Tako su 29. januara 1903. Varjagi stigli u Chemulpo (Incheon). Ostalo je manje od mjesec dana do bitke, koja se odigrala 27. januara sljedeće godine - šta se dogodilo u tih 29 dana? Dolaskom na radno mjesto, V. F. Rudnev je brzo otkrio i izvijestio da se Japanci pripremaju za okupaciju Koreje. U materijalima historijske komisije zabilježeno je:
"Kapa. 1 str. Rudnev je izvijestio u Port Arthuru da su Japanci otvorili skladišta hrane u Chemulpu, na stanici Jong tong-no i u Seulu. Prema izvještajima kap. 1 str. Rudnev, ukupna količina svih japanskih namirnica već je dosegla 1.000.000 pudova, a isporučeno je 100 kutija patrona. Kretanje ljudi bilo je kontinuirano, u Koreji je već bilo do 15 hiljada Japanaca, koji su se pod maskom Japanaca i za kratko vrijeme prije rata naselili po cijeloj zemlji; broj japanskih oficira u Seulu dosegao je 100, i iako su japanski garnizoni u Koreji službeno ostali isti, stvarni broj garnizona bio je mnogo veći. U isto vrijeme, Japanci su otvoreno isporučivali škotske, tegljače i parne čamce Chemulpu, koji je kao zapovjednik kr. "Varyag" je jasno ukazivao na opsežne pripreme za amfibijske operacije … Sve ove pripreme su suviše jasno ukazivale na neizbježnu okupaciju Koreje od strane Japanaca."
Isto je izvijestio i ruski vojni agent u Japanu, pukovnik Samoilov, koji je 9. januara 1904. izvještavao o teretu brojnih parobroda, mobilizaciji divizija itd. Dakle, priprema okupacije Koreje nije bila tajna ni za potkralja ni za više vlasti, ali su nastavili šutjeti - kao što smo rekli u prethodnom članku, ruske diplomate odlučile su ne razmatrati iskrcavanje japanskih trupa u Koreji kao objavu rata Rusiji, o čemu je Nikolaj II i obavijestio upravitelja. Odlučeno je da se opasnim smatra samo iskrcavanje japanskih trupa sjeverno od 38. paralele, a sve na jugu (uključujući Chemulpo) nije se moglo pročitati kao takvo i nisu zahtijevale dodatne upute za dopisnike. O tome smo detaljnije pisali u prethodnom članku, ali sada ćemo samo još jednom primijetiti da su odbijanje oružanog protivljenja iskrcavanju Japanaca u Koreji prihvatile mnogo više vlasti od zapovjednika Varyaga, te upute dobio je potpuno zabranjeno miješanje u Japance.
Ali - nazad na "Varjag". Bez sumnje, najbolji način da se izbjegne gubitak krstarice i topovnjače "Koreets" bio bi njihov opoziv iz Chemulpa, zajedno s ruskim izaslanikom u Koreji A. I. Pavlov ili bez njega, ali to, nažalost, nije učinjeno. Zašto tako - nažalost, vrlo je teško odgovoriti na ovo pitanje, a mogu se samo nagađati. Bez sumnje, ako je već odlučeno vjerovati da japansko iskrcavanje u Koreji neće dovesti do rata s Rusijom, onda nije bilo razloga za opoziv ruskih pisača iz Chemulpa - Japanci će se iskrcati i dopustili su im. No situacija se drastično promijenila kada su Japanci prekinuli diplomatske odnose: unatoč činjenici da su u Sankt Peterburgu vjerovali da ovo još nije rat, rizik kojem su bili izloženi krstarica i topovnjača očito je nadmašio koristi našeg vojnog prisustva u Korea.
Zapravo, događaji su se razvijali na sljedeći način: u 16 sati 24. januara 1904. godine u Sankt Peterburgu je službeno primljena bilješka o prekidu odnosa. Ono što je bilo važno - u ovom slučaju, klasična fraza: "Diplomatski odnosi s ruskom vladom sada nemaju vrijednost i vlada Japanskog carstva odlučila je prekinuti te diplomatske odnose" dopunjena je vrlo otvorenom prijetnjom: "Vlada carstva ostavlja si pravo da postupi po vlastitom nahođenju, smatrajući to najboljim načinom za postizanje ovih ciljeva. " Ovo je već bila prava ratna prijetnja: ali, nažalost, to nije uzeto u obzir.
