Gospodin Veliki Novgorod oduvijek se izdvajao od drugih ruskih gradova. Večanske tradicije bile su u njemu posebno jake, a uloga kneza dugo se svodila na arbitražu i organizaciju zaštite vanjskih granica. Bogate porodice imale su važnu ulogu u politici i javnom životu, ali je nadbiskup zapečatio sva pisma i sporazume - njegovi strani putnici nazvali su ga "gospodarom grada". Novgorodski heroji takođe su bili neobični. Čini se da nikada nije nedostajalo neprijatelja: Litvanaca, Šveđana, vitezova koji su nosili mačeve, paganskih plemena-bilo je onih od kojih je trebalo braniti ogromne posjede i njihov rodni grad. Po svojoj prirodi, Novgorođani su bili vrlo avanturistički nastrojeni ljudi. Ipak, postoje samo dva novgorodska heroja - Sadko i Vasilij Buslajev, pa čak ni tada, ne baš "ispravno". Istina, ponekad je Gavrila Oleksich, praunuk izvjesnog Ratmira (Ratshija), također uključen u broj novgorodskih heroja. No, Gavrilo Oleksich nije djelovao sam, poput Ilye Murometsa, i nije se borio protiv čudovišta poput Dobrynye i Alyoshe Popovicha - on je svoje podvige obavljao kao dio novgorodske vojske. Proslavio se tokom bitke na Nevi (1240), kada je, jureći za Šveđanima, pokušao ući na brod na konju, ali je bačen u vodu. Gavrila Oleksich imala je dva sina: Ivana Morkhinju i Akinfa. Jedan od Ivanovih unuka bio je Grigorij Puška, koji se smatra osnivačima plemićke porodice Puškin. Od drugog Gavrilinog sina, Akinfe, Kamenskyjevi su vodili svoju porodicu, od kojih je jedna postala heroj članka Đavolji general. Nikolaj Kamenski i njegov nadimak Suvorov.
Ali Vasilija Buslajeva, koji je, poput Gavrila Oleksicha, voljom S. Eisensteina postao heroj čuvenog filma "Aleksandar Nevski", zapravo niko nije primijetio u odbrani ruskih zemalja, a njegovo oružje nije herojsko - najčešće se naziva "crni brijest" (klub).
O ovom junaku poznata su dva epa: "Vasilij Buslajev i Novgorođani" (snimljeno 20 verzija) i "Putovanje Vasilija Buslajeva" (15 unosa).
U I. Dahl izvještava da riječ "buslay" doslovno znači "nepromišljeno kopile, veselje, slabašan momak". U međuvremenu se o Vasilijevom ocu kaže:
Nisam se pario s Novim gradom, Sa Pskovom nije navijao, I nisam proturječio majci Moskvi”.
Stoga postoji razlog vjerovati da "Buslaev" nije patronim, i, štoviše, nije prezime, već karakteristika ovog heroja, koji je postao sa 7 godina:
Šaliti se, šaliti se, Za šalu - iz šale je neljubazno
S boljarskom djecom, s kneževskom djecom:
Ko će biti povučen za ruku - ruka dalje, Čija je noga udaljena, Gurnut će dva ili tri zajedno -
laži bez duše."
A kad je Vaska odrastao, njegove "nestašluke" i "šale" počele su nositi čisto trgovački karakter. Nakon što je regrutirao bandu od 30 ljudi, od kojih su mnogi, sudeći prema nadimcima (Novotorženin, Belozerianin itd.), Bili pridošlice, a ne Novgorođani, počeo je ići na gozbe, započinjući svađe s "bogatim trgovcima" i "novgorodskim seljacima". " Pa čak ni predstavnici Crkve ("stariji" hodočasnik) nisu izbjegli Vaskino "nevaljalstvo". U nekim je tekstovima ovaj starješina također kum Buslaevu:
„Slušaj me, ali ja sam ti kum, Naučio sam vas čitanju i pisanju, uputio vas da činite dobra djela”, okreće se on prema njemu.
Na šta Vaska odgovara: "Kad ste me učili, uzeli ste novac."
