Izviđač Albert Gordeev služio je u Koreji, učestvovao u operacijama protiv samuraja i dobio medalju iz ruku Kim Il Sunga.
Međutim, to uopće nije ono što smatra glavnom u svojoj biografiji. Kad je naš razgovor završio, dodao je: "I obavezno napišite - radio sam u Mašinskom pogonu 45 godina!" Ljudi starije generacije razumjet će ponos koji je zvučao u glasu Alberta Nikolajeviča, ali nas, mlade, mnogo više zanima ono što je bilo prije toga …
ALBERT, ISTI ALFIN
Tako neobično ime za zaleđe Mordovije (a Albert Nikolajevič rođen je u selu Pyatina, okrug Romodanovsky), dobio je zahvaljujući ocu i amaterskim predstavama. Nikolaj Gordejev igrao je u dramskom klubu u seoskom klubu, a dobio je ulogu vatrenog revolucionara. Italian. U finalu predstave, prirodno je stradao od ruke krvave buržoazije, konačno izvikujući psovke na ugnjetače radnog naroda. Zvao se ili Albert, ili Alberto. Gordeev stariji bio je toliko prožet herojstvom njegove uloge da je čak odlučio da svom uskoro rođenom sinu da ime po ovom junaku. I dao mu je ime.
Pa, revolucija je revolucija i svojevremeno su odnijeli bebu u crkvu. Krstiti, prema običajima. Čuvši ime novorođenčeta, seoski je svećenik podigao sijede obrve i počeo listati kalendar. Naravno, tamo nije zatekao nijednog svetog Alberta, ali Nikolaj Gordejev je ostao pri svom stavu: "Želim da to bude Albert, i to je to!" Našli smo kompromis: Gordeev Jr. je u krštenju dobio ime Alfin.
Idući malo unaprijed, recimo da izbor roditelja nije donio posebne neugodnosti Albertu Nikolajeviču u životu. Prijatelji su jednostavno zvali Alika, a kad je došlo vrijeme da ga imenuju patronimikom, svi su se već navikli na strana imena.
VOLONTER. DOSTAVLJANJE KURSEVA
U kolovozu 1943. Alik je napunio 17 godina, a u rujnu je primio poziv iz vojne knjižice. U to vrijeme radio je u fabrici konoplje i imao rezervaciju sprijeda, ali je sam tražio da je skine. Otac je, na njegov zahtjev, i sam otišao do vojnog komesara. A razlog je bio najjednostavniji.
Alik nikada nije bio uzorno dijete. Kao dijete, s prijateljima je jurišao na susjedne vrtove, a kad se preselio u Saransk, da bi studirao na "zanatu", došlo je vrijeme za još slučajeva visokog profila. Tada je cijeli grad pričao o ludorijama pankera iz RU-2. Ali šta da kažem, ko od nas nije imao grijehe sa 16 godina. Tako su Gordejevi na porodičnom vijeću odlučili da bi bilo bolje da njihov sin volontira za front nego prije ili kasnije ući u loša mjesta.
Rezervacija je uklonjena, a Alik je poslan na kurseve mitraljezaca u gradsku vojnu prijavu. O njima vrijedi posebno pričati, ova stranica povijesti vojnog Saranska praktički se ne proučava. Kadeti su živjeli u kasarnama (sada je ovo područje vojnog registraturnog ureda Oktyabrsky), nisu dobili uniforme, dozvoljeno im je vikendom da oduševe.
Dva mjeseca je stotinjak regruta iz svih okruga Mordovije proučavalo propise i materijal "mitraljeza Maxim". Nekoliko puta sedmično smo izlazili na snimanje uživo. Alik je stalno imao sreće, morao je nositi "tijelo" mitraljeza. Teži samo 8 kilograma, a mašina dva kilograma. I da odemo daleko: odlagalište je bilo u klisuri, na području sadašnjeg Park šuma. Čini se da je kratka dionica uskotračne pruge tamo položena još prije rata. Na šinama se nalaze kolica sa pričvršćenim metom za rast do linije gađanja od 150 metara.
