Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade

Sadržaj:

Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade
Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade

Video: Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade

Video: Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade
Video: Horizon: Forbidden West (The Movie) 2024, April
Anonim
Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade
Ministarstvo odbrane, suprotno prognozama, počinje kupovati ruske izviđačke sisteme bez posade

Glavna komanda Kopnene vojske zadužena je za nadgledanje razvoja ruskih vojnih bespilotnih sistema kratkog i srednjeg dometa. Prvi rezultat ove inovacije bila je odluka ministra odbrane da kupi četiri bespilotna izviđačka sistema ruske proizvodnje odabrana na konkurentnoj osnovi. Kao rezultat toga, u 2011. trupe će primiti više od 70 bespilotnih sistema. Štoviše, ova odluka, suprotno medijskim nagovještajima o oštroj promjeni odnosa Ministarstva odbrane prema ruskom "bespilotnom vozilu", nimalo nije u suprotnosti sa oštrim izjavama prvog zamjenika ministra odbrane Vladimira Popovkina, čije su izjave o protraćenim milijardama bili su vezani za određene proizvođače i velike komplekse Stroy-PD nastale po nalogu Ministarstva odbrane RF, "Tipchak" i "Drifter". Jer za Kopnene snage bit će kupljeni potpuno različiti - mali bespilotni sustavi koje je industrija stvorila na inicijativnoj osnovi.

Nije se imalo s čim boriti

Ideja o kupovini izraelskih bespilotnih letjelica, kao što znate, nije nastala niotkuda, već kao rezultat rusko-gruzijskog rata, kada sistemi protuzračne obrane naših padobranaca nisu stigli do gruzijskih bespilotnih letjelica koje lete iznad 3 kilometra, a naši bespilotni sistemi "Reis", "Stroy-P", Stroy-PD i Tipchak nisu mogli pomoći zaraćenoj grupi.

"Let", koji je u službu ušao krajem 1960-ih, je "voz" od 12 vozila i mlaznih letjelica težine 1200 kilograma. Ovaj zastarjeli glomazni kompleks u Gruziji bilo je moguće upotrijebiti samo raspoređivanjem u pravom smjeru čak i prije rata. No, čak i u ovom slučaju, zbog izdavanja fotografije samo 45 minuta nakon povratka drona (nakon ispisa i lijepljenja dobivenih fotografija), to teško da bi bilo korisno: današnje mete neće čekati dok se film ne pojavi.

Stvoren za Zračno-desantne snage i pušten u upotrebu 1997. godine, kompleks Stroy-P s bespilotnom letjelicom Pchela, koji je prenio video sliku izviđačke zone u kontrolni centar, omogućio je njegovo gledanje u stvarnom vremenu, određujući koordinate ciljeva. Sastoji se od tri automobila i 10 bespilotnih letjelica (bespilotnih letjelica) koje lete na udaljenosti do 60 km. Međutim, pokazalo se da su letačke letjelice napravljene prema veličini kontejnera za ispuštanje nezavidne: nije se uzdigao iznad 2400 metara, što znači da nije bio prikladan za rad u planinama, nestabilno je letio po vjetru i imao bučan motor. Za rješavanje ovih problema Ministarstvo odbrane je naložilo modernizaciju kompleksa u poboljšani model "Stroy-PD". Ali rezultat je opet bio razočaravajući. Prije dvije godine, bivši načelnik obavještajne službe Vazdušno-desantnih snaga, pukovnik Valery Yakhnovets (sada ministar odbrane Južne Osetije), elokventno je govorio o upotrebi moderniziranog kompleksa na abhaškom pravcu rusko-gruzijskog rata predstavnika Ministarstva odbrane sa programerima bespilotnih sistema:

- Zajedno sa kompleksom u grupu je stiglo šest vozila sa stručnjacima, koji su uređaj pripremali za lansiranje više od tri sata. Kao rezultat toga, prvi je bespilotni letjelica pao tokom polijetanja, a drugi nam nije dopuštao da vidimo vlastiti konvoj od deset oklopnih transportera. Na lošoj slici teško smo mogli pronaći samo pet automobila. U isto vrijeme, gruzijski bespilotni letelici letjeli su na visinama nedostupnim našoj protuzračnoj obrani, a "pčela" - toliko nisko da se činilo da ćete u nju ući s praćke, a "urlati" u isto vrijeme kao oklopno osoblje prevoznik.