I dalje:
Đavo te nosi, ali ti si mi kum, Voda vas nosi, ali nije sve na vrijeme.
I udario svojim pocrnjelim viskoznim
I ubio je starijeg, svog krstnog oca."
Kao rezultat toga, "građani su se podnijeli i sklopili mir" i obavezali se da će platiti "tri hiljade za svaku godinu". Neki istraživači vjeruju da se "borba novgorodskih političkih stranaka" reproducira u epu. Međutim, prije se može pretpostaviti da se Vaska ovdje ponaša kao tipičan „kriminalni šef“i reketaš.
Moguće je da je Buslaevova banda mogla pružiti usluge zaštite svojih klijenata ili, naprotiv, organizirati napade na njihove protivnike. Postojanje takvih "brigada" čak i u 15. stoljeću potvrđuje mitropolit Jona, koji je u pismu novgorodskom nadbiskupu Evtimiju izvijestio da ih u Novgorodu ima:
„Međusobne svađe, sukobi, ubistva i krvoprolića, i ubistvo pravoslavnog hrišćanstva stvoreno je i stvara se; unajmili su za to zlo i odvratno djelo, unajmljujući sa svoje strane zlonamjerne i krvoproliće, pijane i nemarne zlonamjerne ljude o svojim dušama ».
Zanimljivi su testovi kojima se podvrgavaju kandidati za Buslaevovu bandu: bilo je potrebno jednom rukom podići čašu vina u jednu i po kantu i popiti je, nakon čega ih je Vasilij također udario svojom voljenom "crnom" brijest ". Jasno je da je nakon takvih testova osoba postala ili invalid ili psihopata s posttraumatskim poremećajima ličnosti i ponašanja. Međutim, mislim da se u ovom slučaju radi o pretjeranom opisu rituala inicijacije u drške za uši: zdjela vina bila je, možda, velika, ali ne "u jednoj i pol kanti", a udarac klub je vjerovatno bio čisto simboličan.
Međutim, u istom epu ispada da u Novgorodu postoji heroj i jači od Buslajeva. Tačnije - heroj. Ovo je izvjesna djevojčica, sluga njegove majke, koja po njenom nalogu, usred "epske" ulične tuče, lako izvuče nesretnog Vasku s ulice i zaključa ga u podrum. Neki ovu neočekivanu poslušnost nasilnog Buslajeva objašnjavaju njegovim strahom da ne posluša svoju majku, ali to potpuno nije u karakteru ovog heroja, koji, prema vlastitim riječima, ne vjeruje ni u san ni u chokh, već samo u onu zloglasnu crni brijest Nadalje, već je opisano o "podvizima" nacrta. Pošto je isporučio Vasku "na odredište", ova djevojka, vidjevši da su mu prijatelji poraženi, "baca kante javora sa ljuljačke čempresa" i počinje da ih rukuje poput batine, premlaćujući mnoge protivnike "do smrti".
A onda, zanemarujući naredbu svoje ljubavnice, pušta Vasilija, koji dovršava pogrom "novgorodskih seljaka", koji je okončan dogovorom o plaćanju tog godišnjeg "danaka".
U sljedećem epu Vasilij odjednom shvaća da ima:
„Od malih nogu tukli su ga i pljačkali, U starosti morate spasiti svoju dušu."
Ili, alternativno:
"Učinio sam veliki grijeh, Pribio sam mnogo novgorodskih seljaka."
Opremivši brod, obraća se majci:
„Daj mi veliki blagoslov
Idi k meni, Vasilije, u Jerusalem-grad, Sa svom hrabrom ekipom, Moli se Gospodu za mene, Pridržavajte se svetog svetišta, Okupajte se u rijeci Erdan."
Znajući vrijednost ovih dobrih namjera svog sina, majka mu daje blagoslov pod uslovom:
"Ako ti, dijete, odeš u pljačku, I nemojte nositi Vasilijevu vlažnu zemlju."
