Bili su sa nama

Bili su sa nama
Bili su sa nama

Video: Bili su sa nama

Video: Bili su sa nama
Video: American made HMMWV's and M1224 MaxxPro MRAP's driving out a recaptured village near Donetsk 2024, Maj
Anonim
Bili su sa nama
Bili su sa nama

Bilo je to proljeće 1975. Ukrajina se, zajedno sa cijelim Sovjetskim Savezom, pripremala za proslavu 30. godišnjice pobjede u Velikom domovinskom ratu. U toku su bile pripreme za proslave u malom regionalnom centru Ovruch u Žitomirskoj oblasti. Očekivala se delegacija iz Čehoslovačke. S posebnom marljivošću čistili su gradski park. Heroj Sovjetskog Saveza Yan Nalepka (Repkin), gdje se nalazio i njegov spomenik, napravljen u Čehoslovačkoj i postavljen 1963. U isto vrijeme pojavile su se ulica i škola koja nosi ime Yan Nalepka. Ali 1975. godine, osim zvaničnika, prvi put su došli Herojeva rodbina i prijatelji.

9. maja cijeli grad ih je dočekao kao najdraže goste. I to nije pretjerivanje. Građani su za podvig kapetana slovačke vojske i komandanta sovjetskog partizanskog odreda saznali već u prvom razredu. Iako, možda čak i ranije. Djeca iz različitih vrtića odvedena su u park, koji je bio jedini u gradu. Slučajno sam vidio koliko su učitelji često zaustavljali grupe djece na bronzanom poprsju Nalepke i govorili im ko je "taj vojni ujak".

U svim školama u gradu svaka akademska godina 1. septembra počela je satom posvećenim heroju.

Jan Nalepka jedan je od onih slobodoljubivih sinova Čehoslovačke koji se nisu pokorili osvajačima i okrenuli oružje protiv njemačkih fašističkih osvajača i izdajnika slovačkog naroda.

Da, morao je služiti u vojsci Slovačke, čija je marionetska vlada stala uz nacističku Njemačku protiv SSSR -a. U ljeto 1941. godine 2. pješadijska divizija, u kojoj je kapetan Nalepka (na slici) bio načelnik štaba 101. puka, poslana je na Istočni front. Ovdje, u Bjelorusiji, bivši školski učitelj stvorio je podzemnu antifašističku grupu, birajući za sebe pseudonim Repkin.

Slovački antifašisti tražili su kontakte sa sovjetskim partizanima. Oni su vodili tajne aktivnosti. Pokušali su poboljšati odnose s lokalnim stanovništvom kako bi im prenijeli informacije o stanju na frontovima, planovima Nijemaca. Čak se dogodilo da je, pozvavši lokalno stanovništvo na razgovor, Nalepka ostavio uključen radio preko kojeg su se prenosile poruke sovjetskog Ureda za informiranje, čije su slušanje Nijemci strogo zabranili. U isto vrijeme, pravio se da ne razumije sadržaj programa.

To je bio veliki rizik, jer slovačke jedinice nisu uživale povjerenje nacista i bile su pod strogom kontrolom Gestapoa. Bilo je i drugih smrtonosnih pokušaja angažiranja partizana. U isto vrijeme, Slovaci se nisu pridržavali ili sabotirali naredbe njemačkih vlasti o borbi protiv partizana. Nekoliko puta je željeznica bila uništavana, a jednom su, učestvujući u operaciji protiv partizana, dali lažnu oznaku cilja njemačkoj avijaciji koja je bacala bombe na napušteno područje šume.

Na kraju su partizani postali svjesni pokušaja slovačkog oficira da s njima uspostavi kontakt. Poslali su svoje izviđače, a početkom 1942. uspostavljen je kanal za prijenos operativnih informacija "u šumu". Komunikaciju s Janom Nalepkom obavljao je obavještajni oficir Ivan Skaloban, a razmjenu informacija vršili su putem glasnika: učiteljica Lydia Yanovich iz sela Ogolichi i Fjodor Sakadynsky iz sela Koptsevichi (Gomeljska regija u Bjelorusiji, gdje se nalazi slovačka divizija se nalazio).