Svaki kadet je dobio 25 metaka uživo, koji su trebali biti napunjeni platnenom trakom. Zatim je instruktor-kapetan iz skloništa povukao konopac vezan za kolica i naredio da se otvori vatra. Iako je mitraljez postavljen na tešku mašinu, disperzija je i dalje pristojna, posebno na pokretnoj meti. Ako je sedam metaka pogodilo brojku, to znači da je pogođena za oznaku "dobro".
Dva mjeseca kasnije, kadeti su ukrcani u dva teretna vagona i poslati u Ruzajevku, na sabirno mjesto. Tu su čekali nedelju dana, dok je voz završen, i ponovo na putu. Kuda? Oficiri za pratnju ćute. Kad smo stigli do Kuibysheva, shvatili smo da još nismo na frontu. Vozili smo se dugo, više od mjesec dana. Došli smo do Primorskog teritorija, gdje se u selu Smolyaninovo nalazio štab 40. streljačke divizije.
INTELIGENCIJA. U KOMPLETNOM IZLAGANJU
Činjenica da su vojnici iz pozadinskih jedinica stalno tražili odlazak na front zapisana je u stotinama knjiga. U sovjetsko vrijeme to se objašnjavalo patriotskim impulsom, iako je u stvarnosti stvar bila mnogo prozaičnija. Strašnija od smrti od metka bila je stalna glad. U jedinicama stacioniranim na Dalekom istoku vojnici su dobijali dobar američki bijeli kruh, ali u kotlovima nije bilo ni traga masti ili bilo koje druge juhe. Uzeo sam gutljaj tople vode koja se zove "juha od obroka" i cijelu večeru. To je, naravno, razumljivo: sve za front, sve za pobjedu. Ali i dalje želim jesti dok želudac ne grči.
Čudna je stvar: studiranje na kursevima mitraljezaca uopće se nije uzimalo u obzir pri distribuciji po jedinicama. Nakon kursa mladog vojnika, Gordeev je imenovan urednikom za komandira čete za obuku. Kako je svojevremeno objasnio Hrabri vojnik Schweik: "Redar je onaj koji obavlja poslove." Znači Alik je trčao …
Redovnik Gordeev je 20. marta 1944. dobio naređenje da od komandira čete prikupi sve odvojene komandire. Sa zakonskom revnošću, požurio je da izvrši naređenje, izleteo je metkom kroz vrata i udario u neku nepoznatu osobu. Kerozin, kao i hrana, bili su katastrofalno kratki, bilo je mračno u hodniku, ali po čvrstim naramenicama i kapi Gordejev je nepogrešivo identifikovao da je oficir.
- Kuda toliko žurite, druže kadete?
"Da izvrši zapovijed komandira čete", veselo je izvijestio Alik, misleći u sebi: "Stražarnica …".
- Tvoje prezime.
- Kadet Gordeev, - odgovorio je naš heroj manje hrabro, mentalno dodavši: "… tri dana, ništa manje."
- Nastavite sa izvršavanjem naloga.
Alik je obavijestio sve izdvojene, vratio se da izvještava o završetku, ušao u sobu komandira čete i ostao zaprepašten. Stranac kojeg je oborio nije bio samo major, već i načelnik obavještajne službe 40. divizije. "Pa, ovaj se može zadržati pet dana", pomisli Gordejev i odjednom ču:
- Želite li služiti u obavještajnoj službi, druže kadete?
- Željeti.
Tako je Alik ušao u petu zasebnu motornu izviđačku grupu.
Korejac Chan-Yk-Khak je u mladosti živio u Vladivostoku, dobro je znao ruski i bio je prevodilac za naše vojnike.
Tu je započela prava borbena obuka. Imao sam priliku tri puta skočiti padobranom, prvo sa 100 metara, pa sa 500 metara i sa 250. Nisam imao vremena ni da se uplašim kad su ga dva narednika zgrabila za ruke i izbacila iz avion. S ostatkom, takođe, nisu stajali na ceremoniji. Htjeli vi to ili ne … Idi !!! Karabin je na žici, ne morate čak ni povlačiti prsten. Prema glasinama, nekoliko ljudi je ubijeno, ali sam Alik nije vidio leševe.
