Mrzitelji sovjetske prošlosti, koji ruše spomenike V. I. Lenjin, iz nekog razloga zaboravljaju da je sama Ukrajina, unutar granica 2013. godine, proizvod Lenjinove nacionalne politike, dopunjene velikodušnim poklonom Hruščova. Novorossia, tvrdeći da se vlasti u Kijevu ne zaustavljaju prije gotovo godinu dana ubijanja civila, uništavanja stambenih područja i infrastrukture čitavih regija, savladana je i naseljena isključivo uslijed ulaska ove regije u Rusko carstvo. Štoviše, od samog početka razvoja novorosijskih zemalja, regija je bila naseljena višenacionalnim stanovništvom. Ovdje, na nekad praktično praznoj teritoriji, pojavila su se procvjetala grčka, srpska, njemačka naselja. Već smo govorili o srpskom doprinosu razvoju Novorosije, ali u ovom ćemo članku govoriti o Grcima koji su dali drugi najvažniji doprinos naseljavanju novorosijskih zemalja i njihovom razvoju nakon Velikoruskih i Maloruskih.
Čak i sada, Azovski Grci ostaju treća najveća etnička grupa u regiji. Grčka naselja u azovskoj regiji najveća su na postsovjetskom prostoru, područje kompaktnog boravka grčkog naroda. Zapravo, Grci su se pojavili u regiji Sjevernog Crnog mora u antičko doba. Svi znaju za postojanje brojnih grčkih kolonija na Krimu, u delti rijeke. Don (Tanais). Odnosno, historijski gledano, Grci su Grke smatrali sferom svojih ekonomskih interesa u zemljama u kojima su tada živjela skitska i sarmatska plemena koja govore iranski jezik. Međutim, stvarnu teritoriju Donjecke oblasti (DPR) Grci su u potpunosti razvili tek u 18. stoljeću. Njihovo pojavljivanje ovdje rezultat je politike Ruskog Carstva da oslabi Krimski kanat i, u isto vrijeme, ojača južne, rijetko naseljene granice.
Grci na Krimu, mitropolit Ignacije i ideja preseljenja
Kao što znate, Grci su činili najveći dio kršćanske populacije na poluotoku Krimu, gdje su živjeli više od dvije i pol hiljade godina. Unatoč postupnoj islamizaciji povezanoj s povoljnijim životnim uvjetima za muslimansko stanovništvo u Krimskom kanatu, do druge polovice 18. stoljeća, kršćani su i dalje činili ogromnu većinu stanovnika u raznim gradovima i selima Krima. Osim Grka, Jermena, Gruzijaca, potomaka Krimskih Gota i Alana, na Krimu su živjeli i Vlasi (Rumuni). U Krimskom kanatu nemuslimanske zajednice imale su svoju vjersku autonomiju. Posebno je pravoslavno stanovništvo formiralo zasebnu zajednicu sa vlastitom samoupravom i pravosudnim sistemom. Budući da je jezik bogosluženja bio grčki, svi stanovnici Krima koji su ispovijedali pravoslavlje postupno su stjecali grčki identitet, koji nije bio toliko etničke koliko konfesionalne prirode. Historičar M. A. Arađioni veruje da su se tokom dva veka osmanske dominacije na Krimu potomci različitih krimskih hrišćanskih etničkih grupa toliko međusobno približili da su formirali jedinstvenu nacionalnu zajednicu krimskih Grka (Aradjioni M. A. godine XVIII - 90 -ih godina XX vijek) - Simferopol, 1999.).
Jačanje položaja Ruskog carstva u crnomorskoj regiji dovelo je do daljnjeg povećanja interesa ruske vlade za sudbinu kršćanskog stanovništva Krima. Uspjesi Ruskog Carstva u krimskoj politici pali su u godinama vladavine carice Katarine II. U tom je razdoblju ruska vlada počela pokazivati najveću zabrinutost zbog položaja krimskih kršćana. Prije svega, to je bilo zbog straha od postepene islamizacije kršćanskog stanovništva na Krimu, što se ipak dogodilo. Uostalom, mnogi moderni krimski Tatari su potomci islamiziranih Grka, Gota, Slavena, Armenaca i drugih kršćana koji su živjeli na poluotoku. Pod direktnim ili indirektnim pritiskom muslimanskog okruženja, krimski kršćani usvojili su značajan dio običaja, odjeće muslimanskih Turaka, pa čak, djelomično, i njihov jezik. U 18. stoljeću gotovo su svi krimski Grci koristili krimsko-tatarski jezik u svakodnevnom životu, a iako je grčki jezik još uvijek očuvala pravoslavna crkva, pod utjecajem župljana koji su govorili turkijski jezik, krimsko-tatarski jezik postupno je prodro u crkvu sfera. Dakle, na krimsko -tatarskom jeziku, ali na grčkim slovima, zabilježene su crkvene knjige, poslovni dokumenti metropole. Naravno, ova situacija nije prijala crkvenim krugovima i svjetovnim vlastima.
