Više od milijun žena borilo se na frontovima Velikog domovinskog rata u sovjetskoj vojsci. Ništa manje njih nije učestvovalo u partizanskom i podzemnom otporu. Imali su između 15 i 30 godina. Savladali su sve vojne specijalnosti - pilota, tenka, puškomitraljeza, snajpera, mitraljeza … Žene nisu samo spašavale, kao što je to bilo prije, radeći kao medicinske sestre i ljekari, već su i ubijale.
U knjizi žene govore o ratu o kojem nam muškarci nisu pričali. Takav rat nismo poznavali. Muškarci su govorili o podvizima, o kretanju frontova i vojskovođa, a žene su govorile o nečem drugom - koliko je strašno ubiti prvi put … ili otići nakon bitke preko polja na kojem leže mrtvi. Leže razbacani poput krompira. Svi su oni mladi i žao mi je svih - i Nijemaca i njihovih ruskih vojnika.
Nakon rata, žene su imale još jedan rat. Skrivali su svoje ratne knjige, svoje rane, jer su morali ponovo naučiti da se smiješe, hodaju u visokim potpeticama i vjenčaju se. I ljudi su zaboravili na svoje borbene prijatelje, izdali ih. Ukrali su im Pobjedu. Ne dijeli se.
Svetlana Aleksandrovna Aleksievič
pisac, novinar.
Sjećanja na žene veteranke. Izrezi iz knjige Svetlane Aleksievič
Vozili smo se mnogo dana … Išli smo s djevojkama na neku stanicu s kantom po vodu. Gledali su unaokolo i dahtali: vozovi su išli jedan po jedan, a bile su samo djevojke. Pjevale su. mahnite nam - neki s maramama, neki s kapama. Postalo je jasno: ljudi nema dovoljno, ubijeni su, u zemlji. Ili u zatočeništvu. Sad smo mi umjesto njih …
Mama je napisala molitvu za mene. Stavila sam ga u medaljon. Možda je pomoglo - vratio sam se kući. Poljubio sam medaljon prije borbe …"
Anna Nikolaevna Khrolovich, medicinska sestra
“Umrijeti … Nisam se bojala umrijeti. Mladost, vjerovatno, ili nešto drugo … Smrt je tu, smrt je uvijek blizu, ali nisam razmišljao o tome. Nismo pričali o njoj. Kružila je, kružila negdje blizu, ali sve - mimo.
Jednom noću cijela četa je silom izvodila izviđanje u sektoru našeg puka. Do zore se odselila, a iz ničije zemlje čuo se jauk. Ostao ranjen.
"Ne idi, ubit će me", vojnici me nisu pustili unutra, "vidiš, već je svanulo."
Nisam poslušao, puzao sam. Pronašla je ranjenika, vukla ga osam sati, vezavši ga za ruku pojasom.
Vukao živog.
Zapovjednik je saznao, u žaru trenutka najavio pet dana hapšenja zbog neovlaštenog odsustva.
A zamjenik komandanta puka je drugačije reagirao: "Zaslužuje nagradu."
Sa devetnaest godina dobio sam medalju "Za hrabrost".
S devetnaest godina postala je sijeda. U devetnaestoj godini, u posljednjoj bitci, pogođena su oba pluća, drugi metak je prošao između dva kralješka. Noge su mi bile paralizovane … I mislili su da sam ubijen … Sa devetnaest … Sada imam takvu unuku. Gledam je - i ne mogu vjerovati. Dušo!
