Učenje je svjetlo, a neuko je mrak. Informacije su osvetljenje.
A. Svirin. Ekspedicija prema precima. M.: Malysh, 1970
Vatikanska apostolska biblioteka. I dešavalo se da je u svakom trenutku bilo ljudi koji su shvatili vrijednost pisane riječi i sakupili za svoje potomke i za sebe savremene rukopise i knjige. Dovoljno je prisjetiti se biblioteke asirskog kralja Ašurbanipala u Ninivi, koja se sastoji od 25.000 glinenih ploča s originalnim klinastim tekstovima, da bismo shvatili koliko su takva skladišta drevnih tekstova važna za cijelo čovječanstvo. Međutim, poznato je i nešto drugo. Zaista, osim glinenih ploča, koje su se samo stvrdnule od vatre, tokom požara ove biblioteke izgorjeli su tekstovi o papirusu i pergamentu. Ne bez razloga se vjeruje da je samo 10% njegovog sadržaja došlo do nas. Ali i biblioteka u Aleksandriji je izgorjela u požaru, a mnoge druge biblioteke su na isti način umrle od požara. Koliko smo na ovaj način izgubili, može se samo nagađati. A koliko je hronika i dokumenata spaljeno tokom požara u ruskim drvenim kulama? Ne možete ni zamisliti. Zato nam je najveća apostolska biblioteka u Vatikanu, koju je u 15. stoljeću osnovao papa Siksto IV, toliko vrijedna za nas. Od tada se neprestano dopunjavao, tako da danas sadrži više od 150.000 rukopisa, oko 1.600.000 štampanih knjiga, 8.300 drevnih inkunabula, više od 100.000 različitih gravura, zemljopisnih karata, kao i zbirku od 300.000 kovanica i medalja. Biblioteka ima Vatikansku školu bibliotekara, kao i dobro opremljenu laboratoriju koja se bavi restauracijom starih knjiga i reprodukcijom najvažnijih rukopisa faksimil štampanjem.
Istorija biblioteke
Međutim, bilo bi ispravnije reći da je Vatikanska biblioteka nastala u 4. stoljeću. Budući da su tada u Lateranskoj palači, pod papom Damazijem I, prvi put prikupili arhivu rukopisa, čiji prvi spomen datira iz 384. godine. U 6. stoljeću nadzor nad njim povjeren je državnom sekretaru Vatikana, a u 8. stoljeću ovaj odgovorni posao prebačen je na posebnog bibliotekara. Mnogi pape su se bavili prikupljanjem rukopisa. Na primjer, 1310. godine papa Klement V izdao je naredbu za prijenos 643 vrijedna rukopisa u Asiz, ali mnogi od njih umrli su devet godina kasnije, nakon što su Gibelini napali ovaj grad.
Prikupljanje treće vatikanske biblioteke započelo je za vrijeme "Papinskog zatočeništva" u Avignonu, a za nju je dodijeljen poseban toranj palate. Posljednji avinjonski papa Grgur XI prenio je dio zbirke u Vatikan, ali je još mnogo toga ostalo u Avignonu, ali na sreću nije nestalo, već je završilo u Nacionalnoj biblioteci Francuske.
Moderna ili četvrta Vatikanska biblioteka bila je zamisao pape Nikole V, izabranog u ožujku 1447., iako na temelju bule Siksta IV od 15. lipnja 1475., iako se općenito vjeruje da ju je upravo ovaj papa osnovao. U početku je sadržavao samo 800 rukopisa na latinskom i 353 na grčkom. Sikst IV je marljivo nabavljao rukopise iz zemalja Evrope i Istoka, uključujući jedinstvene rukopise koji su doslovno sačuvani čudom iz carske biblioteke u Carigradu. Tako je pod njim zbirka biblioteke narasla na 2527 dokumenata.1481. u njemu je već bilo 3.500 rukopisa, a za nju je izgrađena posebna soba.
Veliki zaljubljenik u bibliotekarstvo bio je papa Lav X, koji je skupljao drevne rukopise širom Evrope. Godine 1527. biblioteka, koja je u to vrijeme sadržavala više od 4 hiljade rukopisa, bila je ozbiljno oštećena tokom neprijateljstava. Stoga je 1588. godine papa Siksto V odlučio da se za biblioteku izgradi nova zgrada u kojoj će se rukopisi pohraniti u posebne drvene ormare. U isto vrijeme, papa Siksto V volio se uspoređivati s osnivačima velikih biblioteka iz prošlosti, poput Aleksandrijske, Rimske, Rimske i Atinske.