Početkom 1771. Ignacije (1715-1786) imenovan je za novog mitropolita Gotfei-Kefai biskupije. Kako istoričar G. Timoševski piše o njemu, „on je bio energična, nezavisna, dominantna osoba; političar koji je dobro razumeo poslove Krima i Rusije; patriota u najstrožem smislu; odlučio je, koristeći opće stanje stvari, spasiti stado ne samo kao kršćani, već i kao Grci, u čiji je preporod i budućnost očito vjerovao - to je bila glavna ideja njegova života”(Citirano prema: L. Yarutskiy, Mariupoljska antika. M., 1991. S. 24.). Ignacije Gozadinov (Khazadinov) bio je rodom sa grčkog ostrva Fermija. U mladosti je odrastao na Svetoj Gori, tamo se zamonašio, zaređen za sveštenika, zatim postao episkop, arhiepiskop, član Vaseljenske patrijaršijske sinklinite u Carigradu. Ignacije je postao mitropolit Gotfeja i Kefaija nakon smrti prethodnog mitropolita Gideona. Upoznavši se sa žalosnom situacijom suvjernika na Krimu, mitropolit Ignacije je u septembru 1771. poslao pismo Sinodu Ruske pravoslavne crkve, gdje je govorio o nesrećama krimskih kršćana. U novembru 1771. mitropolit se obratio Katarini II sa zahtjevom da primi krimske kršćane u rusko državljanstvo. Drugo pismo mitropolita uslijedilo je u decembru 1772. Ruska vlada je pomno razmotrila pisma mitropolita.
Međutim, stvarno stanje počelo se mijenjati tek 1774. godine, nakon završetka sljedećeg rusko-turskog rata. Prema uvjetima Kuchuk-Kainardzhiyskog ugovora potpisanog između Rusije i Osmanskog carstva, Rusko carstvo je dobilo službeno pravo da kontrolira položaj kršćanskih naroda Osmanskog carstva radi zaštite svojih prava i interesa. Politički utjecaj Rusije u istočnokršćanskom svijetu se proširio - među balkanskim Slovenima i Grcima, Armencima, Gruzinima, Grcima iz Carigrada. Naravno, sfera interesa Ruskog carstva uključivala je i širenje svog utjecaja na veliko kršćansko stanovništvo poluotoka Krima. Rusko carstvo je očekivalo, prije ili kasnije, da konačno podredi Krimski kanat svom utjecaju, a u rješavanju ovog problema kršćansko stanovništvo poluotoka Krima moglo bi odigrati vrlo važnu ulogu.
U isto vrijeme, govoreći o društveno-kulturnoj krizi kršćanskog Krima, koji sve više prolazi kroz turcizaciju i islamizaciju, ne treba ga miješati sa društveno-ekonomskim položajem kršćanskog stanovništva Krimskog kanata. Ekonomski gledano, Grci, Jermeni i drugi kršćani Krima nisu živjeli u siromaštvu. Štaviše, oni su bili jedan od ključnih aktera u krimskoj ekonomiji - glavni poreski obveznici, trgovci i zanatlije, poljoprivrednici. O tome svjedoče brojne povijesne studije posvećene analizi društveno-ekonomske situacije krimskih kršćana u razdoblju koje je prethodilo njihovom preseljenju u zemlje Ruskog Carstva.