Kad sam došao kući s fronta, sestra mi je pokazala sahranu … sahranjen sam …"
Nadežda Vasiljevna Anisimova, medicinski instruktor čete mitraljeza
“U to vrijeme njemački oficir je davao uputstva vojnicima. Približila su se kola, a vojnici su lancem prolazili nekakvim teretom. Ovaj oficir je stajao neko vrijeme, izdavao naređenja, a zatim nestao. Vidim da se već dva puta pokazao, i ako opet pljeskamo, to je sve. Propustimo to. A kad se pojavio treći put, ovaj trenutak - pojavi se, pa nestane - odlučio sam pucati. Odlučio sam se i odjednom mi je proletjela takva misao: ovo je čovjek, iako je neprijatelj, ali čovjek, a ruke su mi nekako počele drhtati, drhteći i jeza mi je prošla po cijelom tijelu. Neka vrsta straha … Ponekad u snovima, a sada mi se vraća ovaj osjećaj … Nakon metaka od šperploče, bilo je teško pucati u živu osobu. Mogu to vidjeti kroz teleskopski nišan, mogu ga dobro vidjeti. Kao da je blizu … I nešto u meni se opire … Nešto ne daje, ne mogu se odlučiti. Ali sabrao sam se, povukao obarač … Mahnuo je rukama i pao. Da li je ubijen ili ne, ne znam. Ali nakon toga sam još više zadrhtao, pojavila se neka vrsta straha: ubio sam čovjeka ?! Na tu se misao moralo naviknuti. Da … Ukratko - užas! Ne zaboravite…
Kad smo stigli, počeli smo pričati svom vodu šta mi se dogodilo, održali sastanak. Imali smo komsomolsku organizatorku Klavu Ivanovu, pokušala me uvjeriti: "Ne treba ih sažaljevati, već ih mrziti." Nacisti su joj ubili oca. Znali smo se napiti, a ona pita: "Djevojke, nemojte, hajde da pobijedimo ove bitange, pa ćemo pjevati."
I to ne odmah … Nismo odmah uspjeli. Nije ženski posao mrziti i ubijati. Ne naš … Morao sam da se uverim. Ubedi…"
Maria Ivanovna Morozova (Ivanushkina), kaplar, snajperistkinja
“Dvjesto ljudi je ranjeno jednom u štali, a ja sam bio sam. Ranjenici su isporučeni direktno s bojišta, mnogo. Bilo je to u nekom selu … Pa, ne sećam se, toliko je godina prošlo … Sećam se da četiri dana nisam spavao, nisam sedeo, svi su vikali: "Sestro! Sestro! Upomoć, draga! " Trčao sam od jednog do drugog, jednom sam se spotaknuo i pao i odmah zaspao. Probudio sam se od povika, komandant, mladi poručnik, takođe ranjen, podigao se na zdravu stranu i povikao: "Tišina! Šuti, naređujem!" Shvatio je da sam iscrpljen, ali svi su zvali, povrijedilo ih je: "Sestro! Sestro!" Kako sam skočio, kako sam trčao - ne znam gdje, zašto. A onda sam prvi put kad sam došao na front plakao.
I tako … Nikad ne poznaješ svoje srce. Zimi su zarobljene njemačke vojnike vodili pored naše jedinice. Hodali su smrznuti, sa poderanim ćebadima na glavi i spaljenim kaputima. A mraz je bio takav da su ptice padale u letu. Ptice su se smrzavale.
Jedan vojnik je hodao u ovoj koloni … Dečak … Suze su mu se smrzle na licu …
I vozio sam hljeb u kolicima do trpezarije. Ne može skinuti pogled s ovog auta, ne može vidjeti mene, samo ovaj auto. Hleb … Hleb …
Uzimam i lomim jednu pogaču i dajem mu je.
Uzima … Uzima i ne veruje. Ne veruje … Ne veruje!
Bio sam sretan…
Bio sam sretan što nisam mogao mrziti. Tada sam se iznenadio sam sebe …"
Natalya Ivanovna Sergeeva, privatna, medicinska sestra
„Tridesetog maja četrdeset treće godine …
Tačno u jedan sat popodne došlo je do masovne racije na Krasnodar. Izjurio sam iz zgrade da vidim kako se ranjenici šalju sa železničke stanice.
Dvije bombe pogodile su šupu u kojoj je bila skladištena municija. Pred mojim očima kutije su poletjele više od šesterospratnice i pocepale se.
Mene je uraganski val bacio na zid od opeke. Izgubljena svest …
Kad sam se osvijestio, već je bilo veče. Podigla je glavu, pokušala stisnuti prste - činilo se da se pomaknula, jedva rasporila lijevo oko i otišla na odjeljenje, sva u krvi.
U hodniku srećem našu stariju sestru, nije me prepoznala, pitala je:
- "Ko si ti? Odakle si?"
Prišla je bliže, dahtala i rekla:
- "Gdje si bila toliko dugo, Ksenya? Ranjenici su gladni, ali nisi."
Brzo su mi previli glavu, lijevu ruku iznad lakta i otišao sam na večeru.
U očima zamračeno, znoj je izlio tuču. Počela je dijeliti večeru, pala. Vratili su me k svesti i samo se može čuti: "Požuri! Požuri!" I opet - "Požuri! Brže!"