Međutim, Vaski u takvim uvjetima nije potreban blagoslov, on se „vrti oko nje poput hljeba“, a njegova majka priznaje, čak pomaže i s opremom:
Damask čelik se topi od vrućine, Majčino srce se rastvara
A ona daje mnogo olova, baruta, I daje Vasiliju zalihe žita, I daje dugoročno oružje, Spasi te, Vasilije, tvoju razularenu glavu."
Na putu za Jeruzalem, Buslaevova družina sastaje se s razbojnicima, "od kojih je tri hiljade opljačkano sa perli, galija i razbijanjem grimiznih brodova". No, nakon što su "okusili" Vaskin "brijest", razbojnici mu se "klanjaju", donose bogate darove, pa mu čak daju i vodiča.
Još jedna prepreka na putu je „suboi je brz, ali vratilo je debelo“, odnosno jaka struja i visoki val, s čime se Vasilijev iskusni tim također uspješno nosi. Dalje na planini Sorochinskaya (od imena rijeke, koja se danas zove Tsaritsa - pritoka Volge) Buslaev vidi lubanju i ne nalazi ništa bolje nego da je udari nogom. I čuje strašno upozorenje:
"Bio sam dobar momak, ali za tebe ni milju daleko, Ležim na planinama na Soročinskom, Da, onda ću te lagati na desnoj ruci."
Na prednjim sinodičkim knjigama uobičajenim u srednjovjekovnoj Rusiji često su se nalazile slike lubanje i zmije sa sličnim natpisima. Na primjer:
"Gle, čovječe, i znaj čija je ovo glava, nakon tvoje smrti tvoja će biti ovakva."
Riječi mrtve glave ne ostavljaju ni najmanji utisak na Vasilija, štoviše, čini se da ih doživljava kao izazov. Tako se, na primjer, nakon što je stigao do Svete zemlje, unatoč upozorenjima, go se kupa u rijeci Jordan. Na povratku, na istoj planini Sorochinskaya, gdje leži lubanja, Buslaev već nalazi
"Siva je zapaljiv kamen, Kamen je širok trideset lakata, Do doline je kamen i četrdeset lakata, Njegova visina je kamenčić, na kraju krajeva, tri lakta."
Kamen je očigledno nadgrobni spomenik; na njemu je uklesan natpis koji zabranjuje preskakanje. Međutim, postoje tekstovi u kojima natpis, naprotiv, ima karakter izazova: "Ko će skočiti i preskočiti ovaj kamen?" U svakom slučaju, lik ne dopušta Buslaevu da samo prođe: on sam preskače kamen i naređuje svojim pratiocima da skoče. Zatim odlučuje zakomplicirati zadatak: prema jednoj verziji, preskače kamen uzduž, a ne preko, prema drugoj - "okrenut prema natrag". I evo sreća napokon napušta ovog heroja:
"I samo četvrtina nije skočila, A onda je ubijen pod kamenom."
Saputnici su ga sahranili, kako je predviđeno - pored lobanje.
Ovdje se vjerojatno bavimo predhrišćanskim idejama koje mrtvi mogu povesti sa sobom ljudi koji prelaze preko leša ili preko groba. Posebno je opasno preći preko groba, jer u ovom slučaju osoba ne samo da prelazi put pokojnika, već mu dijeli put.
Naravno, pokušavali su se epski Vasilij Buslajev povezati s nekom stvarnom istorijskom ličnošću. I. I. Grigorovič (ruski historičar 19. stoljeća) i SM Solovjev govorili su o novgorodskoj gradonačelnici Vaski Buslavich, o čijoj smrti izvješćuje Nikonova kronika (napisana sredinom 16. stoljeća) pod 1171. Osim Nikonove, smrt ovaj gradonačelnik se spominje u Novgorodskoj pogodinskoj hronici (napisanoj u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća): "Iste godine (1171.) gradonačelnik Vasilij Buslavjev umro je u Velikom Novgorodu." Pretpostavlja se da je ova vijest u ovu hroniku ušla iz Nikonovske. Književni kritičar A. N. Robinson i sovjetski historičar i filolog D. S. Likhachev također su vjerovali ovoj vijesti.