Sama odluka o preseljenju, iako je službeno težila cilju očuvanja kršćanskog identiteta krimskog stanovništva i oslobađanja kršćana od ugnjetavanja krimskog kana, zapravo je bila diktirana razmatranjima političke i ekonomske prirode. Prije svega, Rusko Carstvo se nadalo da će potkopati ekonomsku bazu Krimskog Kanata preseljenjem na svoju teritoriju ekonomski aktivnih kršćana, koji su bili glavni porezni obveznici u Kanatu. Drugo, uz pomoć naseljavanja hrišćana južnih i nerazvijenih teritorija Ruskog carstva na području bivšeg "Divljeg polja" na jugu Rusije, riješeni su problemi socio-demografske i ekonomske prirode. Konačno, kako je primijetio E. A. Černov, vjerojatno je Rusko Carstvo također nastojalo osigurati Krim pripojen Rusiji u budućnosti od mogućnosti razvoja autonomističkih pokreta Grka i drugih lokalnih kršćana, koji su ovdje bili autohtono stanovništvo, te u slučaju likvidacije Krimski kanat i pripajanje Krima Rusiji, mogli bi zahtijevati autonomiju (Chernov EA. Komparativna analiza naseljavanja Grka na Krim i Azovsku regiju // https://www.azovgreeks.com/gendb/ag_article.cfm? artID = 271#).
Ideju o preseljenju Grka i drugih kršćana Krima na područje Ruskog Carstva podržala je većina najviših crkvenih arhijereja poluotoka. Treba napomenuti da je u nedostatku sekularnih društveno-političkih pokreta, u opisanom razdoblju, svećenstvo imalo ključnu ulogu u određivanju svjetonazorskih smjernica kršćanske populacije poluotoka i glasnogovornici su javnih interesa. Pa ipak, ideja preseljenja, podržana od crkvenih arhijereja, zahtijevala je popularizaciju među običnim stanovništvom. Nećak mitropolita Ignacija, Ivan Gozadinov, počeo je zaobilaziti kršćanska sela na poluotoku Krimu, agitirajući stanovnike radi preseljenja. Naravno, ova aktivnost je bila tajna i nije objavljena.
Put od Krima do Novorosije
U aprilu i junu 1778. godine mitropolit Ignacije formulirao je dekret krimskih kršćana. Carica Katarina II, složivši se s ovom uredbom, odredila je teritorij prebivališta grčkih kršćana - područje između rijeka Dnjepra, Samare i Orela. Pitanja direktne podrške procesu preseljenja Grka na rusko područje preuzela je Ruska imperija. Imigrantima su pružene brojne značajne pogodnosti osmišljene da im pomognu da se prilagode na novom mjestu - oslobađanje od poreza i zapošljavanje na period od deset godina, pružanje teritorijalne i vjerske autonomije. Stvarni izvršilac preseljenja kršćanskog stanovništva s Krima imenovan je Aleksandar Vasiljevič Suvorov.
Prema zapovjedniku, ruska vlada trebala je: imigrantima osigurati prijevoz za kretanje; naknada za kuće, imovinu, robu raseljenih lica koja su ostala na Krimu; izgraditi kuće za raseljena lica u novom mjestu stanovanja, pružajući im privremeni smještaj u vrijeme preseljenja; osigurati namirnice za putovanje i prvi put života na novom mjestu; kako bi se osigurala zaštita kolona imigranata tokom njihovog prolaska kroz stepska područja Krima s mjestima tatarskih nomada. Ruska vlada je na sebe preuzela zadatak da otkupi one kršćane koji su bili u ropstvu i zarobljeništvu od strane krimskih Tatara. Bivši zarobljenici trebali su biti pušteni i pridružiti se ostalim doseljenicima.
Međutim, valja napomenuti da nisu svi krimski kršćani s oduševljenjem prihvatili ideju preseljenja na teritorij Ruskog Carstva. Kao i svi sjedeći stanovnici, oni apsolutno nisu htjeli napustiti zemlju nastanjenu hiljadama godina, koja je postala draga i toliko poznata. Štoviše, ekonomsko stanje kršćanskog stanovništva u Krimskom kanatu zaista nije bilo loše, osim što su kršćani plaćali veliki porez. Što se tiče političkih i kulturnih pitanja, poput prijelaza na turski jezik ili postupne islamizacije kršćana, mnogi obični ljudi nisu postavljali takve probleme - njihovo materijalno blagostanje mnogo ih je više zanimalo.
