Kao što znate, 4. septembra 1944. Finska se povukla iz rata. Do tada je linija fronta išla od uvale Malaya Volokovaya duž prevlake Srednjeg poluotoka i dalje - od uvale Bolshaya Zapadnaya Litsa do jezera Chapr i Koshkaavr. Ovdje, zaustavljeni 1941. godine, nacisti su za tri godine podigli snažan odbrambeni sistem koji se sastoji od nekoliko zona i mnogih stalnih struktura. Kad je operacija Petsamo-Kirkenes pripremljena u jesen 1944., Sjevernoj floti (SF) su dodijeljeni sljedeći zadaci: iskrcati amfibijske jurišne snage u pozadini neprijateljske odbrane, spriječiti je u isporuci pojačanja, blokirati luke Petsamo i Kirkenes, osigurati sigurnost svojih komunikacija u Barentsovom moru i pružiti podršku vatrogasnim i zračnim napadnim akcijama naših trupa.
U skladu s tim zadacima, komandant Sjeverne flote, admiral A. G. Golovko je izdao naredbu o sastavu uključenih snaga i njihovoj organizaciji za vrijeme operacije flote, koja je dobila kodni naziv "Zapad". On je sa svojim marševskim štabom i grupom za vezu na čelu s načelnikom komunikacija flote, kapetanom 2. reda V. V. Na vodećem komandnom mjestu (FKP) u Polyarnyju, načelnik štaba flote kontraadmiral V. I. Platonov i s njim zamjenik načelnika za veze flote kapetan 3. reda S. Bulavintsev, koji je osiguravao komunikaciju zapovjednika s desantnim i pokrivnim brodovima, kao i s podmornicama. Za organizaciju interakcije, štabovi Sjeverne odbrambene regije (SOR) i štab 14. armije razmijenili su komunikacijske grupe. U borbenim formacijama jedinica 14. armije stvoreno je i 10 popravnih mjesta i 5 sličnih položaja u 63. brigadi mornarice.
Polozok, energičan čovjek koji se brzo snašao u situaciji, uspio je kontrolirati komunikacije i u VPU -u i u FKP -u. Izravna žica s Bulavincevim omogućila je to prilično brzo. Inače, u to vrijeme na moru je bilo 5 podmornica koje su blokirale prilaze Petsamu i Kirkenesu. Zapovjednik podmorničke brigade, heroj Sovjetskog Saveza, kapetan I. reda I. A. Kolyshkin, a signalista zastave brigade bio je kapetan 3. reda I. P. Bolonkin.
Kada su se 1943. uvukle antene pojavile u službi, energično je pristupio uvođenju i postigao opremu protivavionskih periskopa sa VF antenama za mnoge podmornice brigade, što je odmah povećalo tajnost njihovih akcija. Štoviše, Bolonkin je zajedno s iskusnim podmorničarima I. A. Kolyshkin, N. A. Lunin, I. I. Fisanovich, G. I. Shchedrin i M. P. Avgustinovič je razvio raspored izranjanja podmornica za komunikaciju s obalom, birajući za to prikladno vrijeme, zbog čega se pojavio takozvani klizni raspored takvih sjednica. Ubrzo se organizacija komunikacije s podmornicama, usvojena na Sjevernoj floti, počela uvoditi u druge flote, a nakon rata predstavljala je osnovu za izgradnju sustava operativnih komunikacija dugog dometa s podmornicama.
Druga grupa brodova namijenjena artiljerijskoj podršci djelovanju trupa i amfibijskim napadima u operaciji bila je eskadrila brodova eskadrile Sjeverne flote. Njime je komandovao načelnik štaba eskadrile, kapetan 1. reda A. M. Rumyantsev i kapetan 3. reda V. V. Lopatinsky, koji je, prema iskustvu bitaka na Crnomorskoj floti, posebnu pažnju posvetio organizaciji jasne i pouzdane komunikacije brodova s ispravnim mjestima, bez kojih topnička potpora za djelovanje trupa na obali nije mogla biti dovoljna efikasan.
