Saveznici su izrazili podršku Rusiji bez velikog entuzijazma, centralne sile su požurile sa vlastitim deklaracijama, a neutralni su čak bili pomalo u gubitku zbog mogućnosti koje su im se otvorile. London, koji je velikodušno platio napore "ruskog parnog valjka", i Pariz, koji su iz straha od njemačke invazije na poljsko pitanje dugi niz godina tražili naklonost Petersburga, požurili su s odobravanjem putem svojih ministarstva vanjskih poslova. Ugledne novine, Le Temps i The Times, nisu oklijevale da dokument, potpisan rukom vrhovnog komandanta, opišu kao "veliki" "plemeniti" čin, izazivajući "najveću simpatiju i podršku". Čak se i u Švicarskoj slavio "Le Matin" na francuskom jeziku povodom velikog kneževskog manifesta.
Međutim, prema mnogim naznakama, novinarski govori imali su za cilj sakriti izvjesnu iritaciju u višim krugovima Pariza i Londona, koji su se već tada plašili ruske ekspanzije u istočnoj Europi. Šta je barem gruba ocjena žalbe francuskog predsjednika Raymonda Poincaréa:
Ali u tom trenutku Engleska i Francuska mogle su Rusima oprostiti gotovo sve - uostalom, njihove trupe, pod udarcima Nijemaca, otkotrljale su se nazad u Pariz. Usput, i mnogo kasnije, suprotno svim antievropskim tvrdnjama panslavista, saveznici su bili spremni omogućiti Rusiji mnogo-sve do okupacije Carigrada i kasnijeg uspostavljanja protektorata nad gradom. ("Ruski dvorac" na vratima Ruskog mora).
Čim su se izvještaji o manifestu pojavili u francuskoj štampi, ruski ambasador u Parizu, bivši ministar vanjskih poslova A. P. Izvolsky je telegrafirao Ministarstvu vanjskih poslova Sazonova da su "ostavili ogroman dojam ovdje i naišli na … oduševljen prijem".
Ambasador je također izvijestio o sastanku s predstavnicima novoosnovanog ad hoc odbora sastavljenog "od ruskih, austrijskih i njemačkih Poljaka, radi regrutacije poljskih dobrovoljaca za francusku vojsku i u druge patriotske svrhe". “Prema njihovim riječima, ruski i njemački Poljaci … čak i prije objavljivanja velikodušnih namjera suverena, odlučili su se izjasniti na strani Rusije i moći Trojnog sporazuma. Austrijski Poljaci, koji imaju razloga biti potpuno zadovoljni svojom sudbinom pod habsburškim žezlom, ali sumnjaju u pobjedu austrijskog oružja, također su, očigledno, spremni da se pridruže svojim ruskim i njemačkim sunarodnicima, ali bi željeli imati povjerenje da autonomija koju im je Rusija obećala neće im oduzeti prava koja sada posjeduju “(2).
Zapravo, mogućnost davanja Poljskoj stvarne autonomije u najvišim krugovima Rusije još nije ni razmatrana. Štaviše, ona ih je otvoreno uplašila, kao u propagandi o poljskom pitanju u Rusiji. Već 6./19. Kolovoza Sazonov je požurio poslati telegram Izvolskomu u odgovoru: „Agencija * je očito prevela riječ„ samouprava “u apelu vrhovnog zapovjednika izrazom„ autonomija “, što bi moglo dati doći do pogrešnih zaključaka. Još je prerano oblačiti opća obećanja sadržana u žalbi u pravne formule”(3).
Sazonov je u vezi s tim podsjetio svog bivšeg šefa da je uobičajena zakonodavna aktivnost u zemlji obustavljena tokom neprijateljstava. U isto vrijeme, ministar je smatrao potrebnim prenijeti Izvolskom da je "iz objašnjenja s lokalnim Poljacima jasno da oni potpuno razumiju naše gledište i da ne namjeravaju ulaziti u raspravu o detaljima provedbe obećanja koja su im data"
Mnogi strani predstavnici Rusije bili su suočeni sa potrebom da daju pojašnjenja o pitanju o kojem su imali vrlo površnu predstavu. Na primjer, ambasadori u Washingtonu i Rimu našli su se u takvoj situaciji. B. A. Bahmetev je izvijestio o upitima koji su mu dolazili o tome jesu li glasine "o manifestu, koji je navodno objavio veliki vojvoda Nikolaj Nikolajevič" pouzdane. Ambasador se požalio da nema nikakvih informacija o ovom pitanju, osim informacija koje je dostavila strana štampa i zatražio je da bude obaviješten o stvarnoj situaciji kako bi se "zaustavile suprotstavljene glasine" (4).