Ali N. M. Karamzin je na ovu hroničnu vijest reagirao sumnjičavo. Akademik I. N. Ždanov, koji je otkrio da na listama gradonačelnika Novgoroda nema Vasilija Buslajeva ili osobe s imenom koje je čak i približno slično. S. K. Chambinago je Nikonovu kroniku smatrao nepouzdanim izvorom zbog čestih umetanja "materijala za pjesmu". Savremeni istraživači slažu se s njim, vjerujući da Nikonova kronika uključuje "vijesti prikupljene iz folklornih izvora". No, u mnogo „autoritativnijem“među povjesničarima Novgorodske prve kronike, izvjesni je Zhiroslav imenovan gradonačelnikom 1171. godine.
Još jedan novgorodski heroj - slavni Sadko, opet, apsolutno ne liči na junake epova iz kijevskog ciklusa. Sadko ne posjeduje herojsku snagu, ali je odličan (vjerovatno genij) guslar i pjevač. Njegov glas privlači morskog kralja, od kojeg junak prima nagradu, što ga čini jednim od prvih ljudi u Novgorodu.
Prikupljeno je 40 verzija epa o Sadku, koje su prema mjestu snimanja podijeljene u 4 grupe - Olonets, Bijelo more, Pechora i Uralsko -sibirska. Među posljednjima je epopeja čuvenog Kirše Danilova, majstora čekića u tvornici Demidovs Nevyansk. U isto vrijeme, postoji samo jedna apsolutno potpuna verzija, koja sadrži sve epizode - koju je snimio pripovjedač Onega A. P. Sorokin (od njega je primljeno i 10 epova). Sorokinov ep o Sadku sastoji se od tri dijela, koji se za druge pripovjedače ispostavljaju kao zasebne pjesme.
Postoje različite verzije nastanka Sadkovih epova: prema prvoj od njih, Sadko je rođeni Novgorođanin, prema drugoj - vanzemaljac. Čini se da je druga verzija poželjnija, jer se u epu o Kirši Danilovu izvještava da je Sadko, nakon što se obogatio, ostao izopćen, pa čak i pita morskog kralja: "Nauči me živjeti u Novyegradu."
Morski kralj mu savjetuje:
"Imajte priliku s ljudima sa običajima, I samo o njihovoj oklopnoj večeri, Pozovite dobre momke, građane, I oni će znati i Vedati."
Mislim da bi i sam rođeni Novgorođanin pogodio koga treba pozvati na "časnu gozbu", kome se dodvoriti i s kim sklopiti potrebna poznanstva. Ali nemojmo napredovati.
Prije svega, recimo zašto je Sadko morao pjevati sam na obali jezera Ilmen. Ispostavilo se da su ga iz nekog razloga prestali pozivati na gozbe (možda, repertoar mu više nije odgovarao, ali možda je Sadko sebi dozvolio nekakvu drskost), te je bio u stanju depresije. Privučen njegovim pjevanjem, morski kralj nudi mu nagradu. Prema najpoznatijoj verziji, Sadko se mora kladiti s uglednim ljudima da će uloviti riblje zlatno pero u jezeru Ilmen.
Nije sasvim jasno kakvu vrijednost ima ova riba i zašto je ova hipoteka toliko zanimljiva novgorodskim trgovcima: pa, možda u jezeru ima vrlo rijetkih riba. Budući da se osoba svađa, možda je to već uhvatila i zna mjesto gdje je pronađena. Zašto staviti svo svoje bogatstvo na kocku iz tako beznačajnih razloga? Prema rjeđoj, ali logičnijoj verziji, Sadko unajmljuje ribarski artel koji za njega ulovi mnogo velike i male, crvene i bijele ribe. Tokom noći ulovljena riba (i presavijena u štalu) pretvara se u zlatne i srebrne novčiće - ovo je zapis istog Kirshe Danilova.