Sjetimo se kakvo je to vrijeme bilo teško za Sovjetski Savez. Njemačka je nastavila ofenzivu na svim frontovima. Pobjeda krajem 1941. godine u blizini Moskve još nije otreznila osvajače, opijena lakim uspjesima u Zapadnoj Evropi i Poljskoj. Samo ih je natjerala da se zapitaju tvrdoglavosti "varvara". I da pojačaju napad prebacivanjem brojnih vojnih jedinica sa Zapadnog fronta na Istočni. Takve transfere, kao što je poznato, fašistička njemačka komanda prakticirala je do 1944. godine, kada su savezničke trupe konačno iskrcale Normandiju.

Trebalo je imati veliku hrabrost kako bi se vojnici puka u takvoj situaciji uvjerili da pređu na stranu partizana. Ubrzo, tokom jedne od operacija, čitav slovački vod prešao je u partizane.

Nakon toga, 8. decembra 1942. Jan Nalepka i još dvojica Slovaka-antifašista sastali su se sa partizanskim komandantima R. Machulsky, K. Mazurov, I. Belsky. Nalepka je rekao da su vojnici spremni preći na stranu partizana ako šire glasine da su Slovaci zarobljeni. U suprotnom, njihove porodice mogu patiti u Slovačkoj.

Tokom sastanka dogovoreno je i da slovački vojnici koji čuvaju prugu Žitkoviči-Kalinkoviči napuste patrolno područje kada partizani počnu operaciju miniranja mosta preko rijeke Bobrik. A pucnjava će biti podignuta tek nakon eksplozije. Kao rezultat te operacije, grupa rušilaca iz N. F. Gastello je digao u zrak 50-metarski željeznički most. Kretanje njemačkih vojnih vozova zaustavljeno je na sedmicu dana. I dvadeset slovačkih vojnika pod komandom narednika Jana Mikule odmah je prešlo na stranu partizana. Ovi vojnici su raspoređeni u slovački vod partizanske brigade A. Žigar.

Nakon što je jedan od antifašističkih vojnika uhapsio Gestapo i pod teškim mučenjem imenovao nekoliko članova svoje grupe, postojala je prijetnja razotkrivanjem cijele podzemne organizacije. 15. maja 1943. kapetan Nalepka sa nekoliko oficira i vojnika puka prešao je na stranu sovjetskih partizana. 18. maja 1943. u partizanskoj jedinici generala A. Saburova stvoren je odred bivših slovačkih vojnika čiji je komandant imenovan Y. Nalepka.

U ljeto i jesen 1943. Slovaci su u više navrata učestvovali u borbama s Nijemcima. Tako su 26. juna odred Nalepka i sovjetski partizanski odred po imenu S. M. Budyonny je organizirao zasjedu na cesti i pobijedio njemački konvoj. Uništeno je 75 Nijemaca i 5 kamiona. Inače, Nalepka iz odreda prenio je svoje apele slovačkim vojnicima, pozivajući ih da pređu na stranu sovjetskih partizana. Dana 8. juna 1943. slovački vojnik Martin Korbela stigao je tenkom u partizane. Uzeo je borbeno vozilo koje može da se koristi sa punom municijom. Nakon ovog incidenta, Nijemci su razoružali slovačku pukovniju i poslali je u duboku pozadinu, gdje su se rasturili.

Odred Jana Nalepke nastavio je borbu. 7. novembra 1943. učestvovao je u porazu njemačkog garnizona u jednom od bjeloruskih sela. Dana 16. novembra 1943. slovački odred je u saradnji sa sovjetskim partizanima i trupama 1. ukrajinskog fronta učestvovao u borbama za oslobođenje Ovruča. Partizani Jana Nalepke napali su grad, zauzeli i zadržali (unatoč snažnim neprijateljskim protunapadima) most preko rijeke Norin, pomagali u borbama na području aerodroma i za željezničku stanicu.

Tokom žestoke borbe za staničnu zgradu, gdje su Nijemci stvorili nekoliko dugoročnih vatrenih mjesta, Jan Nalepka je ubijen. No, sahranjen je u masovnoj grobnici vojnika čehoslovačkog korpusa u gradu Chernivtsi.