Sjeverna odbrambena regija imala je vrlo važnu ulogu u operaciji. Njegov zapovjednik, general bojnik E. T. Dubovtsev (šef komunikacija potpukovnik MV Babiy), kontrolirao je akcije kopnenih snaga regije i desantnih snaga nakon iskrcavanja. On je rasporedio svoje komandno mjesto u blizini VPU -a komandanta flote. Komandant vazduhoplovstva general -major vazduhoplovstva E. P. Preobrazhensky (načelnik komunikacija major NV Belyakov), komandant desanta kontraadmiral P. P. Mihajlov (signalista zastave, poručnik-zapovjednik M. D. Zhuravlev) i zapovjednik brigade torpednih brodova kapetan 1. reda A. V. Kuzmin (signalist zastave, kapetan 3. reda B. A. Smirnov).
Položaj zaštićenih zapovjednih mjesta u blizini VPU -a zapovjednika flote i nedaleko od borbenog područja osigurao je izravno promatranje operacije, pouzdanu komunikaciju, pravovremene informacije o situaciji i olakšao organizaciju bliske interakcije između taktičkih skupina flote i formacije 14. armije. Okupivši zapovjednike komunikacija jedinica i vodeće signaliste formacija prije početka operacije, Polozok i Bulavincev izvršili su njihova detaljna uputstva, detaljno ispitali pitanja organiziranja komunikacija interakcije i pojasnili glavne zadatke. Kako bi se postiglo iznenađenje, bilo je zabranjeno raditi na prebacivanju tijekom prijelaza morem na desantne brodove, ali s početkom slijetanja, radi efikasnijeg zapovijedanja i kontrole snaga, čak je dopušteno voditi pregovore u običnom tekstu. Organizacija komunikacije trupova s brodovima i obalnim baterijama, predviđena za njihov rad u odvojenim radijskim smjerovima s dupliciranjem na kratkim i ultrakratkim valovima. Sličan brifing je obavio načelnik komunikacija 14. armije general -major A. F. Novinitskiy, koji je pozvao šefa komunikacija SOR -a, potpukovnika Babiya za izvještaj. Zajedno su detaljno ispitali organizaciju komunikacije tokom ofenzive trupa i iskrcavanja.
Strogo prema planu, 7. oktobra 1944. formacije 14. armije zadale su snažan udarac prednjoj ivici neprijateljske odbrane, probile je i nastavile razvijati ofenzivu. U tri dana žestokih borbi sovjetske trupe na frontu od 20 km napredovale su do 16 km u dubinu neprijateljske odbrane. I dva dana nakon početka ofenzive, 9. oktobra uveče, u uvali Pummanka, marinci 63. brigade iskrcali su se za 10 velikih i 8 malih lovaca, kao i 12 torpednih čamaca. Pošto su primili 2837 padobranaca, brodovi i čamci su noću krenuli na more. Prvi odred od tri torpeda i osam čamaca Ministarstva odbrane otišao je pod komandom kapetana 3. reda S. D. Zyuzin, drugi - od deset velikih lovaca - kapetan 3. ranga N. N. Gritsuk, treći od osam torpednih čamaca kapetana drugog reda V. N. Aleksejeva. Opće vođenje ovih odreda povjereno je kapetanu I. reda M. S. Klevensky, sa posebno opremljenog torpednog čamca.
