U ljetnim planinama
Negdje se drvo srušilo s udarcem -
udaljeni odjek.
Matsuo Basho (1644-1694). Preveo A. Dolina
Ne tako davno, u VO -u se po ko zna koji put pojavio razgovor o japanskom oružju i japanskom oklopu. I opet je bilo iznenađujuće čitati o oklopu od drveta i pitanjima o "japanskom laku". Odnosno, neko je negdje jasno čuo zvonjenje, ali … ne zna gdje je. Međutim, ako postoji pitanje, po čemu se japanski oklop razlikovao od svih ostalih, onda mora postojati odgovor. I o tome će biti riječi u ovom članku. Budući da su materijali o japanskim oklopima već objavljeni na VO -u, nema ih smisla ponavljati. No, da se usredotočimo na neke zanimljive detalje, poput istog poznatog laka, zašto ne?
Kad izbliza pogledate japanski oklop, prvo što vidite su užeti u boji. Ploče ispod vide se kao pozadina. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Pa počnimo s glavnom razlikom. A bilo je sljedeće: ako su se evropski oklopi ere lančane pošte sastojali od lančane pošte i "metalnih vaga", tada je japanski oklop u to vrijeme bio sastavljen od ploča koje su bile međusobno povezane pomoću obojenih užadi. Nadalje, i Kinezi i isti Europljani u oklopu, svi su imali približno iste veličine. Obično su bile zakovičene na kožu ili tkaninu, izvana i iznutra, dok su glave zakovica koje su stršile prema van pozlaćene ili ukrašene ukrasnim rozetama.
Japanski mač V - VI veka (Nacionalni muzej u Tokiju)
Japanski klasični oklop iz doba Heian (kao o-eroi, haramaki-do i d-maru) sastojao se od tri vrste ploča-uskih s jednim redom rupa, širih s dva reda i vrlo širokih s tri. Ploče s dva reda rupa, nazvane o-arame, bile su u većini oklopa, i to je bila glavna razlika između drevnih oklopa. Ploča je imala 13 rupa: pet na vrhu (veliko-kedate-no-ana) i 8 na dnu (shita-toji-no-ana-"male rupe"). Kad je oklop prikupljen, ploče su bile postavljene jedna na drugu na takav način da je svaka od njih pola prekrila onu koja se nalazila na njenoj desnoj strani. Na početku, a zatim na kraju svakog reda dodana je još jedna ploča koja je imala jedan red rupa, pa se pokazalo da je "oklop" dvostruke debljine!
Ako su korištene ploče shikime-zane s tri reda rupa, tada su sve tri ploče bile postavljene jedna na drugu, tako da su na kraju dobile trostruku debljinu! No, težina takvog oklopa bila je značajna, pa su u ovom slučaju pokušali ploče izraditi od kože. Iako su kožne ploče, izrađene od izdržljive "plantarne kože", i štoviše, međusobno postavljene u dva ili tri ili tri reda, pružale vrlo dobru zaštitu, težina oklopa je znatno manja od one sastavljene od metalnih ploča.
Danas se u inozemstvu objavljuje dosta zanimljive literature na engleskom jeziku o japanskim oklopima, i to ne samo o Stephenu Turnbullu. Ova brošura, na primjer, unatoč činjenici da ima samo 30 stranica, pruža opsežan opis japanskog oklopa. A sve zato što su to učinili stručnjaci Kraljevskog Arsenala u Leedsu.
U 13. stoljeću pojavile su se tanje kozane ploče koje su imale i po 13 rupa. Odnosno, rupe za žice u njima bile su iste kao u starom o-aramu, ali su i same postale mnogo uže. Težina oklopa izrađenih od takvih ploča odmah se smanjila, jer su sada sadržavale manje metala nego prije, ali potreban broj ploča koje je trebalo kovati, rupe u njima, i što je najvažnije, prekrivene zaštitnim lakom i vezane gajtanima, značajno povećao.
Stranica iz ove brošure. Prikazuje oklop koji je engleskom kralju Jakovu I poklonio Tokugawa Shogun Hidetada 1610.
Međutim, tehnologija sastavljanja takvog oklopa također je poboljšana i donekle pojednostavljena. Ako je, na primjer, svaka od ploča prethodno bila lakirana zasebno, sada su se sa njih prvo sakupljale trake, a tek sada su bile lakirane sve u isto vrijeme. Postupak izrade oklopa se ubrzao, a i sami su, iako ne mnogo, pojeftinili. Tada su se već u XIV stoljeću pojavile nove ploče jozana, koje su bile šire od prethodnih kozana.