Ipak, crkveni jerarsi su postigli svoj cilj. Krimski kan Shagin Girey 22. maja 1778. godine donio je dekret kojim se dopušta preseljenje kršćana bez prisile. 16. jula 1778. grčko svećenstvo objavilo je manifest u kojem je pozvalo stado da se preseli u Rusiju. 28. jula 1778. prva grupa hrišćanskih doseljenika preselila se iz Bahchisaraija, koju je činilo 70 Grka i 9 Gruzina. Tako je počelo čuveno preseljenje kršćana s Krima na područje Ruskog carstva. Sam proces preseljenja trajao je od jula do septembra 1778. 18. septembra 1778. posljednja grupa hrišćanskih doseljenika napustila je Krim, sa kojim je putovao i sam mitropolit Ignacije.
Ukupno, tokom preseljenja koje je organizovano u julu - septembru 1778. godine i kasnijeg nezavisnog preseljenja pojedinačnih hrišćanskih porodica nakon septembra, 31 386 hrišćana napustilo je Krim. Do trenutka dolaska na mjesto predloženog naselja, broj raseljenih osoba procijenjen je na 30.233 osobe. Približni etnički sastav izgledao je ovako - 15.719 Grka, 13.695 Armenaca, 664 Gruzina i 162 Voloka (Rumuna). Većina doseljenika dolazi iz gradova Kafa, Bakhchisarai, Karasubazar, Kozlov, Stary Krym, Balbek, Balaklava, sela Aloati, Shapmari, Komari i drugih. Značajne razlike između brojki onih koji su napustili Krim i onih koji su stigli na mjesto preseljenja objašnjavaju se visokom stopom smrtnosti na putu. Sam proces preseljenja bio je loše organiziran, prvenstveno zbog nezadovoljavajućeg ispunjavanja svojih obaveza od strane ruske vlade. Preseljenje se odvijalo u jesen i zimu, u vezi s čime je preseljeni doživio ozbiljan nedostatak tople odjeće. Počele su prehlade, smrtnost među starijim osobama i djecom se povećala. Dok su slijedili put preseljenja, mnoga raseljena lica izrazila su nezadovoljstvo, neki su odlučili jednostavno pobjeći natrag na Krim. Povjesničari procjenjuju gubitke Grka tokom preseljenja na prilično impresivne brojke od 2 do 4 tisuće ljudi. Poteškoće su čekale migrante prilikom njihovog dolaska na zimovalište na teritoriji modernih regiona Dnjepropetrovsk i Harkov.
Doseljenici koji su stigli sa Krima registrovani su u Aleksandarskoj tvrđavi (sada - grad Zaporožje). Naseljeni su u sela i zaseoke u regiji rijeke Samare. Vođa preseljenja, mitropolit Ignjatije, takođe se nastanio tamo, u pustinjskom Nikolskom manastiru. Životni uslovi na novom mestu ostavili su mnogo toga za poželeti. Ispostavilo se da je teritorij na koji su prvobitno računali krimski doseljenici već razvijen i naseljen. Na zemljištu na kojem su doseljenici još boravili nije bilo izvora vode ili šuma. Tek 29. rujna 1779. izdana je "Naredba kneza G. Potemkina general -potpukovniku Čertku u vezi s uređenjem Grka u Azovskoj provinciji", prema kojoj su dodijeljena nova mjesta za naseljavanje doseljenika s Krima - na obala Azovskog mora. Doseljenici su dobili 12 hiljada jutara zemlje za svako selo i zasebno 12 hiljada jutara zemlje za grad. Pretpostavljalo se da će se stanovnici krimskih sela, naviknuti na seoski život, nastaniti u novonastalim selima, a građani u gradu.
