Finska je 26. juna 1941. objavila rat Sovjetskom Savezu, a situacija u Finskom zaljevu naglo se pogoršala. Finska flota odmah je počela minirati vode zaliva, proširujući minska polja koja su već postavili Nijemci. Već iste noći njemački minski sloj u pratnji minolovaca i torpednih čamaca postavio je mine sjeverno od Moonsunda i zapadno od otoka Osmussaar (Odensholm). U isto vrijeme, dva čamca su ušla u sovjetske mine i potonula.
U srpnju je minski rat u Finskom zaljevu buknuo snažno, a Finci su u njemu upotrijebili ne samo svoje površinske snage, već i podmornice,, i. No neuspjeh agresora završio je pokušajem njemačkih i finskih torpednih čamaca da prekinu opskrbne putove odsječene baze na poluotoku Hanko - sovjetski zrakoplovi napali su i rastjerali neprijateljske brodove, oštetivši dva od njih.
Ali pravi crni dan za njemačke snage na Baltičkom moru bio je 9. jul 1941.
Tog dana njemačka flota je pretrpjela značajne gubitke, iako ne u toku neprijateljstava, već u izvjesnom smislu kao rezultat njih. Nakon postavljanja minskih polja, njemačka komanda je došla do zaključka da se dio snaga za čišćenje mina može prebaciti s Baltika na zapad, u Sjeverno more. Izbor je pao na drugu grupu mina pod komandom već poznatog kapetana Schoenermarka na vodećem brodu. U posljednjem trenutku minsko polje zamijenilo je pomoćno minsko polje pod komandom kapetana trećeg ranga Wilhelma Schroedera. Zajedno s trećim brodom bio je kapetan trećeg ranga Karl Ernst Barthel, morali su napustiti Baltičko more i, kako se kasnije pokazalo, zauvijek su ga napustili, nadopunjavajući popis izgubljenih jedinica.
Ukrcavši se na pun topovski broj grupa, grupa je napustila Turku 8. jula uveče. U strahu od sovjetskih podmornica, njemački brodovi krenuli su prema zapadu, prema otoku Utö, a odatle prema jugozapadu, prema sjevernom vrhu otoka Öland, odnosno prema švedskim teritorijalnim vodama.
U popodnevnim satima 9. jula, njemački brodovi ušli su u tjesnac Kalmar, koji odvaja Oland od kopnene Švedske, s namjerom da slijede direktan kurs za Swinemunde. Prema planu leta, zapovjednik grupe trebao je pravovremeno primiti informacije o prisutnosti sovjetskih podmornica u vodama središnjeg Baltika. Ta je okolnost prisilila Nijemce da kružnim putem odu u Njemačku. Iz istog razloga, njemački brodovi morali su se držati što je moguće bliže obali Ölanda, zanemarujući suverenitet švedskih teritorijalnih voda, unatoč opetovanim upozorenjima Šveđana.
Osim toga, vlastito minsko polje, prostirano na jugu Baltika od Memela do Ölanda, natjeralo ih je da krenu kružnim putem. Ova barijera, gotovo okomita na južni vrh Ålanda, ostavljala je samo uski prolaz na zapadnom rubu, i to su Nijemci odlučili iskoristiti kako bi došli do nemineraliziranih voda južnog Baltika.
No, prije nego što je implementirao ovaj plan, eskadrila kapetana Schoenermarka morala je šetati obalom Švedske oko jedan dan. Brodovi su plovili na određenom kursu pod pratnjom minolovaca pete flotile, koji su trebali pratiti minolovce sve do Swinemünde, a tri jedinice istog tipa pridružene su im iz druge flotile, čiji je zadatak bio pojačati pratnju na najopasnijoj dionici rute duž Alanda. Noć je protekla bez izuzetnih događaja - vrijeme je bilo lijepo, a more mirno. Na području gdje su se očekivale sovjetske podmornice, brodovi su pregrađeni iz stuba za buđenje (jedan za drugim) u liniju (bok jedan do drugog). Najbliža obala bila je, slijedi najekstremnija -.
Drama "Tannenberg"
Predvečer, kada su se brodovi već približavali južnom vrhu otoka, ispred se pojavio švedski minolovac, nešto ispred njegove lijeve strane, koji je identificiran kao. Pri pogledu na švedski brod, skrenuo je ulijevo tako da je minolovac, pri približavanju njemačkim brodovima, morao ići okomito.
Švedski brod izbacio je zastave međunarodnog koda signala, koji su greškom pročitani kao DQ - požar na brodu. Nijemci su odlučili zanemariti signal i nastaviti svojim putem. To je za njih dovelo do niza fatalnih posljedica.