Kako bi odvratili neprijateljsku pažnju od glavnih desantnih snaga, u isto vrijeme s vremenom su započele demonstracije desanta u zaljevu Motovsky. Uz podršku vatre razarača "Gremyashchiy" i "Gromkiy", šest čamaca, koji su djelovali u dvije grupe, iskrcalo je po 22 osobe na rtovima Pikshuyev i Mogilny, koji su se, uz najveću buku, kretali prema unutrašnjosti na udaljenosti od oko 1 km. Nakon iskrcavanja, čamci su ostali na obali, postavljajući moćne dimne zavjese, vodeći intenzivnu artiljerijsku i mitraljesku vatru, pa čak i ispaljivajući nekoliko torpeda preko stijena, što je stvaralo izgled iskrcavanja velikih snaga. Radio -operateri na svim tim brodovima također su "stvarali veliku buku u zraku", zadržavajući dojam velikog broja iskrcanih jedinica.
To je pridonijelo tajnosti prijelaza glavnih snaga na mjesta iskrcavanja, pa iako su odredi ipak pronađeni gotovo na cilju, neprijatelj nije mogao značajno ometati iskrcavanje. Prvo su se tri čamca približila obali i iskrcala. Prvi odred iskrcao je padobrance na obalu zaliva Malaya Volokovaya za 20 minuta, a iskrcavanje cijele 63. brigade trajalo je manje od dva sata. Do jutra su desantne snage stigle do boka i pozadine fašista, koji su se branili na prevlaci Srednjeg poluotoka.
U isto vrijeme, istovremeno s desantom 63. brigade, zajednički izviđački odred (195 ljudi) na čelu sa kapetanom I. P. Barčenka i čl. Poručnik V. N. Leonov. Ovaj odred imao je zadatak da pređe tundru i zauzme ili uništi neprijateljske artiljerijske baterije koje se nalaze na rtu Krestovoj, koji je pokrivao ulaz u zaljev Petsamon-vuono. Akcije ovog odreda bile su izuzetno važne. Ideja o zauzimanju neprijateljskih baterija slijetanjem nastala je tokom pripreme operacije i pripadala je načelniku štaba SOR -a, kapetanu 1. reda D. A. Ace. Stoga je organizacija komunikacije s ovim odredom dodatno razvijena.
Dana 10. oktobra 1944. marinci 12. brigade i druge jedinice ID napale su utvrđene neprijateljske položaje na prevlaci Srednjeg poluotoka. Savladavši prepreke i snažnu neprijateljsku vatru, probili su neprijateljsku odbranu, savladali planinski lanac Musta-Tunturi i sastali se sa jedinicama 63. brigade na jezeru Tie-Järve. Zatim su se obje brigade, uz podršku jurišnih zrakoplova, djelujući pod okriljem lovaca, počele kretati prema jugu i ubrzo stigle do ceste Titovka-Petsamo. U isto vrijeme, njihov neposredni zadatak završen je dan prije roka, a brigade su nastavile graditi na svom uspjehu, krećući se prema Petsamu.
U tom periodu operacije komunikacija u jedinicama Korpusa marinaca održavala se uglavnom putem radija. Ovdje su važnu ulogu imale VHF radio stanice A7-A. Zapovjednici jedinica su ih uveliko koristili. Zauzvrat, zapovjednik, načelnik stožera i operativni radnici stožera SOR -a imali su priliku voditi direktne pregovore s jedinicama, a komunikacijski centar sjedišta SOR -a pouzdano je osiguravao komunikaciju sa štabovima obje brigade, s brodovima, flotnom avijacijom štaba i formacija 14. armije.
Ujedinjeni izviđački odred također se, u cjelini, uspješno snašao u borbenoj misiji. Ujutro 12. oktobra, odmah je zauzeo neprijateljsku protivavionsku bateriju na rtu Krestovoj. Tamo je prvi provalio radio -operater odreda S. M. Agafonov i stariji mornar A. P. Pšenica. Zauzevši jedno oružje zajedno s drugim vojnicima, otvorili su vatru na susjednu neprijateljsku obalnu bateriju, koja je također bila meta njihovog napada. Međutim, Nijemci su uspjeli tamo poslati pojačanje iz Linahamarija. Položaj odreda se pogoršao, municija je posebno brzo nestala. Pomagao radio komunikaciju. Kapetan Barchenko dao je radiogram u kojem je zatražio hitnu avijacijsku podršku.