Okrug Mariupol
U rano ljeto 1780. grčki doseljenici pod vodstvom mitropolita Ignacija počeli su graditi grad i sela na teritoriji Azovske obale koja im je dodijeljena. Sam grad je izgrađen na području Kalmiusskaya palanca Zaporizhzhya Sech (Zaporizhzhya Sich je podijeljena na palanques - okruge). Palanka je zauzimala teritorij od gornjeg toka rijeke Volchya do obale Azovskog mora i obavljala je funkcije zaštite regije od mogućih napada Krimskih Tatara ili Nogaisa. Što se tiče broja Kozaka, to je bila najmanja palanka Zaporoške Seče - njena vojska nije brojala više od 600-700 Kozaka. 1776. godine na mjestu ukinute tvrđave Domakha nastala je Kalmiusskaya Sloboda u kojoj su živjeli bivši zaporoški kozaci, malorusci, velikorusci i poljci. Stanovništvo je bilo malo i 1778. godine bilo je 43 muškaraca i 29 žena. 1778. godine u blizini naselja osnovan je grad Pavlovsk koji je trebao postati središte okruga. Međutim, 1780. godine, na svom je mjestu odlučeno da se stvori grad za krimske doseljenike. Odlučeno je da se nekoliko stanovnika koji ovdje žive preseli u druga naselja, nadoknađujući im troškove stanovanja i imovine. 24. marta 1780. planirani grčki grad dobio je konačno ime "Mariupol" - u čast Marije Feodorovne, supruge nasljednika carskog prijestola, Carevića Pavla (budućeg cara Pavla I).
U julu 1780. u grad su se naselili pristigli Grci - doseljenici iz Krimske Kafe (Feodosija), Bahčisaraja, Karasubazara (Belogorsk), Kozlova (Evpatorija), Belbeka, Balaklave i Mariam (Mairem). Oko Mariupolja je nastalo dvadeset naselja za preseljenje. Devetnaest sela bilo je grčko, naselili su ih doseljenici iz krimskih grčkih sela. Jedno selo - Georgievka (kasnije - Ignatievka) - naselili su Gruzijci i Vlasi (Rumuni), koji su stigli zajedno sa grčkim doseljenicima. Što se tiče krimskih Armenaca, mjesta za njihovo kompaktno naseljavanje dodijeljena su u donjem toku Dona-tako je grad Nakhichevan (sada dio Proletarskog okruga Rostov na Donu) i nekoliko armenskih sela koja su sada dio Mjasnikovskog okruga Rostovske oblasti (Chaltyr, Sultan-Sala, Big Sala, Krim, Nesvetay).
15. avgusta 1780. u Mariupolju je održana svečana ceremonija u čast završetka preseljenja krimskih Grka, nakon čega je mitropolit Ignacije osvetio gradilišta pravoslavnih crkava u gradu. Grčki doseljenici naselili su se u kućama stanovnika bivšeg Pavlovska, koje je ruska vlada kupila od svojih prethodnih vlasnika. Tako je Mariupol postao središte zbijenog naselja krimskih Grka. Mitropolit Ignacije, koji je ušao u istoriju crkve i zemlje kao Ignacije Marijupoljski, uspio je dobiti dozvolu za Grke da odvojeno žive na teritoriju Mariupolja i okolnim zemljama, u vezi s čime je iseljenje Velikih Rusa, Provedeni su maloruski i zaporoški kozaci koji su ranije ovdje živjeli s dijela Azovske obale dodijeljenih Grcima. …
Grad Mariupol i okolna grčka sela postali su dio posebnog Mariupoljskog grčkog okruga, koji je, u skladu sa sporazumom o preseljenju, pretpostavio kompaktno naselje Grka sa vlastitom autonomijom u unutrašnjim poslovima zajednice. Na teritoriju Mariupoljskog grčkog okruga naselile su se dvije grupe Grka-grčko-rumejski i grčko-urumski. Zapravo, oni trenutno žive na ovoj teritoriji, što nam ne dopušta, unatoč povijesnoj prirodi članka, da govorimo u prošlom vremenu. Značajno je da oba etnonima sežu do iste riječi "Rum", odnosno - "Rim", "Vizantija". I Rumei i Uruma su pravoslavni kršćani, ali ključne razlike između ove dvije grupe leže u jezičkoj ravni. Grci - Rumeji govore rumijskim dijalektima modernog grčkog jezika, koji datiraju još od grčkih dijalekata poluotoka Krima rasprostranjenih za vrijeme Vizantijskog carstva. Rumeji su se naselili u brojna sela na azovskoj obali, a u Mariupolju su se naselili u urbanom predgrađu zvanom Grčke kompanije. Broj Rumeja povećao se zbog kasnijih doseljenika s teritorija same Grčke, koji su ostali u razdoblju pod kontrolom Osmanskog carstva i, shodno tome, bili su izvor emigracije Grka u Rusko Carstvo - u prvu autonomnu Grčku entiteta na teritoriji Novorosije.