Činjenica je da iz prethodno iznesenih razloga Rusija uopće nije htjela rat 1904. godine i, očigledno, nije htjela vjerovati u njegov početak. Stoga su u Sankt Peterburgu radije poslušali japanskog izaslanika Kurina, koji se nije umorio od ponavljanja da prekid diplomatskih odnosa još nije rat, a da je još uvijek moguće dogovoriti se na bolje. Kao rezultat toga, naše Ministarstvo vanjskih poslova (i Nikola II), u stvari, dopustili su sebi da zanemare stvarnost, nadajući se fatamorganima koje je japanski izaslanik za njih nacrtao i u koje su zaista htjeli vjerovati. Štaviše, postojao je strah da "naši heroji na Dalekom istoku neće iznenada biti zaneti nekim vojnim incidentom" (riječi ministra vanjskih poslova Lamsdorfa). Kao rezultat toga, učinjena je velika greška koja je, možda, na kraju upropastila Varyag: Sankt Peterburg je sutradan, 25. januara, guverner obaviješten o prekidu odnosa s Japanom, ali drugi dio japanske note (o "pravu na postupanje kao) izostavljeno je u poruci, a E. I. Alekseev o tome nije saznao ništa.
Budimo iskreni - daleko je od činjenice da je, nakon što je u potpunosti primio tekst japanske note, E. I. Alekseev bi poduzeo mjere da opozove "Varyag" i "Koreyets", a osim toga, kako bi te mjere bile okrunjene uspjehom, bilo je potrebno djelovati munjevitom brzinom: u isto vrijeme, poznato je da je brzina akcija je jedna od prednosti guvernera EI Alekseeva nije ušla. Ipak, postojala je neka šansa, a ona je propuštena.
Zanimljivo je i kako je E. I. Alekseev je riješio informacije koje je primio: obavijestio je konzule u Hong Kongu i Singapuru o prekidu diplomatskih odnosa s Japanom, obavijestio eskadrilu krstarica iz Vladivostoka i topovnjaču Manchzhur, ali to nije prijavio ni eskadrili Port Arthur ni izaslanik u Koreji AI … Pavlov, niti, naravno, komandant Varjaga. Može se samo pretpostaviti da je E. I. Alekseev je dobio zadatak "ni u kojem slučaju ne provocirati Japance" i, vodeći se načelom "bez obzira na to što se dogodilo", radije je ništa ne prijavljivao arturijskim mornarima. Autor ovog članka, nažalost, nije mogao to shvatiti kada je načelnik eskadrile O. V. Stark i načelnik pomorskog stožera guvernera V. K. Vitgeft. Moguće je da su i oni dobili ove podatke sa zakašnjenjem, pa je možda N. O. Essen (koji je on izrazio u svojim memoarima) da je njegovo nečinjenje dovelo do prevremenog opoziva ruskih dopisnika u Chemulpu i Šangaju (gdje se nalazio topovnjača Majur) nije sasvim opravdano. No, u svakom slučaju, vijest se više nije odnosila na prekid diplomatskih odnosa, već o početku rata, poslana je načelniku za Varyag tek 27. siječnja, nakon uspješnog napada japanskih razarača koji su raznijeli Retvizan, Tsarevich i Pallada, kada je Varjag ušao u svoju prvu i posljednju bitku. Ovo je, naravno, bilo zakašnjelo upozorenje.
I što se u to vrijeme događalo na kruzeru? Već 24. januara (dan kada je Sankt Peterburg službeno primio obavijest o prekidu diplomatskih odnosa), zapovjednici stranih stacionarnih jedinica "tajno" su obavijestili Vsevoloda Fedoroviča Rudneva o ovom događaju za žaljenje. Zapovjednik Varjaga odmah je zatražio uputstva od admirala Vitgefta: „glasine su došle do raskida diplomatskih odnosa; zbog učestalog kašnjenja isporuka od strane Japanaca, molim vas da nas obavijestite da li je postojala naredba za daljnje radnje”, te zahtjev izaslaniku A. I. Pavlova u Seulu: "Čuo sam za prekid diplomatskih odnosa, dajte informacije." Međutim, odgovor nije stigao iz Port Arthura, a A. S. Pavlov je odgovorio:
“Glasine o raskidu šire se ovdje privatnim licima. Nije primljena pouzdana potvrda ove glasine. Bilo bi jako poželjno vidjeti vas i razgovarati s vama."
Očigledno, po prijemu V. F. Rudnev je krenuo prvim vozom za Seul (krenuo je ujutro 25. januara 1904.) i tamo, u korejskoj prijestolnici, propuštena je posljednja šansa da se ruski radnici iz Chemulpa izvedu prije početka rata.