Papa Pavao V. istakao se dodjeljivanjem zasebne zgrade za dokumente i naredio da se knjige odvojeno skladište. Upravo je spremište dokumenata postalo osnova Tajne arhive o kojoj svakojaki ljubitelji tajni i misterija toliko govore, počevši od navodno nestalog Inka zlata pa sve do posjeta Zemlje od strane vanzemaljaca sa zvijezda. Mnogo je važnije da se u 17. stoljeću rodila dobra tradicija prema kojoj su se privatne zbirke i zbirke kraljevskih kuća Evrope počele prenositi u vatikansku biblioteku. Na primjer, bavarski birač Maksimilijan I 1623. poklonio je papi Grguru XV značajan dio knjiga iz Heidelberg biblioteke (tzv. Palatinska biblioteka) kao zahvalnost za njegovu pomoć u Tridesetogodišnjem ratu. Istina, tada je 38 rukopisa na latinskom i grčkom, kao i nekoliko rukopisa o istoriji grada, vraćeno u Heidelberg. Godine 1657. Vatikanska biblioteka poklonjena je biblioteci Urbino, koja je sadržavala 1767 tekstova na latinskom, 165 na grčkom, 128 na hebrejskom i arapskom jeziku, koje je dugo prikupljao vojvoda od Urbina Federigo da Montefeltro.
Kasnije su pape čak organizirali posebne ekspedicije u Siriju i Egipat, prikupljajući drevne rukopise u lokalnim manastirima. Tako su rukopisi s istoka dodani evropskim, među kojima je otkriveno mnogo vrlo zanimljivih dokumenata.
Tako se biblioteka postupno nadopunjavala i nadopunjavala, da bi na kraju postala pristupačna svjetovna ustanova. S njom je otvorena čitaonica u kojoj je bilo moguće čitati tiskane knjige i stvorena je restauratorska laboratorija. 1891. drugi papa kupio je za nju zbirke grofova Borghese koji su sadržavali 300 svitaka iz stare papinske biblioteke u Avinjonu, a 1902. za ogromnu sumu od tada 525 hiljada franaka, arhivu kardinala Francesca Barberinija kupljeno je 10.041 latinskih, 595 grčkih i 160 istočnjačkih rukopisa, a zatim i niz drugih vrijednih zbirki. Tako je, na primjer, 1953. biblioteka dobila dokumente iz arhive kneževske porodice Rospillosi. Kao što vidite, svi ovi primjeri govore samo jedno - zaista veliki broj starih rukopisa, inkunabula i raznih štampanih knjiga sakupljenih u zidovima Vatikanske biblioteke još od vremena Johannesa Gutenberga.
Biblioteka danas
Biblioteka je ogromna i sastoji se od nekoliko soba sa svojim imenima, uglavnom lijepo dizajniranih, od kojih mnoge u biti nisu ništa drugo do muzejski izložbeni kompleksi. Postoje starije i novije hale. Tako je "vjenčana dvorana Aldobrandini" izgrađena 1611. godine za vrijeme pape Pija V i ukrašena je prekrasnim freskama. Dvorana od papirusa iz 1774. godine također je ukrašena freskama, a još dvije vitrine prikazuju nevjerojatne zlatne pehare s prikazom različitih vjerskih i svjetovnih prizora.
Aleksandrova dvorana izgrađena je 1690. godine, a kasnije je oslikana freskama koje prikazuju priču o papi Piju VI u Napoleonovom zatočeništvu, uključujući njegovo izgnanstvo i njegovu smrt u egzilu 1799. godine.
Zatim tu je „Pavlova dvorana“sa scenama pontifikata Pape Pavla V, „Sikstinske dvorane“, „Galerija Urban VII“, zatim Muzej sakralne umjetnosti, gdje se nalaze glinene lampe prvih kršćana i pehari za pričest, metalni izloženi su i proizvodi od stakla, kao i mnogi drugi koji su se koristili u bogoslužju. Drevni rimski i etruščanski artefakti izloženi su ovdje u Muzeju svjetovne umjetnosti, a relikvijari ukrašeni zlatom i dragim kamenjem, uključujući zlatni križ Paschalije I u kapeli Pija V, oslikani freskama prema skicama samog Giorgia Vasarija 1566. 1572. Tu je galerija Klement, takođe ukrašena freskama i podijeljena u pet soba, tako je bila sjajna. Ne samo da je renesansa ostavila tragove na zidovima biblioteke u obliku fresaka njenih majstora.