Urum govori turskim jezikom Urum, koji je nastao kao rezultat višestoljetnog boravka Grka na Krimu u turskom govornom okruženju i seže do polavačkih dijalekata, koji su tada dopunjeni oguzkim dijalektima, srodnim na turski jezik. Na jeziku Urum razlikuju se kipčačko-polovački, kipčačko-oguški, oguz-kipčački i oguški dijalekti. U Mariupolju je oguški dijalekt bio rasprostranjen, što se objašnjava naseljavanjem grada doseljenicima iz krimskih gradova, koji su koristili oguzske dijalekte krimsko -tatarskog jezika, vrlo bliskog turskom jeziku. Stanovnici ruralnih područja u većoj su mjeri govorili kipčačko-polovački i kipčačko-oguški dijalekt, budući da su na Krimu na selu bili u upotrebi kipčački dijalekti krimsko-tatarskog jezika.
Značajno je da je, unatoč zajedništvu Rumeja i Uruma kao dijelova istog naroda krimskih, a kasnije i azovskih Grka, među njima primijećena izvjesna udaljenost. Stoga se Urum radije nije nastanjivao u rumijskim selima, Rumei u selima Urum. Možda nisu samo jezičke razlike. Neki istraživači tvrde da Urum po svom porijeklu nisu toliko potomci grčkog stanovništva Krima koliko potomci drugih krimskih kršćanskih zajednica - Gota i Alana, koji su jednostavno izgubili nacionalne jezike i usvojili turske dijalekte, ali su zadržali pravoslavnu veru. Gotske i alanske zajednice na Krimu bile su prilično brojne i teško su mogle nestati bez traga, pa se čini da je ovo gledište, ako ne i potpuno opravdano, onda vrijedno pažnje.
Do 1782. godine u Mariupolju je živjelo 2.948 stanovnika (1.586 muškaraca i 1.362 žene), bilo je 629 domaćinstava. Stanovništvo okruga Mariupol bilo je 14.525 ljudi. Lokalno stanovništvo koncentriralo se na svoja uobičajena područja djelovanja. Prije svega, to su bili trgovina, obrada kože i izrada svijeća, proizvodnja opeke i crijepa. Ribolov, prerada i prodaja ribe postali su jedan od glavnih izvora prihoda lokalnog stanovništva. Ipak, 1783. godine, kada je Krim pripojen Rusiji, neki od Grka odlučili su se vratiti na svoje staro mjesto stanovanja. Oni su oživjeli tradiciju grčke kulture na poluotoku Krimu i ponovno formirali impozantnu grčku zajednicu ruskog Krima.
Međutim, većina imigranata ostala je u okrugu Mariupol, budući da se ovdje počela stvarati dovoljno razvijena ekonomska infrastruktura i, shodno tome, blagostanje lokalnog stanovništva raslo. Dana 7. oktobra 1799. u Mariupolju je osnovana carinska ispostava koja je svjedočila o sve većem značaju grada za Rusko carstvo i njegov ekonomski život. Administrativne funkcije u Mariupolju obavljao je Mariupoljski grčki sud, koji je bio i najviša administrativna i sudska instanca. Policija je takođe bila zadužena za sprovođenje zakona. Prvi predsjednik suda bio je Mikhail Savelievich Khadzhi. 1790. godine stvorena je Mariupoljska gradska duma sa gradskim poglavarom i šest samoglasnika (zamjenika).
1820. godine, carska vlada, kako bi dodatno proširila gospodarski razvoj Azovske regije i povećala broj stanovnika regije, odlučila je dalje naseljavati jugoistočni dio Novorosije od strane njemačkih kolonista i pokrštenih Židova. Tako su se pojavili Mariupoljski kolonistički okruzi i Mariupoljski menonitski okruzi, a u okolici Mariupolja, osim grčkih sela, nastala su i njemačka naselja. U samom Mariupolju, koji je prvobitno izgrađen kao čisto grčki grad, dopušteno je naseljavanje Talijana i Jevreja, u skladu s dozvolom ruske vlade. Ova odluka donesena je i iz ekonomskih razloga - pretpostavljalo se da će predstavnici dva trgovačka naroda dati veliki doprinos razvoju trgovine i obrta u Mariupolju i okolici. Postepeno, Mariupol je izgubio čisto grčko lice - od 1835. godine Veliko Rusi i Mali Rusi dobili su pravo da se nasele u gradu, zbog čega je grad počeo mijenjati etnički sastav stanovništva. 1859. Vlada je odlučila o konačnoj likvidaciji grčke autonomije. Grčki okrug stvoren je u sklopu Aleksandrovskog okruga u Jekaterinoslavskoj provinciji, a 1873. je stvoren Mariupoljski okrug u Jekaterinoslavskoj provinciji.