Zapovjednik flote odmah je poslao jurišne avione i bombardere u pomoć padobrancima. Izviđači su raketama označili svoju lokaciju, a mecima za praćenje vatre - položaj neprijatelja. Tokom napada na neprijatelja pomorskom avijacijom, bostonski avioni su izviđačima bacili 5 kontejnera padobrana sa municijom i zalihama hrane. Jedan od paketa sadržavao je baterije za napajanje radija. Do večeri su nacisti prešli u defanzivu, a zatim su, izgubivši tri četvrtine svog osoblja, napustili bateriju. Zapovjednik flote je 12. oktobra donio odluku o smještanju jurišnih snaga u luku Linahamari. Za to je hitno formiran konsolidirani odred mornara pod komandom majora I. A. Timofejev, nekoliko sati je bilo dodijeljeno za sve pripremne radove, uključujući razvoj organizacije komunikacija. Komflot je, naravno, dobio upute da joj organizira Trkača. Prije svega, bilo je potrebno omogućiti zapovjedniku desanta komunikaciju s VPU -om zapovjednika flote, kao i komunikaciju s odredom Barchenko na rtu Krestovoy, radi povezivanja zapovjednika flote s zapovjednicima grupa torpednih brodova - Heroj Zapovjednik Sovjetskog Saveza AO Shabalin i kapetan 2. ranga S. G. Koršunovič, kao i sa zapovjednikom grupe lovačkih čamaca, stražom. kapetan 3. reda S. D. Zyuzin. U isto vrijeme, zapovjednik flote odlučio je prenijeti svoj TLU na komandno mjesto zapovjednika brigade torpednih čamaca. Iako je također bio na Srednjem poluotoku, to je zahtijevalo hitnost od signalista.
Polozok i njegovi podređeni znali su brzo razviti komunikacijske dokumente, sažeto izlažući sve potrebno u njima. Dakle, zapovjednik zračno -desantnog odreda dobio je upute o redoslijedu radio veze sa VPU -om komandanta flote sa komandantom prvog vazdušno -desantnog napada, sa odredom Barchenko, a u slučaju da je potrebno uspostaviti komunikaciju sa jedinicama 14. armija (kada im se približavala), ocrtala je val interakcije i uobičajene pozivne znakove.
Istog dana u 13 sati provjerena je spremnost radiokomunikacione opreme na svim čamcima dodijeljenim kao desantni brod, a radijski operateri su upućeni. U kontrolnoj prostoriji brigada torpednih čamaca koristila je 4 radio stanice sa zvučnicima. Novi VPU komandanta flote dobio je telefonsku vezu sa komandnim mjestom SOR -a. U 18 sati sve je bilo pripremljeno, a u 21 sat i 45 minuta 12. oktobra, prihvativši slijetanje, čamci Šebalinove grupe napustili su more, nakon 7 minuta - Koršunovič, a nakon još 7 minuta - Zjuzin. Istog dana u 2250 sati, grupa Shabalinovih brodova provalila je u luku Linahamari, a od ponoći je završeno iskrcavanje cijele desantne snage, koja broji 660 ljudi. Snažan prodor brodova u luku, brzina i odlučnost akcija, hrabrost ljudi Sjevernog mora osigurali su uspjeh. U isto vrijeme, veza je radila besprijekorno. Zvučnici povezani s radio stanicama u VPU -u imali su važnu ulogu. Zahvaljujući tome, svi pregovori i upute zapovjednika grupa i čamaca koji su lično stupili u kontakt bili su jasno čujni.