Zbog slabo vidljivog signala, štaviše, on je bio pogrešno pročitan, osim toga, prenosio se sporim signalom zastave umjesto učinkovitijim semaforom (za što su Nijemci kasnije polagali prava Šveđanima), te kasnije nesporazumom i nedostatkom reakcija, njemačka eskadrila je oko 4 milje zapadno od južnog vrha Ålanda ušla u švedsko minsko polje.
Prvi, u 18:40 sati, dignut je u zrak, a prije nego što je njegova posada reagirala i poduzela mjere za spašavanje broda, i dalje je išao po inerciji, nabasavši na sljedeće mine. Schoenermark, strahujući da bi se vatra na brodu, uzrokovana eksplozijama u donjem dijelu trupa, mogla proširiti na strojarnicu, nije se usudio nastaviti kurs i pozvao je minolovce u pomoć da ih odvezu. No, šteta je već bila toliko velika da se počeo snažno kotrljati prema desnom boku, a Schoenermark je donio jedinu ispravnu odluku u takvoj situaciji: naredio je posadi da odmah skoči u vodu. Brod je doslovno u trenu potonuo u vodu i potonuo.
Ali nesrećama njemačke eskadrile tu nije bio kraj.
Sudbina "Preussena" i "Danziga"
Dok se drama odvijala pred njemačkim posadama, ostatak brodova nastavio je ići istim kursom, bez skretanja, odmah nakon stradalog saučesnika. Drugi su minirali mine. Na kojima su zaustavljeni i automobili.
Brod, zahvaćen plamenom, počeo je plutati, prijeteći da će zabiti trećinu utovarivača mina. Kako bi izbjegao sudar, kapetan Schroeder je odlučio pokrenuti automobile, ali se u isto vrijeme okrenuo i naletio na minu, koja je eksplodirala na desnoj sredini. Snažna eksplozija odmah je izbacila oba motora, uslijedile su daljnje eksplozije u strojarnici, a vatra je počela izbijati na palubu.
Sudbina je već bila predznak. Ništa nije moglo spasiti ove brodove, i zapravo brodove, budući da su projektirani i izgrađeni kao putnički brodovi, bez oklopnog pojasa i vodonepropusnih pregrada, koje se nalaze na ratnim brodovima. Zapovjednici oba minska znaka naredili su svojim posadama evakuaciju.
Tako su u roku od nekoliko minuta svi brodovi grupe Schönermark nestali s površine Baltičkog mora. Na mjestu nesreće ostale su samo grupe preživjelih mornara, u prslucima za spašavanje ili na splavovima, oko kojih su se vrzmali njemački minolovci hvatajući olupine.
Jedino u čemu su Nijemci imali sreće bilo je vruće, ljetno vrijeme i relativno visoke temperature vode, kao i prisustvo brodova za pratnju, koji su odmah poduzeli akciju spašavanja i smanjili gubitke posade. Zdravi i lakše ranjeni u minolovcima otišli su u Swinemünde, gdje ih je 10. jula primio bolnički brod, a teško ranjene, kojima je bila potrebna hitna medicinska pomoć, odvezli su u Kalmar, gdje su predati mornaričkoj bolnici. Ovo je nekima vjerovatno spasilo živote.
Po prethodnom dogovoru, informacije o švedskim minskim poljima, njihove tačne koordinate i podaci o švedskim patrolama preneseni su njemačkom mornaričkom atašeu u Stockholmu. Sve je podatke dalje proslijedio Vrhovnoj komandi mornarice (, OKM), bolje rečeno, njenom operativnom odjelu ili Štabu Pomorskog rata ().
Štab vodstva pomorskog rata je pak proslijedio informacije dalje u lancu zapovijedanja - najbližeg pomorskog zapovjednika u Swinemündeu, u ovom slučaju zapovjednika krstarica (, BdK), viceadmirala Huberta Schmundta, kojem zapovjednik snaga razarača (, FdM) kapetan prvog ranga bio je podređeni Arnold Bentlage. Bentlage je trebao skrenuti pažnju brodova razarača na Baltičkom moru na informacije o švedskim minskim poljima.
Međutim, tako važne informacije nisu stigle na odredište, posebno zapovjednicima tri minobacača izgubljena pri povratku iz Finske u Njemačku. S tim u vezi, imenovana je istraga, koja je svu krivicu za kašnjenje u isporuci informacija stavila na upotrebu pošte umjesto radijske komunikacije prilikom slanja putem OKM -a u BdK i dalje u FdM, vjerovatno zbog njihove krajnje tajnosti.