Na primjer, Sikstinski salon, koji je dizajniran i izgrađen posebno za čuvanje rukopisa i rijetkih knjiga, dugačak 70 metara i širok 15 metara, bio je oslikan manirističkim freskama, sa svim likovima i samim scenama s opisnim potpisima. Danas se ova dvorana koristi za izložbe.
"Dvorana pohvale papi Piju IX." Ima takav naziv s razlogom: ranije je sadržavala pohvale upućene njemu. Trenutno su u ovoj prostoriji izložene jedinstvene tkanine, na primjer, lanena tunika iz 3. stoljeća.
U biblioteci postoji i „Hvalnica“bez uputa određene osobe. Ovdje su izloženi rimski i ranokršćanski pehari i predmeti od slonovače, uključujući poznati "diptih iz Rambone" koji prikazuje Bogorodicu ustoličenu 900. godine, kao i mnoge druge vrijedne rijetkosti ukrašene zlatom, biserima i emajlom.
Tomovi rukopisa prikupljenih u biblioteci jednostavno su nevjerovatni. Evo popisa njihovih zbirki, koji prikazuje broj dokumenata u svakoj:
Latinska zbirka - 11150
Grčka skupština - 2 330
Arapska skupština - 935
Sastanak na hebrejskom - 599
Sirijska skupština - 472
Koptska zbirka - 93
Perzijska skupština - 83
Sastanak na turskom jeziku - 80
Sastanak u Etiopiji - 77
Indijska skupština - 39
Slovenska zbirka - 23
Sastanak na kineskom - 20
Sastanak na jermenskom - 14
Samaritanski sabor - 3
Skupština Gruzije - 2
Rumunska skupština - 1
U skladu s tim, biblioteka ima sljedeće odjele:
Latinoteka biblioteka tekstova na latinskom.
Grčka biblioteka sa grčkim rukopisima.
Tajna biblioteka koja sadrži najvrednije dokumente. To ne znači da je nemoguće ući u nju, nipošto, ali pristup posjetitelja je ograničen, a istraživač koji želi ući u nju mora dokazati da ne može bez njenih materijala za rad!
Tu je i "Biblioteka novog pape", koja sadrži neke arhivske materijale, poput, na primjer, papinskih akata: oko 4000 svezaka (!) Iz takozvane "zbirke Chigi".
Biblioteka ukupno sadrži najmanje 50.000 rukopisa koji su pohranjeni u 36 odjeljaka zatvorenog dijela i u 16 odjeljaka otvorenog.
Dela velike vrednosti
O vrijednosti rukopisa pohranjenih u biblioteci svjedoči barem kratak popis njihovih najzanimljivijih primjeraka. Na primjer, ovo je jedna od prvih kopija Biblije na grčkom koja datira iz sredine 4. stoljeća, karolinška inkunabula, dekreti Vaseljenskih sabora, rasprava o štovanju ikona, sastavljena po nalogu Karla Velikog. Bodmerski papirus sadrži najstariji tekst evanđelja po Luki i Jovanu. Evo dva primjerka Gutenbergove "Biblije" - prve štampane knjige čovječanstva. Tu su i pisma, originali, od Tome Akvinskog, Rafaela, Martina Lutera, pa čak i Henrika VIII.
Što se tiče štampanih knjiga, ima ih i mnogo u Vatikanskoj biblioteci. U njihovom katalogu ima ih više od 10 tisuća. Štoviše, ovo su samo moderna štampana izdanja, a prve štampane knjige pojavile su se u njoj već 1620-1630. Postoji ured bakroreza, gdje je prikupljeno oko 32 hiljade listova gravura, svi su sortirani po školama, a 10 hiljada i po žanru.
Osim vrijednih umjetničkih djela i arheoloških artefakata, u biblioteci se nalazi i opsežna zbirka novca, medalja i ordena. Štoviše, trenutno se sastavljaju elektronički katalozi za sve rukopise, redove, medalje i kovanice.