Haramaki-do oklop sa o-yoroi jastučićima za ramena. Momoyama era, XVI vek (Nacionalni muzej u Tokiju)
U svakom slučaju, tehnologija povezivanja ploča kabelima bila je vrlo naporna, iako na prvi pogled u tome nije bilo ništa posebno komplicirano - sjednite sami i provucite vrpce kroz rupe tako da jedna ploča bude vezana za drugu. Ali to je bila prava umjetnost, koja je imala svoje ime - odoshi, jer je bilo potrebno vezati ploče tako da se njihovi redovi ne spuštaju i ne pomiču.
Rekonstrukcija o-yoroi oklopa. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Naravno, opuštanje, kao i rastezanje užeta, bili oni od kože ili svile, nikada nisu u potpunosti izbjegnuti, jer se jednostavno nisu mogli suzdržati od istezanja pod težinom ploča. Stoga su glavni oklopnici u Japanu uvijek imali puno posla. Pokušali su povećati krutost oklopa vezanjem jozanskih ploča na kožnu traku. Ali … u svakom slučaju, koža je koža, i čim se smočila, izgubila je krutost, rastegnula se i redovi ploča su se razišli sa strane.
Još jedna rekonstrukcija oklopa iz perioda Edo, XVII vijek. (Nacionalni muzej u Tokiju)
O -sode jastučići za ramena sa ovog oklopa nose amblem klana Ashikaga - boje paulovnije. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Odnosno, prije sastanka s Europljanima, u Japanu se nije koristila niti lančana pošta niti čvrsti oklop. No, s druge strane, u ukrašavanju ovih diskova mašta majstora nije imala granica! No, prije svega valja napomenuti da su ploče japanskog oklopa uvijek nužno bile prekrivene poznatim urushi lakom. Europljani su očistili svoju lančanu poštu od hrđe u bačvama pijeska. Oklop od čvrsto kovanih ploča bio je plav, pozlaćen, posrebren i obojen. Ali Japanci su radije lakirali svu ovu tehniku uštede! Čini se, šta je velika stvar? Uzeo sam četku, umočio je u lak, razmazao, osušio i gotov! No, u stvarnosti je ovaj proces bio dugotrajniji i složeniji i ne znaju svi izvan Japana za to.
Prsni koš s imitacijskim pločama i vezicama, potpuno prekriven lakom. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Za početak, sakupljanje soka lakiranog drveta nije nimalo jednostavno, jer je ovaj sok vrlo otrovan. Nadalje - premaz laka mora se nanositi u nekoliko slojeva, a između svakog nanošenja laka sve površine lakiranih proizvoda treba temeljito izbrusiti uz pomoć šmirgla, kamenog ugljena i vode. Sve je ovo problematično, ali … poznato i razumljivo. Sušenje proizvoda premazanih japanskim lakom također se vrši na potpuno drugačiji način nego ako ste koristili ulje ili nitro lak.
Rijetko vezivanje japanskog oklopa, korišteno na kasnijim oklopima tipa tosei gusoku, omogućilo je mnogo bolje sagledavanje ploča oklopa. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Činjenica je da je urushi laku potrebna vlaga (!), Vlažnost i … hladnoća za potpuno sušenje! Odnosno, ako osušite proizvode iz nje pod suncem, ništa neće biti od toga! U prošlosti su japanski majstori koristili posebne ormare za sušenje lakiranih proizvoda, raspoređene tako da voda teče po njihovim zidovima, i na taj način je održavana idealna vlažnost od oko 80-85% i temperatura ne viša od 30 ° stepeni. Vrijeme sušenja, ili bi bilo ispravnije reći - polimerizacija laka, bilo je 4-24 sata.
Ovako poznato drvo laka izgleda ljeti.