Borba prsa u prsa praktično se nije učila: za uništavanje neprijatelja svaki izviđač ima PPSh, TT pištolj i, u ekstremnim slučajevima, Finca. Ali da biste oživjeli "jezik", zaista morate poznavati metode borbe. Tako smo vježbali bacanja, hvatanja i bolna držanja do osmog znoja i istezanja.
A koliko kilometara kroz tajgu je trebalo proći i trčati, sustižući zamišljenog "neprijatelja" - niko nije ni razmišljao. Puno opterećenje - ne manje od 32 kilograma. Pa, naravno, puškomitraljez, pištolj, dva rezervna magazina za njih, šest „limuna“, lopata za saper, tikvica, gas maska, kaciga. Ostatak - patrone u rinfuzi u torbi. A u samim vojnicima ostalo je jedva četiri kilograma gladi …
Niko nije postavljao pitanja zašto je sve ovo potrebno (rat se bliži kraju). Svako jutro na političkim studijama vojnike je podsjećalo da se "u blizini vreba još jedan neprijatelj - Japan", koji samo čeka trenutak za napad.
"SLUŽBENIK". LAŽI I ČEKAJ KAD SILUJE
A Crvena armija je prva napala. Početkom maja, čitava 40. divizija bila je alarmirana i odvedena do mandžurijske granice. Dnevno smo pješačili 30 kilometara kroz tajgu, s vremena na vrijeme logorovali dvije do tri sedmice, pa opet u maršu. Stigli smo na granicu 5. augusta, a već sljedećeg dana zapovjednik satnije dao je izviđačima zadatak: u noći od 7. na 8. preći granicu i tiho isjekli japansku graničnu stražu.
Granica je tri reda bodljikave žice, između njih je neupadljiva prepreka od tanke čelične žice. Ako se zbunite, nećete ni sami izaći, štoviše, sve što možete izrezati ćete u svoju krv. Međutim, izviđači, na sreću, nisu imali priliku doživjeti sve te užitke. "Prozor" za njih unaprijed su pripremili graničari. Prošli smo, saginjući se, kao da hodimo. Hodali su oko pet kilometara kroz tajgu, a da nisu sreli nijednu živu dušu, pa nisu mogli ispuniti naredbu "presjeći …"
Nakon još jedne operacije. Izviđači su privilegovan narod: ko god je nosio šta je htio. Albert Gordeev je drugi s lijeva
Ali dobili su još jedan zadatak: pješačiti još nekoliko kilometara i olujom poći na časničko brdo. A ovo je tvrd orah: tri armiranobetonske kutije, dvadesetak kutija za pilule, a svaka ima mitraljez. I oko bodljikave žice u nekoliko redova, na gvozdenim stupovima.
Napad je počeo 9. avgusta, u tri sata ujutro (saperi su unaprijed presjekli ulaze). Napredovali su trbuhom. Puzili su skoro sat vremena … Samo 50 metara ostalo je do kutija za pilule, kada su Japanci otvorili jaku vatru na izviđače iz svih mitraljeza. Neprepucani vojnici zakopali su nos u zemlju, čekajući svoj metak. Alik nije bio izuzetak. Nešto kasnije pokazalo se da ni to nije najgore. Najgore su japanske granate. Siktaju pre nego što eksplodiraju. I nije jasno - bilo u blizini, bilo pet metara dalje. Lezite i čekajte da eksplodira.
Zapovjednik čete, stariji poručnik Belyatko, odlučio je to uzeti s praskom. Ustao je do svoje visine, samo je imao vremena da poviče: "Momci, samo napred !!!" i odmah primio metak u glavu. Ugledavši tako nešto, narednik Lysov je naredio da se povuče.
Uvukli su se u šupljinu između brda, ostavljajući deset ili dvanaest tela ispred kutija za pilule. Nisu imali vremena za oporavak, komandant divizije je galopirao, naredio da po svaku cijenu uzmu "oficira" i požurio nazad. Lysov, ranjen u ruku, odveo je vojnike u novi napad. Ponovo su puzali, stružući s laktova i koljena, opet ležeći pod mecima, slušajući šištanje japanskih granata …
Brdo je zauzeto tek iz trećeg pokušaja. "Ura!" nije vikao, nije ustao u napad. Samo su dopuzali do bunkera, popeli se na njih i spustili po desetak limuna u ventilacijsku cijev svakog. Iz zemlje se začula tupa eksplozija, dim se izlio iz zagrada. Bunkeri od balvana također su gađani granatama.