Prema popisu iz 1897. u okrugu Mariupol živjelo je 254.056 ljudi. Mali Rusi brojali su 117.206 ljudi i činili su 46,13% stanovništva okruga. Nekada titulirani Grci premjestili su se na drugo mjesto po broju i imali su 48.290 ljudi (19,01% stanovništva županije). Na trećem mjestu bili su Velikorusci - 35 691 osoba (14,05% stanovništva). Drugim manje -više velikim nacionalnim zajednicama okruga Mariupol na prijelazu iz XIX u XX vijek. Tatari su pripadali 15.472 ljudi (6,0% stanovništva okruga), Jevreji - 10.291 osoba (4,05% stanovništva okruga) i Turci - 5.317 (2,09% stanovništva okruga). Pojava na teritoriji Mariupoljskog okruga značajnog broja Malorusima i Velikorusima, koji su zajedno činili većinu stanovništva, doprinijela je intenziviranju procesa asimilacije Azovskih Grka u slavenskom okruženju. Štoviše, lokalni rumijski i urum dijalekti bili su nepisani, pa su se u skladu s tim predstavnici grčkog stanovništva poučavali na ruskom. Međutim, čak i unatoč ovom faktoru, azovski Grci uspjeli su sačuvati vlastiti nacionalni identitet i jedinstvenu kulturu, štoviše, donijeti ga do danas. To je bilo zbog prisutnosti značajnog broja sela u kojima su Grci živjeli kompaktno - Rumei i Urum. Selo je postalo "rezervat" za očuvanje nacionalnih jezika, grčke kulture i tradicije.
Grci u sovjetsko i postsovjetsko razdoblje
Odnos prema azovskim Grcima u sovjetskom periodu ruske istorije značajno se razlikovao, u zavisnosti od njegovog specifičnog segmenta. Tako je u prvim postrevolucionarnim godinama politika "autohtonosti", koja je omogućavala razvoj nacionalnih kultura i samosvijest među brojnim nacionalnim manjinama u zemlji, pomogla poboljšati položaj azovskih Grka. Prije svega, stvorene su tri grčke nacionalne regije - Sartan, Mangush i Velikoyanisolsk, koje su dobile administrativno -teritorijalnu autonomiju. Drugo, počeli su radovi na stvaranju škola na grčkom jeziku, pozorišta i izdavanju periodike na grčkom jeziku. U Mariupolju je osnovano grčko pozorište, a nastava u seoskim školama izvodila se na grčkom. Međutim, po pitanju školskog obrazovanja učinjena je tragična greška koja se negativno odrazila na problem očuvanja nacionalne kulture azovskih Grka. Nastava u školama odvijala se na novogrčkom jeziku, dok su u porodicama djeca iz grčkih porodica Azovske regije govorila rumanski ili urum. A ako je rumijski jezik bio srodan modernom grčkom, tada djeca iz urumanskih porodica jednostavno nisu mogla razumjeti poučavanje na modernom grčkom jeziku - morala su ga učiti od nule. Stoga su mnogi roditelji odlučili poslati svoju djecu u škole na ruskom jeziku. Većina (75%) grčke djece u drugoj polovici 1920 -ih - ranim 1930 -imregion studirao u školama na ruskom jeziku.