Najlakši način, naravno, bio bi uzeti metalnu ploču, obojiti je, recimo, crnom, crvenom ili smeđom, ili pozlatiti i lakirati. Često su upravo to činili Japanci, izbjegavajući nepotrebne probleme i dobivajući potpuno prihvatljiv rezultat u svakom pogledu. Ali … Japanci ne bi bili Japanci da nisu pokušali stvoriti teksturiranu završnu obradu na pločama koja se ne bi pokvarila od udara, a bila bi i ugodna na dodir. Da bi to učinili, u posljednjih nekoliko slojeva laka majstori-oklopi uveli su, na primjer, spaljenu glinu (zbog toga je čak nastalo potpuno pogrešno mišljenje, kao da ploče japanskog oklopa imaju keramički premaz!), More peska, komadića očvrslog laka, zlatnog praha ili čak običnog zemljišta. Prije lakiranja ploče su obojane vrlo jednostavno: crna sa čađom, crvena sa cinoberom, za smeđu je korištena mješavina crvene i crne boje.
Uz pomoć laka, Japanci su napravili ne samo svoj oklop, već i mnogo lijepih i korisnih stvari: paravane, stolove, poslužavnike za čaj i sve vrste kutija, pa, na primjer, poput ove "kozmetičke torbice" napravljene u doba Kamakura, XIII vek … (Nacionalni muzej u Tokiju)
"Kozmetička torba" - "Ptice", doba Kamakura XIII vijeka. (Nacionalni muzej u Tokiju)
Za veći dekorativni učinak, nakon prva 2-3 premaza laka, majstori su posipali ploče metalnom piljevinom, komadima sedefa ili čak sjeckanom slamom, a zatim ih ponovo lakirali u nekoliko slojeva, koristeći prozirnu i obojenu boju lak. Radeći na ovaj način, proizvodili su ploče s površinom koja imitira naboranu kožu, koru drveća, isti bambus, zahrđalo željezo (motiv je, inače, vrlo popularan u Japanu!), Itd. Kasnije japanski oklop. Razlog - širenje kulta čaja, jer je dobar čaj imao bogatu smeđu boju. Osim toga, premaz od crveno-smeđeg laka omogućio je stvaranje željeza korodiranog hrđom. A Japanci su doslovce buncali (i oduševljavali!) "Antikom", obožavali staro posuđe, pa to uopće ne čudi, a da ne govorimo o činjenici da same hrđe u principu nije bilo!
Kutija iz doba Muromachi, 16. stoljeće (Nacionalni muzej u Tokiju)
Vjeruje se da je ovaj lak u Japanu postao poznat zahvaljujući princu Yamato Takeru, koji je ubio njegovog brata, a zatim i zmaja, i izveo još mnogo različitih podviga. Prema legendi, on je slučajno slomio granu drveta sa jarko crvenim lišćem. Prekrasan, sjajan sok potekao je s pauze, a iz nekog razloga princ je došao na ideju da naredi svojim slugama da ga sakupe i njime prekriju svoja omiljena jela. Nakon toga je stekla vrlo lijep izgled i izuzetnu snagu, što se princu jako svidjelo. Prema drugoj verziji, princ je ranio vepra u lovu, ali ga nije mogao dokrajčiti. Zatim je slomio granu lakiranog drveta, namazao je sokom po vrhu strijele - i, budući da se pokazalo da je sok od ovog vrlo otrovan, ubio ga je.
Japanski lak je toliko jak i otporan na toplinu da su čak i čajnici prekriveni njime! Edo period, 18. vijek
Nije iznenađujuće što su zapisi, završeni na tako zamršen način, zaista bili vrlo lijepi i mogli su izdržati sve hirovite japanske klime. No, može se zamisliti cijela količina rada koja je morala biti utrošena za lakiranje nekoliko stotina (!) Takvih ploča, koje su potrebne za tradicionalne oklope, a da ne spominjemo desetke metara kožnih ili svilenih užadi, koji su ih morali spojiti. Stoga je ljepota ljepota, ali je trebalo uzeti u obzir i proizvodnost, snagu i pouzdanost oklopa. Osim toga, takav oklop je bio težak za nošenje. Čim su pali na kišu, smočili su se i težina im se jako povećala. Ne daj Bože, u mokrom oklopu, da bude na hladnoći - vezica je bila smrznuta i postalo je nemoguće ukloniti ih, bilo je potrebno zagrijati se uz vatru. Naravno, vezica se zaprljala i povremeno ju je trebalo otkopčavati i prati, a zatim se oklop ponovno sastavio. Dobili su i mrave, uši i buhe, što je vlasnicima oklopa nanijelo znatne neugodnosti, odnosno visoka kvaliteta samih ploča obezvrijedila je sam način njihovog povezivanja!