Trideset ubijenih ostalo je na padinama brda, a nekoliko mjeseci kasnije stiglo je naređenje da se nagrade oni koji su se istakli. Narednik Lysov dobio je Orden Crvene zastave, jedan narednik Red Crvene zvezde, a četiri vojnika, uključujući Alika Gordeeva, dobili su medalje "Za hrabrost".
VJENČANJE KROZ GRANICU. ISPOD VATRE "KATYUSH"
Odmah nakon posljednjeg napada na brdo, vodu u kojem je služio Gordejev naređeno je da krene dalje, pređe rijeku Tumen i sazna koje japanske jedinice brane grad sa istim imenom - Tumen.
Širina rijeke je samo 20 metara, ali je struja takva da idete do koljena i već vas sruši. Dobro je što su ljudi u vodu iskusni: većinu čine Sibirci, muškarci od oko četrdeset godina. Brzo su se posavjetovali, otišli na sat vremena i odnekud donijeli tri konja u kvalitetnoj japanskoj zaprezi. Zatim su uzeli kapute-šatore, na njih stavili kamenje, vezali ih i natovarili na konje. Zatim su sjeli na svakog konja, dva i u vodu. U dva prijevoja prešli smo, iako su i s takvim teretom konje nosili dvadesetak metara. Tako je Albert Gordeev kročio na korejsko tlo.
S druge strane, blizu nekakvog tunela, poput skloništa za bombe, odveli su japanskog zarobljenika. Rekao je da je cijela divizija stacionirana u Tumynu. Pokucali su na komandu radija i kao odgovor čuli naredbu: skloni se. Jedva smo uspjeli ući u taj tunel kad je Katyushas počela raditi u gradu. Ovdje je zaista postalo jezivo. Tri sata smo gledali kako vatrene strijele lete i zavijaju po nebu, poput vjetra u dimnjaku, samo hiljadu puta glasnije i strašnije.
Kao što vidite, Japanci su takođe izdržali strah ili su ga sve prekinuli. Ukratko, Tumin je odveden bez borbe. Kad su izviđači stigli u grad, naše jedinice su već bile tamo. A uz cestu dobrih stotinjak metara - oružje i oprema koje su napustili japanski vojnici.
SAMURAI-DEATER
Stigavši 40. diviziju, izviđači su na jednom od puteva vidjeli kratere od eksplozija, dva izumrla "džipa" i nekoliko leševa naših vojnika. Odlučili smo zaobići ovo mjesto i u Gaoliangu (to je nešto poput kukuruza), desetak metara od ceste, pronašli su mrtvog Japanca. Njegov trbuh, čvrsto vezan nečim bijelim, bio je široko prerezan, a kratki samurajski mač virio je iz rane. Pored samoubojice bila je mašina za miniranje sa žicama koje su vodile do ceste.
Nakon što je obavio svoj posao, bombaš samoubica mogao je lako pobjeći od mogućeg progona u visokoj gaoliji, ali je ipak preferirao časnu smrt samuraja. Fanatizam je užasna stvar.
"NESTALO"
Na periferiji grada Dunina (bilo je to 19. ili 20. avgusta) izviđači su bili pod granatama. Granata je pala na tlo pored Gordejeva. Fragmenti su prošli, ali eksplozivni val ga je odbacio sa takvom snagom da mu je svom snagom poljubio jagodicu do velike kaldrme. Potpuna kontuzija, pa čak i iščašena čeljust.
U poljskoj bolnici, Alikova vilica je postavljena i ostavljena da leži. Ali nije bilo potrebe za oporavkom: nekoliko dana kasnije Japanci su noću pobili sve ranjenike u jednom od šatora. Gordeev je odlučio da ne iskušava sudbinu i požurio je da sustigne svoju ulogu.
