Majstorov život je više od hiljadu planina.
Moj je beznačajan
Čak i u poređenju sa kosom.
Oishi Kuranosuke je poglavlje od 47 posvećenih samuraja.
Prijevod: M. Uspenski
Mnogi narodi imaju legende o herojima koji su pošteno izvršavali svoju dužnost. Međutim, zapamtite da je glavna dužnost samuraja umrijeti za svog gospodara u slučaju potrebe. Odnosno, i hrabrost i isto junaštvo za njih su, naravno, bili važni, pa čak i vrlo važni, ali lojalnost je bila mnogo veća. Priča o 47 samuraja, barem poznata svim Japancima, govori o tome do čega je to ponekad dovelo u Japanu. Štaviše, ko je u pravu, a ko nije, i u čemu tačno, čak ni sami Japanci ne mogu doći do zajedničkog viđenja ovog događaja ni nakon toliko godina.
47 odanih samuraja koji prelaze most Ryogoku na putu do vlastelinstva Kira. Graviranje Utagawa Kuniyoshi.
I tako se dogodilo da je u sumrak pred zoru petnaestog dana - petnaeste godine Genrokua (1702), grupa od četrdeset i sedam samuraja jurišala na kuću izvesne dvorjanke Kire Yoshinake u glavnom gradu Edoa. Tamo su ti ljudi ubili vlasnika kuće i neke sluge koji su ga štitili, dok su ih drugi ranili. Odmah su obavijestili gradske vlasti i samog šoguna, dali spisak učesnika u napadu i objasnili njegov razlog: ubili su Kira kako bi ispunili svoju dužnost - kako bi se osvetili za smrt Asana Naganorija, njihovog gospodara, koji je umro kroz njegovu greška. Uzrok Asanove smrti bio je taj što je tačno godinu i osam mjeseci prije toga, dok je bio na prijemu u šogunovoj palati, napao Cyrusa, udario ga nekoliko puta mačem wikizashi (bilo je zabranjeno nositi veliki mač u odajama šoguna !), Ali samo ga je ranio, a ne ubio.
Prema zakonu, Asano je počinio vrlo ozbiljan prekršaj: izvadio je oružje iz korica u prostorijama šoguna, što je bilo strogo zabranjeno. Vlasti su se konsultovale i odlučile da je Asano vrijedan smrti kroz seppuku, ali je Kira dobila naređenje da pohvali njegovu suzdržanost. Međutim, čak i tada mnogi su ukazivali na činjenicu da je postojalo sudsko pravilo kenka reseibai ili jednaka odgovornost učesnika u jednom zločinu. Osim toga, Kira je bila pohlepni skitnica i iznuđivač, te da je, iskoristivši svoj položaj visokog dvorjanina, nije oklijevao primiti novac od svih onih koji su se trebali pojaviti pred šogunom radi upoznavanja s pravilima etikete palate. Asano, mlad i vatren čovjek, napao je Cyrusa jer ga je uvrijedio, pa ga je stoga prisilio na to. Stoga su, prema pravilima, obojica morali biti osuđeni na smrt, ali iz nepoznatog razloga osuđen je samo jedan!
Na kraju je Asano morao počiniti seppuku, što je i učinio napisavši sljedeće stihove samoubice:
Igrajući se s vjetrom, cvijeće pada
Još lakše se opraštam od proljeća
Pa ipak - zašto? *
Ova segunova odluka mnogima se nije svidjela. Rekli su da su zakoni isti za sve, a sam Kira je kriv ništa manje nego Asano, budući da ga je on izazvao svojim nedostojnim ponašanjem. Međutim, šta je trebalo učiniti kada je nepravda već počinjena ?! Porodica Asano imala je 300 vazala, a jasno je da je prema tradiciji smrt njihovog gospodara značila smrt i za njih. Jasno je da bi svaki samuraj tada mogao preživjeti i živjeti pretvarajući se u ronina. Ali onda bi zauvijek bili osramoćeni pred svima. A mnogi Asanovi samuraji učinili su upravo to - to jest, odmah nakon njegovog samoubistva, pobjegli su iz dvorca na sve strane. Ali bilo je i onih koji su se odlučili podrediti šogunu radi izgleda, pretvarati se da im je život dragocjeniji od časti, pa tek nakon toga po svaku cijenu ubiti Cyrusa i izvršiti osvetu propisanu samurajskim kodeksom.