Ovdje je podignut spomenik sovjetsko-češkim vojnicima, gdje je sahranjeno 58 vojnika. Ulica koja vodi do spomen obilježja dobila je ime po partizanskom ratniku. Po njemu se zove i obližnja srednja škola. U njemu je 1970. otvoren muzej nazvan po heroju, koji su posjetili češki i slovački konzuli, rođaci Jana Nalepke, saborci.

Danas, ovdje, u "domovini premijera Yatsenyuka", sve je prekriveno prašinom, uništava se … Nove ukrajinske vlasti na sve moguće načine pokušavaju predati zaboravu herojska djela vojnika u Velikom Domovinskom ratu, vodeći rat sa spomenicima "sovjetske ere". U Ovruču se sećanje nije moglo izbrisati. Ne zaboravljaju ni do danas da je titula heroja Sovjetskog Saveza (posthumno) dodijeljena Yan Nalepki 2. maja 1945. godine "zbog vještog komandovanja partizanskim odredom i iskazane hrabrosti i herojstva u borbama protiv nacističkih osvajača. " I 5. maja iste godine u Čehoslovačkoj je posthumno odlikovan i titulom "Heroj Slovačkog nacionalnog ustanka". U oktobru 1948. odlikovan je (posthumno) ordenom Bijelog lava, prvog stepena, njegovo rodno selo preimenovano je u Nalepkovo.

Nije zaboravljen u novoj Slovačkoj, koja se odvojila od Češke i postala suverena država. Odlukom vlade 31. avgusta 1996. odlikovan je (posthumno) ordenom Ludovit Stuhr II klase sa mačevima. A 7. maja 2004. objavljen je ukaz predsjednika Slovačke Republike o dodjeli titule „brigadnog generala“Janu Nalepki (posthumno).

Općenito, od 16 građana europskih država kojima je titula heroja Sovjetskog Saveza dodijeljena za njihove podvige tokom Velikog Domovinskog rata, šest je iz Čehoslovačke.

Među herojima su Joseph Burshik, Antonin Sokhor, Richard Tesarzhik, Stepan Wajda. A poručnik Otakar Yarosh iz Prvog odvojenog čehoslovačkog bataljona postao je prvi stranac kojem je dodijeljen najviši stepen odlikovanja SSSR -a.

Početkom marta 1943. bataljon u kojem se borio pokršten je vatrom u sastavu 25. gardijske streljačke divizije (Chapaevskaya) Voronješkog fronta. Prva četa pod komandom Otakara Yarosha učestvovala je u žestokim borbama koje su se odvijale 8. marta 1943. godine u blizini sela Sokolovo, Zmievski okrug, Harkovska oblast. U 13.00 selo je napalo oko 60 njemačkih tenkova i nekoliko oklopnih transportera. Vojnici čete Otakara Yarosha nokautirali su 19 tenkova i 6 oklopnih transportera, uništili oko 300 neprijateljskih vojnika i oficira.

Yarosh je dva puta ranjen, ali je nastavio komandovati četom. Tokom bitke, kada je nacistički tenk probio položaj, hrabri oficir sa hrpom granata u rukama pojurio je prema oklopnom vozilu. Ali pogodio ga je rafal iz tenkovskog mitraljeza. A tenk je, pregazivši Yaroshovo tijelo, i dalje eksplodirao na njegovim granatama. Ukazom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR -a od 17. aprila 1943, za vješto vođenje jedinice i iskazano junaštvo i nesebičnost, građanin Čehoslovačke Otakar Yarosh dobio je titulu heroja Sovjetskog Saveza (posthumno).

Dana 12. oktobra 1943. godine, 1. poljska divizija po imenu Tadeusz Kosciuszko prvi je put ušla u bitku s nacističkim trupama kod sela Lenino, Mogilevska oblast. Divizija je časno izdržala vatreno krštenje. 239 poljskih vojnika odlikovano je sovjetskim ordenima i medaljama.

Kapetani Vladislav Vysotsky, Juliusz Gübner i redovna Anela Kzhivon dobili su titulu heroja Sovjetskog Saveza. Inače, Poljakinja Anela Kzhivon jedina je strankinja kojoj je dodijeljena ova titula.