Nekoliko dana kasnije uzeli su mi krv za teško ranjene. Ljudi su umirali … … Tokom rata, toliko sam se promijenio da me majka nije prepoznala kad sam došla kući."
Ksenia Sergeevna Osadcheva, privatna, sestra domaćica
“Formirana je prva gardijska divizija narodne milicije, a mi, nekoliko djevojaka, odvedene smo u sanitetski bataljon.
Zvao sam tetku:
- Odlazim na front.
Na drugom kraju žice odgovorili su mi:
- Marš kući! Večera je već hladna.
Prekinuo sam vezu. Tada mi ju je bilo žao, ludo mi je žao. Počela je blokada grada, strašna blokada Lenjingrada, kada je grad napola izumro, a ona je ostala sama. Old.
Sjećam se da su me pustili na odsustvo. Prije nego što sam otišla do tetke, otišla sam u trgovinu. Prije rata strašno je voljela slatkiše. Ja kažem:
- Daj mi slatkiše.
Prodavačica me gleda kao da sam luda. Nisam razumio: šta je kartica, šta je blokada? Svi ljudi u redu okrenuli su mi se, a ja imam veću pušku od sebe. Kad su nam ih dali, pogledao sam i pomislio: "Kad ću odrasti do ove puške?" I svi su odjednom počeli pitati, cijeli red:
- Daj joj slatkiše. Izrežite kupone od nas.
I dali su mi …
Dobro su se ponašali prema meni u sanitetskom bataljonu, ali htio sam biti izviđač. Rekla je da ću pobjeći na prvu liniju fronta ako me ne puste. Zbog toga su htjeli izbaciti Komsomol jer nisu poštovali vojne propise. Ali ipak sam pobjegao …
Prva medalja "Za hrabrost" …
Bitka je počela. Jaka vatra. Vojnici su legli. Tim: "Naprijed! Za Otadžbinu!", I lažu. Opet tim, opet lažu. Skinuo sam kapu da vide: djevojka je ustala … I svi su ustali, a mi smo krenuli u bitku …
Dali su mi medalju i istog dana smo otišli na misiju. I prvi put u životu mi se to dogodilo … Naše … Žensko … Vidjela sam svoju krv, poput vriska:
- Bio sam ranjen …
U izviđanju je s nama bio bolničar, već stariji čovjek.
On meni:
- Gdje ste povrijeđeni?
- Ne znam gde … Ali krv …
Kao otac, rekao mi je sve …
Išao sam u izvidnicu nakon rata petnaestak godina. Svaku noć. A snovi su mi ovakvi: ili mi je mitraljez odbio, tada smo bili opkoljeni. Probudite se - škrguću zubima. Zapamtite - gdje ste? Je li tamo ili ovdje?
Rat je završio, imao sam tri želje: prvo, konačno ne bih puzao po trbuhu, već bih se vozio trolejbusom, drugo, kupio i pojeo cijelu bijelu pogaču, treće, spavao u bijelom krevetu i napravio čaršave hrskavim. Bijeli čaršavi …"
Albina Aleksandrovna Gantimurova, stariji narednik, izviđač
“Očekujem drugo dijete … Sin ima dvije godine i trudna sam. Evo rata. Moj muž je na čelu. Otišao sam do roditelja i … Pa, razumiješ?
Pobačaj…
Iako je tada bilo zabranjeno … Kako roditi? Svuda okolo suze … Rat! Kako roditi usred smrti?
Završila je tečajeve šifriranja, poslana na front. Htjela sam osvetiti svoje dijete, jer ga nisam rodila. Moja devojka … Devojka je trebalo da se rodi …
Tražio sam da idem na prvu liniju fronta. Ostavljeno u sjedištu …"
Lyubov Arkadyevna Charnaya, mlađi poručnik, oficir za šifriranje
“Uniforme nas nisu mogle napasti: - dali su nam novu, i nakon nekoliko dana bila je krvava.
Moj prvi ranjeni bio je stariji poručnik Belov, posljednji ranjeni Sergej Petrovič Trofimov, vodnik minobacačkog voda. Sedamdesete godine došao je da me posjeti, a ja sam kćerima pokazao njegovu ranjenu glavu na kojoj je i dalje veliki ožiljak.
Ukupno sam izvukao četiri stotine osamdeset i jednog ranjenika ispod vatre.
Neki od novinara su izračunali: čitav streljački bataljon …
Nosili su ljude, dva ili tri puta teže od nas. A ranjenici su još teži. Vučete njega i njegovo oružje, a on takođe nosi ogrtač i čizme.
Preuzmite osamdeset kilograma i povucite.
Resetovati …
Idete na sljedeći, pa opet sedamdeset osamdeset kilograma …
I tako pet ili šest puta u jednom napadu.
A u vama samima četrdeset osam kilograma - baletna težina.
Sada ne mogu vjerovati … Ne mogu ni sam vjerovati …"
Maria Petrovna Smirnova (Kukharskaya), medicinski instruktor
„Četrdeset druga godina …
Idemo na misiju. Prešli smo liniju fronta, zaustavili se na groblju.
Znali smo da su Nemci bili pet kilometara od nas. Bila je noć, stalno su bacali baklje.
Padobran.
Ove rakete dugo gore i osvjetljavaju cijelo područje daleko.
Zapovjednik voda odveo me do ruba groblja, pokazao mi odakle se bacaju projektili, gdje je grmlje, iz kojeg bi Nijemci mogli izaći.
Ne bojim se mrtvih, od djetinjstva se nisam plašio groblja, ali imao sam dvadeset dvije godine, prvi put sam bio na dužnosti …
I za ova dva sata sam posiveo …
Prvu sijedu kosu, cijelu traku, pronašao sam ujutro u sebi.
Stajao sam i gledao ovaj grm, šuštao je, micao se, činilo mi se da odatle dolaze Nijemci …
I još neko … Neka čudovišta … A ja sam sam …
Je li ženski posao noću stražariti na groblju?
Muškarci su se prema svemu odnosili lakše, već su bili spremni za ideju da moraju stajati na mjestu, da moraju pucati …
Ali za nas je to ipak bilo iznenađenje.
Ili napravite prijelaz od trideset kilometara.
Sa borbenim rasporedom.
Na vrućini.
Konji su padali …"
Vera Safronovna Davydova, privatni pješak
Napadi u bliskoj borbi …
Čega se sjećam? Setio sam se krckanja …
Počinje borba prsa u prsa: i odmah ovo krckanje-hrskavica se lomi, ljudske kosti pucaju.
Vrisak životinja …
Kad napadne, hodam s borcima, pa, malo iza, brojim - sljedeći.
Sve pred mojim ocima …
Muškarci se ubadaju. Završiti. Raskinuli su. Tukli su ga bajunetom u usta, u oko … u srce, u stomak …
A ovo … Kako opisati? Slab sam … Slabo opisati …
Jednom riječju, žene ne poznaju takve muškarce, ne vide ih takve kod kuće. Ni žene ni djeca. Strasno je uradjeno uopste …
Nakon rata vratila se kući u Tulu. Vrištala je noću sve vreme. Noću su sa mnom sjedili moja majka i sestra …
Probudio sam se iz vlastitog krika …"
Nina Vladimirovna Kovelenova, stariji vodnik, medicinski instruktor streljačke čete
“Došao je doktor, uradio kardiogram i pitali su me:
- Kada ste imali srčani udar?
- Koji srčani udar?
- Celo tvoje srce je ožiljno.
I ovi ožiljci, očigledno, od rata. Pređete metu, sav se tresete. Cijelo tijelo drhti, jer ispod je vatra: pucaju borci, pucaju protivavionski topovi … Nekoliko djevojaka bilo je prisiljeno napustiti puk, nisu mogle izdržati. Leteli smo uglavnom noću. Neko vrijeme pokušavali su nas slati na zadatke tokom dana, ali su odmah odustali od te ideje. Naši Po-2 pogođeni su iz mitraljeza …
Napravili smo do dvanaest letova po noći. Vidio sam slavnog pilota asa Pokryshkina kada je doletio s borbenog leta. Bio je to snažan čovjek, nije imao dvadeset godina ili dvadeset tri, poput nas: dok je avion punio gorivo, tehničar je uspio skinuti košulju i odvrnuti je. Teklo je iz nje, kao da je bio na kiši. Sada možete lako zamisliti šta nam se dogodilo. Došli ste i ne možete ni izaći iz pilotske kabine, izvukli su nas. Nisu više mogli nositi tablet, povukli su ga uz tlo.