Dogovorivši se oko svega, četrdeset i sedam Asanovih najvjernijih samuraja razišli su se i razišli se na sve strane, pretvarajući se da su sami odabrali put beščašća. Budući da su se mogli gledati, neki samuraji su se prepustili pijanstvu, drugi su postali redovni u veselim kućama, a jedan se čak počeo pretvarati da je luđak. Ali kad su nakon godinu i tačno osam mjeseci prestali sumnjati u Asanove vazale u loše namjere i prestali ih slijediti, svi su se okupili i odlučili ispuniti svoje planove. Da bi to učinili, prerušili su se u vatrogasce (samo su oni mogli hodati ulicama glavnog grada noću i s oružjem u rukama), otišli u Edo i napali Cyrusovu kuću, gdje su mu odrubili glavu, ranili mu sina i ubili mnoge sluge. Nakon toga su otišli u Shibu, gdje su u hramu Sengaku položili glavu Cyrusa na grob svog gospodara. Poslali su i pismo guverneru pokrajine i rekli da će čekati odluku šoguna. Vlasti su bile suočene s teškim zadatkom: s jedne strane, njihov čin je potpuno odgovarao bushidu; ali to je bio primjer nepoštivanja šogunovih naredbi. Oni su se naoružali Edo naoružani i ubili sudskog službenika uprkos njegovom naređenju da ga ubiju! Dok je šogun razmišljao šta da učini, primio je mnoge molbe za njih, ali ih je, očekivano, osudio na smrt. No, iako je šogun odlučio da su oni krivi za nepoštivanje njegovog autoriteta, dopušteno im je izvršiti samoubojstvo, kao što je to bio slučaj sa samurajima, i, naravno, svi su odmah počinili seppuku. I to je zaista bila milost, jer bi u protivnom svi bili pogubljeni kao obični kriminalci.
Oishi Yuranosuke Yoshio - četrdeset sedma glava sjedi na sklopivoj stolici, drži bubanj sa štapom u rukama i podupire koplje ramenom. Prva gravura u nizu djela Utagawe Kuniyoshija posvećena ovom legendarnom događaju.
Zanimljivo je da je nakon Kirine osvete samo 46 ljudi došlo predati se vlastima, dok ne postoje tačni podaci o sudbini potonje, Terasake Kitiemono. Neki kažu da se on izgleda uplašio i pobjegao čim su njegovi drugovi ušli u Cyrusovu kuću, drugi da mu je njihov vođa Oishi dao posebne upute i da je napustio Odred 47 tek kasnije, kad je čin osvete već bio završen, tako da je u slučaju da vraćate istinu o svojim drugovima.
Odnosno, izvršili su svoju osvetu, i uprkos tome, ljudi u Japanu se i danas svađaju oko ovog čina! Uostalom, okolnosti slučaja su takve da je Asano napao Cyrusa dok je bio na šogunovom dvoru i time prekršio zakon. Stao je iza Cyrusa i ubo ga s leđa, i to tako nespretno da ga je samo ranio. Neki stoga tvrde da je ovo manifestacija kukavičluka i da je stoga kazna koja ga je zadesila zaslužena. Što se tiče Cyrusa, on nije izvukao mač, i iako je ostao pri svijesti, bijelo je lice palo na pod. Odnosno, način na koji je reagirao na ovaj napad je sramota, koja je za pravog samuraja gora od smrti.
Uramatsu Kihei Hidenao prikazan je u jednoj od soba vile, gdje su ženski kimoni okačeni na posebno postolje.
Što se tiče toga kako ljudi ocjenjuju ovaj čin od četrdeset sedam, neki ih smatraju herojima. Drugi, naprotiv, vjeruju da dužnost samuraja treba shvatiti doslovno, morali su se odmah osvetiti gospodaru, a ne čekati na to mnogo mjeseci, a zatim izvršiti samoubistvo ne čekajući šogunovu presudu. Zar zaista nije jasno, kažu oni koji se pridržavaju ovog gledišta, da ako se krši zakon, onda ne treba čekati upute odozgo, jer ti ljudi nisu djeca. Tako su to učinili namjerno, računajući na milost, budući da je ovaj Kir bio nedostojna osoba, pa bi se onda njihovi postupci mogli smatrati opravdanim. Istina, svi su jednoglasni u mišljenju da budući da je izazvao toliko smrti i da je u Edu došlo do zabune, on zaista zaslužuje prezir i mržnju. Ali, nastavljaju, postoji Bushido kod, i jasno kaže da ga sluga gospodara mora odmah osvetiti. Stoga su Oishi i drugi Asano samuraji morali djelovati odmah, ne oklijevajući i ne tražiti pametne načine dostojne prezira trgovaca, ali ne i prave samuraje. I tako se ispostavlja da su Asanovi vazali, prije svega, razmišljali o tome kako dokazati svoju lukavost i time postići slavu, a to je s njihove strane vrlo besceremonično. Zatim, kada su ipak ubili Cyrusa i ispunili svoju dužnost, vjerojatno su razmišljali ovako: „Ako nam je suđeno da umremo, umrijet ćemo prema zakonu. Ali odjednom će, za izvršenje tako teškog ubistva, odlučiti da nas održe u životu, i zašto bismo onda umrli prije vremena? Odnosno, Japancima se ne sviđa evropski pristup poslu u njihovom činu - „cilj opravdava sredstva“. Ovo nije njihov princip, nije njihova filozofija.