Tokom razgovora brzo je postalo jasno da je A. I. Pavlov, poput V. F. Rudnev, već sedmicu dana nije dobio odgovore na svoja pitanja niti nova naređenja. Sve je to učvrstilo mišljenje da su Japanci presretali i odgađali otpreme zapovjednika Varjaga i ruskog izaslanika u Koreju: ali kako je trebalo prevladati ovu situaciju? V. F. Rudnev je predložio da uzme izaslanika i konzula i odmah napusti Chemulpo, ali A. I. Pavlov nije podržao takvu odluku, navodeći kao razlog nedostatak odgovarajućih uputstava njegovog rukovodstva. Izaslanik je predložio da se topovnjača "Koreets" pošalje u Port Arthur s izvještajem - prema A. I. Pavlova, za razliku od telegrama, Japanci nisu mogli presresti, što znači da bi u Port Arthuru mogli sastaviti dva i dva i poslati naređenja, recimo, torpednim čamcem.
Kao rezultat toga, zapovjednik Varyaga, vraćajući se na krstaricu, istoga dana 25. januara, naredio je da se Koreeti pošalju u Port Arthur - prema njegovom nalogu, topovnjača je trebala napustiti Chemulpo ujutro 26. januara. U noći s 25. na 26. januar, japanska stacionarna "Chiyoda" napustila je raciju (strogo govoreći, bilo bi ispravnije napisati "Chiyoda", ali radi praktičnosti čitatelja pridržavat ćemo se naziva povijesno razvijenih i općenito prihvaćen u književnosti na ruskom jeziku). Nažalost, iz nejasnih razloga, "Koreeti" nisu otišli ujutro, kako je zahtijevao VF. Rudnev, koji je ostao do 15.40 26. januara i, dok je pokušavao izaći, presrela ga je japanska eskadrila koja je krenula prema Port Arthuru.
Nećemo detaljno opisivati pripreme i nijanse operacije iskrcavanja koje su Japanci pripremali. Napominjemo samo da se trebao proizvoditi u Chemulpu, ali samo ako tamo nema ruskih ratnih brodova, u protivnom je bilo potrebno sletjeti nedaleko od Chemulpa, u zaljev Asanman. Tamo je bio imenovan opći skup japanskih brodova koji su učestvovali u operaciji, i tamo je Chiyoda napustila raciju Chemulpo. Ali 26. januara 1904. godine, kada su svi "likovi" okupljeni, komandant operacije, kontraadmiral Sotokichi Uriu, shvativši da se okupacija Seula mora izvršiti što je prije moguće, te je primio informaciju da su ruski pisci ponašali se uobičajeno i nisu poduzeli nikakve prijetnje, odlučili su sletjeti u Chemulpo, koje je, naravno, kao mjesto iskrcavanja bilo daleko prikladnije od zaljeva Asanman. Ipak, Japanci su, naravno, morali računati s mogućnošću intervencije ruskih brodova - trebali bi ih, ako je moguće, neutralizirati.
Sotokichi Uriu okupio je zapovjednike ratnih brodova i kapetane transportnih brodova koji su prevozili trupe, najavio im plan operacije i skrenuo im pažnju na njegovo naređenje broj 28. Ova naredba je vrlo važna za razumijevanje onoga što se dogodilo u budućnosti, pa ćemo je citirati u cijelosti. Iako bi se neke točke reda, beznačajne za našu analizu, mogle izostaviti, ali kako bismo izbjegli bilo kakve spekulacije o ovoj temi, citirat ćemo to bez rezova:
„Tajna.
8. februara 37. godine Meiji ()
Ploča vodećeg broda "Naniwa" u zaljevu Asanman.