Malo informiraniji D. A. Nelidov (ipak, u Rim, za razliku od Washingtona, depeše iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova i štampa stigle su prilično brzo) izrazio je želju da bude svjestan "prave prirode i opsega mjera predloženih po ovom pitanju". No, očito, pod dojmom razgovora s lokalnim Poljacima, također "o granicama očekivanih koristi, kako bi se izbjegle pretjerane nade i pogrešna tumačenja".
Na kraju, Sazonov je morao objasniti da se „opći principi uključeni u proglašenje velikog kneza, očito, mogu preciznije utvrditi tek nakon završetka rata s nastavkom zakonodavne aktivnosti. Poželjno je da Poljaci sa strpljenjem i povjerenjem sačekaju ovaj trenutak, pomažući Rusiji koliko god je to moguće u primjeni zacrtanih pretpostavki”(5).
Reakcija neutralnih je prilično izuzetna. Ako su Italija i Rumunija direktno pozdravile odluku Rusije, onda je štampa još uvijek neodlučne Bugarske bila puna kontradikcija. Tako su čak i novine "Mir", glasnogovornik rusofilskih krugova, odmah nakon objavljivanja veliko-vojvodskog proglasa pokušale dogovoriti svojevrsnu pogodbu i završile svoj općenito lojalan uvodnik riječima:
Unutar Rusije, u popularnoj svijesti, manifest velikog kneza općenito se na čudan način doživljavao kao neka vrsta obećanja seljacima u zemlji. A poljski poduhvat, najuticajnija politička snaga u Kraljevini, požurio je s propagiranjem "Proklamacije" kao potvrde svoje strateške orijentacije, kao prirodnog ishoda osmogodišnje (1907-1914) sezone politike NDP-a. U Dumi je poljsko Kolo, ustima Viktora Yaronskog, 21. avgusta izdalo deklaraciju u kojoj se proglašava identitet interesa Poljske i Rusije.
U radikalnim krugovima dojam "Apela" potpuno je drugačiji - depresivan. Lako ih je razumjeti: uostalom, sada, možda, nema ni za šta i za koga se boriti.
Veliki vojvodski manifest primijećen je i s druge strane prednje strane. Prava prijetnja ujedinjenjem Poljske unutar ili u savezu s Rusijom potresla je berlinski i bečki sud. Karakteristično priznanje francuskog ambasadora u Danskoj nalazi se u istim memoarima francuskog predsjednika R. Poincaréa “… Ovaj ruski manifest izazvao je u Njemačkoj vrlo jaku iritaciju. Carske vlasti prisilile su svećenstvo Poznanske biskupije da uputi apel svom stadu, koje podsjeća na "progon poljskih katolika pod ruskom vlašću, a vjernici su pozvani da se vjerno bore pod njemačkom zastavom" (6).
Ovdje su potrebni neki proračuni. Uostalom, zapravo, zašto njemačke vlasti nisu u potpunosti ušutkale apel neprijateljskog vrhovnog komandanta? Činjenica je da je dokument dobio neočekivano veliki publicitet. Naravno, štampa je učinila mnogo - sve ruske novine jednoglasno su ga ne samo objavile, već su ga i pozdravile. S druge strane fronta bilo je na hiljade primalaca ruskih novina. Drugi uopće nisu mogli šutjeti - na kraju krajeva, u to vrijeme nije bilo dobro za štampane medije da ne izvještavaju o značajnim nastupima predstavnika vrhovne moći ili komande, čak ni od neprijatelja.
Ali ne postoje tačni podaci o tiražu, koje je izdao sam "Apel". Iz memoara B. Shaposhnikova, A. Brusilova i drugih može se napraviti samo posredna procjena. Na osnovu omjera jedan prema jedan prema trupama i za postavljanje na prvu liniju fronta, računajući po jedan primjerak u svakoj četi, dobivamo oko 30 hiljada primjeraka u direktnom ispisu, ne uzimajući u obzir one koje objavljuju novine. Novinarske verzije, nažalost, nisu stigle s druge strane fronta. Međutim, od 15-20-tisućitog tiraža, oko polovica je bila namijenjena za postavljanje u naseljima uz liniju fronta. U isto vrijeme, otprilike svaka deseta kopija trebala je biti iza neprijateljskih linija - avionima ili uz pomoć lokalnog stanovništva. Mnogi od njih, unatoč neprijateljstvima, u prvim tjednima rata slobodno su se kretali po poljskim zemljama, budući da je čvrsta linija rovova još uvijek bila odsutna u rujnu 1914.
Uz određene pretpostavke, možemo reći da je otprilike petina od ovih 10 posto na kraju stigla do primatelja - to jest, oko 500-600 žalbi je ipak uspjelo doći na neprijateljsku teritoriju. Po tadašnjim standardima, ovo je mnogo. U nekim gradovima moglo bi biti 5-10 primjeraka teksta. U ovom slučaju, bilo bi sasvim pošteno pretpostaviti da je gotovo cijelo poljsko stanovništvo saznalo za "apel" velikog vojvode u prvim danima rata.
