Nedavno smo razgovarali o Rodrigu Diazu de Bivaru, junaku epske pjesme Cantar de mío Cid ("Pjesma moje strane"). Pobjede i podvizi ovog viteza sasvim su stvarni, ali njegova slava nije otišla izvan granica Pirinejskog poluotoka. Mnogo više sreće u tom pogledu bio je bretonski markgrof Hruodland (Ruotland), koji je poginuo u manjem okršaju s Bascima u augustu 778. On je bio predodređen da postane heroj čuvene "Pjesme o Rolandu" (La Chanson de Roland).
Usput, odmah definirajmo ovaj neobično zvučni naslov - Margrave.
Grofovi su se u to vrijeme nazivali vladarima regija, koje je u početku imenovao monarh. Kasnije su ti položaji postali nasljedni. Grofovi su imali zamjenike koji su se zvali vice-conte. Kasnije su počeli nazivati najstarije sinove grofova (zato je Atos u romanu A. Dumasa "10 godina kasnije" grof, a njegov sin vikont). Ako je županija bila granična, njezin se vladar zvao markgrof. A ako je na području županije postojala kraljevska rezidencija (Pfalz) - grof palatin.
Ime našeg heroja bilo je nadaleko poznato u Evropi već u 11. stoljeću. Jedna od kronika kaže da je prije bitke kod Hastingsa (1066.) žongler, kako bi podigao moral vojnicima Williama Osvajača, pjevao cantilena Rollando ispred njihove formacije. A 1085. godine umirući Robert Guiscard, također Norman, koji je otjerao Vizantince iz Italije i proslavio se zauzimanjem Rima 1084. godine, prisjetio se Rolanda.
La Chanson de Roland
"Pjesma o Rolandu" napisana je prije Cantar de mío Cida. Ukupno, istraživači trenutno imaju 9 primjeraka rukopisa ove pjesme, od kojih je većina napisana na starom francuskom. Najstariji od ovih rukopisa je Oxford, napisan na anglo-normanskom dijalektu između 1129. i 1165. godine. Otkriven je u Bodleian biblioteci u Oxfordu 1835, a objavljen 1837. Ovaj se tekst smatra kanonskim.
Autorstvo "Pjesme o Rolandu" pripisuje se izvjesnom kleriku Thuroldu, a različiti istraživači navode četiri osobe s tim imenom kao mogućeg autora. Žanr ovog djela je "gesta" (Chanson de geste - "pjesma o djelima").
Originalni rukopisi s tekstom pjesme izgubljeni su u srednjem vijeku (prvi od njih, kako se sjećamo, otkriven je tek 1835. godine). Međutim, radnja nije zaboravljena i nastavila je živjeti u sjećanju ljudi. Popis proznih pjesama Rolandovih pjesama sastavljen je na 15 jezika. U nekim od ovih "apokrifnih" priča o djetinjstvu heroja, u drugima - bila je detaljna priča o njegovoj voljenoj. U jednoj od španskih verzija, nije se Roland borio u Ronseval klisuri, već sam kralj Charles. A u Danskoj je glavni lik bio vitez Ogier Danac, koji je naveden među sporednim likovima u izvornom tekstu pjesme.
Poput romana iz bretonskog (Arthurovog) ciklusa, legenda o Rolandu imala je veliki utjecaj na formiranje viteških ideala i europsku fikciju. I sam Roland postao je uzor kršćanskog viteza dugi niz godina. 1404. godine ispred gradske vijećnice u Bremenu heroju je postavljen kip od pet metara koji se može vidjeti i danas.
No, slika Rolanda imala je posebno veliki utjecaj na plemiće u Francuskoj.
Nakon toga, ovaj bretonski markgrof postao je heroj mnogih viteških romana. Dvojica od njih stekli su najveću slavu i popularnost među čitateljima. Prvi je Zaljubljeni Roland, koji je napisao Matteo Boyardo između 1476. i 1494. godine.