1. Situacija s neprijateljem od 23.00 sata 25. januara: u uvali Chemulpo, ruski brodovi "Varyag" i "Koreets" su još uvijek na sidrištu;
2. Mjesto iskrcavanja ekspedicijskog odreda određeno je uvalom Chemulpo, po dolasku u koje bi odmah trebalo početi iskrcavanje trupa;
3. Ako se ruski brodovi nađu izvan sidrišta u zaljevu Chemulpo, u blizini Phalmida () ili S od njega, tada ih se mora napasti i uništiti;
4. Ako ruski brodovi neće poduzeti neprijateljske akcije protiv nas na sidrištu u uvali Chemulpo, onda ih nećemo napasti;
5. Istovremeno s pripremama za napuštanje privremenog sidrišta u uvali Asanman, snage Odreda dijele se na sljedeći način:
- 1. taktička grupa: (1) "Naniwa", (2) "Takachiho", (3) "Chiyoda" sa priključenim 9. odredom razarača;
- 2. taktička grupa: (4) "Asama", (5) "Akashi", (6) "Niitaka" sa 14. odredom razarača;
6. Radnje za približavanje sidrištu u uvali Chemulpo:
a) "Chiyoda", "Takachiho", "Asama", 9. odred razarača, transportni brodovi "Dairen-maru", "Otaru-maru", "Heidze-maru" dolaze na sidrište u uvali Chemulpo;
b) Deveti odred razarača, prolazeći ostrvo Phalmido, ide naprijed i mirno, bez izazivanja sumnje kod neprijatelja, ulazi u sidrište. Dva razarača stoje na mjestu nedostupnom neprijateljskoj vatri, dok druga dva, s mirnim zrakom, zauzimaju takav položaj pored Varjaga i Koreyeta, tako da bi u trenu bilo moguće odlučiti o njihovoj sudbini - živjeti ili umrijeti;
c) "Chiyoda" samostalno bira prikladno mjesto za sebe i usidruje se u njemu;
d) Odred transportnih brodova, koji slijedi nakon Asame, nakon neuspjeha Chiyode i Takachiha, što je prije moguće ući u sidrište i odmah početi iskrcavati trupe. Poželjno je da mogu ući u luku tokom plime večernje plime.
e) "Naniwa", "Akashi", "Niitaka" slijede nakon odreda transportnih brodova, a zatim se sidre za S sa ostrva Gerido na liniji za SI. 14. odred razarača, nakon što je primio ugalj i vodu iz Kasuga-marua, podijeljen je u dvije grupe, od kojih se svaka sastoji od dva razarača. Jedna grupa zauzima položaj prema S od ostrva Phalmido, a druga se nalazi pored "Naniwa". Ako se noću neprijatelj počne kretati sa sidrišta na otvoreno more, tada ga obje grupe moraju napasti i uništiti;
f) Prije zalaska sunca, Asama napušta položaj u blizini sidrišta Incheon i nastavlja do sidrišta Naniwa i tamo se sidri;
7. U slučaju da neprijatelj protiv nas poduzme neprijateljske akcije, otvori topničku vatru ili izvrši napad torpedom, moramo ga odmah napasti i uništiti, djelujući tako da ne nanesemo štetu brodovima i brodovima drugih sila na sidrištu;
8. Brodovi na ostrvu Gerido, do zore sljedećeg dana, kreću se na privremeno sidrište u zaljevu Asanman;
9. Brodovi i razarači usidreni u zaljevu Chemulpo, nakon što se uvjere da je iskrcavanje potpuno završeno, premještaju se na privremeno sidrište u Asanmanskom zaljevu;
10. "Kasuga-maru" i "Kinshu-maru", nakon što su dovršili bunkeriranje razarača 14. odreda ugljem i vodom, usidrili se na ulazu u zaljev Masanpo i ne otvaraju sidrena svjetla noću, posmatrajući zamračenje;
11. Razarači koji patroliraju u zaljevu Chemulpo, otkrivši da su se neprijateljski brodovi počeli kretati sa sidrišta prema otvorenom moru, odmah počinju s njihovom potjerom, a kad se s otoka Phalmido nađu na S, moraju ih napasti i uništiti.;
12. Za vrijeme sidrenja budite spremni za neposredno gađanje sa sidra, za koje pripremite sve potrebno za zakovičenje sidrenih lanaca, držite kotlove pod parom i postavite pojačani signal i osmatračnicu."
Dakle, plan japanskog admirala bio je vrlo jednostavan. Morao je sletjeti u Chemulpo, ali bez pucnjave na putu, što bi bilo strašno neodobravanje za strane pisce. U skladu s tim, on je prvo namjeravao ući u zaljev i naciljati ruske brodove, pa tek onda odvesti transporte sa desantom do napada. Ako Rusi otvore vatru, sjajno, oni će prvi prekinuti neutralnost (kao što smo ranije rekli, niko nije smatrao iskrcavanje trupa na teritoriju Koreje kršenjem neutralnosti) i bit će ih odmah uništili razarači. Ako se pokušaju približiti transportima, bit će na meti ne samo razarača, već i krstarica, a kad pokušaju pucati, opet će ih odmah uništiti. Ako "Varyag" i "Korejac" pokušaju napustiti Chemulpo bez pucanja, razarači će ih pratiti i potopiti ih torpedima čim napuste raciju, ali čak i ako nekim čudom Rusi uspiju otrgnuti se, proći će Japanci kruzeri koji su blokirali izlaz i dalje neće uspjeti.
Najviše "smiješno" bilo je to što napad ruskih brodova torpedom s vjerovatnoćom od 99,9% strani stacionari neće smatrati kršenjem neutralnosti. Pa, neočekivano su eksplodirala dva ruska broda, ko zna iz kog razloga? Ne, naravno, među zapovjednicima stranih brodova nije bilo luđaka koji nisu mogli spojiti dvoje i dvoje i razumjeti čije su to ruke. Ali, kao što smo ranije rekli, evropski i američki brodovi u raciji Chemulpo nisu branili korejsku neutralnost, već interese svojih zemalja i njihovih građana u Koreji. Bilo koji postupak Japanaca koji nije ugrozio te interese bio je ravnodušan prema ovim pacijentima. Rat između Rusije i Japana bio je stvar između Rusije i Japana, u kojoj ni Talijani, ni Francuzi, ni Amerikanci nisu imali interesa. Stoga bi uništenje "Varyaga" i "Koreyeta", pod uvjetom da nitko drugi nije ozlijeđen, izazvalo samo formalni protest s njihove strane, pa čak i tada - teško, jer se stariji u napadu smatrao britanskim "Talbotom" ", a interesi Engleske u ovom ratu bili su u potpunosti na strani Japana. Umjesto toga, ovdje je trebalo očekivati nezvanične čestitke japanskom komandantu …
Zapravo, S. Uriu je namjeravao izgraditi divnu zamku, ali čovjek pretpostavlja, ali Bog raspolaže, pa su se na samom ulazu u rajdu njegovi brodovi sudarili s "Korejcem" koji je otišao u Port Arthur. Teško je opisati ono što se dogodilo u budućnosti, jer su domaći i japanski izvori potpuno kontradiktorni, pa čak i često sami sebi. Možda ćemo u budućnosti detaljno opisati ovaj sudar u obliku zasebnog članka, ali zasad ćemo se ograničiti na najopćenitiji pregled - na sreću, detaljno objašnjenje svih nijansi manevriranja korejskog i brodovi japanskog odreda nisu potrebni za naše potrebe.
Kanonski za izvore na ruskom jeziku je opis predstavljen u „Radu Historijske komisije za opis djelovanja flote u ratu 1904-1905. u pomorskom generalštabu ". Prema njegovim riječima, "Korejac" je težio sidro u 15.40, a nakon četvrt sata, u 15.55, na njemu je viđena japanska eskadrila koja se kretala u dvije kolone za buđenje. Jedan od njih formirali su kruzeri i transporti, s Chiyodom, Takachihoom i Asamom na čelu, zatim tri transporta i ostatak krstarica, a drugu kolonu činili su razarači. "Korejci" su pokušali proći pored njih, ali pokazalo se da je to nemoguće, jer su se japanske kolone čule sa strane, a topovnjača je morala prisiliti da ide između njih. U to vrijeme, "Asama" je skrenula preko "Koreyeta", blokirajući tako izlaz na more. Postalo je jasno da japanska eskadrila neće pustiti Koreyete u more, a njen zapovjednik G. P. Belyaev je odlučio da se vrati u napad, gdje bi japanske provokacije bile malo vjerovatne. No, u trenutku skretanja, topovnjaču su torpeda napali razarači, koji su, međutim, prošli, a jedan je potonuo prije nego što je stigao do boka broda. G. P. Belyaev je izdao naređenje za otvaranje vatre i odmah ga otkazao, jer je "Korejac" već ulazio u neutralni napad na Chemulpo, ali je jedan od topnika uspio ispaliti dva hica iz pištolja kalibra 37 mm. Općenito, sve je jasno i logično, a postupci Japanaca izgledaju, iako potpuno nezakoniti, ali dosljedni i logični. Ali japanski izvještaji izazivaju ozbiljne sumnje.
Prema japanskim podacima, brodovi S. Uriu prvo su djelovali prema prethodno zacrtanom planu. Japanci su se preselili u sljedeću formaciju:
Kad su se kolone približile poprečnom toku. Phalmido (Yodolmi), tada vodeći Chiyoda i Takachiho, odvojili su se od glavnih snaga i u pratnji 9. odreda razarača povećali brzinu i krenuli naprijed - u skladu s planom desantne operacije trebali su prvi ući napad Chemulpo, kako bi se naciljali ruski dopisnici. A kad je o. Phalmido su bili prekriveni oko tri milje, neočekivano su na japanskim brodovima zatekli "Korejca" kako im se približava. Tako je nastala situacija koja nije predviđena Naredbom br. 28.