Borbene aktivnosti francuskih pilota čuvenog lovačkog puka Normandija-Niemen također su dobro poznate. Pukovnija je odlikovana Ordenom Crvenog barjaka i Ordenom Aleksandra Nevskog za izvrsno izvršavanje zadataka komande. Francuska vlada je puku dodijelila Orden Legije časti, Borbeni krst palmi, Oslobodilački križ i Ratnu medalju. 96 francuskih pilota odlikovano je sovjetskim vojnim ordenima, a četvorica najhrabrijih postali su heroji Sovjetskog Saveza: stariji poručnici Marcel Albert, Rolland de la Poip, Marcel Lefebvre (posthumno) i mlađi poručnik Jacques Andre.

Zapovjednik mitraljeske čete 35. gardijske streljačke divizije, Španac garde, kapetan Ruben Ruiz Ibarruri, sin mahnitog Pasionara, kako su je zvali u Španiji, Dolores Ibarrri, također je postao kavalir zlatne Star. Krajem avgusta 1942. godine, u bitci za Staljingrad, Ruben je zamijenio ranjenog komandanta bataljona i poveo borce u napad. Bio je teško ranjen i umro je 3. septembra. Imao je samo 22 godine.

Hrabrost i neustrašivost pokazao je i njemački patriota Fritz Schmenkel, koji se borio u partizanskom odredu "Smrt fašizmu". Evo samo jedne epizode iz njegove borbene biografije. Jednom je, odjeven u uniformu generala Wehrmachta, na cesti zaustavio njemački konvoj koji je sadržavao oružje i hranu koja je bila toliko potrebna partizanima. U noći sa 29. na 30. decembar 1943. godine, prilikom prelaska linije fronta, Šmenkel i još dva partizana su nestali. Tek mnogo godina nakon rata postalo je jasno da su on i njegovi drugovi zarobljeni. Mučen je i pogubljen presudom njemačkog vojnog suda u okupiranom Minsku. 6. oktobra 1964. posthumno mu je dodijeljeno zvanje Heroja Sovjetskog Saveza.

Posljednji vojnik 1972. godine dobio je titulu heroja (posthumno), generala artiljerije Vladimira Zaimova, koji je strijeljan 1942. godine presudom suda carske Bugarske. Otpušten iz vojske zbog svojih antimonarhističkih uvjerenja, potajno je radio za Sovjetski Savez od 1935.

Glavna obavještajna uprava (GRU) Glavnog štaba okarakterizirala je svoje aktivnosti na sljedeći način: „… tokom rada Zaimove organizacije (1939-1942), sistematski je primala vojne i vojno-političke informacije o Bugarskoj, Njemačkoj, Turskoj, Grčkoj i drugim zemljama. Nakon ulaska njemačkih jedinica na teritorij Bugarske, Zaimov je dao podatke o njihovom broju i naoružanju. U julu 1941. Zaimov je prenio informacije, koje je Centar visoko cijenio, o politici bugarske vlade u odnosu na SSSR i druge zemlje. Nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez, dao je podatke o napretku i brojnosti rumunskih i mađarskih jedinica koje odlaze na Istočni front … Zaimov je veliki ilegalni obavještajni oficir, ozbiljan, razuman i istinoljubiv. koje je sovjetska komanda visoko cijenila."

Svakom od stranih heroja se može ispričati i ispričati. U jednom članku to se, naravno, ne može učiniti.

Podsjetimo i da je ukupno 11.626 vojnika dobilo titulu heroja Sovjetskog Saveza za vojne podvige tokom Velikog Domovinskog rata.

U isto vrijeme, za oslobođenje Čehoslovačke ova je titula dodijeljena 88 puta, za oslobođenje Poljske - 1667 puta, za Berlinsku operaciju - više od 600 puta.

I mislim da bi bilo sasvim opravdano završiti ove note riječima iz pjesme "Moskovljani" na stihove Jevgenija Vinokurova (muzika Andrey Eshpai), koju je dalekih 1950 -ih srdačno izveo Mark Bernes: "Na poljima iza Visle uspavane // Leže u zemlji vlažne // Naušnice s Malaya Bronnaya // I Vitka s Mokhovaya. // Ali on se sjeća spašenog svijeta, // Vječni svijet, živi svijet // Naušnice s Malaya Bronnaya // I Vitka s Mokhovayom."

I postaviti goruće pitanje za nas danas: sjeća li se ovaj svijet zaista tko ga je spasio od fašizma?

Preporučuje se: