluge - sam William ili holandski trgovci. Kao rezultat toga, Adams je ponovo postao navigator na jednom od brodova opremljenih za ovu ekspediciju. Kad bi Adams znao kakve bizarne preokrete u životu čeka sudbina … Odluka, doneta konačno i neopozivo, postala je polazna tačka za novi život, možda zanimljiviji, ali, nažalost, bez domovine. William više nikada neće vidjeti Englesku. Predstojeći odlazak nije bio težak samo za Williama, već i za njegovu mladu suprugu, koja je nedavno rodila ljupku kćerku Deliverance. I premda je za mornare koji su krenuli na dugo i vrlo opasno putovanje, rastanak s voljenim osobama uvijek bio sam po sebi razumljiv, Adams je svoju ženu i kćer ostavio teška srca.
Krenuvši na dugo putovanje do obala Dalekog istoka, mornari su bili spremni za sve, najteže situacije. Situacija je bila izuzetno teška, jer su članovi ekspedicije bili protestanti, a njihov put je prolazio kroz luke južnih mora, gdje su prevladavali španjolski katolici. Razlika u religiji bila je glavna prepreka u odnosu između potencijalnih drugova.
Bog samo zna šta je mornarima bilo suđeno da izdrže na ovom putovanju. Jedan, čudesno preživjeli brod pod nazivom "Lifde" stigao je do obala Japana. Koliko je to bilo teško i kroz šta su prošli mornari "Lifdea", svjedoči sljedeća činjenica. Kada se u aprilu 1600. godine, nakon dugog i nevjerovatno opasnog putovanja, Lifde približio Japanu, samo je sedam ljudi, uključujući Adamsa, uspjelo samostalno izaći na obalu. Ostali su jedva mogli hodati po palubi broda, a neki nisu mogli ni ovo. Nesrećama tima tu nije bio kraj. Nekoliko dana kasnije, tri člana posade su poginula, a kasnije još tri. Psovke i uvrede su padale na Adamsovu glavu, posebno mu je bilo teško u posljednjim, najstrašnijim sedmicama kampanje, budući da je on jedini želio privesti ekspediciju kraju.
Brodovi eskadrile Adams.
Iskrcavši se, mornari su otišli do najbližeg hrama i tamo postavili njegovu figuru pramca uzetu s broda. Mnogo godina kasnije, mornari su došli u hram do ove statue, moleći je za pokroviteljstvo i zaštitu u svom teškom poslu. Kip je kasnije iz ovog hrama premješten u Carski muzej u Tokiju "na stalno prebivalište".
Ali William Adams nije mogao ni zamisliti da će biti u samom središtu događaja koji se odvijaju kraj japanske obale. U to vrijeme u zemlji je bjesnio građanski rat. Kad je Lifde ušao u vode Japana, jedan od velikih japanskih daimyos, Tokugawa Ieyasu, doputovao je u kurtoaznu posjetu mladom Hideyoriju u dvorcu Osaka. Ali daimyovi planovi su bili da se brzo riješi nasljednika velikog Hideyoshija, Ieyasu nisu trebali konkurenti. Upoznao ih je William Adams. Ieyasu je zanimao teret na brodu. I od toga se moglo nešto zaraditi: muškete od fitilja, topovske kugle, lančane loptice, pet hiljada funti baruta, kao i tristo pedeset zapaljivih granata.
Sadržaj skladišta inspirirao je Ieyasua. Ipak bi! Toliko municije mi je dobro došlo! 1542. Portugalci su morem u Japan donijeli vatreno oružje i naučili su Japance kako ga koristiti. Ieyasu je zaplijenio oružje i municiju, a zatim se posvađao sa svim članovima regentskog vijeća i "mirno" objavio rat. Tokom velike bitke kod Sekigahare, Ieyasu je koristio topove sa broda Willa Adamsa (iako historičari poriču ovu činjenicu). Ishod bitke odlučen je 21. oktobra 1600. godine.
Tada je Ieyasu dobio ovu bitku i postao autokratski vladar Japana. Tri godine kasnije, japanski car javno je priznao autoritet Ieyasua i počastio ga titulom šoguna. Osiguravši tako svom sinu budućnost, Ieyasu je krenuo u jačanje moći Japana. Budući da je bio oštrouman i izuzetno inteligentan, shvatio je da će razvijena trgovina ne samo ekonomski ojačati zemlju, već će i povećati lično bogatstvo, a time i moć klana. Stoga je uspostavljanje trgovinskih i poslovnih odnosa između zemalja bio prioritet za Ieyasu. Zbog toga je zatvorio oči pred prisutnošću misionara iz Španije i Portugala u zemlji, pa je čak i trpio isusovce, uz čiju su pomoć, uzgred, Evropljani učili o Japanu i Japancima.