Da je "Korejac" izašao malo ranije i da bi se sastanak održao za o. Phalmido, Japanci bi jednostavno uništili ruski brod, kako je predviđeno naredbom. No do sastanka je došlo između o. Phalmido i racija, naredba nije regulirala takvu situaciju, a namjere "Koreyeta" bile su nejasne. Japanci su se bojali da će topovnjača napasti transportere, pa su se Chiyoda i Takachiho pripremili za bitku - topnici su zauzeli svoja mjesta kod topova, ali su čučali iza bedema tako da se njihove ratoborne pripreme nisu mogle vidjeti što je više moguće. Kad su se vodeći kruzeri približili Koreyetima, vidjeli su da se ruski brod ne sprema za bitku, naprotiv, na njegovoj palubi je izgrađena straža za pozdrav. Je li se u ovom trenutku "Korejac" našao između krstarica i razarača, nemoguće je sa sigurnošću reći - s jedne strane, udaljenost između japanskih krstarica i razarača nije prelazila 1-1,5 kabela, ali s druge strane, "Korejac" se razdvojio sa "Chiyoda" i "Takachiho" na udaljenosti ne većoj od 100 m, tako da se, u principu, mogao zaglaviti između njih i drugih.
U svakom slučaju, "Korejac" se našao između dva odreda, od kojih je jedan prošao pored njega do racije Chemulpo, a drugi, predvođen "Asamom", krenuo je prema ruskom topovnjači. Došlo je do zabune u japanskom transportu, a zatim je oklopna krstarica napustila formaciju okrenuvši se za 180 stepeni i krenula kursom paralelnim s korejskim, kako bi ostala između ruskog topovnjače i karavana u pratnji Asame. Ali onda se "Asama" opet okrenuo udesno - očito je upravo ovaj manevar usvojio G. P. Beljajeva zbog pokušaja blokiranja pristupa moru. Smiješno je to što zapovjednik Asame nije mislio tako nešto - prema njegovom izvještaju, skrenuo je udesno kako bi izbjegao torpeda, na koja bi, po njegovom mišljenju, Koreeti mogli pucati.
Prema tome, G. P. Belyaev je odlučio da se vrati na prekretnicu i okrenuo se nazad. Već smo vidjeli da su zapovjednici Chiyode i Takachiha, uvjereni da topovnjača nije imala agresivne namjere, krenuli dalje prema napadu kako bi ispunili zadatak koji im je povjeren, ali je zapovjednik 9. japanskog odreda razarača imao drugačije mišljenje. Smatrao je da bi Koreeti mogli izvesti izviđanje u interesu Varjaga i da bi Rusi možda planirali udar. Stoga se, raspršivši se s Koreyetima, obnovio od stupa za buđenje prema naprijed, a zatim je Koreyete uzeo u klještima: razarači Aotaka i Hato zauzeli su položaj s lijeve strane Koreyeta, dok su Kari i Tsubame - od pravo … ili bolje rečeno, trebalo je uzeti. Činjenica je da, dok je izvodio manevar, Tsubame nije kalkulirao, otišao je izvan plovnog puta i skočio na kamenje, tako da su dalje Korejca pratila samo tri razarača, dok su torpedne cijevi na njima stavljene u stanje pripravnosti.
A kad se "Korejac" počeo okretati nazad prema Chemulpu, pokazalo se da je ruski brod otišao u smjeru japanskih razarača zarobljenih između njega i ruba plovnog puta. Na razaraču Kari je odlučio da bi to stvorilo opasnu situaciju, ali s druge strane, omogućilo bi uništenje Korejca dok to niko od stranih pisača nije mogao vidjeti, i ispalio je hitac torpedom, što je Korejac izbjegao. Kako se kaže, "loš primjer je zarazan", pa su "Aotaka" i "Hato" odmah povećali brzinu i počeli da se približavaju "Korejcu", dok je "Hato" ispalio jedno torpedo, a "Aotaka" je odbila napad iz nejasnih razloga. Može se pretpostaviti da je kriva udaljenost - u trenutku kada je "Korejac" ušao u raciju Chemulpo, udaljenost između nje i "Aotaka" i dalje je bila oko 800-900 m, što je bilo dovoljno daleko za udarac torpeda u tih godina.
Općenito, sve je kao i obično - Rusi imaju jednu sliku manevriranja, Japanci potpuno drugačiju, dok se podaci o potrošnji municije također razlikuju: Rusi vjeruju da su na Korejca ispaljena tri torpeda, Japanci dva, dok Rusi tvrde da je "Korejac" ispalio dva artiljerijska hica, Japanci napominju da je topovnjača ispalila sva tri razarača koji su učestvovali u napadu (što je, morate se složiti, izuzetno teško izvesti s dvije granate).