Ovim je završen prvi dio Sorokinovog epa (i prve pjesme o Sadku drugih pripovjedača). A drugo počinje činjenicom da, obogativši se, Sadko ostaje stranac u Novgorodu i, slijedeći savjet morskog kralja, pokušava uspostaviti kontakte s utjecajnim ljudima. Ali ni ovdje ne uspijeva, jer na ovoj gozbi dolazi do nove svađe s uglednim Novgorođanima. Kao rezultat toga, on se ponovo kladi da će moći otkupiti svu robu Novgoroda. Ponekad uspije i opet posrami novgorodske trgovce, ali češće Sadko ne uspije (budući da se roba stalno doprema: prvo iz Moskve, zatim strana, pa im cijene rastu). Na ovaj ili onaj način, Sadko se pokazao vlasnikom ogromne količine nepotrebne robe, koja se ne može prodati u Novgorodu. No, gotovina je vjerojatno već u problemima. Zato mora ploviti “s onu stranu mora” - kako bi ih pokušao realizirati: počinje treći, najljepši (i, kako se vjeruje, najstariji i arhaični) dio epa.
Kroz Volhov, Ladoško jezero i Nevu Sadko ulazi u Baltičko more, iz njega - u daleke zemlje (u nekim verzijama epova naziva se čak i Indija), gdje uspješno prodaje svu robu.
Glavna avantura počinje na putu kući. Čudna oluja pada na more: okolo su ogromni valovi, vjetar kida jedra, ali Sadkovi brodovi stoje. U epovima snimljenim na ruskom sjeveru Sadko ga šalje da vidi sjedi li njegov brod na "podvodnoj ludi" (podvodno rasuto kamenje, tipično za Bijelo more). Ali i sam već pretpostavlja da su stvari loše: on, očigledno, ima neke neplaćene dugove prema morskom kralju i čini sve što je moguće kako bi izbjegao susret s "dobročiniteljem". U početku, Sadko pribjegava drevnom obredu "hranjenja mora", kojeg su u Novgorodu zapamtili početkom 20. stoljeća - ribari su bacali kruh i sol u vodu. Sadko ne gubi vrijeme na sitnice - naređuje da se u more bace bačve zlata, srebra i bisera. Međutim, oluja ne prestaje, a brodovi, kao i prije, miruju i svima postaje jasno da je potrebna ljudska žrtva (isti novgorodski ribari su krajem 19. stoljeća ponekad bacali slamnati lik voda kao zamjenska žrtva). VG Belinski se, kao što znate, divio Sadkovoj „hrabrosti“, uključujući i njegovu spremnost da po cijenu svog života spasi svoje drugove. Međutim, ta "spremnost" izgleda pomalo sumnjivo, pa se Sadko u ovoj situaciji ne ponaša baš pristojno: znajući koga morski kralj zahtijeva, na sve moguće načine pokušava prevariti sudbinu. Prvo najavljuje da će onaj čija će se sudbina utopiti otići kralju mora, zatim - naprotiv, čiji će ždrijeb ostati na površini, i ovaj put on pravi svoju "ždrijeb" od željeza, ali za njegove podređene to su "Vrba" - sve uzalud. Napokon shvativši da se morski kralj ne može nadmudriti, Sadko posljednji put svira harfu (kako misli), oblači najskuplji samurov bundu i naređuje da se hrastov splav spusti u more. Na ovom splavu zaspi i budi se već u morskom kraljevstvu. S obzirom na to da se Sadko u finalu epa ponovo budi - na obali rijeke Chernave (ili Volhova), neki su njegove podvodne avanture smatrali snom.
Dakle, našavši se na dnu, Sadko susreće morskog kralja. Postoji nekoliko verzija razloga za ovaj "poziv". Prema prvom, najprozaičnijem i najzanimljivijem, morski kralj je zaista nesretan što nije primio danak:
„Oh, jesi, Sadko je bogat trgovac!
Vječno si hodao morem, Sadko, Ali za mene, kralja, nije plaćao danak.
Biste li htjeli, Sadko, hoću li te progutati živog?
Želiš li, Sadko, hoću li te spaliti vatrom?"