Na istom sastanku održanom u Glavnoj upravi za borbenu obuku, oficiri su kritikovali bespilotni kompleks Tipchak namijenjen prilagođavanju vatre raketnih snaga i artiljerije.

- Kako bi se spriječilo da kompleks s radijusom djelovanja od 40 kilometara padne u zonu uništenja neprijateljske topovske artiljerije, mora se odmaknuti 15-20 kilometara od prednje ivice, čime se njegov stvarni operativni domet ograničava na 20 kilometara. Tako da ovdje nema mirisa raketnih trupa, - izjavio je general -potpukovnik Vladimir Shamanov, koji je tada bio načelnik GUBP -a.

Upotreba Tipchaka za ispravljanje topničke vatre također je izgledala problematično: zbog slabe zračne stabilnosti bespilotnog zrakoplova od 50 kg, njegova nestabilizirana video kamera s takozvanim linijskim skeniranjem proizvodi sliku toliko mutnu da nije uvijek moguće čak ni identificirati vidljive objekte.

Razlog naše nesolventnosti bez posade tada je izravno formulirao predstavnik Instituta za istraživanje zračnih snaga, koji je optužio proizvođače za lobiranje za prilagođavanje tehničkih specifikacija uzoraka koje su stvorili u smjeru podcjenjivanja svih parametara.

Usput, sudbina Tipchaka je u tom pogledu vrlo indikativna. Istraživački i eksperimentalni rad na njegovom stvaranju dat je GRAU -u još 1990. godine. Samo njegov koncept nije imao nikakve veze s rezultatom postignutim 17 godina kasnije: Tipchak je stvoren ne za ispravljanje topničke vatre, već za dodatno izviđanje ciljeva MLRS -a Smerch, koji nije zahtijevao takvu preciznost. Na takmičenju je pobedio dizajner iz Kazanja, Valery Pobezhimov, koji je u školjku postavio bespilotnu letelicu koja je letela pola sata. Uletjevši u nju u izviđačku zonu, ovaj jednokratni uređaj omogućio je izviđanje ciljeva i procjenu rezultata njihovog poraza. U ovom slučaju, "leteće granate" smještene su u skladište municije, a cijeli kompleks - za samo jedno (!) Vozilo.

Ali trupe to nikada nisu primile.

„Nakon završetka NIER -a 1996. godine“, prisjeća se Pobezhimov, „predstavnicima GRAU -a pokazali su rad eksperimentalnog uzorka. Svima se dopalo. No, umjesto narudžbe za razvojni rad, primili su vijest o prijenosu rada na drugog proizvođača. Koji su za dvije godine, malim pokretima prema naprijed, uspjeli promijeniti ne samo tehnički zadatak, već i suštinu projekta: bespilotna letjelica za višekratnu upotrebu umjesto projektila, četiri automobila umjesto jednog. I kao avion - model aviona dizajniran u MAI -u za prskanje korisnih larvi na poljoprivrednom zemljištu …

Pa, kako se može ne razumjeti retorika prvog zamjenika ministra obrane, podsjećajući proizvođače našeg nezadovoljnog izraelskog ugovora da su milijarde rubalja uložene u njihov razvoj, ali nikad nije bilo rezultata?

NEČESTVAREN IZBOR

Međutim, odluka o kupovini izraelskih bespilotnih letjelica, kako se ispostavilo, nije značila napuštanje njihovog razvoja. Štaviše, nakon uzbuđenja oko ovog ugovora, brojni proizvođači su imali stvarne šanse da probiju državni odbrambeni nalog. Da bismo razumjeli situaciju, objasnimo nekoliko točaka. Činjenica je da su do ovog ljeta razvoj i kupovina bilo kakvih bespilotnih sistema bili u nadležnosti glavne komande zračnih snaga i odjela za naručivanje zračnih snaga, koji su bili zainteresirani za sredstva koja rade u interesu kopna Sile na bazi ostataka. Odnosno, mnogo manje od opreme i naoružanja za jedinice zračnih snaga. Osim toga, zajedničkim nalogom dva ministarstva, jedna od briga o instrumentima identificirana je kao vodeći razvijač bespilotnih sistema, čija su preduzeća više bila zainteresovana za skupe narudžbe za razvoj velikih sistema nego za stvaranje malih kompleksa. I premda su drugi ruski programeri koji nisu dio koncerna samoinicijativno stvorili slične mini-sisteme prije nekoliko godina, zbog oklijevanja zapovjedništva zračnih snaga da razmotre njihov razvoj, njihov put u vojsku, kako kažu, je naređeno. Kada je hitna potreba za takvim sredstvima Kopnenih snaga, koja nisu osigurala, natjerala vodstvo Ministarstva obrane da ih kupi od Izraela, nastala je dvosmislena situacija. S jedne strane, proizvođači mini-kompleksa bili su zbunjeni nabavkom uporedivih sposobnosti, ali skupljih stranih analoga, a s druge strane, Ministarstvo obrane, koje je potrošilo milijarde rubalja na razvoj bez posade, radije je osigurati trupama zaista učinkovite bespilotne letjelice za podršku domaćem proizvođaču.