Zasebno, želio bih vam skrenuti pažnju na nesreću u Tsubameu - krećući se plovnim putem, uz koji će Varyag i Korejac idući dan krenuti u bitku, jureći za topovnjačom koja je imala najviše 10-12 čvorova, a razarač je uspio da se nađe na stijenama i ošteti se izgubivši jednu oštricu lijevog propelera i oštetivši tri lopatice desnog propelera, zbog čega je njegova brzina sada bila ograničena na 12 čvorova. Istina, Japanci tvrde da su jurili Korejca sa čak 26 čvorova, ali to je krajnje sumnjivo za Tsubame - odletio je na stijene gotovo odmah nakon skretanja i jedva je imao vremena da poveća takvu brzinu (ako uopće ima, barem jedan od japanskih razarača, što je, opet, donekle sumnjivo). Općenito, malo je vjerojatno da se mali okršaj između ruskog topovnjače i japanskih razarača može nazvati bitkom, ali, bez sumnje, zamke plovnog puta Chemulpo pokazale su se u tome najučinkovitije.
U svakom slučaju, čim su se "Korejci" vratili u napad Chemulpo, Japanci su napustili napad i "zauzevši što je moguće mirniji pogled" zauzeli položaje koji su im bili propisani: "Aotaka" se usidrila 500 m od " Varyag "," Kari " - na istoj udaljenosti od Koreeta, dok su se Hato i Tsubame, koji su se nezavisno uklonili s kamenja, krili iza britanskih i francuskih brodova, ali su, u skladu sa naredbom br. 28, bili spremni za napad u svakom trenutku.
Pogledajmo sada ovu situaciju s pozicije zapovjednika krstarice Varyag. Ovdje "Korejac" napušta akvatoriju racije i ide plovnim putem do mora, a tada počinju čuda. Prvo, dva japanska krstarica, "Chiyoda" i "Takachiho", ulaze u napad. Iza njih se neočekivano pojavljuje povratnički "Korejac" - nije jasno jesu li čuli njegove hice na "Varyag", ali, naravno, nisu mogli znati za napad torpedom.
U svakom slučaju, pokazalo se da su na "Varjagu" ili vidjeli da "Koreets" pucaju, ili to nisu vidjeli, ili su ili čuli pucnje, ili nisu. U bilo kojem od ovih slučajeva, ili su na Varyagu vidjeli da Korejac puca, ali Japanci nisu pucali, ili su čuli dva hica (što je, na primjer, moglo biti upozorenje), iako nije bilo jasno ko je pucao. Drugim riječima, ništa što se moglo vidjeti ili čuti na krstarici Varyag nije zahtijevalo hitnu vojnu intervenciju. A onda su japanski krstaši i 4 razarača ušli u raciju, koja je zauzela položaje nedaleko od ruskih brodova, a tek tada, konačno, V. F. Rudnev je dobio informacije o događajima koji su se dogodili.
Istovremeno, opet nije sasvim jasno kada se to tačno dogodilo - R. M. Melnikov izvještava da su se "Koreeti", nakon što su se vratili na desant, približili "Varyagu" odakle je ukratko prenio okolnosti svog sastanka s japanskom eskadrilom, a zatim se usidrila topovnjača. U isto vrijeme, "Rad Historijske komisije" to ne spominje - iz njenog opisa proizlazi da su se "Koreets", ušavši u rajdu, usidrili na 2,5 kabela sa "Varyaga", zatim G. P. Belov je otišao na krstaricu s izvještajem, a 15 minuta nakon sidrenja topovnjače, japanski razarači zauzeli su položaje - dva broda u 2 kabla iz "Varyaga" i "Koreyeta". Očigledno, za 15 minuta bilo je moguće samo spustiti čamac i stići u Varyag, odnosno, ruski brodovi su bili na nišanu kada je G. P. Belov je samo prijavio V. F. Rudnev o okolnostima bitke.
Općenito, unatoč razlikama u tumačenjima, oba izvora slažu se u jednom - do trenutka kada je Vsevolod Fedorovič Rudnev bio svjestan napada koji su izvršili japanski razarači:
1. "Korejac" je već bio van opasnosti;
2. Deveti odred razarača (a vjerovatno i krstarica) bio je stacioniran u neposrednoj blizini Varyaga i Koreyeta.
U ovoj situaciji za krstaricu Varyag otvaranje vatre i uključivanje u bitku nije imalo apsolutno nikakvog smisla. Naravno, ako su Koreeti napadnuti, a Varyag je to vidio, tada bi krstarica, prezirući svaku opasnost, trebala spasiti Koreete i upustiti se u proizvoljno neravnopravnu bitku. No, dok je krstarica saznala za japanski napad, sve je bilo gotovo i nije bilo potrebe za spašavanjem Korejca. I nakon borbe, ne mašu pesnicama. Kao što stara britanska poslovica kaže: "Gospodin nije onaj koji ne krade, već onaj koji ne bude uhvaćen": da, Japanci su ispalili torpeda na Koreyete, ali niko od stranih pisaca to nije vidio i nije mogao to potvrditi, ali znači da je postojala samo "riječ protiv riječi" - u diplomatiji je isto kao ništa. Dovoljno je prisjetiti se gotovo stoljetnog sukoba između zvanične ruske i japanske istorije - Rusi su tvrdili da su prvi hici u ratu japanska torpeda, Japanci - da su dvije granate od 37 mm ispalile Korejca. I tek nedavno, nakon objavljivanja japanskih izvještaja, postalo je očito da su Japanci prvi pucali, ali koga to danas zanima, osim nekolicine ljubitelja istorije? No, da je "Varyag" otvorio vatru na japanske brodove koji su ulazili u napad, u očima "cijelog civiliziranog svijeta" prvi bi prekršio korejsku neutralnost - što god se moglo reći, ali u to vrijeme Japanci još nisu započeo slijetanje i nije učinio ništa sporno u neutralnom napadu.
Osim toga, taktički, ruski dopisnici bili su u potpuno bezizlaznom položaju - stajali su na prevozu pod nišanima japanskih brodova i mogli su ih u svakom trenutku potopiti razarači. Dakle, ne samo da je otvaranje vatre na Japance izravno prekršilo sve V. F. Rudnevova naređenja, narušila korejsku neutralnost, pokvarila odnose s Engleskom, Francuskom, Italijom i Sjedinjenim Državama, a nisu učinili ništa u vojnom smislu, što je dovelo samo do brze smrti dva ruska broda. Naravno, ovdje nije moglo biti govora o bilo kakvom uništenju desanta - to je bilo nemoguće čisto tehnički.
Diplomatski govoreći, dogodilo se sljedeće. Čast ruske zastave obavezala je Varyag da brani svaki domaći brod ili plovilo koje je napadnuto i da brani svoju posadu (da se bori s njom) od bilo kojih i proizvoljno nadmoćnih neprijateljskih snaga. No, pojmovi časti nisu zahtijevali da Varyag angažira japansku eskadrilu nakon što je incident s Korejcem bio riješen na siguran način (ruski mornari nisu ozlijeđeni i više nisu bili u neposrednoj opasnosti). Napad japanskih razarača, bez sumnje, mogao bi postati belli incident, odnosno formalni razlog objave rata, ali, naravno, takvu odluku nije trebao donijeti zapovjednik ruske krstarice, već mnogo više vlasti. U takvim situacijama dužnost bilo kojeg predstavnika oružanih snaga nije da požuri sa napadom sablja, već da obavijesti svoje rukovodstvo o nastalim okolnostima, a zatim postupi prema njihovom naređenju. Već smo rekli da su sve naredbe koje V. F. Rudnev, upravo je posvjedočio da Rusija još ne želi rat. U isto vrijeme, "amaterski" napad japanske eskadrile doveo bi samo do toga da Japanu pruži prekrasan razlog za ulazak u rat u pogodno vrijeme za to, do trenutne smrti dva ruska ratna broda, gotovo bez mogućnosti da nanese štetu neprijatelja i do diplomatskih komplikacija s evropskim zemljama.
Koncept časti za vojnika je izuzetno važan, ali je jednako važno razumjeti granice obaveza koje on nameće. Tako je, na primjer, poznato da su tokom Drugog svjetskog rata, kada je SSSR krvario u borbi protiv nacističke Njemačke, japanske oružane snage više od jednom ili dva puta izvršile razne vrste provokacija, koje su mogle postati izgovor za objavu rata. Ali SSSR -u rat na dva fronta uopće nije trebao, pa su naše oružane snage morale izdržati, iako su, mora se misliti, trupe prisutne na takvim provokacijama otvoreno "svrbile ruke" da odgovore samurajima na način na koji su to zaslužile. Mogu li se naše trupe i mornarica kriviti za kukavičluk ili nedostatak časti, na temelju toga što nisu otvorili vatru kao odgovor na japanske provokacije? Jesu li zaslužili takve prijekore? Očigledno nije, a na isti način Svevolod Fedorovič Rudnev ne zaslužuje prijekor zbog činjenice da se 26. januara 1904. brodovi pod njegovom komandom nisu upustili u beznadnu bitku s japanskom eskadrilom.