Francisco Xavier je pisao o Japancima kao nevjerovatnoj naciji sa kvalitetima koje bi svaka nacija trebala imati na prijateljski način. Iako je Japane nazivao poganima, nije bilo nacije koja im je jednaka, možda ni u jednoj zemlji. Xavier je primijetio iskrenost i blagost u Japancima. Nazvao ih je ljudima časti, kojima je ona iznad svega, zato se ne kockaju, smatrajući to nečasnim. Većina njih je u siromaštvu, ne stide se toga, a s običajem i plemićima postupa se s istim poštovanjem, što nije slučaj s kršćanima.
Naravno, katolici iz Portugala nisu htjeli vidjeti konkurente pored sebe ni među Nizozemcima ni među Britancima. Jezuiti su, prema Adamsu, učinili sve kako bi posadu "Lifdea" predstavili kao gusarsku, i, prema tome, vrlo nepouzdanu, štoviše, opasnu. Navodno je ovaj tim stigao u Japan ne radi trgovine, već radi pljačke i ubijanja. Saznavši za značajan arsenal u skladištima Lifdea, isusovci su s trostrukom silom počeli klevetati posadu broda, tvrdeći da brod koji u luku stigne u miroljubive svrhe neće nositi toliko oružja na brodu. Stoga ovo nisu bezazleni trgovci, već (oh, užas!) Pravi gusari.
Tokugawa Ieyasu bio je čovjek sa vlastitom prosudbom. Ne predajući se uvjeravanju da uništi strance, odlučuje prvo saznati koji su to vanzemaljci, tako različiti od Portugalaca, i kakvu opasnost od njih mogu očekivati. U tu svrhu izdaje naredbu da mu preda kapetana broda. Holanđanin Jacob Quakernack, kapetan Lifdea, bio je još uvijek preslab nakon dugog i izuzetno teškog putovanja. Stoga nije bio prikladan za audijenciju kod Ieyasua. Adams je, s druge strane, bio jedan od rijetkih članova tima koji se do kraja putovanja osjećao prilično podnošljivo, pa su ga potom poslali na obalu do šoguna. A najvažniji kriterij koji je presudio sudbini Adamsa bilo je njegovo odlično poznavanje portugalskog jezika, odabranog jezika za komunikaciju između Japanaca i Evropljana.
Pokoravajući se volji tima, Adams je sišao na obalu. A "Lifde" je zajedno s preostalim članovima posade broda za vrijeme odsutnosti kapetana poslan u luku Osaka. To je bilo naređenje Ieyasua. Na početku svog govora, Adams se predstavio i objasnio da je Englez. Zatim je govorio malo o svojoj domovini - Engleskoj, gdje se ova zemlja nalazi, o želji Britanaca da uspostave trgovinske odnose s Dalekim istokom. Istovremeno, naglasio je da bi takvi trgovinski odnosi bili izuzetno korisni i korisni za obje strane.
Nakon što je s velikom pažnjom slušao Adamsov strastveni govor, Ieyasu je shvatio suštinu razgovora, ali duboko u sebi i dalje je sumnjao u istinitost riječi. Ieyasu je imao neodređen osjećaj da trgovina nije glavni cilj dolaska u Japan. Moguće je da sumnje Japanaca nisu neosnovane. Zaista, sama činjenica prisutnosti oružja na brodu dovela je u pitanje najuvjerljivije Adamove argumente. Stoga je Ieyasu postavio Adamsu pitanje o učešću Engleske u ratovima. Britanac je odmah odgovorio:
- Da, Engleska je u ratu, ali ne sa svim zemljama, već samo sa Španjolcima i Portugalcima. Britanci žive u miru sa ostatkom naroda.
Ieyasu je bio zadovoljan ovim odgovorom i razgovor je glatko prešao u drugu ravninu. Teme pitanja bile su vrlo različite, ponekad vrlo različite međusobno: to se ticalo i religije i rute putovanja broda od Engleske do Japana. Sa sobom je unaprijed donio karte i upute za plovidbu, Adams je pokazao put broda od obala Holandije preko Atlantskog oceana, Magellanova tjesnaca i Tihog oceana do Japana. Šogunu, koji je slabo poznavao geografiju, ova je priča bila izuzetno zanimljiva i poučna. U tom duhu, razgovor se nastavio do ponoći.