Nije iznenađujuće da su okupatorske vlasti već okupiranih poljskih zemalja poduzele oštre mjere kako bi ograničile širenje "Proglasa". Gotovo svi novinarski organi Galicije i Poznanja, od seljačkog "Piasta" do radikalnog "Zaranie" sa čuvenom Marijom Dombrovskaya, bili su prisiljeni ušutkati velikokneževski manifest. Galicijski centralni nacionalni komitet, u kojem je isti profesor iz Lavova Stanislav Grabsky svirao prvu violinu, također je šutio o velikokneževskom manifestu - u kolovozu 1914. Državni porezni odbor izrazio je spremnost da stane na stranu Austrougarske.
Kao uslov, galicijski Poljaci tražili su samo garancije da, ako se oslobode, njihova domovina neće biti pripojena … Njemačkoj. Čudno, ovaj stav je naišao na razumijevanje u Beču, unatoč činjenici da je sam S. Grabsky, sjećamo se, za razliku od njegovih drugova, gotovo odmah stupio na stranu Rusije i na kraju evakuiran iz Lvova zajedno sa carske vojske. Dvije godine kasnije, unatoč činjenici da je Franz Joseph samo nekoliko trenutaka izašao iz umirućeg stanja demencije, to bi zapravo predodredilo naizgled spontano rješenje poljskog pitanja. Njemačka i Austro-Ugarska su to preokrenule stvarajući navodno nezavisnu Kraljevinu na zemljama koje su gotovo isključivo pripadale Rusiji.
A augusta 1914. godine austrijske i njemačke vlasti nisu oklijevale u iznošenju političkih izjava, sličnih "Proklamaciji" u ciljevima, ali mnogo grublje i manje određenih po sadržaju. Posebno je impresivan u tom smislu apel glavne komande njemačke i austrougarske vojske istočnog fronta stanovništvu Kraljevine Poljske, datiran vjerovatno 9. avgusta 1914.:
U međuvremenu, galama oko veliko-vojvodskog "Proglasa" primetno je osramotila Nikolu II i njegovu pratnju. Već sljedećeg dana nakon objavljivanja, urednici vodećih novina dobili su naredbu od cenzorskog odjela da ne pišu o poljskoj autonomiji (7). Ministar unutrašnjih poslova N. A. Maklakov je dao upute generalnom guverneru Varšave da "ohladi" poticanje nacionalnog osjećaja Poljaka. Došlo se do toga da je cenzura općenito izbrisala iz "Apela" riječi "samouprava Poljske". Neki članovi kabineta, koji nisu bili upoznati s mehanizmom za izradu manifesta, vjerovali su da je suveren, koji uopće nije bio sklon ideji ponovnog ujedinjenja Poljske, bio ozbiljno nezadovoljan velikom vojvodinom nepromišljenošću. Ovo mišljenje, na primjer, imao je barun M. Taube (8).
No, u stvari, carski kabinet nije odgodio objavljivanje "Proglasa" jer ga je želio iskoristiti kao neku vrstu probnog balona, koji će vam omogućiti da se upoznate s reakcijom na stvarne korake ka rusko-poljskom zbližavanju na poljskom zemlje, kako unutar carstva tako i šire. Štoviše, prema svim predratnim strateškim planovima, ruske trupe su neizbježno morale napustiti zapadnu Poljsku (9). Međutim, "poljski balkon", tako nazvan zbog geografske konfiguracije teatra vojnih operacija, naravno, ruska komanda je smatrala prvenstveno kao odskočnu dasku za marš do Berlina. Ali tek nakon zauzimanja istaknutog Konigsberga i oslobođenja Galicije.
Bilješke (uredi)
1. R. Poincaré, U službi Francuske 1914-1915 Memoari, memoari, M.2002, str. 85-86.
2. Međunarodni odnosi u doba imperijalizma. Dokumenti iz arhive carske i privremene vlade 1878-1917 M.1935, serija III, tom VI, dio 1, str. 120-121.
* Prva koja je objavila žalbu velikog vojvode u Francuskoj bila je agencija Havas, koja nije oklijevala objaviti namjeru Nikole II da Poljskoj odobri "punu autonomiju".
3. Ibid, str. 124-125.
4. Ibid., Str. 125.
5. Telegram ministra vanjskih poslova ambasadoru u Italiji (kopija u Washington). Br. 2211 od 15./28. Avgusta 1914. godine
6. Telegram francuskog ambasadora u Danskoj Bapst predsjedniku Poincaréu iz Kopenhagena. 16. avgusta 1914, broj 105, cit. prema R, Poincaré, str. 94.
7. S. Melgunov, Sjećanja, m, 2003, tom 1, str.
8. RGIA, f.1062, op.1, d.5, l.20 Dnevnik M. A. Taube, zapis od 4. novembra 1914. godine
9. V. Melikov, Strateško raspoređivanje, M. 1939, str. 259-261.
