… I hrani se basnama.
A. S. Puškin. Boris Godunov
Postoji i opsežniji opis događaja iz 1380. godine, koji nalazimo u takozvanoj "Ljetopisu bitke na Kulikovu", čiji su stariji popisi prisutni u nekoliko ljetopisa: prvo Sofija, četvrti Novgorod, peti Novgorod, a također i u novgorodskim ljetopisima Karamzin. Opis rata između princa Dmitrija i Mamaija ovdje je više nego dugačak, pa ćemo se ograničiti na opisivanje samo same bitke:
„I u šest sati popodne prljavi Ismaeliti pojavili su se na polju - i polje je bilo otvoreno i prostrano. A onda su se tatarski pukovi postrojili protiv kršćana i pukovi su se sastali. I, ugledavši se, velike su se sile pokrenule, a zemlja je pjevušila, planine i brda tresla se od nebrojenog mnoštva vojnika. Izvukli su oružje - sa dve oštrice u rukama. I orlovi su odleteli, kako je napisano, - "gde ima leševa, biće i okupljenih orlova." U dogovoreni čas prvi su počeli stizati ruski i tatarski gardijski puk. Sam veliki princ napao je prvog u gardijskim pukovima na prljavog kralja Teleta, zvanog inkarnirani đavo Mamai. Međutim, nedugo nakon toga, princ se odvezao do velikog puka. A onda se pokrenula velika vojska Mamajeva, sve tatarske snage. A na našoj strani - veliki knez Dmitrij Ivanovič sa svim ruskim knezovima, sačinivši pukove, krenuo je protiv trulih Polovca sa svom svojom vojskom. I, pogledavši u nebo s molitvom i ispunjen tugom, rekao je riječima psalma: "Braćo, Bog je naše utočište i snaga." I odmah su se obje velike snage okupile na mnogo sati i prekrile police poljima od deset milja - takvi su bili mnogi vojnici. I došlo je do žestokog i velikog klanja, i žestoke bitke, i strašne rike; Od stvaranja svijeta među ruskim velikim vojvodama nije se vodila takva bitka kao s ovim velikim knezom cijele Rusije. Kad su se borili, od šestog do devetog sata, poput kiše iz oblaka, izlila se krv i ruskih sinova i prljavih, a bezbroj njih palo je mrtvo s obje strane. Mnogo Rusije potukli su Tatari, a Tatare - Rusija. I leš je pao na leš, tatarsko telo palo je na hrišćansko telo; tu i tamo je bilo moguće vidjeti kako je Rusin gonio Tatara, a Tatar gonio Rusina. Okupili su se i pomiješali, jer je svaki želio pobijediti svog protivnika. Mamai je u sebi rekao: "Kosa nam je istrgnuta, oči nemaju vremena za isticanje vrućih suza, jezici nam se ukoče, grkljan se suši, a srce mi staje, slabine me ne drže, koljena su mi slabe, a ruke su mi utrnule."
Šta da nam kažete ili o čemu da pričate gledajući opaku smrt! Neki su posječeni mačevima, drugi probodeni sulitsom, treći podignuti na kopljima! I očaj je zahvatio one Moskovljane koji nisu bili u vojsci. Videći sve to, uplašili su se; i, oprostivši se od života, pobjegli su i pobjegli i nisu se sjetili kako su mučenici rekli jedno drugom: “Braćo, strpimo se malo, zima je žestoka, ali nebo je slatko; i mač je strašan, ali kruna je slavna. A neki od hagarskih sinova pobjegli su od glasnog krika, vidjevši okrutnu smrt.
I nakon toga, u devet sati popodne, Gospod je milostivim očima pogledao sve ruske knezove i hrabre namjesnike i sve kršćane koji su se usudili zauzeti za kršćanstvo i nisu se uplašili, kako i dolikuje slavnim vojnicima. Pobožni su u devetom satu vidjeli kako su anđeli, boreći se, pomagali kršćane, i puk svetih mučenika, i ratnika Georgija, i slavnog Dmitrija, i istoimene velike knezove - Borisa i Gleba. Među njima je bio i vojvoda savršenog puka nebeskih ratnika - arhanđeo Mihael. Dva guvernera ugledala su pukove prljave i tri solarne pukovnije i vatrene strijele kako lete na njih; pali su bezbožni Tatari, uhvaćeni strahom od Boga i iz kršćanskog oružja. I Bog je podigao desnu ruku našeg princa da savlada strance.