Desilo se da sam imao sreću da sam rođen u staroj drvenoj kući u kojoj je bilo puno starih stvari. Jedan od njih je ova kineska kutija od laka (a u Kini raste i drvo laka!), Uređena u kineskom stilu-to jest, sa zlatnom bojom i aplikacijama od sedefa i bjelokosti.
Trgovina s Portugalcima dovela je i do pojave oklopa namban-do ("oklopa južnih varvara"), koji je napravljen nakon evropskih. Tako je, na primjer, hatamune -do bila obična europska kirasa sa rebrom ukrućenja koje viri sprijeda i tradicionalnom suknjom pričvršćenom na njega - kusazuri. Štoviše, čak ni u ovom slučaju ovi oklopi nisu zasjali sjajnim metalom, poput "bijelog oklopa" u Europi. Najčešće su bili prekriveni istim lakom - najčešće smeđim, koji je imao i utilitarno značenje i pomogao je uvesti čisto stranu stvar u japanski svijet percepcije oblika i sadržaja.
Vijetnamci su preuzeli vještinu rada s lakom, a sami su počeli izrađivati takve kutije, koje su isporučene SSSR -u 70 -ih godina prošlog stoljeća. Pred nama je uzorak umetaka od ljuske jaja. Zalijepljen je na papir, uzorak je izrezan i već je zalijepljen na lak papirom prema gore. Zatim se papir brusi, proizvod se ponovo lakira i ponovo brusi sve dok ljuska ne prestane isticati se iznad glavne podloge. Zatim se nanosi posljednji sloj i proizvod je spreman. Takva je diskretna, zla lepota.
Jedna od manifestacija pada poslovanja s oružjem bilo je oživljavanje starih stilova oružja, trend koji je dobio značajan poticaj iz knjige povjesničara Arai Hakusekija, objavljene 1725. godine, Honto Gunkiko. Hakuseki je obožavao stare stilove poput o-yoroi oklopa, a tadašnji kovači pokušavali su ih reproducirati za potrebe javnosti, stvarajući ponekad bizarne i nevjerojatne mješavine starog i novog oklopa, koje nisu imale praktičnu vrijednost. Inače, najsmješniji samurajski oklop, koji je čak ušao u mnoge muzeje i privatne zbirke, napravljen je … nakon završetka Drugog svjetskog rata i okupacije Japana od strane američkih trupa. Tada su japanski gradovi ležali u ruševinama, tvornice nisu radile, ali kako je život tekao, Japanci su počeli proizvoditi suvenire za američke vojnike i časnike. To su, prije svega, bili vješto izrađeni modeli hramova, junoka i japanskih samurajskih oklopa, budući da je okupacionim vlastima bilo zabranjeno proizvoditi iste mačeve. Ali nemojte napraviti suvenirski oklop od pravog metala? Potrebno ga je krivotvoriti, a gdje se može nabaviti?! Ali okolo je onoliko papira koliko želite - i od njega je, prekriven istim poznatim japanskim lakom, napravljen ovaj oklop. Štaviše, takođe su uvjeravali svoje kupce da je ovo prava starina i da su je oduvijek imali! Odavde se, inače, pričalo da je samurajski oklop rekordno male težine i da je napravljen od prešanog papira i bambusovih ploča!
Vijetnamski šah intarziran sedefom također je iz tog doba.
Međutim, mora se naglasiti da Japanci nikada ne bi imali nikakav oklop, ni metal ni papir, da nije bilo … da, da, prirodnih geografskih uvjeta u kojima su živjeli na svojim otocima, i zahvaljujući kojima tamo je izraslo poznato drvo laka, dajući im lak za urusi koji im je bio potreban! I zato je haiku o ljetu izabran kao epigraf ovog poglavlja. Uostalom, bere se tek početkom ljeta (jun-jul), kada je rast lišća najintenzivniji …
Još jedna kutija "odatle" sa slikom ostrva Južnog kineskog mora. Vrlo jednostavna i bez umjetnosti slika, ali lijepo je koristiti ovu kutiju.
Usput, još uvijek nije jasno kako su preci današnjih Japanaca došli na ideju da koriste sokove lakiranog drveta kao lak. Šta im je u tome pomoglo? Prirodno posmatranje? Sretan slučaj? Ko zna? No, kako god bilo, Japanu upravo ovaj lak duguje činjenicu da su mnogi oklopi njegovih majstora opstali do danas, unatoč svim promjenama njegove klime, pa čak i danas oduševljavaju naše oči.