Četrdeset godina kasnije, kada je bila potrebna potvrda o povredi, Albert Nikolajevič je poslao zahtev Vojnomedicinskom arhivu. Odgovor je glasio: „Da, A. N. Gordeev. Primljen sam na GP zbog potresa mozga, ali nakon tri dana on je nestao bez traga. On sam je "nestao" u to vrijeme išao je prema gradu Kanko. Nedelju dana kasnije, rat je završen.
STALINSKY SPETSNAZ
Japanci su se predali, ali rat nije bio završen za izviđačku četu. Tu i tamo, grupe Japanaca provale su u korejska sela, među onima koji se nisu htjeli predati. Čak i prije toga nisu stajali na ceremoniji s Korejcima, ali onda su uopće počeli atrogirati. Ubijali su, silovali, uzimali šta su htjeli.
Dva ili tri puta sedmično, izviđači su upozoreni i izlazili su da uhvate i unište ove nedovršene samuraje. Svaki put kad mi je duša postala hladnija: sramota je umrijeti kad je sve tako tiho i mirno. Kad su se naši vojnici približili, Japanci su obično zauzeli obodnu odbranu u nekoj kući i spremali se boriti se do kraja. Ako su putem prevodioca zamoljeni da se predaju, oni su to odbili ili su odmah počeli pucati.
Dobro je što su 1946. oklopni transporteri ušli u četu, nije bilo potrebe za penjanjem ispod metaka. Oklopni transporteri opkolili su kuću i otvorili vatru iz teških mitraljeza. A Korejci imaju kod kuće - znate što su: u uglovima se nalaze četiri stupa na koja se naslanja krov, između stupova nalazi se okvir od trske premazan glinom. Prozori su od tankih letvica, prekriveni papirom, vrata su ista. Općenito, minutu kasnije stotine ogromnih rupa zjapile su u zidovima.
Tada su postupili po shemi, koja je danas poznata zaposlenima u specijalnim snagama. Ustali su s obje strane vrata, nokautirali ih, odmah razotkrili cijevi mitraljeza iza dovratnika i raznijeli nekoliko rafala po cijelom disku. U disku je 71 krug. Tek nakon toga su ušli. Sa strepnjom. Bilo je nekoliko slučajeva kada su neki preživjeli Japanci smogli snage da zadnji put povuku okidač jurišne puške (a mnogi od njih su imali trofejne jurišne puške - sovjetski PPSh). Odmah je pogođen, ali ubijenog Rusa nije moguće vratiti …
Posljednji put na operaciju, koja se danas naziva "čišćenje", bili smo 1948. godine. U tri zvanično mirne godine, sedam ljudi je poginulo u sukobima s Japancima.
SURI ISO?
I tako su, općenito, dobro živjeli. Hrana je bila odlična, posebno u odnosu na prvu godinu usluge. Svaki dan nisu davali samo mlijeko, jaja i gustu kašu s mesom, već i sto grama alkohola. Oni kojima je nedostajalo mogli su za mali dio svoje plaće imati dovoljno hrane u bilo kojem lokalnom restoranu. I ne samo za jelo …
Sada ćete se nasmiješiti. Mislim na muškarce kojima ne smeta da povremeno popiju čašu ili dve. Prošlo je više od pedeset godina, ali sjećanje na Alberta Nikolajeviča sačuvalo je riječi najpotrebnije vojniku u bilo kojoj zemlji. U ovom slučaju na korejskom. Predstavimo ih u obliku standardnog dijaloga:
- Suri iso? (Imate li votku?)
- Ups. (Ne)
Ili na drugi način:
- Suri iso?
- ISO. (Tu je)
- Chokam-chokam. (Malo)
"Suri" je, kao što ste već shvatili, korejska votka. Okus je tako-tako, a snaga je prilično slaba, samo trideset stepeni. Korejci ga sipaju u male drvene čaše.
Gordeev je probao mnogo egzotičnih predjela, ne možete se svega sjetiti. Kamenice, na primjer, ali se momku iz Mordovije nisu svidjele. Ne samo da su živi, drhte pod vilicom, već imaju i svjež okus kao prazno žele mlijeko (obično ih je potrebno konzumirati s limunom, ali tko će poučavati naše momke u stranoj zemlji - napomena autora).