Iskrcavanjem jurišnih snaga bilo je moguće slušati radio razmjenu komandanta napada sa zapovjednikom prvog bacanja. Kada je jedan od radio -operatera, vjerujući da buka ometa komandanta flote, isključio zvučnik, admiral Golovko je naredio: "Ne, uključi, uključi. Neka se sve čuje." I zaista se sve čulo: pucnji, rad motora i Timofejevog tima, naredbe Barčenka i Leonova, pregovori između Šabalina, Koršunovića, Zjuzina i zapovjednika njihovih brodova. Situacija u razvoju i tok operacije u Linahamariju bili su toliko jasni u VPU -u da nisu bili potrebni izvještaji zapovjednika grupa čamaca i zahtjevi zapovjednika flote. Iz pregovora između zapovjednika iskrcavanja i zapovjednika prvog bacanja također je bilo jasno da su ne samo uspješno sletjeli, već su i uspjeli steći uporište.
Uspjeh iskrcavanja ovog slijetanja direktno u luku Linahamari ubrzao je zauzimanje Petsama (Pechenga). A 15. oktobra, signalisti Sjeverne flote emitirali su naredbu vrhovnog vrhovnog zapovjednika o oslobađanju grada-važne pomorske baze i moćnog njemačkog odbrambenog uporišta na krajnjem sjeveru. Među onima koji su se istakli bili su načelnik komunikacija Sjeverne flote, kapetan 2. reda V. V. Skimmer i cijela komunikacijska služba flote.
U budućnosti je još nekoliko desantnih odreda zauzelo brojne njemačke komunikacijske i osmatračnice, svjetionike itd., Kao i zajedno s trupama Karelijskog fronta zauzelo luku i grad Kirkenes. Komandant flote dva puta je posjetio Linahamari. Prilikom svoje druge posjete tamo, zahtijevao je da Polozok, što je prije moguće, omogući žičanu vezu između sjedišta flote i Pechenge, a kasnije i s Kirkenesom. Zbog toga je oštećena stara komunikacijska linija obnovljena i postavljen je novi podmorski kabel. Komunikacijski bataljon SOR-a (zapovjednik major Ivanov), zasebni komunikacijski bataljon (zapovjednik kapetan Kuznetsov) i četa za vezu za popravku linija Kolske regije SNiS (zapovjednik, inženjer-kapetan Bayushkin) brzo su riješili ovaj problem. Kapetan III reda I. N. Zhigula. A budući da je Linahamari postao glavna luka za opskrbu trupa Karelijskog fronta koji djeluju u ovom smjeru i prednje baze flote, njegov komunikacijski centar postao je centar za podršku na ovom području.
Sovjetske trupe su 21. oktobra stigle do granice s Norveškom, 22. su zauzele selo Nikel, a 25. uz podršku amfibijskog napada oslobodile norveški grad Kirkenes. 29. oktobar 1944. smatra se danom završetka operacije Petsamo-Kirkenes od strane sovjetskih trupa i Sjeverne flote. Kao rezultat toga, 26 mornara dobilo je titulu heroja Sovjetskog Saveza. U isto vrijeme, mornarički signalisti također su dali značajan doprinos uspjehu cijele operacije. Ona je, kao i pratnja posljednjih konvoja u Barentsovom moru 1945. godine, postala posljednja faza vojnih operacija Sjeverne flote u Domovinskom ratu. Govoreći o signalistima sa Sjevernog mora, treba se sjetiti da je u prvoj fazi rata na njihov rad utjecao nedostatak obalnih radio -odašiljača, mobilnih komunikacija i razgranate mreže žičnih komunikacija, posebno na glavnim pravcima. Potpisnici tada nisu mogli ni sanjati, recimo, ultrastaničnu radio stanicu od 500 ili najmanje 200 kilovata za kontrolu podmornica na dubini. Nijemci su imali takve stanice, a saveznici su imali nekoliko takvih odašiljača. Međutim, čak i s iznimno ograničenim sposobnostima, naši su se signalisti nosili sa postavljenim zadacima i osigurali stabilnu kontrolu snaga flote u najtežim borbenim uvjetima na Arktiku.
