Nebo u Petrogradu bilo je oblačno sa kišom.
Stolypinova ideja o odvajanju Kholmschyna ipak je postala stvarnost, iako tek nakon smrti istaknutog premijera, kada je stvarna prijetnja svjetskog rata već visjela nad Starim svijetom. Uskoro su Balkan, ovaj evropski magazin u prahu, potresla dva krvava rata zaredom.
Zahtjevi malih europskih naroda za neovisnošću postajali su sve izraženiji, a samo lijeni nisu govorili o predstojećem slomu Austro-Ugarske i Osmanskog carstva. U međuvremenu, Poljska je nastavila živjeti s iščekivanjem i podnijela još jedan gubitak teritorija koji su nekad bili u sastavu države "od mora do mora" - "moc od morza do morza".
Zbogom Kholmschchina
Prijedlog zakona Ministarstva unutarnjih poslova Ruskog Carstva "O odvajanju istočnih dijelova Lublinske i Sedletske provincije od pokrajina Kraljevine Poljske s formiranjem posebne Kholmske pokrajine" dostavljen je na razmatranje komisiji za slanje zakonodavnih prijedloga na 4. sjednicu III Državne dume. Komisija je detaljno ispitala istorijski, vjerski i etnografski materijal koji se odnosi na regiju Kholmsh. Veličina pravoslavnog stanovništva u istočnim okruzima Lublinske i Sedletske provincije 1906-1907 utvrđeno je prema različitim izvorima od 278 do 299 hiljada. Prema službenim informacijama, nakon manifesta 17. travnja 1906. godine, 168 tisuća ljudi prešlo je u katoličanstvo, dok je broj "upornih" 1902. godine utvrđen na samo 91 tisuću.
Komisija je primijetila: "… ostali su prešli u katoličanstvo" zbog nesporazuma "(1). Broj ruskog govornog područja u regiji je u vrijeme rasprave procjenjivan na 450 hiljada. Ovaj broj nije uključivao oko 100 hiljada pravoslavnih kršćana koji govore poljski, a bili su uključeni otprilike isto. Prema tim podacima, u 11 istočnih okruga pripisanih Kholmschchini malorusko stanovništvo je bilo većina. Uzimajući u obzir ove podatke, rasprava se nije odugovlačila dodjela Kholmshchine "apsolutno je neophodna, jer bi u protivnom ruskom stanovništvu ove regije u kratkom vremenu prijetila potpuna polonizacija".
Na općoj sjednici Dume, prijedlog zakona o odvajanju Holmshchine razmatran je na 5. sjednici 25. novembra 1911. Predstavio ga je nacionalista D. N. Chikhachev, koji je završio svoj poduži govor, vrlo je impresivan. Časne ličnosti bivšeg birokratskog sistema, koje su prešle u vječnost, ostavile su nam teško naslijeđe na polju poljsko-ruskih odnosa, nasljedstvo, posebno teško naslijeđe na polju rješavanja Holmskog pitanja; pitanje, kao pitanje od nacionalnog, nacionalnog značaja, kao pitanje poznatog unutar-procjenjivačkog razgraničenja Rusa i Poljaka u granicama jedinstvenog ruskog carstva.
Nažalost, ideja o dosljednoj i sustavnoj nacionalnoj politici mnogima je bila strana; Drugi utjecaji iza kulisa, često antiruski, bili su prejaki, utjecaj kancelarije, sve vrste savjetnika viših i nižih rangova bio je prejak, a samo reprezentativne institucije mogu poslužiti kao garancija dosljednog i sistematskog nacionalnu politiku u našim predgrađima, a posebno u Kholmskoj Rusiji (2).
Obrazlažući, ministar unutarnjih poslova Makarov primijetio je proteste protiv odvajanja Kholmschchyna od strane Poljaka u inozemstvu koji su pokrenuli kampanju protiv "nove podjele Poljske" i kao odgovor usprotivili se pokušajima da se poljske zemlje vide kao dio Ruskog carstva.
Poljake je zastupao ne najsiromašniji zemljoposjednik Lubomir Dymsha, poznati i prilično popularni pravnik, koji se prisjetio da je projekt Kholmsk odbijen osam puta i oslanja se na lažne statistike. Protiv optužbe za prijetnju polonizacije regije, on je, naravno, iznio argumente o stvarnoj prijetnji potpune rusifikacije administrativnim mjerama. Kraj govora, naravno, bio je krajnje pretenciozan: "Usvajanjem ovog zakona pokazaćete pravo na silu. Da, jaki ste, možete se prema ovom dijelu Kraljevine Poljske odnositi kao do sada, sa stanovišta gledišta, ova okolnost će zahtijevati. Ali snaga zakona - istina i pravda ostat će na našoj strani. (Aplauz s lijeva.) "(3).