Autor je u ovom romanu spojio zaplete i tradiciju legendi o Rolandu i romana iz ciklusa Artur.
Drugi je Bijesni Orlando Ludovica Ariosta (napisan između 1516. i 1532.).
Ovdje se Roland pojavljuje u dosad nepoznatoj inovativnoj slici - kršćanskom vitezu -paladinu. No u bretonskom ciklusu nije bilo moguće u potpunosti se riješiti poganskih motiva, junaci su zadržali mnoge značajke svojih keltskih prototipova. Prvi paladini svjetske književnosti bili su Roland i 12 vršnjaka iz Francuske, koji su umrli u klisuri Ronseval. Iz Ariostovog romana riječ "paladin" ušla je u francuski jezik, a iz nje je prešla u mnoge druge. Na ostrvu Siciliji, nakon objavljivanja romana Ariosto, vitez Orlanda postao je glavni junak lutkarskog pozorišta.
U Servantesovom romanu čak i svećenik s poštovanjem govori o ova dva autora, koji revidira knjige Don Quijotove biblioteke, nemilosrdno ih šaljući u vatru. Bojardoa naziva slavnim, Ariosta - "hrišćanskim pesnikom".
No, možda nas sada neće omesti priča o fantazijskoj književnosti srednjovjekovne Evrope. Bolje je pričati o izvornom izvoru. Prvo, analizirajmo njegov tekst, pretvarajući se da vjerujemo svakoj riječi. I tek tada ćemo preći na istorijske dokumente koji su nam dostupni.
Dve ambasade
"Pjesma o Rolandu" počinje porukom da je Karlo Veliki (još uvijek kralj, a ne car) praktično pobijedio Saracene (Mavre) na Pirinejskom poluotoku.
“Borio sam se sedam godina u jednoj španjolskoj zemlji.
Sva ova planinska zemlja zauzeta do mora, Olujno je zauzeo sve gradove i dvorce, Srušili njihove zidove i uništili njihove kule, Samo Mauri nisu predali Saragosu."
Kralj Saragose Marsilije, koji ne samo da "časti Muhameda", već i "slavi Apolona", šalje ambasadora na dvor Karlova s prijedlogom mira.
Zapravo, vladar ove mauritanske tife bio je emir, a Karl je imao titulu "rex", ali nemojmo se svađati.
Podsjetimo, usput, da se u 11. stoljeću slavni Rodrigo Diaz Campeador najprije borio protiv mavarske Zaragoze, zatim je branio kao dio kastiljanske vojske od kršćanskog Aragona, a zatim, budući da ga je novi kralj protjerao iz Kastilje lokalni emir. U Zaragozi je od svojih podređenih dobio nadimak El Cid (majstor).
Vratimo se pjesmi o Rolandu.
Charles je sazvao vijeće baruna na kojem su se mišljenja razlikovala. Mladi vitezovi, uključujući Rolanda (Karlov nećak, prema jednoj verziji - njegov vanbračni sin, kojeg je rodila monarhova sestra), zahtijevali su nastavak rata.
I tako vidimo Karla, Rolanda i Oliviera na vitrajima katedrale u Strasbourgu (1200):
Stariji i iskusniji ljudi, čiji je predstavnik bio Ganelon (Gwenilon), herojev očuh (i suprug Karlove sestre), ponudili su se da uđu u pregovore.
U pjesmi o Rolandu navodi se da je kralj poslušao starije barune i odlučio poslati recipročnu ambasadu u Zaragozu. Počinju sporovi oko kandidature ambasadora. Na kraju, Karl, na Rolandov prijedlog, imenuje Ganelona za šefa delegacije.
Ganelon nije bio nimalo sretan, jer se bojao da će ga Mauri ubiti. I njegovi strahovi nisu uzaludni, jer pjesma tvrdi da su Mauri već ubili dva francuska ambasadora. Charlesovi dvorjani također razumiju opasnost od Ganelonove misije i čak prijete da će se osvetiti Rolandu ako njegov očuh umre:
“Oko vitezova stoje u suzama, u tjeskobi.
Svi kažu: „Grofe, poslali su vas na smrt.
Dugo ste na sudu.
Ovdje vas smatram slavnim baronom.
Onaj koji se usudio da vas izabere za ambasadora, Sam Karl neće zaštititi, osveta neće proći."
Ganelon putuje u Zaragozu i u palati Marsilia pokazuje zapanjujuću hrabrost i prezir prema smrti. Ponaša se tako drsko da kralj Maura zamahne strelicom prema njemu. Gospodin ambasador, kao odgovor na dva prsta, uklanja mač iz korica:
Naš car neće pričati o meni, Da sam jedini prihvatio smrt u stranoj zemlji:
Najbolji Mavri će nestati sa mnom …
"Evo hrabrog viteza!" - kažu Mavri."
Ganelonovi prijedlozi zadivljuju svojom "umjerenošću". Pola Španije je voljan da milostivo napusti Marsiliju. U zamjenu za to, on mora sebe prepoznati kao Charlesa. Guverner druge polovice, prema Ganelonu, imenovat će Rolanda, koji će "biti kul i ponosan".
Ganelon je bio vrlo uspješan diplomata: vraća se Karlu s ključevima Zaragoze, tributom i 20 talaca.
Kralj Charles, koji je tada imao oko 36 godina, prikazan je ovdje kao sijedi starac, ali upravo je tako predstavljen u "Pjesmi o Rolandu". A o Ganelonu kaže:
Ponosan je na svoje lice, oči mu sjajno sjaje, Struk, širok u bokovima, čudesno je vitak.
Brojanje je toliko dobro da vršnjaci ne skidaju pogled."
Odlazeći iz Saragose, Ganelon nagovještava Marsilu da neće vidjeti mir sa takvim susjedom kao što je njegov posinak, te savjetuje da se riješi ovog stalno zahtjevnog ratnog "jastreba" Karla:
Ubijte ga i ratovi će se završiti …
U Francuskoj će doći vječni mir."
Vraćajući se kralju, Ganelon ga poziva, kad se vojska povuče, da imenuje Rolanda za zapovjednika pozadine. Tako da kažem, ljubaznost za učtivost: posinak je preporučio svog očuha za šefa diplomatske misije, a on za komandno mjesto.
Nadbiskup Turpin iz Reimsa i 12 kolega iz Francuske, uključujući i njegovog najboljeg prijatelja Oliviera, ostaju uz heroja. Pjesma o ovom paru kaže:
"Roland je bio hrabar, ali Olivier je bio mudar."
Nadbiskup Turpin ni po čemu nije inferioran u odnosu na vršnjake iz Francuske. Roland ga naziva "poletnim borcem" i tokom bitke govori Olivieru:
„Niko na svijetu ga neće zasjeniti.
Slavno udara strelicom i kopljem."
Turpin je takođe heroj geste Aspremont (Chanson d'Aspremont napisana je krajem 12. stoljeća). Radnja se događa u Italiji i govori o Rolandovoj mladosti, njegovom stjecanju mača Durendal, rogu Oliphanta i konju Weilantifu.
Chanson d'Aspremont kaže da Turpin ima mišićave bokove, široka prsa, dugačak i ravan vrat, moćna ramena, velike i bijele ruke, bistre oči, naslikano lice (?) I niko u Karlovoj vojsci nema tako lijepu frizuru.
U klisuri Ronseval ovaj nadbiskup će se boriti poput Peresveta i Oslyabye zajedno, a jedan će ubiti 400 Maura, uključujući barbarskog kralja Corsablisa.
Sve bi trebalo biti u redu: mudri Turpin i Olivier mogu predložiti nešto hrabrom junaku ako je potrebno.
No hoće li ih "mahniti Roland", koji je preuzeo nezavisnu komandu, poslušati?
O tome ćemo govoriti u sljedećem članku. Takođe ćemo pokušati da shvatimo šta se zaista dogodilo.