A Mamai, drhteći od straha i glasno se pobunivši, uzviknuo je: “Veliki je kršćanski Bog i velika je njegova snaga! Braćo Ismaeliti, hagari bez zakona, ne trčite duž puteva spremni! " I sam je, okrenuvši se natrag, brzo otrčao do svoje Horde. Čuvši za to, pobjegli su i njegovi mračni knezovi i vladari. Videći to, drugi stranci, progonjeni Božjim gnjevom i opsjednuti strahom, pobjegli su. Kršćani su, vidjevši da Tatari s Mamaijem trče, pojurili za njima, tukli i sjeckali trule bez milosti, jer je Bog uplašio tatarske pukove nevidljivom moći i, pobijeđeni, pobjegli su. U potrazi za tim, neki su Tatari pali pod ruke hrišćana, dok su se drugi utopili u rijeci. Odvezli su ih do rijeke sve do Mačeva i tu su pretukli nebrojeni broj onih koji su bježali. Knezovi su potjerali pukove Sodomita, pretukli ih do njihovog tabora i zaplijenili veliko bogatstvo, svu njihovu imovinu i sva stada Sodome."
"Riječ o životu velikog kneza Dmitrija Ivanoviča" kaže sljedeće: "Pošto je prihvatio Abrahamovu hrabrost, molio se Bogu i pozvao u pomoć svetog Petra, novog čudotvorca i zagovornika ruske zemlje, knez je otišao, poput drevnog Jaroslava, prljavom, zlobnom Mamaiju, drugom Svjatopolku. I sreo sam ga u tatarskom polju na rijeci Don. I police su se skupile poput jakih oblaka, a oružje je zasijalo poput munje na kišni dan. Ratnici su se borili prsa u prsa, krv je tekla dolinama, a voda rijeke Don miješala se s krvlju. Tatarske glave su, poput kamenja, padale, a leševi gadnih ležali su poput sjeckanog hrastovog gaja. Mnogi vjernici vidjeli su Božje anđele kako pomažu kršćanima. I Bog je pomogao knezu Dmitriju i njegovoj rodbini, svetim mučenicima Borisu i Glebu; a prokleti Mamai potrčao je ispred njega. Prokleti Svyatopolk pobjegao je u smrt, a opaki Mamai je umro nepoznato. I princ Dmitrij se vratio velikom pobjedom, kao i prije Mojsija, osvojivši Amalek. I nastala je tišina u ruskoj zemlji. " I sve - svi ostali detalji nedostaju!"
Veliki vojvoda Dmitrij Ivanovič prelazi Oku sa svojom vojskom. Minijatura iz "Priče o bitki na Kulikovu". XVI vijek
I samo u "Priči o masakru u Mamajevu" (najnoviji i ujedno najopsežniji!) Spomenik ciklusa Kulikovo ne postoji samo detaljna priča o pobjedi Dmitrija Donskoja nad opakim "agarianom Mamaijem", već takođe … najfascinantnija priča o događajima na Kulikovom polju. No, činjenica je da je "Legenda …" napisana u 15. stoljeću, odnosno od 1401. do 1500. godine, dakle u stogodišnjem intervalu, kao i kronična priča "O bitci kod Don ", koji se odnosi na 1408 …
Poznati istoričar I. N. Danilevsky u svom predavanju "Dmitry Donskoy: On the Kulikovo Field and Beyond" izvještava da je poznat u otprilike stotinu i pol primjeraka, od kojih nijedan nije sačuvao tekst u izvornom obliku. Obično su podijeljena u osam izdanja: Osnovno, Ljetopisno, Distribuirano, Kiprianovskaya, izdanje kroničara Khvoroetanina; Zapadnoruska prerada; izdanje, prelazno na sinopsis, i izdanje sinopsisa Innokentyja Gisela. Najstarija su prva tri od njih.
Istodobno, datiranje "Legendi …" ima vremenski razmak od kraja XIV i prve polovice XV stoljeća.. pa sve do 30-40-ih godina. XVI vijek On smatra datiranje koje je predložio V. A. Kuchkin i oplemenio B. M. Kloss. U skladu s tim, "Legenda …" je rođena ne prije 1485. godine, ali se to najvjerovatnije dogodilo u drugoj deceniji 16. stoljeća.