U odgovoru, biskup Eulogije je u vezi sa statistikom primijetio da je, uprkos svojoj nesavršenosti, tri puta provjeravana i obrađivana na zahtjev poljske Kolo, te nema razloga smatrati te statistike pristrasnima. Na pitanje o svrsi izdvajanja Kholmske Rusije iz sastava "Poljska joj je tuđa", svećenik je odgovorio "izravno i kratko": to je potrebno kako bi se spasila ruska nacionalnost koja tamo umire (4).
Rasprava se razvukla, biskup Evlogij i Čihačev su govorili još nekoliko puta, bilo je novih problema s pojedinim člancima, ali je na kraju izdvojena regija Kholmsk. Sumirajući, napominjemo da je prijedlog zakona, uveden u Treću državnu dumu 19. maja 1909. godine, Duma odobrila na izvještaj uredničke komisije samo tri godine kasnije - 4. maja 1912. godine. Nakon što je dostavljen Komisiji za usmjeravanje zakonodavnih prijedloga, o tome se raspravljalo do novembra 1909. godine.
Dve godine, od 17. novembra 1909. do 20. novembra 1911, o tome se raspravljalo u posebnom pododboru "Kholmsk". Izveštaj komisije predstavljen je opštoj sednici Dume 7. maja 1911. godine, a njena rasprava u ruskom parlamentu trajala je 17 sednica. Na kraju su poslanici unijeli niz izmjena u prijedlog zakona i, prije svega, pokrajinu Kholm podredili direktno ministru unutrašnjih poslova, istovremeno proširivši granice pokrajine na zapad.
Provincija Kholmsk nije bila predmet legalizacije koja je bila na snazi u zapadnom regionu kako bi se ograničio rast poljskog i jevrejskog privatnog vlasništva nad zemljom. Kako bi promicala rusko zemljišno vlasništvo, Duma je smatrala da je potrebno proširiti na oblast Kholmsk pravila o oslobađanju od plaćanja dažbina u aktima o prijenosu posjeda od poljskih zemljoposjednika na Ruse. Pogodnosti i privilegije proširene su samo na katolike ruske nacionalnosti. Nikola II je zakon odobrio 23. juna 1912.
Ostale su samo dvije godine do rata.
Proglašenje velikog vojvode
Sarajevski atentat uneo je zabunu u mnoge duše, ali je i predao glavno oružje u ruke carske propagande-nacionalne i napola zaboravljene panslavističke parole. Savremenici priznaju da je ideološka priprema za rat bila iskreno slaba (5), posebno među redovima. Međutim, oficirski zbor, sve do najvišeg, nije bio previše opterećen znanjem o ciljevima i ciljevima rata. Šta onda možemo reći o stanovništvu pograničnih područja, uglavnom neruskom.
Na samom vrhu, u Sankt Peterburgu, vladala je neka vrsta ravnoteže - s jedne strane, vojna stranka i apologete drske imperijalne politike zasnovane doslovno na ničemu, spremni da zauzmu i tjesnace, i Galiciju, i Njemačku dio Poljske, s druge strane, pristaše tradicionalnih ruskih vrijednosti, za koje je još nekoliko miliona stranaca u Rusiji samo dodatni teret. "Apel Poljacima" koji je potpisao vrhovni komandant pokazao se kao dobrodošao u trenutku nacionalnog ujedinjenja, kada su obje grupe političara koje su podržavale vojnu akciju carizma tražile podršku za svoj stav. Štaviše, pokazalo se da je trenutak odabran vrlo dobro - ruski pukovi su upravo ušli u zemlje naseljene uglavnom Poljacima.
Iako je u stvari manifest nastao gotovo slučajno - suvremenici tvrde da je Nikola II dao odobrenje za pripremu dokumenta pod trenutnim dojmom invazije Pilsudskog na ruske Poljske. "Legionari" su 6. avgusta preuzeli "ponovno stvaranje Poljske", prešavši granice Ruskog carstva. Imali su čak i plan za antiruski ustanak, ali za početak je stvar bila ograničena samo na plahe pokušaje formiranja novih vlasti. Međutim, austrijska komanda ih je ubrzo suspendirala zbog pasivnosti stanovništva.