I rad naših djevojaka-oružarica!
Morali su ručno objesiti četiri bombe - to je četiri stotine kilograma - iz auta. I tako je cijelu noć - jedan avion poletio, drugi - sjedio.
Telo je obnovljeno do te mere da tokom celog rata nismo bile žene. Nemamo ženske poslove … Mjesečno … Pa, i sami razumijete …
A nakon rata nisu svi mogli roditi.
Svi smo pušili.
I pušio sam, čini mi se kao da se malo smirite. Kad stignete, sav drhtite, zapalite cigaretu i smirite se.
Zimi smo nosili kožne jakne, pantalone, tuniku i krznenu jaknu.
Nehotice se nešto muško pojavilo i u hodu i u pokretima.
Kad je rat završio, za nas su se pravile haki haki boje. Odjednom smo osjetili da smo djevojčice …"
Aleksandra Semjonovna Popova, poručnik straže, navigator
„Stigli smo u Staljingrad …
Bilo je smrtnih bitaka. Najsmrtonosnije mjesto … Voda i zemlja bili su crveni … A s jedne obale Volge moramo prijeći na drugu.
Niko ne želi da nas sluša:
"Šta? Djevojke? Kome dovraga trebate ovdje! Trebamo puškare i mitraljeze, a ne signaliste."
A ima nas puno, osamdeset ljudi. Do večeri su uzete veće djevojke, ali nas neće povesti sa jednom djevojkom.
Mali rastom. Nisu porasle.
Htjeli su to ostaviti u rezervi, ali ja sam podigao takvu graju …
U prvoj bitci oficiri su me gurnuli s parapeta, ja sam ispružio glavu tako da sam sve mogao vidjeti. Postojala je neka vrsta znatiželje, dječja radoznalost …
Naivno!
Komandant viče:
- "Vojniče Semjonova! Vojniče Semjonova, poludjeli ste! Takva majka … Ubijte!"
Nisam mogao razumjeti ovo: kako me je moglo ubiti ako sam tek stigao na front?
Nisam još znao šta je smrt obična i nerazumljiva.
Ne možete je pitati, ne možete je ubediti.
Oni su narodnu miliciju doveli u stare kamione.
Starci i dečaci.
Dobili su po dvije granate i poslali ih u bitku bez puške, pušku je trebalo nabaviti u borbi.
Nakon bitke nije bilo nikoga da previje …
Svi pobijeni …"
Nina Alekseevna Semenova, privatna, signalistkinja
“Prije rata postojale su glasine da se Hitler sprema napasti Sovjetski Savez, ali su ti razgovori bili strogo ugušeni. Potisnuto od nadležnih organa …
Je li vam jasno koji su to organi? NKVD … Čekisti …
Ako su ljudi šaputali, onda kod kuće, u kuhinji i u zajedničkim stanovima - samo u svojoj sobi, iza zatvorenih vrata ili u kupaonici, prethodno otvorivši slavinu s vodom.
Ali kad je Staljin progovorio …
Okrenuo se prema nama:
- "Braća i sestre…"
Tada su svi zaboravili svoje pritužbe …
Naš ujak je bio u logoru, brat moje majke, bio je željezničar, stari komunista. Uhapšen je na poslu …
Jasno vam je - ko? NKVD …
Naš voljeni ujak, a mi smo znali da je nevin.
Oni su verovali.
Dobitnik je nagrada još od građanskog rata …
Ali nakon Staljinovog govora, moja majka je rekla:
- "Branimo domovinu, pa ćemo to shvatiti."
Svi su voljeli svoju domovinu. Otrčao sam ravno do ureda za zapošljavanje. Trčao sam s upalom grla, temperatura mi još nije potpuno spavala. Ali nisam mogao dočekati …"
Elena Antonovna Kudina, privatna, vozačica
“Od prvih dana rata započele su reorganizacije u našem letačkom klubu: muškarci su odvedeni, a mi, žene, zamijenili smo ih.
Predavao kadete.
Bilo je puno posla, od jutra do mraka.
Moj muž je bio jedan od prvih koji je otišao na front. Ostala mi je samo fotografija: sami smo s njim u avionu, u pilotskim kacigama …
Sada smo živjeli zajedno s mojom kćerkom, cijelo vrijeme smo živjeli u logorima.
Kako ste živjeli? Ujutro ću ga zatvoriti, dati malo kaše, a od četiri ujutro već letimo. Vraćam se uveče, a ona će jesti ili ne, sva namazana ovom kašom. Više ne plačem, već samo gledam u mene. Oči su joj velike, poput muževih …
Krajem 1941. poslali su mi sahranu: muž mi je umro u blizini Moskve. On je bio komandant leta.
Volio sam svoju kćer, ali sam je odveo njegovoj porodici.
I počela je tražiti front …
Poslednje noći …
Klečala sam kraj krevetića cijelu noć …"
Antonina G. Bondareva, poručnik straže, stariji pilot
“Imala sam malu bebu, sa tri mjeseca sam ga već vodila na zadatak.
Komesar me je poslao, a on sam je plakao …
Donijela je lijekove iz grada, zavoje, serum …
Između ručki i između nogu ću ih staviti, previjat ću ih pelenama i nositi. U šumi ranjeni umiru.
Moram da idem.
Neophodno!
Niko drugi nije mogao proći, nije mogao proći, svuda su bili njemački i policijski položaji, bio sam sam.
Sa bebom.
U mojim je pelenama …
Sada je strašno priznati … Oh, teško je!
Da bi održala temperaturu, beba je plakala, trljala ga solju. Tada je sav crven, osip će ga preći, vrišti, puzi iz kože. Zaustavit će se na postu:
- "Tifus, pan … Tifus …"
Voze se da krenu što je prije moguće:
- "Vek! Vek!"
I natrljajte solju, i stavite češnjak. A malo dijete, još sam ga dojila. Dok prolazimo pored posta, ući ću u šumu, plakati, plakati. Vrištim! Tako mi je žao djeteta.
I za dan ili dva idem ponovo …"
Maria Timofeevna Savitskaya-Radyukevich, partizanska veza
„Poslali su me u pješačku školu u Ryazanu.
Odatle su ih oslobodili komandiri mitraljeskih odreda. Puškomitraljez je težak, vučete ga na sebe. Kao konj. Laku noć. Stojite na mjestu i hvatate svaki zvuk. Kao ris. Paziš na svako šuškanje …
U ratu, kako kažu, napola si čovjek, a napola zvijer. Istina je…
Ne postoji drugi način preživljavanja. Ako ste samo ljudi, nećete preživjeti. Glava će otpuhati! U ratu morate zapamtiti nešto o sebi. Tako nešto … Zapamtite nešto iz vremena kada osoba još nije bila sasvim čovjek … Nisam baš naučnik, običan računovođa, ali to znam.
Stigao sam do Varšave …
I sve pješice, pješadija, kako kažu, ratni proletarijat. Puzali su po trbuhu … Ne pitaj me više … Ne volim knjige o ratu. O herojima … Hodali smo bolesni, kašljali, nismo se naspavali, prljavi, loše obučeni. Često gladni …
Ali pobijedili smo!"
Lyubov Ivanovna Lyubchik, zapovjednica voda mitraljeza
Jednom na vježbi …
Iz nekog razloga se toga ne mogu sjetiti bez suza …
Bilo je proljeće. Pucali smo i krenuli nazad. Ubrala sam i neke ljubičice. Tako mala gomila. Narvala i vezao ga za bajunet. Pa idem. Vratili smo se u kamp. Komandant je sve postrojio i zove me.
Vani sam…
Zaboravila sam da na pušci imam ljubičice. I počeo me grditi:
- "Vojnik treba da bude vojnik, a ne berač cveća."
Nije razumio kako je moguće razmišljati o cvijeću u takvom okruženju. Covek nije razumeo …
Ali ja nisam bacila ljubičice. Tiho sam ih skinuo i stavio u džep. Za ove ljubičice poklonile su mi tri odijela …
Drugi put stojim na mjestu.
U dva sata ujutro došli su da me zamene, ali sam odbio. Poslao sam smjenu na spavanje:
- "Ti ćeš stajati danju, a ja ću sada."
Pristao sam da stojim cijelu noć, do zore, samo da slušam ptice. Samo noću nešto je ličilo na stari život.
Mirno.
Kad smo išli na front, šetali ulicom, ljudi su stajali u zidu: žene, starci, djeca. I svi su plakali: "Djevojke idu na front." Cijeli bataljon djevojaka krenuo je na nas.
Vozim…
Sakupljamo ubijene nakon bitke, razbacani su po polju. Svi su mladi. Momci. I odjednom - devojka laže.
Ubijena devojka …
Tada svi prestanu pričati …"
Tamara Illarionovna Davidovich, narednik, vozač
Haljine, štikle …
Kako nam je žao njih, sakrili su ih u vreće. Po danu u čizmama, a uveče barem malo u cipelama pred ogledalom.
Raskova je vidjela - a nekoliko dana kasnije i naredbu: svu žensku odjeću poslati u paketima.
Volim ovo!
No, novi avion smo proučili za šest mjeseci umjesto dvije godine, kako bi trebalo biti u mirnodopsko vrijeme.
U prvim danima obuke poginule su dvije posade. Postavili su četiri kovčega. Sva tri puka, svi smo gorko plakali.
Raskova je govorila:
- Prijatelji, osušite suze. Ovo su naši prvi gubici. Bit će ih puno. Stisni pesnicu …
Zatim, u ratu, sahranjeni su bez suza. Prestali su plakati.
Leteli smo lovcima. Sama visina bila je užasan teret za cijelo žensko tijelo, ponekad se želudac pritisnuo ravno u kralježnicu.
A naše djevojke su letjele i obarale asove, pa čak i kakve asove!
Volim ovo!
Znate, dok smo hodali, muškarci su nas gledali iznenađeno: piloti su dolazili.
Divili su nam se …"
Claudia Ivanovna Terekhova, kapetan avijacije
Neko nas je izdao …
Nemci su saznali gde se nalazio partizanski odred. Ogradili su šumu i prilaze joj sa svih strana.
Skrivali smo se u divljim šikarama, spašavale su nas močvare, kamo kaznenici nisu išli.
Bog.
I tehniku, i ljude, čvrsto je stegnula. Nekoliko dana, tjedana smo stajali do grla u vodi.
Imali smo radio -operaterku sa sobom, nedavno se porodila.
Dijete je gladno … Traži grudi …
Ali sama majka je gladna, nema mlijeka, a beba plače.
Kazne u blizini …
Sa psima …
Ako psi čuju, svi ćemo umrijeti. Cijela grupa - tridesetak ljudi …
Da li razumiješ?
Komandant donosi odluku …
Niko se ne usuđuje dati majci naređenje, ali ona sama pretpostavlja.
Spušta zavežljaj s djetetom u vodu i drži ga tamo dugo …
Dete više ne vrišti …
Nizvuka …
I ne možemo podići oči. Ni majka, ni jedno drugo …"
Iz razgovora sa istoričarem.
- Kada su se žene prvi put pojavile u vojsci?
- Već u IV veku pre nove ere žene su se borile u grčkoj vojsci u Atini i Sparti. Kasnije su učestvovali u pohodima Aleksandra Velikog.
Ruski istoričar Nikolaj Karamzin pisao je o našim precima: „Sloveni su ponekad odlazili u rat sa svojim očevima i supružnicima, bez straha od smrti: pa su tokom opsade Carigrada 626. godine Grci pronašli mnogo ženskih leševa između ubijenih Slovena. Majka ih je, odgajajući djecu, pripremala za ratnike."
- A u moderno doba?
- Prvi put - u Engleskoj 1560-1650, počele su se formirati bolnice u kojima su služile žene vojnici.
- Šta se dogodilo u 20. veku?
- Početak stoljeća … U Prvom svjetskom ratu u Engleskoj žene su već bile odvedene u Kraljevsko zrakoplovstvo, formiran je Kraljevski pomoćni korpus i Ženska legija motornog transporta - u broju od 100 hiljada ljudi.
U Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj mnoge su žene počele služiti u vojnim bolnicama i bolničkim vozovima.
A tokom Drugog svjetskog rata svijet je bio svjedok ženskog fenomena. Žene su već služile u svim granama vojske u mnogim zemljama svijeta: u britanskoj vojsci - 225 hiljada, u američkoj - 450-500 hiljada, u njemačkoj - 500 hiljada …
U sovjetskoj vojsci borilo se oko milion žena. Savladali su sve vojne specijalnosti, uključujući i one "muške". Čak se pojavio i jezični problem: riječi "tanker", "pješadinac", "puškomitraljez" do tada nisu imale ženski rod, jer ovaj posao nikada nije radila žena. Ženske riječi rodile su se tamo, u ratu …