MEDALJA KIM-IR-SEN-a
1948. godine donesen je "Ukaz Predsjedništva Vrhovne narodne skupštine Korejske Narodne Demokratske Republike" o nagrađivanju sovjetskih vojnika medaljom "Za oslobođenje Koreje". Nagrađen joj je i izviđač Albert Gordeev.
Dobitnik je nagrada u Pjongčangu, iz ruku "velikog kormilara" Kim-Il-Sunga. U isto vrijeme, Alik nije doživio veliku tremu. Korejac poput Korejca, nizak, zdepast, u paravojnoj jakni. Oči su nagnute, lice široko. To je sve iskustvo.
"Utopljen"
Godine 1949., Staljinovim dekretom, počeli su vraćati japanske zatvorenike u svoju domovinu. Radi njihove zaštite i pratnje, 40. pješačka divizija premještena je na Primorski teritorij.
Brodovi iz Nakhodke plovili su kada na ostrvo Kyushu, kada na Hokkaido. Na palubi su Japanci i naši vojnici stajali u grupama, pomiješani. Jučerašnji zatvorenici su se ponašali suzdržano, niko nije pjevao ili plesao od radosti. Desilo se da uhvati neljubazne poglede bačene ispod obrva. I jednog dana Gordeev je vidio kako je nekoliko Japanaca, šapućući o nečemu, iznenada otrčalo u stranu i skočilo u more.
Nemajući vremena da zaboravi bombaša samoubicu, Alik je odlučio da su i oni odlučili izvršiti samoubistvo i pojurili su sa strane zajedno sa ostalima. Ugledao sam čudnu sliku. Japanci su doplovili do brodova za pratnju. Pokupivši ih, čamci su se okrenuli i otišli do sovjetskih obala.
Kasnije je jedan od oficira objasnio da je naša vlada prije odlaska ponudila japanskim inženjerima i drugim kvalifikovanim stručnjacima da ostanu u SSSR -u. I ne samo posao, već i za mnogo novca. Neki su se složili, ali se postavilo pitanje kako provesti ovaj postupak kako se ne bi prekršile međunarodne konvencije o pravima ratnih zarobljenika. Uostalom, ako Japanac na sovjetskoj obali kaže da dobrovoljno želi ostati, japanska vlada može objaviti da je na to bio prisiljen. A kročivši na japansko tlo, automatski potpada pod jurisdikciju svoje zemlje i možda mu neće biti dozvoljeno da ode. Pametni čelnici u Ministarstvu vanjskih poslova pronašli su rješenje: u neutralnim vodama prebjeg skoči u more i vrati se u SSSR čamcima za pratnju, koji jednostavno nemaju pravo ići dalje.
JAPAN. JABUKE U PAPIRU
U luci dolaska našim vojnicima je bilo dozvoljeno da se iskrcaju i lutaju gradom neko vrijeme i pogledaju japanski život. Istina, u grupama i u pratnji prevodioca. Oružje je, naravno, ostavljeno na brodu.
Šetajući po japanskom tržištu, Alik je zaključio da Japanci jedu sve što se kreće. Većina proizvoda na policama izgledala je prilično neprivlačno, a neki su čak i želudac grčevito smanjivali. Ali volio je japanske breskve. Ogromni je šakom pojeo tri ili četiri komada i pojeo.
Ono što ga je zaista impresioniralo je naporan rad Japanaca. Niti jedan neobrađen komad zemlje. I s kakvom ljubavlju sve njeguju. Na primjer, u jednoj kući Alik je ugledao stablo jabuke. Sve nekako iskrivljeno i ni jedan jedini list. Gusjenice su nešto pojele. Ali jabuke vise na granama netaknute i svaka je, pazite, svaka uredno umotana u rižin papir.
S jednog takvog putovanja, neposredno prije demobilizacije, Gordeev je svojoj sedmogodišnjoj sestri Lyusi donio bijeli kimono. Istina, u Saransku prekomorski stil nije bio cijenjen, a majka ga je promijenila u jednostavnoj haljini.