Hitno je bio potreban određeni čin koji karakteriše novi pristup Sankt Peterburga odnosima s Poljskom. U kabinetu ministara tekst manifesta sastavljen je za nekoliko sati. Dokument prema uputstvima S. D. Sazonova je napisao zamjenik direktora Ministarstva vanjskih poslova, princ Grigorij Trubetskoy.
Ali u čije ime bi trebao biti objavljen manifest? Da bi se tome dao potpuno službeni karakter i, ako se nešto dogodi, odmaklo se od njega, bilo je potrebno to učiniti ne u ime cara, pa čak ni u ime vlade. Problem je riješen vrlo jednostavno. Najprikladniji je 58-godišnji carev ujak, veliki vojvoda Nikolaj Nikolajevič, koji je upravo preuzeo dužnost vrhovnog zapovjednika, vojno lice do srži, poznat po simpatijama prema braći Slavenima kandidat za potpisivanje žalbe. Veliki vojvoda iza sebe ima 40 godina služenja vojnog roka, što je sjajan rezultat, počevši od učešća u turskoj kompaniji 1877-78, i ogromnog autoriteta među trupama. Od 1909. "strašni" stric, bivši zapovjednik Nikole II u spasilačkoj husarskoj pukovniji, predvodio je vijeće porodice Romanov, njegovo ime dalo je "Apelu" odgovarajuću impresivnost i istovremeno određenu udaljenost od službenih krugova.
Nikola II nije se mogao adekvatno obratiti Poljacima Austrije i Pruske kao svojim budućim podanicima, a veliki knez, naprotiv, ne bi prekoračio svoju ulogu ruskog vrhovnog zapovjednika okrenuvši se Slavenima, kojima je odlazio da oslobodi. I što se onda, dovraga, ne šali? Moguće je popeti se na novo galicijsko, pa čak i poljsko prijestolje. Na primjer, otac vrhovnog zapovjednika, Nikolaj Nikolajevič stariji, s razlogom se nadao da će preuzeti bugarsko prijestolje 40 godina ranije.
Preko načelnika štaba vrhovnog generala N. N. Yanushkevich, tekst žalbe usklađen je s velikim knezom i dopušten je za objavljivanje 14. avgusta. Predsjedavajući poljske grupe Državnog vijeća, grof Sigismund Wielopolski, lično je preveo "Proglas" na poljski.
Ujutro 16. avgusta 1914. manifest je objavljen. Tekst "Apela" ostavlja snažan utisak, uprkos činjenici da čak ne sadrži riječ "autonomija", a oživljavanje se ocrtava "pod žezlom ruskog cara". Poljska je jedinstvena u svojoj vjeri, jeziku i samoupravi! Šta im još treba?
Propagandni učinak "Proglasa" nadmašio je sva očekivanja. I unutar carstva i izvan njegovih granica. Sergej Melgunov se prisjetio: "Svi su nekako izgubili svijest … Svugdje vidite univerzalno oduševljenje objavom vrhovnog komandanta u vezi s Poljskom." Pavel Milyukov nije krio činjenicu da se dugo nije mogao oporaviti od moći dojma koji je na njega ostavio manifest. Ruske vedomosti pohvalile su državno-pravnu zajednicu svih poljskih zemalja s Rusijom, obećano u žalbi ruskog vrhovnog zapovjednika.
Međutim, isti Sergej Melgunov napisao je u svom dnevniku samo tri sedmice kasnije: „U vezi s veliko-vojvodskim apelom, zanimljivo je primijetiti članak Milyukova u Rechu … Naivna je osoba, očito, naš povjesničar! U takvim trenucima čuje "tok istorije", "osjeća otkucaje njenog srca". Moglo bi se pomisliti da ruska vlada nikada nije sijala neprijateljstvo među nacionalnostima”(7).
Napomene:
1. Državna duma 3. saziva. Pregled aktivnosti komisija i odjela. Sesija IV. SPb., 1911. str. 211-244.
2. Državna duma 3. saziva. Doslovni zapisi. Sjednica 5. Dio I. str.2591-2608.
3. Ibid, str. 2620-2650.
4. Ibid., Str. 2650-2702.
5. A. Brusilov. Moji memoari, M. 1946, str. 69-72.
6. Yu. Klyuchnikov i A. Sabanin. Savremena međunarodna politika u ugovorima, bilješkama i deklaracijama. M. 1926, dio II, str. 17-18.
7. S. Melgunov. Na putu do državnog udara, Pariz, 1931, str. 14, Memoari i dnevnici. M., 2003, str. 244.