Vojska velikog vojvode Dmitrija Ivanoviča prelazi Don. Minijatura iz "Priče o bitki na Kulikovu". XVI vijek
Odnosno, ispostavlja se da je u svim ovim izdanjima isti događaj opisan na različite načine! Štaviše, autor ili autori "Priče …" su u njoj napravili mnogo nepreciznosti i grešaka. Dakle, u godini bitke, Gerontius nije mogao biti nadbiskup grada Kolomne, budući da je na ovu dužnost stupio više od sedamdeset godina nakon nje. Izvjesnog Eufimija nazvao je nadbiskupom grada Novgoroda, ali u to vrijeme nije postojao takav nadbiskup. Litvanskom vojskom je komandovao veliki vojvoda Olgerd, ali je on poginuo tri godine prije bitke kod Kulikova. Temnik Mamai za autora je "car", što je potpuno neistinito. Štoviše, želeći pokazati Mamaiju poganina (a on to nije bio, jer su Horde prihvatile muslimansku vjeru čak i za vrijeme vladavine kana Uzbeka), prisiljava ga da nazove ne samo Muhameda, već i bogove poput Peruna, Salavata, Raklija i Khors, što ne može biti definicija.
Prema "Legendi", usred bitke, tatarski pukovi snažno su pritisnuli redove Rusa. A onda je princ Vladimir Andreevich Serpukhovskoy, s bolom u srcu gledajući smrt "pravoslavne vojske", pozvao guvernera Bobroka da se odmah pridruži bitci. Bobrok je, s druge strane, počeo odvraćati princa od tako brzopletih radnji i pozivati ga da čeka "vrijeme je poput" kada će doći "milost Božja".
Štoviše, u "Priči …" to nije, ali u Ljetopisnim i distribuiranim izdanjima Bobrok također točno definira "vrijeme je poput":
"… sačekajte najveći čas, u kojem će biti milost Božija."
Odnosno, unaprijed zna da je ovo "osmi sat" (osmi sat u danu, prema tadašnjem sistemu računanja sati). I, kako je Volynets predvidio, "duh juga ih vuče za sobom". Tu je "proslavio Bolynets:" … Dolazi čas, jer se vrijeme približava … sila Duha Svetoga nam pomaže "".
Inače, o prednjem vetru koji je duvao u lice ruskim vojnicima, napisano je u kasnom Kiprianovom izdanju "Priče …", ali nigde drugde!
Historičar V. N. Rudakov je predložio da se zagonetka "osmog sata" riješi na sljedeći način: to nije ništa drugo do simbol! Pronašao je drevne ruske tekstove u kojima južni duh uopće nije vjetar. Konkretno, „Službeni menaion“za 8. septembar sadrži sljedeće: „Poslaniče Avakume, gledajući pametnim očima, Gospode, tvoj dolazak. I tako vičući: … Bog će doći s juga. Slava Tvojoj snazi, slava Tvojoj popustljivosti. " Odnosno, Bobrok je čekao Boga, pa je povikao videći svoj znak. Sve je u skladu s tadašnjom kršćanskom tradicijom.