Prema drugom, želi Sadku postaviti neka pitanja: zahtijeva da mu sudi u sporu s kraljicom:
Tada sam vas zatražio ovdje, Ti reci, reci i reci mi
Šta vam je drago u Rusiji?
Razgovarali smo sa kraljicom, Zlato ili srebro u Rusiji je skupo, Ili je damasko željezo skupo?"
Sadko odgovara da je zlato skupo, ali ljudima je gvožđe više potrebno.
U jednoj jedinoj varijanti, morski kralj želi igrati šah sa Sadkom. Ali, češće nego ne, želi još jednom slušati njegovo sviranje na harfi i pjevanje.
Sadko mora svirati i pjevati tri dana bez pauze. Ne zna da je ples morskog kralja izazvao strašnu oluju na površini, o tome ga obavještava sijedobradi starac koji se zatekao u blizini, u kojem Sadko prepoznaje Svetog Nikolu Možajskog. Budući da je u katedrali Svete Sofije u Kijevu, prema legendi, pored njegove slike pronađena prethodno utopljena, ali živa i sva mokra djevojka, Nikolu su često nazivali "Mokrom" i smatrali su je zaštitnikom mornara i onih u nevolji.
Svetac naređuje da prekine psalterij - da prekine konce i slomi igle. Morski kralj prestaje plesati i oluja prestaje. Nakon toga slijedi "ponuda koja se ne može odbiti": car traži da Sadko prihvati novu nagradu i oženi se u svom kraljevstvu. Na savjet svetog Nikole, Sadko odabire najružniju od nevjesta koje su mu ponuđene - Chernavu. Postoje dvije verzije potrebe za takvim izborom. Prema prvom, ona je jedina zemaljska djevojka u podvodnom kraljevstvu, prema drugom, Chernava je oličenje prave rijeke koja teče u blizini Novgoroda.
Zaspavši nakon svadbene gozbe, junak se budi na zemlji. Uskoro se vraćaju u Novgorod i njegove brodove. Ep završava Sadkovim obećanjem da će izgraditi "katedralnu crkvu" u Novgorodu.
Ima li ovaj novgorodski herojski trgovac stvarne prototipe? Teško je vjerovati, ali novgorodske kronike tvrde da je Sadko (Sotko, Sotko, Sotka) Sytinich (Sytinits, Stynich, Sotich), spašen od Svetog Nikole, sagradio crkvu svetih Borisa i Gleba u Detincu. I ne jedan, dva ili tri - to govori ukupno 25 izvora. Među njima: Novgorodska prva kronika obje verzije, Novgorodska druga, Novgorodska treća, četvrta i peta, Novgorodska Karamzinskaya, Novgorodska Bolšakovskaya, Novgorodska Uvarovskaya, Novgorodskaya Zabelinskaya, Novgorodskaya Pogodinskaya, Ljetopisac novgorodskih vladara, Prva kronika u Pskovu, Sofija prva, Perm, Tver, Perm, Tver ljetopis s kraja 15. stoljeća, rogožski kroničar, vladimirski ljetopisac, Uskrsnuće i Nikonova ljetopisa itd.
14 izvora sadrži podatke o osnivanju ove crkve 1167. godine. Također se izvještava da je sagrađena na mjestu prve drvene katedrale Svete Sofije koja je izgorjela 1049. I tada se ova crkva mnogo puta spominje u ljetopisima i djelima: izvještava se o njenom osvećenju (1173), o obnovi nakon požara (1441), o rastavljanju zbog dotrajalosti (1682).
Mnogi istraživači vjeruju da su se s vremenom iskreno fantastični detalji nadovezali na stvarnu priču o trgovcu koji je čudom pobjegao na more. Možda su i finske legende o pjevaču Väinemeinenu i morskom kralju Ahtu također imale utjecaja. Među optimistima bili su i takvi autoritativni povjesničari kao A. N. Veselovsky, V. F. Miller, A. V. Markov i D. S. Likhachev, koji je dao prilično hrabru izjavu da su "Sadkove hronike i Sadkovi epovi jedna te ista osoba". Ali svako je, naravno, slobodan da ima svoje mišljenje o ovom pitanju.