Jedina biblioteka koju vodi kardinal
Bibliotekom upravljaju kardinalni bibliotekar, prefekt (koji se bavi tehničkim i naučnim pitanjima), zamjenik župana, nekoliko upravitelja odjela, pa čak i pojedinačnih zbirki (posebno zbirka novčića i medalja), kao i sekretar i blagajnik. Postoji i vijeće koje savjetuje kardinalnog bibliotekara i župana o najvažnijim pitanjima vezanim za rad biblioteke. Tu je i vrlo odgovorno mjesto restauratora koji ima na raspolaganju zasebno i prilično brojno osoblje visoko kvalificiranih djelatnika. Svaka faza svih restauratorskih radova popraćena je sastavljanjem tačnih opisa snimljenih i digitalnih fotografija objekta prije i poslije restauracije. Za kontrolu knjiga (koje, recimo, mogu biti pogrešno postavljene), biblioteka koristi tehnologiju automatske identifikacije objekata - RFID, koja koristi tehnologiju radiofrekvencijske identifikacije. Postoji čak i instalacija koja vam omogućuje čitanje natpisa na pergamentima ili starih dokumenata pomoću ultraljubičastih zraka, koji su nevidljivi golim okom.
Da li želite raditi ovdje? Vrata su otvorena
Što se tiče mogućnosti posjeta Vatikanskoj apostolskoj knjižnici i rada u njoj, postoji nekoliko takozvanih Lateranskih sporazuma u tom smislu, kojima je to zagarantirano. U prosjeku 150 naučnika, univerzitetskih profesora i univerzitetskih profesora, pa čak i studenata koji rade na doktorskim disertacijama mogu posjetiti i raditi u jednom danu.
Možete privatno otići u fotolaboratorij biblioteke i tamo će, naravno, uz naknadu napraviti fotokopije štampanih knjiga iz perioda 1601-1990. publikacije, fotografije, mikrofilmovi i CD -ovi. Dokumenti su digitalizirani, pa se mnogi od njih mogu pronaći na internetskom portalu ove biblioteke.
Hajde sada da pričamo o osnovnim stvarima. Može li naš ruski istraživač raditi u ovoj biblioteci. Možda postoji student koji piše doktorsku tezu, mi … nemamo vanrednih profesora, niti profesora (pa, možda ko je iz Moskve, ne znam) na regionalnom nivou. Prvo, nije pristupačna. Drugo, ometa ih njihova čisto sovjetska nepismenost. Pa, ko od njih zna latinski i grčki da bi čitao drevne rukopise? Staroslavenski, malo ljudi zna, ali ovdje barem neko nešto razumije. I srednjovjekovna i drevna rimska latinica … Pa, koliko stručnjaka imamo o tome? To jest, da bi tamo radili moraju se spojiti: znanje osobe, njen novac (ili novac od države) i lični interes. Jasno je da su male šanse za tako sretnu slučajnost.
Međutim, u ovom slučaju moguć je interes same države. Vjerovatno možete naručiti kopije svih izreka o Slavenima i Rusiji u Vatikanu koje se nalaze u dokumentima koje posjeduju. Imamo PSRL, pa zašto ne bismo osim njega objavili i PSIV - "Kompletnu zbirku izvora Vatikana", i prvo originalni tekst, a zatim - njegov prijevod na ruski, s naznakom izvora, i njegovo kratko prepričavanje, i datum pisanja. Tada bismo imali tačnu predstavu o svemu što su "oni" napisali "tamo" o nama i mogli bismo uporediti njihove tekstove s našim, što bi omogućilo razjašnjenje mnogih kontroverznih stavova u današnjoj ruskoj istoriji. Naravno, takav rad zahtijeva angažman mnogih stručnjaka i znatne financijske troškove. Ali … sve bi se isplatilo. I iznad svega, zbližavanjem zbog zbližavanja ruske i strane historijske nauke, koja je danas uglavnom izolirana od potonje. Jednostavno ne postoji drugi način, budući da bespovratna sredstva Fulbright-a i Ruske fondacije za temeljna istraživanja jednostavno neće biti dovoljna za takav rad, toliko je velikih razmjera. Neka se za ovaj posao izdvoje milijarde, koje su, barem, oduzete pukovnicima FSB-a koji su uzimali mito. Međutim, u današnjoj Rusiji malo je vjerojatno da će takva "radilica" biti moguća …
* Sve ilustracije preuzete su iz rukopisa i knjiga iz zbirki Vatikanske apostolske biblioteke.