A sada, opet, nakratko, odmaknimo se od teksta "Priče" i sjetimo se koliko je naših čitatelja iz nekog razloga u svojim komentarima napisalo da su neki Nijemci prepisali SVE KRONIKE. Pa, prije svega, oni jednostavno ne predstavljaju opseg ovog rada. Čak i da su se SVI NJEMCI koji su postojali u to vrijeme (pa, recimo, za vrijeme istog Lomonosova) u Rusiji, prihvatili ovog posla, trebalo bi mnogo godina. I bilo je potrebno savršeno znati ruski! Njegova semantika, stilistika, frazeologija, okretanje govora … I drugo, ali koji je cilj? U stvarnosti, mogao bi postojati samo jedan, koji bi omalovažio dostojanstvo ruskog naroda, oduzeo mu slavnu prošlost. Ali … ovdje imate nekoliko tekstova odjednom, ne uvijek i ne podudarajući se uvijek, s različitim brojem detalja. A pitanje je: gdje barem u jednom od njih postoji "omalovažavanje nacionalnog dostojanstva"? Naprotiv, iz godine u godinu veličina u opisu bitke je samo stizala! Ili ga neko vidi u činjenici da su i knez i ruski vojnici vođeni Gospodom Bogom? Pa, na kraju krajeva, tada je bilo vrijeme! Osoba nije mogla ući u sobu a da na ikonama nije napravila znak krsta, zaklela se u ime Gospodnje i svetaca, redovno postila, molila se, odlazila na jutrenje, na misu, na večernju … Ispovijedao se i pričešćivao … Takav je bio život, pa je li čudo što je sva književnost tih godina bila prožeta vjerskim patosom. Stoga su ljudi vidjeli „Božji puk u zraku“, pa čak i pljačkašu Thomasu Katsibeevu Bog otkriva „veliku viziju“: „s istoka“se pojavio oblak (narod Horde). "Iz podnevne zemlje" (tj.s juga) "došla su dva mladića" (misli se na Borisa i Gleba), koji su pomogli ruskoj vojsci da porazi neprijatelja. Odnosno, glavna ideja svih, bez izuzetka, hronika i drugih tekstova tog doba je ista: Bog kažnjava za grijehe, ali i oprašta. Stoga, molite, postite, poštujte crkvene propise i bit ćete nagrađeni prema svojim pustinjama. Božja milost može se pojaviti čak i razbojnicima.
Štaviše, ne samo koncept svijeta u cjelini, već i pojedinačne kardinalne tačke u svijesti tadašnjih Rusa također je bio blisko povezan s određenim vjerskim dogmama. Na primjer, u Rusiji je postojao odnos prema jugu, kao prema "bogom izabranoj" strani svijeta. Na primjer, možete pročitati u starom ruskom prijevodu "Židovskog rata" Josipa Flavija, da mjesto zagrobnog života blagoslovljenih duša raznosi mirisni … južni vjetar; štaviše, u ruskoj crkvi odavno postoji suzdržavanje od stihere, koja se naziva „Bog s juga“.
Dakle, spominjanje “duha s juga” u “Legendi o pokolju u Mamaevu” za srednjovjekovnog autora i čitatelja imalo je, prije svega, duboko simbolično značenje i ništa više, odnosno ovaj “događaj” nije apsolutno bilo koja istorijska činjenica!
Štaviše, sam ulazak puka iz zasjede u bitku nije imao nikakve veze sa onim što se zaista dogodilo na bojnom polju Kulikovo. Jer ako slijedite logiku autora "Priče …", tada Bobrok Volynsky uopće nije odabrao trenutak u kojem će Tatari izložiti svoje krilo napadu Rusa (kako je pretpostavio povjesničar LG Beskrovny), ili kada sunce prestane da sija u očima Rusa (kako je istoričar A. N. Kirpičnikov iz nekog razloga mislio), ali znao je tačno pravo vreme. Inače, pišemo da je, kažu, iskusni vojvoda Bobrok očekivao promjenu smjera vjetra od nadolazećeg do prolaznog, tako da će nositi prašinu u očima tatarskih vojnika, i povećati let domet strela ruskih vojnika. Ali, pogledajte kartu, dobra gospodo, i vidjet ćete da "južnjački duh" spomenut u "Priči" ni pod kojim okolnostima ne bi mogao biti od koristi vojnicima kneza Dmitrija, jer su ruski pukovi na polju Kulikovo napredovali u smjeru od sjevera prema jugu. To znači da je južni vjetar mogao puhati samo u njihova lica i ometati njihovo napredovanje. Štaviše, zabuna u ovom slučaju (ne kao kod nadbiskupa!) Autor je potpuno isključio upotrebu geografskih izraza. Jer, kao tvorac "Priče" sasvim je slobodan u kretanju u geografskom prostoru bojnog polja. On tačno ističe: Mamai je u Rusiju došao s istoka, rijeka Dunav se nalazi na zapadu itd.
Princ Vladimir Andreevič i Dmitrij Mihajlovič Bobrok Volynski u zasjedi. Ljetopisni analitički set.