Drugo razdoblje nacionalne povijesti sovjetske ere karakterizira promjena odnosa prema grčkoj nacionalnoj manjini. 1937. započelo je zatvaranje nacionalnih obrazovnih ustanova, pozorišta i novina. Autonomne nacionalne regije su likvidirane, započele su represije protiv predstavnika grčke inteligencije, a zatim i protiv običnih Grka. Prema različitim izvorima, samo iz Donjecke regije deportirano je oko 6.000 Grka. Rukovodstvo NKVD -a SSSR -a naredilo je da posebnu pažnju obrati na grčku nacionalnu manjinu koja živi u Donjeckoj i Odeskoj oblasti Ukrajine, na Krimu, u Rostovskoj oblasti i na Krasnodarskom području RSFSR -a, u Gruziji i Azerbejdžanu. Počela su masovna hapšenja predstavnika grčke zajednice - ne samo u naznačenim regijama zemlje, već i u svim većim gradovima. Mnogi su Grci deportirani u Sibir i Srednju Aziju iz svojih tradicionalnih mjesta boravka.
Situacija se promijenila tek u razdoblju Hruščova, ali se jezička i kulturna asimilacija Azovskih Grka, unatoč njihovom interesu za etnografske značajke ovog jedinstvenog naroda, nastavila i 1960 -ih - 1980 -ih. Međutim, sovjetski Grci nisu gajili nikakvu zamjerku SSSR -u / Rusiji, koja im je odavno postala domovina, unatoč svim političkim promjenama i ponekad pogrešnim postupcima vlasti. Tokom Velikog Domovinskog rata veliki broj Grka borio se u redovima redovne vojske, u partizanskim odredima na teritoriji Krima i Ukrajinske SSR u cjelini. S područja Azovske regije 25.000 etničkih Grka je regrutirano u redove Crvene armije. Grčko selo Laki na Krimu nacisti su potpuno spalili zbog podrške partizanima.
Teško je poreći veliki doprinos azovskih Grka političkoj istoriji, ekonomiji i kulturi ruske države. Među istaknutim predstavnicima azovskih Grka, koji su stekli slavu na raznim poljima, potrebno je imenovati umjetnika Arkhipa Kuindzhija, prvog rektora Harkovskog univerziteta Vasilija Karazina, dizajnera motora legendarnog tenka T-34 Konstantina Chelpana, poznata prva žena - traktoristkinja Paša Angelina, pilot -pilot Grigory Bakhchivandzhi, general -major - načelnik Odjela za vojne komunikacije Glavnog mornaričkog stožera Mornarice SSSR -a za vrijeme Velikog Domovinskog rata Nikolaj Kechedzhi, heroj Sovjetskog Saveza, komandir voda Ilya Takhtarov i mnogi drugi nevjerojatni ljudi.
Postsovjetska stvarnost također se pokazala nesretnom za Azovske Grke. Mnogi su emigrirali u Grčku, gdje je, kako je poznata pjesma pjevala, "sve tu". Međutim, većina je ostala u post-sovjetskoj Ukrajini, sa njenim rastućim nacionalizmom i politikom „ukrajinizacije“čitavog ne-ukrajinskog stanovništva. Kada je 2013-2014. došlo je do sukoba na "Majdanu", koji je okončan svrgavanjem predsjednika Viktora Janukoviča i dolaskom na vlast u Ukrajini proameričkih političara koji su se predstavljali kao ukrajinski nacionalisti, stanovništvo istočnih i južnih regija zemlje, uglavnom govoreći Rusi i istorijski i politički stranci Galicijancima, koji su postali podrška novom režimu, izrazili su nespremnost da žive pod vlašću kijevske vlade. Proglašena je nezavisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike, počeo je krvavi rat. U ovoj tragičnoj situaciji mnogi Azovski Grci sjetili su se svojih dugogodišnjih vjerskih, historijskih i kulturnih veza s Rusijom i ruskim svijetom, o bogatoj tradiciji antifašističkog otpora grčkog naroda. Mnogi Grci pridružili su se miliciji DPR -a. Dakle, u redovima milicije bio je i umro ratni dopisnik Atanasije Kosse. Uprkos svim političkim razlikama, jedno je jasno - nijedan narod ne želi živjeti u fašističkoj državi čija je svrha diskriminacija ljudi drugih nacionalnosti i izgradnja vlastitog identiteta suprotstavljajući se susjednim zemljama i narodima.
U članku se koristi karta naselja Grka u Azovskoj oblasti na osnovu materijala: Chernov E. A. Uporedna analiza naseljavanja Grka na Krim i Azovsku oblast.