Katsuta Shinemon Taketaka, sa fenjerom u ruci, pronašao je psa u krilu koji ga je pratio.
No, ti su ratnici ipak smirili pepeo svog gospodara, pa su njihovi postupci vrijedni pohvale, tvrde drugi. Inače, Oishijev sin i njegova žena također su počinili seppuku, smatrajući da bi trebali slijediti primjer svog oca i muža. A evo priče o pogrebnom natpisu Yazame Motooki - samuraja koji je imao čast da se lično obračuna s Kirom. Na njegov grob supruga je donijela papirnatu traku tanzakua sa sljedećim stihovima:
Za gospodara
Vi ste ratnik bez sumnje -
Dao je svoj život
Ali lijevo
Dobro ime.
I ona je počinila seppuku - eto kako!. Tako je mnogo krvi proliveno zbog Cyrusa i Asana … Pa, četrdeset i šest ronina je sahranjeno na istom mjestu gdje je sahranjen Asano. Njihovi grobovi su objekti obožavanja, a odjeću i oružje i dalje čuvaju monasi Sengaku kao relikvije. Asanovo dobro ime na kraju je vraćeno, pa je čak i dio nekadašnjeg posjeda vraćen njegovoj porodici.
Usioda Masanojo Takanori, stezanje manšete lančane pošte.
Zanimljiva je još jedna stvar - vjernost dužnosti, pa čak i smrt zbog nemogućnosti da ispune svoje dužnosti prema gospodaru bili su karakteristični za vitezove, a potom i za plemstvo Europe, ali je malo njih, izlazeći u smrtnu borbu, sastavljalo oproštajne stihove, dok u ovom slučaju ostalo im je jako puno od tih četrdeset sedam. Tako se jedan od samuraja, Ooshi Kanehide, u noći napada pokazao kao najhrabriji ratnik, a zatim je zajedno s ostalima otišao u hram Sensei-ji, gdje su odlučili slaviti savršeno. Na gozbi je sastavio sljedeće stihove:
Kako radosno!
Tužne misli nestaju:
Napustivši svoje tijelo, pretvorit ću se u oblak
Lebdi u ovom sablasnom svijetu
Pored meseca.
Još jedan samuraj, Kiura Sadayuki, istaknuo se ispisujući kineske stihove vlastite kompozicije na rukavima, a primijećeno je da su samo rijetki znali kako ih dodati:
Moja se duša u hladnom oblaku kreće prema Istočnom moru.
U ovom svijetu korupcije i taštine, život se opravdava samo predanošću.
Koliko se godina mučilo kroz život, razmišljajući o cvijeću, kušajući vino!
Došlo je vreme! - Vjetar, mraz i snijeg u zoru.
Znao sam i ranije:
Krenuo putem ratnika
Upoznaću, prema volji Buda, Sa takvom sudbinom!
Međutim, slabosti ovih osvetnika također nisu bile strane, barem nekima od njih. Tako je u njegovoj samoubilačkoj bilješci koju je napisao samuraj Uramatsu Hidenao rečeno: „Dati svoj život za gospodara dužnost je samuraja. I premda bih u stotinu slučajeva od hiljadu ovo želio izbjeći, ali moja dužnost mi govori da ne drhtim nad svojim životom. Za jednog 62-godišnjaka, a toliko je u tom trenutku bio ovaj samuraj, sasvim razumna ideja, zar ne? Međutim, tada se postidio ovih svojih riječi i sastavio je takve sumorne, pesimistične stihove:
Ne možete promeniti sudbinu!
Nema šta da se izbegne
Nemoguće!
Grobovi četrdeset sedam …
Jednom riječju, samo sami Japanci mogu u potpunosti razumjeti sve te ljude, pa čak ni tada ne sve. Takva je bila kultura samuraja, koja je po našem mišljenju danas bila čudna i izuzetno osebujna!
* Prijevod svih pjesama 47 samuraja navedenih u tekstu pripada M. Uspenskom.