To jest, prilično grubo rečeno, autor "Priče …" je izmislio cijelu ovu epizodu u svrhu moraliziranja, kao i mnoge druge stvari, i zato se čini da je upravo ovaj izvor najnepouzdaniji. A šta su učinili drugi koji su poslije toga živjeli? Jesu li uporedili i pregledali sve izvore? Ne! Uzeli su najučinkovitiji i replicirali ga, što je zanimljivije, ali, naravno, nitko nije spomenuo njegovu nepouzdanost. Inače, sam Bobrok 1408. nije mogao ništa reći o tome da je tamo "vikao", budući da je najvjerovatnije umro nedugo nakon 1389. godine. Postoji čak i takvo gledište da je poginuo u bitci na Vorskli.
Bitka na Vorskli. Minijatura iz 16. stoljeća iz Avers A Chronicle Arch.
Sada brzo naprijed do 1980. - godišnjice bitke kod Kulikova. Tada je stariji poručnik Dmitrij Zenin objavio članak o ovoj bitci u časopisu Tekhnika-Youth. I tako je posebno pokušao dokazati, što, usput, dokazuje i povjesničar K. Žukov, da vojska kneza Dmitrija nije mogla biti tako velika kao što se opisuje. Budući da tada nije bilo autoputa, vojska je hodala uskim putevima, razbijajući ih kopitima konja. Odnosno, više od dva konja nisu mogla ići zaredom, a postojala su i kola koja su nosila oružje i oklop ratnika, kao i namirnice. Odnosno, prema njegovim proračunima, višemjesečna vojska koja je na teren došla iz Moskve imala bi "glavu" već na terenu, dok bi "rep" upravo napustio grad. Čak i ako je hodao nekoliko puteva i tačno znao kuda ide.
Tako je u "Priči o masakru u Mamajevu" očigledna ideja koja se može pratiti u svim ostalim spomenicima ciklusa Kulikovo: poraz Mamaija nije ništa drugo do pobjeda pravoslavne vjere nad "bezbožnim Hagarjanima", a to je postignuto samo zahvaljujući milosti Božjoj i zagovoru nevidljivih (a za nekoga i vidljivih) nebeskih sila. Ovo je početak oslobađanja ruske zemlje od moći "gadnih" (odnosno bilo je nečega, ha?). Uostalom, nije uzalud tekst Legende počeo u glavnom izdanju sljedećim riječima: „… Početak priče o tome kako je Bog podario pobjedu suverenom knezu Dmitriju Ivanoviču nakon Dona nad prljavim Mamai i kako je pravoslavno kršćanstvo podiglo rusku zemlju, a bezbožni Hagaryan posramio."
Tako je bitka s jednom od murza Zlatne Horde, čak i ne-chingizidskog klana, vremenom dobila karakter najveće bitke u srednjovjekovnoj istoriji Rusije. Činjenica da je dvije godine kasnije Tokhtamys uspio, općenito, bez većih poteškoća da zapali Moskvu, kao i činjenica da su ruske zemlje tada plaćale danak Hordama još 100 godina, izgledaju beznačajno na njegovoj pozadini! No, pobjeda, iako ne tako velikih razmjera, svakako je bila, a zapravo je u bitci poginulo dosta ljudi.
zaključci
Prvi zaključak. Podaci o Kulikovskoj bitci u obliku u kojem ih sada predstavljamo nesumnjivo su bili osnova za nastanak nove samosvijesti ruskog naroda. Još se nije radilo o borbi protiv Horde. Ali stvorena su dva važna presedana odjednom: prvi - "pobijedili smo ih" i drugi - "pa je moguće!"
Drugi zaključak. Budući da kasnija izdanja stalno naglašavaju da je Mamai car, to ukazuje na pojavu trećeg presedana: "carevima se može oduprijeti na potpuno legitiman način".
Treći zaključak. Pobjeda nad "Carom Mamaijem" podigla je status ruskih knezova ("Car je sam pobijeđen!"). To jest, u percepciji onih oko njih, oni su odmah postali jednaki kraljevima. To je značilo početak nove veze s Hordom i hordskim kanovima. Dakle, svi tekstovi o Kulikovskoj bitci, osim onih najranijih, nisu ništa drugo do dobar primjer upravljanja informacijama u društvu!
P. S. Postoji i takav "izvor" kao što je "Zadonshchina", ali to nije istorija, već književnost. Bobrok se tamo ne pojavljuje, nema "južnog vjetra", a tamo je ubijeno 250 hiljada ruskih vojnika.