Sve je sjelo na mjesto odlukom ministra obrane da funkcije utvrđivanja potrebnih bespilotnih vozila prenese na generalno zapovjedništvo Kopnene vojske. Kao rezultat toga, pitanje opskrbe bespilotnih sistema kratkog dometa (radijus do 25 km), kao i kratkog (do 100 km) i srednjeg (do 500 km) dometa, konačno je došlo u nadležnost tih koji su za njih zainteresovani.

Nakon što je primio ova ovlaštenja, vrhovni zapovjednik Kopnene vojske, general-pukovnik Aleksandar Postnikov, koji slovi kao kompetentan i brižan general, odmah je pokazao svoju namjeru da usvoji najbolje ruske komplekse koji zadovoljavaju potrebe trupa, pozivajući sve programere takvih sistema da učestvuju u uporednim testovima.

Ispitivanja, koja je on lično nadzirao, odvijala su se na poligonima Gorokhovets i Alabinsky. Bespilotni sustavi predstavljeni na njima ocijenjeni su prema sljedećim kriterijima: kvaliteta prenesenog video signala, domet, trajanje leta i upravljivost bespilotne letjelice, točnost određivanja koordinata ciljeva, podudarnost stvarnih sposobnosti sa deklarirane karakteristike performansi, mogućnost povezivanja sa Jedinstvenim taktičkim sistemom upravljanja (ESU TZ), pouzdanost rada, kao i cijena samog kompleksa i njegovog rada. I premda su mnogi programeri iz inercije vjerovali da će se s pojavom konkurencije ugovor ipak dati monopolističkom koncernu, isprva su bili skeptični prema sudjelovanju na takvom natjecanju, pa su ga svi prepoznali kao nepristrano i pošteno.

Image
Image

Načelnik Generalštaba Oružanih snaga RF, general armije Makarov, lično proučava sposobnosti bespilotne letelice.

„Nismo požurivali, dajući svima priliku da pokažu svoj proizvod svojim licem, i zaista su najbolji razvoj pobijedili“, rekao je jedan od učesnika uporednih testova za NVO.

U početku se 27 preduzeća dobrovoljno prijavilo za učešće u odabiru, nudeći ukupno više od 50 bespilotnih letelica kratkog i kratkog dometa. Kad je vrhovni zapovjednik Kopnene vojske pojasnio da se neće ocjenjivati projekti, već pravi uzorci i, štoviše, ne na izložbi, već na poslu, broj prijavljenih smanjio se za pola, a samo 12 proizvođača s 22 kompleksi ušli u prvu fazu ispitivanja. U drugoj fazi, 9 kompleksa se nastavilo boriti, a pobjednici su bila četiri sistema kratkog dometa: Orlan-10, Lastochka, Navodchik-2 i Eleron-10. Sada, nakon male revizije u skladu sa zahtjevima glavne komande Kopnene snage, sve će u roku od 2-3 mjeseca morati proći državne testove i, nakon što su stavljene u službu 2011. godine, ući u vojsku. Sljedeće godine planirano je kupiti oko 10 kompleksa Orlan-10, kao i 20-25 uzoraka Elerona, Lastochke i Gunnera.

"I ovo je tek početak, potrebe Kopnene vojske za takvim sredstvima su veće", kaže pukovnik Musa Khamzatov, koji je bio zadužen za ispitivanja u odsustvu vrhovnog komandanta.

A stručnjak za bespilotne sisteme Denis Fedutinov dodaje da interes Ministarstva odbrane za domaći razvoj, koji se konačno probudio, znači značajne uštede u javnim sredstvima:

- Nije tajna da isti "Eleron-10" vrijedan oko 330 hiljada dolara po svojim tehničkim mogućnostima znatno nadmašuje "Virdeye-400" kupljen od Izraela za 900 hiljada dolara- kaže stručnjak.

Jednom riječju, koristi imaju i vojni budžet i Kopnene snage. Kao i pobjednici takmičenja, koji su uložili svoje vrijeme u stvaranje ovih sistema. Pa, kako bi zainteresirali proizvođače da ih nastave poboljšavati, vrhovni zapovjednik Kopnene vojske, sumirajući rezultate testova, obećao je da će ih učiniti godišnjim.

"Samo terensko takmičenje, a ne neki drugi odabir, pružit će trupama zaista efikasna sredstva za izviđanje bez posade", kaže pukovnik Mihail Teplinski, načelnik štaba 20. kombinovane vojske, heroj Rusije.

Govoreći o razlici između bespilotnih sistema, oficir navodi da su mali sistemi "Kruška" i "Vilin konjic" koji su ušli, na primjer, u jednu od brigada njegovog udruženja beskorisni, jer daju nejasnu, mutnu sliku. Ali sličan po veličini i težini "Eleron-3" (čiji je uvećani analog postao pobjednik testova), prema Teplinskom, tijekom vježbe komandnog mjesta na opremi ESU TZ nije radio ništa gore od trometarskog bespilotnog zrakoplova Kompleks Dozor-100. Dakle, kada je zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Ruske Federacije, general-pukovnik Valery Gerasimov, koji je stigao na ovo komandno mjesto, upitao proizvođače čiji bespilotni letjelice mogu poletjeti i raditi na jakom bočnom vjetru (više od 15 m / s), samo Aileron ". A uređaj od tri kilograma, čak i u takvim ekstremnim uslovima, uspio je zamijeniti džinovski dron težak 95 kilograma koji se srušio dan ranije. Prenijevši jasnu sliku na veliki monitor komandnog mjesta brigade i odredivši koordinate ciljeva, mini kompleks je dopustio komandantu brigade da brzo "pogodi" objekte koje je naznačio zamjenik načelnika Glavnog stožera.

Prema riječima Musa Khamzatova, koji je bio zadužen za organizaciju uporednih testova, rezultat je omogućen zbog interesa za objektivnost konkurentske selekcije rukovodstva ruskog Ministarstva odbrane:

- Uprkos opterećenosti, i načelnik Generalštaba i ministar odbrane držali su tijek ispitivanja pod ličnom kontrolom. Proizvođači su, uvidjevši objektivnost procjene svojih proizvoda, ponekad sami sebi govorili kako najbolje provjeriti određene parametre koje su izjavili kako bi postigli maksimalnu pouzdanost”, kaže pukovnik Khamzatov.

NAJBOLJA KLASA "BATTLE FIELD" UAV

Zanimljivo je da su rezultati uporednih testova iznenadili ne samo proizvođače koji su primijetili „nepristrasnost ocjenjivanja“, već i organizatore takmičenja. Dakle, prema oficirima glavne komande Kopnene vojske koji su vodili takmičarsku komisiju, svi oni, uključujući i vrhovnog komandanta, bili su iznenađeni sposobnostima najboljih ruskih sistema kratkog i kratkog dometa bez posade. Tako je bespilotna letjelica od 14 kilograma kompleksa Orlan-10 visjela u zraku 12 sati i iznenadila svjetskom klasom radio elektronike vlastite proizvodnje. Svima se svidio mali bespilotni letjelica "Swallow" sa neočekivano jasnom slikom u odnosu na prethodnika - "Dragonfly". Ali najbolje mini komplekse u smislu omjera svih parametara ipak treba smatrati pobjednikom natjecanja "Eleron-10" i njegovog manjeg analoga "Eleron-3". Nije slučajno što je potonji korišten za demonstraciju sposobnosti ESU TZ-a tokom jedne istraživačke vježbe, a rad Elerona-10 demonstriran je ruskom predsjedniku Dmitriju Medvedevu na sastanku rukovodstva Oružanih snaga RF.

Ali kako su uspjeli riješiti zadatak stvaranja konkurentnih mini-kompleksa bespilotnog izviđanja, što se pokazalo nemogućim za specijalizirani koncern, u relativno malim poduzećima?

Programeri "Elerona" su, na primjer, zbog interesa za ovakve sisteme komande Zračno-desantnih snaga, četiri godine "testirali" svoje komplekse na svim vežbama amfibija velikih razmjera, što je omogućilo značajno poboljšanje oba modela. Kao rezultat toga, isti "Eleron -3" već je našao široku primjenu: Ministarstvo za izvanredne situacije koristi ga u svrhe pretraživanja, polarni istraživači - za praćenje stanja leda na arktičkoj stanici koja pluta, policajci Tatarstana - za identifikaciju ilegalnih rad u privatnom sektoru i agencije za provedbu zakona u Kabardino -Balkariji - za traženje banditskih formacija u planinskim lancima. Ove godine kompleks su usvojile unutrašnje trupe Ministarstva unutrašnjih poslova Ruske Federacije.