Bilo je još jedno pitanje koje je toliko mučilo Ieyasua i na koje sam želio dobiti istinit i sveobuhvatan odgovor: dostupnost robe na brodu i njena svrha. Razboriti Adams je iskreno pročitao cijeli popis robe. I već na kraju dugog razgovora, Adams se usudio zatražiti najveću dozvolu za trgovinu s Japancima, kao što su to učinili Španjolci i Portugalci. Šogunov odgovor bio je sumnjivo brz i nerazumljiv. A onda je Adams, bez ikakvog objašnjenja, odveden iz Ieyasua i stavljen u zatvorsku ćeliju, gdje je ostao, čekajući odluku svoje sudbine i sudbinu svojih drugova.
Povoljan utisak na Ieyasua odigrao je pozitivnu ulogu. Sliku je pokvarila samo činjenica da je na brodu bio arsenal. Prošla su dva dana i Adams je ponovo pozvan na razgovor. Razgovor je bio dug i detaljan. Tema je bila ista: vojne akcije u kojima je učestvovala Britanija, kao i razlozi britanskog neprijateljstva sa Portugalom i Španijom. Nakon što je dobio iscrpne odgovore na svoja pitanja, šogun je završio razgovor i naredio da zatvorenika odvedu u ćeliju.
Spomenik Willu Adamsu u japanskom gradu Ito.
I iako su uslovi Adamsovog zatočeništva u ćeliji postali blaži, boravak u mraku bio je nepodnošljiv. Prošlo je mjesec i po dana u potpunom nedostatku informacija. Adams nije znao šta se događa vani: šta jezuiti planiraju i na koju će stranu Ieyasu stati. Svaki dan je prošao u iščekivanju smrtne kazne. No, veći strah bilo je mučenje koje su u Japanu podvrgnuti osuđenicima na smrt.
Na sreću Adamsa, njegovih šest sedmica u ćeliji je završeno i pozvan je na ispitivanje. Tokom posljednjeg razgovora, Adams je uspio otkloniti posljednje sumnje šoguna, nakon čega je William u miru pušten na brod.
Vidjevši Adamsa živog i zdravog, nije bilo granica veselju tima. Mnogi su plakali jer se više nisu nadali da će vidjeti Williama živog. Adams je bio šokiran ovim izrazom naklonosti. Prema pričama prijatelja, saznali su da je Adams navodno ubijen po naredbi Ieyasua, a nitko se nije nadao da će ga vidjeti živog.
Nakon burnog sastanka s timom i prepričavanja svih vijesti, Adams saznaje da su lične stvari ostavljene na brodu nestale na nerazumljiv način. Među predmetima koji nedostaju, osim odjeće, bili su posebno vrijedni: pomorski instrumenti i knjige. Od mapa su sačuvane samo one koje je William ponio sa sobom u Ieyasu i odjeća koja je bila na njemu. Svi članovi tima su izgubili svoje stvari. Posada "Lifdea" bila je prisiljena podnijeti žalbu Ieyasu, a on je naredio da ukradeno odmah vrati mornarima. Nažalost, plašeći se neizbježne kazne, ljubitelji lakog novca još su više sakrili plijen, a žrtve pljačke primile su samo mali dio nestalih. Nadoknada u novčanom iznosu iznosila je 50 hiljada španjolskih dupla za sve. Međutim, gotovo svi su otišli na pokriće duga za hranu i stanovanje. Dok je Adams bio u zatvoru, tim je preživio najbolje što je mogao. Saosećajni Japanci dali su hranu i sklonište na kredit.
Kuća u Hiradu u kojoj je umro Will Adams.
Ubrzo su Japanci službeno objavili da nitko od članova tima nema pravo napustiti svoju zemlju. Holanđani su počeli da se bune, a tri ili četiri najodlučnijih postavili su zahtjev da se sav preostali novac podijeli ravnopravno među članovima tima. Iako su se Adams i kapetan Jacob Quakernack opirali ovom zahtjevu, ipak su morali napraviti ustupak, budući da su bili u manjini. Tek je učinjeno. Preostali dubloni podijeljeni su između mornara, nakon čega su se, opraštajući se međusobno, razišli po cijeloj zemlji. Značajno je da se od tada ništa ne zna o nikome od njih, osim o Adamsu, Quakernacku i drugom mornaru.
(Nastavlja se)