Istraga incidenta
Nikada nije bilo moguće utvrditi kako su se informacije prenosile iz Stockholma u Swinemunde, a odatle u Finsku, i kada se to dogodilo. U svakom slučaju, to se dogodilo nakon što je eskadrila Schönermarka napustila Turku. Istina, u to vrijeme još je postojala prilika da se zapovjedniku javi šifrirana poruka, ali u njemačkoj komandi u Finskoj to nikome nije palo na pamet.
Osim toga, očito je da bi pretjerano birokratski aparat Kriegsmarinea i dupliranje, a možda i utrostručenje administrativnih funkcija: OKM, BdK, FdM, trebali biti krivi za katastrofu na Alandu. Bez obzira na to, čini se da razmjena informacija nije završena na diplomatskom nivou u njemačko-švedskim odnosima, zbog čega su Nijemci kasnije iznijeli zahtjeve Šveđanima.
Šveđani su u svoju odbranu iznijeli argument da njihov radio od 1. jula 1941. neprestano emituje upozorenja o minskim poljima u švedskim vodama. No čini se da nitko nije slušao švedski radio na njemačkim brodovima i plovilima, pa su kao rezultat toga samo švedski ribari prihvatili sva upozorenja …
Katastrofa u Alandu ostala je povjerljiva. I tokom cijelog rata, pa čak i neko vrijeme nakon njega, nisu objavljeni podaci o katastrofi ni u Njemačkoj ni u Švedskoj.
Za to su prvi put saznali 1947.-1948. Nakon objavljivanja zbirke trofejnih dokumenata, prvo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, a zatim u Zapadnoj Njemačkoj (Admiralitet, 1947.).
Iz ovih dokumenata postalo je poznato da je pokrenuta istraga kako bi se utvrdili razlozi i okolnosti gubitka tri minopolagača. Ubrzo se dogodilo suđenje krivcu (ili krivcima), a 25. jula veliki admiral Erich Raeder podnio je izvještaj Hitleru. Istina, prethodna konferencija na kojoj su učestvovali Raeder i Hitler održana je 9. jula uveče, ali to je bilo baš u vrijeme kada su druga dva broda tonula.
Na sljedećem sastanku s Hitlerom, Raeder ga je obavijestio da je vojni sud na neki neobjašnjiv način oslobodio neimenovanog počinioca gubitka tri minobacača po svim optužbama. Raeder je, međutim, dodao da se kao vrhovni komandant njemačke mornarice ne slaže s presudom i naredio je ponovno razmatranje slučaja.
Ništa se ne zna o datumu i toku novog sastanka vojnog suda, osim što se, najvjerovatnije, održao negdje početkom septembra. Pošto je 17. septembra Raeder izvijestio Hitlera da je tribunal proglasio krivim i približno kaznio izvjesnog kapetana Brüninga prvog ranga, a pokrenuo je i postupak protiv jednog od oficira štaba zapovjednika krstarica. Materijali ne govore o tome kakvu su kaznu pretrpjeli Brüning i još jedan, neimenovani oficir iz sjedišta zapovjednika krstarice i koji su zaključci istražitelja.
Međutim, postoje indirektni dokazi koji malo bacaju svjetlo na ovaj incident.
U opisano vrijeme, kapetan prvog ranga po imenu Erich Alfred Breuning zapravo je služio u Štabu Pomorskog rata. Od 1936. bio je pomoćnik u Odjelu I. Ako govorimo o njemu, činjenica da je prvo oslobođen, a zatim i kažnjen (bez navođenja načina na koji je kažnjen) ukazuje na to da kazna nije bila naročito stroga. Najvjerojatnije je to bio službeni ukor, možda čak i bez unošenja u osobni dosje, budući da je već u isto vrijeme, u rujnu 1943., spomenuti Breuning preuzeo zapovjedništvo nad 3. patrolnim bataljonom, a u lipnju 1943. postao je zapovjednik patrolno područje () uz istovremeno unapređenje u čin kontra -admirala.
U takvim okolnostima može se pretpostaviti da je čitav teret odgovornosti za ono što se dogodilo na otoku Öland stavljen na tog "bezimenog" časnika iz sjedišta zapovjednika krstarice.
Nažalost, u arhivi dokumenata komandanta krstarica početnog perioda rata protiv SSSR-a nema podataka o oficiru osuđenom od strane vojnog suda. Iz ovoga proizlazi da je ili arhiva nepotpuna, ili dotična istraga nije dala nikakve rezultate, ili u ovom slučaju nije donesena presuda. Četvrti nije dat.
Na ovaj ili onaj način, sudbina njemačkih pomoćnih minobacača koji su tri sedmice ranije učestvovali u podmukloj rudarskoj operaciji kraj sovjetskih obala i na sovjetskim komunikacijama čak i prije početka rata može se sažeti riječima biblijskog Solomona: " Ne kopaj rupu za drugog - sam ćeš upasti u nju."