Istovremeno, komandant Vazdušno -desantnih snaga Vladimir Šamanov pokrenuo je pitanje njegove kupovine načelniku Generalštaba Oružanih snaga RF u ljeto 2009. godine tokom vježbi u blizini Novorosijska. Nakon što se upoznao s radom kompleksa, general armije Nikolaj Makarov obećao je da će ga primiti u službu nakon implementacije niza njegovih zahtjeva, uključujući "podučavanje" bespilotne letjelice određivanju koordinata ciljeva vidljivih pod kutom. U roku od šest mjeseci ti su zadaci provedeni, a kao rezultat učešća kompleksa u artiljerijskoj vatri u februaru 2010. godine, zapovjednik topničkog puka 98. divizije pukovnik Sergej Kovalev izvijestio je zapovjednika Vazdušno -desantnih snaga da njegova upotreba omogućuje pogađanje mete iz drugog hica pri gađanju sa zatvorenih vatrenih položaja. Samo ovaj put nije došlo do isporuke kompleksa trupama.

Međutim, napori programera u svakom slučaju nisu nestali: uostalom, demonstracija ovog kompleksa vodstvu zasigurno je odigrala ulogu u promjeni odnosa rukovodstva Ministarstva obrane prema malom ruskom "bespilotnom vozilu".

"Eleron-3"-inače, smanjena kopija pobjednika u uporednim testovima i opremljena bespilotnim letjelicama od 12 kilograma "Eleron-10". Iako je potonji sposoban prenijeti video sliku izviđačke zone sa 50, a mini-analog sa samo 15 km, sami programeri smatraju da je manji kompleks napredniji.

"Budući da je ovo jedini uređaj u svojoj klasi opremljen video kamerom na žiro stabiliziranoj platformi koja pruža jasne slike čak i na vjetru, dok svaki mali dron razgovara u zraku", objašnjava Denis Fedutinov.

Zašto su ga onda Kopnene snage napustile?

- Smatramo da nosivi kompleks treba stati u dva ruksaka težine ne više od 5 kg, inače vojnika, čija pojedinačna oprema već ima više od 10 kilograma, jednostavno nije moguće odnijeti. Stoga još nije usvojen niti jedan kompleks kratkog dometa '', kaže pukovnik Vladimir Marusin, načelnik izviđanja Kopnene vojske, zadužen za pravac bez posade.

Eleron-3 se nosi u dva ruksaka težine 14 i 8 kg. Naravno, ne možete s njim u planine. Ali padobranci ga ne smatraju kompleksom koji se može nositi. Za njih je najvažnije da se uklapa u borbeno vozilo u zraku.

Međutim, takva razlika u stavovima može se objasniti specifičnostima zračnih i kopnenih snaga. Zanimljivije, možda, još jedno. Ako je isporuka Kopnenih snaga bespilotnih sistema već službeno najavljena, još se ne zna ništa o njihovoj isporuci padobrancima. Iako je zapovjednik zračno-desantnih snaga, general-potpukovnik Vladimir Shamanov počeo pokretati ovu temu još prije rusko-gruzijskog rata. Bez obzira na razlog ignoriranja "bespilotnih" težnji potonjeg, može se pretpostaviti da bi nas nakon uzbuđenja oko izraelskog ugovora uskoro mogla očekivati nova "bespilotna" intriga. Ovoga puta, zbog činjenice da su, nakon što su Kopnenoj vojsci dostavili ruske bespilotne letjelice, koje nisu bile tako loše, pokazalo se, iz nekog razloga zaboravile na padobrance koji su započeli sve ratove.

Glavne karakteristike kompleksa sa bespilotnim letjelicama koji su pobijedili u uporednim testovima (potvrđeno tokom ispitivanja):
UAV težina Opseg posla Plafon Maksimalno vrijeme u video modu visine leta (bez repetitora)
"Orlan-10" 14 Kg do 100 km do 5 km do 12 sati
"Eleron-10" 12 Kg do 50 km do 5 km do 3 sata
"Martin" 4,5 kg do 25 km do 3,6 km do 2 sata
"Topnik-2" 7 kg do 25 km do 5 km do 3 sata

Preporučuje se: